Hm... Prostor se jednostavno PRESTAO zamisljati. Dadaisti (tu ubrajam i Douchampa koji je, ipak, puno vise od "eksponenta dadaizma") su iskoristili samo izvjesna TEHNICKA dostignuca i izvjesne analiticke premise kubizma za refleksiju o potpuno drugim stvarima od prostora. To je takodje vrlo vazan lom u istoriji savremene umjetnosti, samo sto nema veze s prostorom vec sa samim CINOM stvaranja umjetnickog djela. Ako te bas interesuju inovacije na polju prostora slike, nakon kubizma sljedeci veliki lom je tek pedesetih, sa italijanskim spacijalizmom i Luciom Fontanom koji prvi ZAREZUJE platno, uspostavljajuci kontakt sa prostorom IZA slike, nakon cega se po tom pitanju vjerovatno vise nema sta slomiti.
Da se vratim Marcelu Douchampu. On je po uticajima na kompletnu umjetnost poslije njega, ukljucujuci i najsavremenije tokove i licnosti, najznacajniji umjetnik 20 stoljeca (ne najbolji, skala vrijednosti se na tim nivoima jednostavno ne moze upotrebljavati).
Ugledajuci se sa jedne strane na kubizam, gdje po prvi put predmeti iz stvarnog zivota ulaze fizicki u djelo, a sa druge strane djeleci interes sa nadrealistima za pojmove poput "namjera", "slucaj", "stvaranje" itd. Douchamp udara temelje onome sto ce poslije biti nazvano "konceptualna umjetnost". U dvije rijeci, sama estetika umjetnickog djela postaje nevazna, najvaznija je njegova pulsacija znacenja, asocijacija, odnosa sa drugim predmetima.
Douchamp stvara takozvane "readymade"ove, drugim rijecima uzima industrijske predmete, poput pisoara, drzaca za flase, tocka bicikla itd. i daje im novo znacenje jednostavnim postavljanjem u novi kontekst. Ako je nesto u muzeju ili galeriji znaci da je umjetnicko djelo, neovisno od cinjenice da je identicno svim drugim pisoarima ili tockovima bicikla iz iste serije.
Ciciban, kud sad da idem, ka slikarstvu cetrdesetih i pedesetih (koje ide pomalo "u stranu" u odnosu na ono sto sam dosad napisao) ili da nastavim ovim putem ka konceptualizmu sesdesetih i sedamdesetih?
