ODNOS PREMA DJETETU?

[Latte]

Sa roditeljima se cujem svaki drugi dan,onako kratko sta ima kako je po 5 10 minuta.

3 4 puta u mjesecu se nadjemo na veceri ili rucku,nekad se ostane i na konak

Sto se tice zivljenja pod jednim krovom roditelji+potomstvo+bracni drug tu smo slozni bili da od toga nema nista i da to niko ne zeli.

Posto mi mama koristi i ove drustvene mreze baci se i neka porukica tu,uglavnom imamo dobar i zdrav odnos

[ho oponopono]

...neka je ziv i zdrav kad poraste neka zivi gdje god hoce...ja od svojih roditelja mogu komotno zivjeti miljama daleko sto ne znaci da ih manje volim...

...ako ima zelju, volju da me posjeti naci ce i nacin, ali obavezu ne zelim, to mi nesto kao pod moranje...nazor...

...a gdje ce sa svojom porodicom zivjeti ako i kad ih osnuje opet njihov izbor, u to ne zelim da ulazim, mama je jedno, djeva/ supruga drugo i to je to...

[al_akhisari]

...roditelje vidim skoro svaki dan i nastojim s njima provesti što je moguće više vremena, dok su još živi; ne znam šta reći u vezi zajedničkog života, od kuće sam otišao još kao neoženjen, tako da...mada, danas je zajednica veoma nepopularna;

[Keiko]

Moj sin još zadugo neće nigdje (7god) ali se nadam da će se odseliti kad krene na fakultet.

Smatram da je izuzetno bitno odgajati djecu da budu samostalna, snalažljiva i da se ni na koga ne oslanjaju osim na sebe. Sve iz čisto praktičnih razloga. Kad se osamostali, bitno mi je jedino da je zdrav i sretan- ostalo je do njega. A muž i ja ćemo uvijek biti spremni da 'uskocimo' za bilo Šta ako bude tražio.

Nisam pristalica mišljenja da djeca doživotno nešto duguju roditeljima i da im moraju titrat' u starosti. Dovoljno je teško i zahtjevno raditi i brinuti se o vlastitoj porodici bez dnevne brige za roditelje kojima pomoć i briga možda nisu ni potrebni al' selo kaže sa se mora. Isto tako smatram da je bitno da roditelji puste djecu da nađu svoj put, odlučuju sama za sebe, uče na vlastitim greškama. Nema mi nista mrze od roditelja koji se stalno packaju u život odrasloj djeci. Isto mislim da je neka sredina najbolje rješenje i za djecu i za roditelje, ono tipa čujemo se i vidimo kad imamo o čemu pričati i/li kad svima odgovara. Grozni su mi odnosi gdje djeca bez pitanja istovaraju svoju djecu djedovima i nanama na čuvanje i roditelja koji se samo pojavljuju na vratima, sve bez pitanja i dogovora.

[HAVANA]

Nek su one meni zive i zdrave.Nek nadju svoj put i budu sretne.To bi najvise volio.A pod mojim krovom mi ne trebaju,ni ja njima,ni one meni.A i kad izadju na put, odosmo i ja i zena na put.Kampera kupim i laganini.Kad sam tu,mogu dovest unuke.
Nego,kako cuna? Jel sta bolje il je jos u nesvijesti?

[bumerangss]

Nek su one meni zive i zdrave.Nek nadju svoj put i budu sretne.To bi najvise volio.A pod mojim krovom mi ne trebaju,ni ja njima,ni one meni.A i kad izadju na put, odosmo i ja i zena na put.Kampera kupim i laganini.Kad sam tu,mogu dovest unuke.
Nego,kako cuna? Jel sta bolje il je jos u nesvijesti?

Blago tebi, tk imas scere... dobit ces zetove koji ce ti biti kao sinovi a da imas sina bio bi tvoj dok se ne ozeni a kad se ozeni onda je zenin... i od tebe okrene glavu... vecinom je tako!

[decko_sa_kovaca]

Moj sin još zadugo neće nigdje (7god) ali se nadam da će se odseliti kad krene na fakultet.

Smatram da je izuzetno bitno odgajati djecu da budu samostalna, snalažljiva i da se ni na koga ne oslanjaju osim na sebe. Sve iz čisto praktičnih razloga. Kad se osamostali, bitno mi je jedino da je zdrav i sretan- ostalo je do njega. A muž i ja ćemo uvijek biti spremni da 'uskocimo' za bilo Šta ako bude tražio.

