--------------------------------------------------------------------------------
Dođoh, obećah i slagah
Nedavno am u nekom od naših ženskih listova pročitala intervju direktorice dječijeg festivala u Sarajevu, „bosanske Njemice“, Susanne Prahl-Landžo. Gospođa je devedesetih posjetila Sarajevo, i kako se to često dešava, tamo našla svoju ljubav, ostala, udala se, rodila djecu i odlučila učiniti nešto za najmlađe stanovnike naše domovine, pa je pokrenula taj dječiji festival. Ona je na jedan šarmantan način ispričala naš, moram reći gorki vic, koji govori puno o nama samima. U vicu je naš čovjek - neću ga imenovati, jer mrzim viceve o tom tandemu, zapravo trouglu dva nazovi prijatelja i žena - uglavnom, čovjek je sve izgubio, imanje, porodicu, prijatelje... Dobri se smilovao na njega i pitao ga, šta bi najviše želio da mu se vrati, on će mu želju ispuniti, da bar malo ispravi tu nepravednost sudbine. A dobri Bosanac je imao samo jednu želju, da komšiji crkne krava. „Kad sam čula taj vic, ništa nisam razumjela o čemu se radi, sad razumijem, sve!“ istaknula je gospođa Prahl-Landžo.
Zašto sam počela ovaj tekst o mom preseljenju u novi stan ovako? Zato što me on podsjetio na mnoge moje susrete kako sa našim ljudima tako i sa Turcima, našom braćom po mentalitetu, koji su se za mene završili teškim razočarenjem. Nešto od toga vrijedi da ostane zapisano, da oni koji čitaju, ako pročitaju, razumiju da nas ima puno koji se žele boriti protiv tih individualnih osobina, koje na kraju krajeva razjedaju cijelu zajednicu, kulturu i njen napredak.
Prošle godine sam imala priliku da u okviru nedjelje različitosti kultura ovdje u jednom njemačkom gradu, napravim jedno bosansko kulturno veče, sa našom sevdalinkom i mojim tekstovima. Poznavala sam našeg čovjeka koji je pjevao i svirao gitaru, amaterski, ali sa puno talenta i osjećaja. Pitala sam ga, po njemačkom običaju, pola godine unaprijed, hoćete li da napravimo zajedno tu priredbu. Bio je oduševljen, jer je bio obezbjeđen i honorar, i jer je bila čast učestvovati u takvom programu. Posjetila sam ga, dala spisak melodija, CD. Nikakvih problema, toga dana ćemo pokazati Nijemcima šta je muzika, tvrdio je. Zvala sam još nekoliko puta, bez brige, sve uvježbano, baš se raduje. Tri dana pred priredbu, kad više nisam mogla naći nikoga drugog, saznajem ono što je on od početka znao, da on neće moći nastupiti, spriječili su ga neki problemi na radnom mjestu.
Koliko poznajem našeg insana, možda se i radovao što me tako lijepo „izradio.“ Kod nas zaista ne važi ona poslovica: „Ko pjeva – zlo ne misli.“
Možda će neko pomisliti, pa šta, svi mi imamo takvih iskustava. Imamo, i to je ono najžalosnije, što više i ne primjećujemo kakvi smo zapravo i kako se odnosimo prema svojima, kako dajemo obećanja, koje i ne pomišljamo ispuniti. Ovo o čemu pišem, ne možemo podvesti pod rubriku „pojedinačni slučajevi“, jer je to nažalost jedno og glavnih obilježja našeg mentaliteta. Onaj ko daje obećanje ili ga nameće, da bi u posljednjem trenutku odustao od njega, vjeruje da na takav način ispunjava neku svoju moć nad tobom. Eto vidiš, ja odlučujem o tome hoće li to uspjeti ili neće. A neće uspjeti, jer to zavisi od mene. A moja negativna energija je jača od tvoje pozitivne.
Lahko ćemo – svoji smo: Kako Turci tako i naš mali čovjek
Posljednjih nekoliko sedmica sam se preseljavala iz jednog zaista neuslovnog stana u drugi, u kojem imam bolje uslove za rad. Ja nikad nisam bila praktična osoba, pa sam se našla u velikim problemima kako ću organizirati tako veliki poduhvat. Nisam htjela time opterećivati svoje njemačke prijatelje ni kolege, pa sam odlučila da se obratim prvo našem čovjeku, vlasniku jedne male firme, registrirane za sve vrste usluga, između ostalog i preseljenja, odnosno odstranjivanje starog namještaja. U mom stanu i onako nije bilo ništa vrijedno za nošenje, osim kompjutera, knjiga i radnog stola. Nakon trećeg poziva je naš poduzetnik došao, razgledao i zaključio, lahko ćemo. U redu, lahko ćemo, a koliko će me to koštati. Bogati, pa svoji smo, neću ja tebi ko drugima. Poučena nekim prijašnjim iskustvima sa tim našim, lahko ćemo, svoji smo, insistirala sam da mi napravi predračun. Branio se na sve moguće načine, te ne zna, te puno je skrivenog posla.... Na kraju je sabrao takvu sumu, da sam komotno mogla kupiti sav novi namještaj. Mogu misliti šta bi mi uradio da sam slučajno pristala na to njegovo, lahko ćemo-svoji smo. To je mamac za naivne, a onda se na kraju i za ne urađeni posao pošalje račun koji je za duplo veći nego što je cijena na tržištu. Ako se žrtva pobuni, postoje naravno utjerivači dugova, za svoje, dupla batina.
Nakon toga sam otišla u starinarnicu jednog Turčina, čija se radnja bavila preprodajom namještaja i kućnih potrepština. Rekla sam mu, dođite, uzmite sve što vam valja za prodaju, ostalo odnesite kod mjesta za sagorijevanje starih stvari. Nema problema, opet ono svoji smo, on voli Bosance, doći će u srijedu, u 9 sati i sve mi pomoći. Čekala sam i čekala, nekoliko sati, nazvala opet, ne toga dana ne može, možda sutra a možda i ne... Sigurno prekosutra.
Nije došao ni sutra ni prekosutra pa sam, na granici očajanja, nazvala njemačke prijatelje i zamolila za pomoć. Došli su istog popodneva, napravili spisak prioriteta. Za dva dana obezbjeđen je kombi od crkvene općine, pozvani su njihovi prijatelji i sinovi da pomognu nositi stvari, došao je i prijatelj njihovog sina da mi namjesti kompjuterske priključke, jer to je moje sredstvo za rad a njima je vrijedno to što ja radim i žele mi pomoći da se što prije vratim svom poslu.
Otkako sam počela pisati u potrazi sam za tim fenomenom „dobri Bošnjani“. Ako neko od čitalaca slučajno zna šta je to ili se smatra jednim takvim, neka mi se slobodno javi. To će mi pomoći da manje bolujem zbog toga što smo takvi kakvi smo, što se i danas danile, nakon svega što smo doživjeli i preživjeli, molimo da „komšiji crkne krava.“
E-mail: [email protected]
WebPage: http://www.safetaobhodjas.de
Mislim da ce se ova nasa spisateljica radovati ako joj se neko od citala odazove sa svojom teorijom u njenoj istrazi o "dobrim Bosnjanima" i pocrkalim kravama.
Samo naprijed.
