Koliko je covjek u stanju oprostiti iskreno, a ne zaboraviti? Nije li to pomalo paradoks...uvijek imati na umu nesto ruzno sto vam je neko uradio, a pri tome uvjeravati sebe i druge da ste oprostili
Mislim, kako je to moguce? Ako nekome u potpunosti oprostite, zar vam stalno prisjecanje na to sto vam je ucinjeno ne nanosi bol i je li to iskreno oprostenje i nastavljanje tamo gdje se stalo?
Pomalo me buni ovaj koncept....je li oprostiti a ne zaboraviti ustvari znaci da tu osobu ili grupu ljudi nikada vise necemo prihvatiti cijelim srcem....da ce uvijek postojati neka rezerva?
Da li se moze oprostiti a ne zaboraviti? Kako nastaviti vezu (prijateljstvo, ljubav..) ako ta osoba nikada vise ne moze biti ono sto je bila, upravo zbog tog "nezaborava"?