Nisam pristalica mišljenja da djeca doživotno nešto duguju roditeljima i da im moraju titrat' u starosti. Dovoljno je teško i zahtjevno raditi i brinuti se o vlastitoj porodici bez dnevne brige za roditelje kojima pomoć i briga možda nisu ni potrebni al' selo kaže sa se mora. Isto tako smatram da je bitno da roditelji puste djecu da nađu svoj put, odlučuju sama za sebe, uče na vlastitim greškama. Nema mi nista mrze od roditelja koji se stalno packaju u život odrasloj djeci. Isto mislim da je neka sredina najbolje rješenje i za djecu i za roditelje, ono tipa čujemo se i vidimo kad imamo o čemu pričati i/li kad svima odgovara. Grozni su mi odnosi gdje djeca bez pitanja istovaraju svoju djecu djedovima i nanama na čuvanje i roditelja koji se samo pojavljuju na vratima, sve bez pitanja i dogovora.

Tako je moj otac uradio sa mnom. Dao mi je stan i dobar posao cim sam srednju zavrsio. Sada sam jedan od rijetkih koji sa 19 godina zivi potpuno samostalno

[HAVANA]

Nek su one meni zive i zdrave.Nek nadju svoj put i budu sretne.To bi najvise volio.A pod mojim krovom mi ne trebaju,ni ja njima,ni one meni.A i kad izadju na put, odosmo i ja i zena na put.Kampera kupim i laganini.Kad sam tu,mogu dovest unuke.
Nego,kako cuna? Jel sta bolje il je jos u nesvijesti?

Blago tebi, tk imas scere... dobit ces zetove koji ce ti biti kao sinovi a da imas sina bio bi tvoj dok se ne ozeni a kad se ozeni onda je zenin... i od tebe okrene glavu... vecinom je tako!

Tako je ako je tenkre. Volim zenu,volim je vec 20 godina ...al ako bi mi rijec rekla protiv majke,oko bi joj iskopo.Isto tako majka se nema sta petljati u moj brak. Srecom nemam tih problema u braku,svak dobar sa svakim.Svako ima svoju kucu i svoje probleme,lijepe i lose trenutke...Zajednica me nikad nije interesovala niti sam zivio u njoj.

[pukepuke]

Pozdrav, dragi forume. Nesto sam u razmisljanju... Ovih par dana dosta toga mi se vrti u glavi.. Oko potomstva. Znaci, ovako..

Za ove sto imaju djecu, i za ove koji ce imati djecu, sta kad djecu postanu svoji ljudi i kad se osamostale? Jel okej da ih vidjate jednom dnevno, sedmicno, mjesecno, polugodisnje ili ipak godisnje? Koliko djeca trebaju biti privrzena vama, kao roditeljima?

Da li biste im dozvolili da zive u sopstvenom stanu, daleko od vas? Trebaju li djeca imati obavezu prema vama, da vas obilaze, paze kad ostarite?

Da li biste zivjeli sa vasim dijetetom pod istim krovom, kad ono poraste i zasnuje svoju porodicu?

Ako bi se vase dijete odselilo da li bi vas to boljelo ili bi se pomirili sa cinjenicom da ima vlastiti izbor, zivot i srecu?

Pozdrav od rezaca drva.

Hm, viđat ćemo se koliko nam bude odgovaralo, kad se poželimo jedni drugih, ako budemo živjeli u istom gradu, logično da ćemo se viđati češće, hajde recimo par puta tjedno (dok ne zasnuju neki vid bračne zajednice, onda se ima manje vremena). Voljela bih da mi budu privrženi u smislu da mi se bez ustručavanja obrate za savjet i pomoć, da požele popiti kavu sa mnom, otići na izlet i slično, da imamo neki normalan odnos.
To dozvoliti djeci da žive u svom vlastitom stanu, kad napune 18 nemam im što dozvoliti ako zarađuju i zarade dovoljno za svoj stan. Da, mislim da djeca trebaju pripaziti roditelje kad ostare, ako ja neću pomoći svojim roditeljima, tko će, pa se nadam da će i moja djeca tako razmišljati.
Život u zajednici ni pod razno, barem u mom slučaju.
Mislim da svakog roditelja zaboli kad ptić napušta gnijezdo ali to je prirodni tijek stvari i normalna osoba se pomiri s tim. Bolje to nego da ostanu živjeti sa mnom do 40-te ili nikad ne odsele...
Unuke ne mislim čuvati, što reče netko, čini mi se Havana, otići ću raditi sve ono što sad ne stignem

[blue tabu]

Moj sin još zadugo neće nigdje (7god) ali se nadam da će se odseliti kad krene na fakultet.

