ima evo dvije godine kako sam se nakon 12-godisnjeg izbivajna po "Ojropi" vrno u BiH, i to u malo mjesto u poredjenju s onim gdje sam bio (omjer negdje 10.000 stanovnika prema milion i po)..
mjesec dana nakon sto sam doso, vidio sam da ovdje bez "akcije" necu biti zadovoljan.. ne govorim sad o poslu, nego o zivotu uopste.. znaci, s bratom i jos hrpom prijatelja (koji su jedva cekali da se pojavi neko da to malo pokrene na akciju) smo organizovali jedinstvenu svirku na vrh planine, koja se ove godine odrzava cetvrti put zaredom.. nako, bas skoro pa mini-festival..
s obzirom na politicku ucmalost mahale (30 istih ljudi se vrti u krug i tako od 1990.. samo poneka smrt iznenadi, pa se zamijeni kadar) skonto da mi treba "alibi" kad za 20-25 godina kcerka bude pitala babo kako si to mogo trpiti da nista ne poduzmes, tako da sam se i politicki angazovo u mladoj stranci, bez kojekakvih ljigavaca i oportunista.
iako nikad niko od akutelnih struktura lokalne uprave nije ni pomislio da bi im mogo zatrebati neko ko umije da radi taj neki poso koji ja radim, ja sam pomago i nudio se onima kojima je pomoc zbilja trebala (kojekakvih sportski klubovi, udruzenja gradjana i slicno)..
da ne bude da se hvalim ovim ili onim.. zelim reci kako zivot svugdje nudi onoliko koliko si spreman da uzmes, ali i da se pri tome angazujes.. neki dan na temi "studiranje u Becu" veli jedan covo kojem se bec nikako nije svidio, da je njemu draze kupiti stan u sarajevu, pa dobijati mjesecno kiriju, a ne raditi nista, nego tamo neka inzinjerska platica.. e pa meni nije draze.. sve i da je ista kirija ko i plata, kad radim, mozda i napredujem, mozda upoznam ljude kojima treba taj inzinjercic, pa krene plate da raste.. a kirija je ko i penzija.. dolazi svaki mjesec, al nit raste, nit se od nje moze zivjeti..
svi koji zele i odu vani, vjerovatno ce cesto puta pomisliti: sto mi je ovo trebalo.. opet, oni koji bi isli, a ostanu ovdje, kamaru puta ce pomislit: jebem li ga, svi odose, samo ja ostah. tesko je tu biti pametan i reci nekom sta da radi..
bitna je perspektiva. ako je nemas u BiH, a kontas da bi je u Njemackoj, Americi i Australiji ili drugdje imo, onda zanji.. jedno je sigurno, bez angazmana nema perspektive garant. najlakse je ruke niz sebe i ponavljati ko papagaj: nema ovdje, ne moze se i sl.. pa onda vidim naseg lokalnog kospara kako kroz grad nosi korpu i vice "kospe, kospe", a sav zadovoljan u prici.. on bi uspio i meksiku.. naso bi vec kospe nekog kokosa koje se mogu zobati.. ne zato sto mu to meksiko nudi, nego sto zna da bez akcije nema nista..
