Kada se spomene avantura odmah nam srce brže proradi, krv poteče brže venama, a mašta nam proradi predočavajući nam kojekakve vanredne zgode i nezgode.
Šta je to što nas svjesno tjera u avanturu? Šta je to što nam želi uzburkati mirnu, uhodanu, svakidašnjicu nečime što inače nema mjesta u njoj? Da li je svi volimo ili je ona svojstvena samo nekima ljudima?
Po mome mišljenju svi mi volimo malo izmjeniti kolotečinu života, više ili manje se "očešati" o nekakvu avanturu na koju će nam spomen u budućnosti donositi srse i žmarce u tjelo, oči nam se zakrijestiti, a ako je budemo nekima prepričavali, narastiti ćemo odmah par centimetara.
Zašto nam je avantura važna u životu iako nam često i nije potrebna?
Vjerojatno to imamo u sebi od rođenja a prenosi se genetski. Želja za nečime izvanrednime, nečime što će nas uzdignuti nama samima, a i okolini u kojoj živimo. Nečime čime ćemo sebi dokazati da nešto možemo uraditi, nešto što mogu i drugi, ali nemaju petlju za to. E ta spoznaja nam daje još veći poticaj da se upustimo u avanturu. A avantura ima svakojakih.
Evo vam jedne od bezbrojnih.
Dugo plovim rijekama na kojima sam puno toga susretao, vidjeo i doživio. Susreo sam i ljude srednjih godina koji su u Zagrebu izgradili drveni splav u namjeri da se njime spuste rijekom Savom do Beograda (Zemuna kako oni kazaše). Splav su sagradili prema svojim zamislima i idejama, na njega će postaviti šator, nabavili mali pomoćni motor, pokušali izazvati medijsku buku o svojem poduhvatu, a kako im baš to nije uspjelo u željenom intenzitetu otisnuli su se nedavno niz rijeku.
Prva riječna teškoća pojavila im se nakon par kilometara riječne plovidbe kada su došli pred slap, odnosno riječne kaskade kod toplane gdje rijeka preko kaskada u dužini od pedesetak metara spušta svoju razinu za oko 8 metara. Kaskade su bile neprolazne za splav pa su ga morali izvlačiti, tegliti nizvodno do pogodnoga mjesta koje im omogućuje povratak splava nazad u vodu.
Izgubiše na to više od pola dana, a onda se konačno prepustiše vodenoj matici i otploviše. I sada dok ovo čitate plove i dalje rijekom.
Pokušao sam, kao "stari" poznavaoc rijeke Save koji sam prije par godina proplovio taj put kanuom, stupiti u kontakt sa njima, malo popričati, možda im neki koristan savjet dati, kontakt prema ljudima uz rijeku kojima se mogu obratiti u slučaju situacije "nedaj bože".
Rekoh pokušao. Ali mo to nije uspjelo. Bio sam u blizini splava, susreo dio društva koje se namjeravalo spustiti rijekom nizvodno . . . i na tome otade. Jedva da su mi na pozdrav odgovorili, a od nekakvoga nespontanog razgovora rijekoljubaca ne dogodi se ništa.
Začahurili se u sebe, odbili bilo kakav kontakt sa okolinom nekoliko dana prije nego će zaploviti. I mada su znali za mene i da sam preplovio taj cijeli put nisu ispoljili nimalo radoznalosti, nisu imali niti jedno pitanje o putu koji je pred njima. Kao da sve znaju, a prvi puta plove ovako rijekom. Prvi puta su na rijeci Savi u dužoj plovidbi.
Ovakvo njihovo ponašanje postavi mi pitanja. Šta oni uopšte traže na rijeci? Zašto kreću na takav put?
Putovanje ovakvim načinom daje nam šansu da upoznamo razne krajeve, ljude, običaje i navike. Trebalo bi nas "obogatiti" takvim spoznajama. Svi ljudi uz rijeku na koje naiđu su rijekoljupci, ljudi prirode, druželjubljivi, dobroćudni i razgovorljivi. Srdačno prihvaćaju kontakte i razgovore.
Ukoliko i dalje ostanu pri svojim stavom zatvorenosti prema okolini puno toga će propustiti. Puno toga što čini bogatstvo putovanja. Ako se toga lište onda su okrnuli svoj put, uskratili si puno toga. Neće upoznati Ljude sa velikim slovom LJ.
Neovisno o svemu kao ljubitelj rijeka, prirode i ljudi uz i na rijekama želim im lijepo vrijeme, ugodnu plovidbu i dobar provod.