Smatram da je izuzetno bitno odgajati djecu da budu samostalna, snalažljiva i da se ni na koga ne oslanjaju osim na sebe. Sve iz čisto praktičnih razloga. Kad se osamostali, bitno mi je jedino da je zdrav i sretan- ostalo je do njega. A muž i ja ćemo uvijek biti spremni da 'uskocimo' za bilo Šta ako bude tražio.

Nisam pristalica mišljenja da djeca doživotno nešto duguju roditeljima i da im moraju titrat' u starosti. Dovoljno je teško i zahtjevno raditi i brinuti se o vlastitoj porodici bez dnevne brige za roditelje kojima pomoć i briga možda nisu ni potrebni al' selo kaže sa se mora. Isto tako smatram da je bitno da roditelji puste djecu da nađu svoj put, odlučuju sama za sebe, uče na vlastitim greškama. Nema mi nista mrze od roditelja koji se stalno packaju u život odrasloj djeci. Isto mislim da je neka sredina najbolje rješenje i za djecu i za roditelje, ono tipa čujemo se i vidimo kad imamo o čemu pričati i/li kad svima odgovara. Grozni su mi odnosi gdje djeca bez pitanja istovaraju svoju djecu djedovima i nanama na čuvanje i roditelja koji se samo pojavljuju na vratima, sve bez pitanja i dogovora.

Tako je moj otac uradio sa mnom. Dao mi je stan i dobar posao cim sam srednju zavrsio. Sada sam jedan od rijetkih koji sa 19 godina zivi potpuno samostalno

Sigurno da imamo drugaciji pogled na osamostaljivanje... hajde zavrni rukave nadji posao, zaradi stan i kupi auto....to je osamostavljivanje a ne kao danasnja omladina sve na pladnju servirano... nadam se da si ironican, jer ako nisi mogao bi se i zapitati stogod!!

[muha_sa]

zajednica jadnica

[zateznistub]

zetovi kao gosti ok, kao dio namještaja jok!

Ende

[nightvision]

Sigurno da imamo drugaciji pogled na osamostaljivanje... hajde zavrni rukave nadji posao, zaradi stan i kupi auto....to je osamostavljivanje a ne kao danasnja omladina sve na pladnju servirano... nadam se da si ironican, jer ako nisi mogao bi se i zapitati stogod!!

Onaj osjecaj kad ti je babo ministar.

[Euridika]

Mislim da nema nekog pravila koliko bi se često djeca i roditelji trebali viđati, valjda zavisi od njihovog dogovora, obaveza, potreba, lokacije boravka i sl. Naći neku srednju mjeru, npr. jednom sedmično ili jednom u 10 dana, ako su djeca već zasnovala svoje porodice, ili 2x sedmično, ako nisu.

Privrženost treba da postoji, ali se može ostvariti na mnogo načina: telefonskim razgovorom, brigom i pažnjom o starijem roditelju, preuzimanju dijela obaveza roditelja od strane djeteta i sl. I da, sasvim mi je logično da se djeca brinu o roditeljima kad dođu u starije godine i onemoćaju, osim u slučaju kad se radi o težim bolestima (paralizama, različitim vrstama senilnosti i sl.), kad brigu ipak treba prepustiti medicinskom osoblju (u kombinaciji s porodičnom brigom, ako to medicinsko stanje dozvoljava). Protiv sam staračkih domova, barem ovih kod nas, jer su užasni. To su samo privremena boravišta sa listama odstrjela na drugi svijet.

Po meni, najbolje je da se djeca osamostale kad steknu uslove za to (završe škole/fakultete, nađu posao i stan). Eh, sad, kod nas je opet veoma popularno da djeca ostaju uz roditelje do zasnivanja braka/izvanbračne zajednice, pa tako imamo i nakaradne situacije da su djeca uz roditelja do 35-e godine. Naravno, kako to ide, većina ih je nesposobna za samostalan život... . Po meni je tu Zapad bolji, s tim da mi se ne sviđa ni njihovo naglo osamostaljivanje sa 18 godina, s 25 mi je puno realnije.

