OLIMPOVE PRIČE - Korijeni

[Olimp 987]

Tko smo mi? Odakle poticemo? Gdje nam se djedovi rodiše, život proživješe i da li su imali srece da ih se sahrani u rodnu grudu iz koje ponikoše ili im se kosti rasuše tko zna gdje i pod kojim uslovima? Kako su živjeli? Gdje mi je rodbinu raspršila vjetrometina života?....











Pitanja bezbroj, adekvatnih odgovora mnogo manje. I još k tome, svaki odgovor nova pitanja postavlja, a naša radoznalost prema svojim korijenima ne jenjava. Iako živimo u znatno izmjenjenim uslovima života, pomalo kroz vrijeme, tu i tamo se zapitamo i zainteresiramo o svojim korijenima. O svojoj porodici iz prošlosti, o svojim djedovima i djedovima svojih djedova.












Pisanih tragova je malo ili ih uopšte nema. Ako su i bili zagubljeni su ili su ih spalili požari ratova koji su harali ovim prostorima, našim prostorima, iz generacije u generaciju. Gotovo nije vec jako, jako dugo bilo generacije koja svoj rat nije vodila.

[Olimp 987]

I taman kada se rat završio, sagradismo porušeno, okusismo slobodu življenja, ponovo neko prokletstvo rata nas zavijori, obavije u svoje crnilo i krv nam prolije. Zemlju nasušnu na kojij nam preci opstaše natopiše krvlju bezbroj puta. Svojom krvlju i krvlju onih koji zaželješe tu nasušnu zemlju preoteti, svojom prozvati.












Koliko smo u mogucnosti posjetiti krajeve naših pradjedova i koliko ih posjecujemo? Imamo li još nekoga u tim krajevima koga poznajemo, nekoga tko se raduje našem dolasku, rukovanju sa nama, razgovoru i druženju sa nama? Koliko cesto održavamo kontakte sa ljudima staroga zavicaja?











Da li nam je na nepcu ostao zapamcen okus jela našeg djetinjstva? Da li nam njuh zaškakljaju mirisi iz tih dana, sada u vrijeme kada vec dugo vremena nismo jeli i mirisali jela djetinjstva, sela, prirode i stoke koje je sve manje kao i ljudi koji žive na tim prostorima.

[Olimp 987]

Ostaše li nam u sjecanju prizori zimske idile rodnoga kraja, tavana seoskih kuca i bogatstva okusa koji se na tim tavanima pripremaju za godinu koja dolazi ...


















Sanjamo li nocu zgode iz svojeg djetinjstva, ljude i djecu iz toga vremena? Vidimo li prizore svojeg sela, kuca svojih prijatelja, svoju rodnu kucu ...

[Olimp 987]

Na žalost, stvarnost koja sada vlada na prostoru gdje nam korijeni porodice održaše život , nije onakva kakvu je zadržasmo u sjecanju. Nestade mladosti na tim prostorima. Sela nam ostarješe. Umiru. Mnoge kuce napustiše vlasnici, kao što su i život napustili. Tragovi jednoga sretnoga vremena pretvaraju se u nesrecu. Nesrecu prostora u kojima život svakim danom sve više jenjava ...
















Vrijeme, kao najveci neprijatelj starina naših korijenja razara sve, više nego ratovi iza kojih je uvijek pocinjala obnova. Život se ponovo radao, širio, bujao ... A šta da se iz ovoga poganog vremena rada, buja, širi? Propada nam s vremenom sve ono na što su naši preci bili ponosni. Propada nam sve za što živote dadoše. I to bez zrna baruta, bez osvajackih težnji nekoga sa strane. . . Bez pomoci nas koji smo trebali barem ocuvati ako ne i raširiti život naših praprostora.

[Olimp 987]

A tako smo ponosni na svoje korjene.Toliko sa sjetom gledamo fotografije krajeva koji nas podsjecaju na naše krajeve, na krajeve naših djedova, na svoje djetinjstvo. Na dane kada su ti krajevi živjeli ...





















Život, nažalost, ni nas nije štedio. U potrazi za lakšim življenjem, za stvaranjem sretnijih i boljih uvjeta za život našim potomcima raširismo se na sve strane svijeta. Zbog mnogih životnih okolnosti spreceni smo da odemo tamo odakle poticemo. Imamo kojekakve brige, probleme i obaveze u sadašnjem životu tako da naše korjene pomalo potiskavamo u zaborav. A k' tome još i starimo ....

[Olimp 987]

... Ali ne zaboravljamo svoj kraj, svoje korjene, svoj dio života ranoga djetinjstva. Slike iz toga vremena nas ipak, htjeli ili ne, opsjedaju, poziv iz toga kraja nas vuce da ga posjetimo ...





... da se barem još jednom napijemo vode iz našega bunara na kojemu gasismo žed toliko puta. Jer, moramo priznati, voda iz našega bunara djetinjstva, je najbolja voda, najljekovitija i najbolje gasi žed, ali nas i snaži da istrajemo u životu i lakše podnesemo tegobe života.

I zato dodimo još jedanput na bunar iz našega djetinjstva, na bunar naših korijena da se osvježimo. Zadnjom svojom snagom osvježiti ce nas kao što je to nekada cinio. Ne zaboravimo ga . Ceka nas stoicki. Ceka ...