Nisam za zajednicu, bolje je za djecu da grade svoj život samostalno. Ovo, naravno, ako to finansijski uslovi dozvoljavaju, a ako to nije moguće, onda bih zajednicu prihvatila samo kao privremeno rješenje (kratkoročno).

Čuvanje unuka: da malo razočaram Havanu i pukepuke (kao roditelje ženske djece)... dabogda vi uživali u putovanjima kad vam unuci stignu! Mislim, i ja sam u istoj situaciji... , zato i kažem. Žene obično ostavljaju djecu svojim roditeljima (ako su blizu i ako su u kuvetu). Pod ovim mislim na povremeno čuvanje, što je i OK dok su skroz mali. Čim imalo stasaju (2-3 godine), nek idu u vrtić, eventualno tete čuvalice (ali to je mačak u vreći ).

[decko_sa_kovaca]

Moj sin još zadugo neće nigdje (7god) ali se nadam da će se odseliti kad krene na fakultet.

Smatram da je izuzetno bitno odgajati djecu da budu samostalna, snalažljiva i da se ni na koga ne oslanjaju osim na sebe. Sve iz čisto praktičnih razloga. Kad se osamostali, bitno mi je jedino da je zdrav i sretan- ostalo je do njega. A muž i ja ćemo uvijek biti spremni da 'uskocimo' za bilo Šta ako bude tražio.

Nisam pristalica mišljenja da djeca doživotno nešto duguju roditeljima i da im moraju titrat' u starosti. Dovoljno je teško i zahtjevno raditi i brinuti se o vlastitoj porodici bez dnevne brige za roditelje kojima pomoć i briga možda nisu ni potrebni al' selo kaže sa se mora. Isto tako smatram da je bitno da roditelji puste djecu da nađu svoj put, odlučuju sama za sebe, uče na vlastitim greškama. Nema mi nista mrze od roditelja koji se stalno packaju u život odrasloj djeci. Isto mislim da je neka sredina najbolje rješenje i za djecu i za roditelje, ono tipa čujemo se i vidimo kad imamo o čemu pričati i/li kad svima odgovara. Grozni su mi odnosi gdje djeca bez pitanja istovaraju svoju djecu djedovima i nanama na čuvanje i roditelja koji se samo pojavljuju na vratima, sve bez pitanja i dogovora.

Tako je moj otac uradio sa mnom. Dao mi je stan i dobar posao cim sam srednju zavrsio. Sada sam jedan od rijetkih koji sa 19 godina zivi potpuno samostalno

Sigurno da imamo drugaciji pogled na osamostaljivanje... hajde zavrni rukave nadji posao, zaradi stan i kupi auto....to je osamostavljivanje a ne kao danasnja omladina sve na pladnju servirano... nadam se da si ironican, jer ako nisi mogao bi se i zapitati stogod!!

Sta se imam pitat. Ja sam samo imao srecu sto sam to dobio, vozacku sam sam platio, auto nemam jer jos uvijek nemam dovljno novca za taj luksuz. A haj ti meni reci ti kao ne bi svom djetetu dala posao?? Rekla bi mu idi trazi sam ??

[dalmatinka 007]

nisu roditelji vlasnici dice pa da ih pustavaju il ne

kad zavrse skolu ima da se snalaze sami,sta prije pocnu lakse ce se naviknit.
koliko cesto se cuti i vidjati je totalno individualno,ovisno kakav ko ima odnos s roditeljima.

ja se s materon cujen svaki dan,s cacon rjedje al mater tako i tako prinese info,vidimo se kad stignemo jer nismo u iston gradu.

zivot pod zajednickin krovon ne. ako pricamo o zrelin,samosvjesnin mladin ljudima.

[PurpleSky]

meni se cini da ljudi sto duze zive sa roditeljima, to su nesposobniji, cast izuzecima

[addy_sa]

s roditeljima se cujem par puta dnevno i vidjamo se svaki drugi dan, obicno vecera poslije posla vikend rucak obavezno..svako zivi u svom domacinstvu..ne mogu zamisliti dana da se ne cujem ili ne vidim s njima i meni je to normalno i tesko podnosim cinjenicu da stare i apsolutno svaki slobodan trenutak koristim da smo skupa i da im na bilo koji nacin pomognem, olaksam negdje odvedem i sl