Mnogi su demilitarizaciju Srebrenice doživjeli kao kraj rata; dolazi mir, sad će izbori, kako zadržati vlast, ko je višak, ko bi koga mogao ugroziti, koga treba oljagati u narodu, koga „skratiti za glavu“ i slično?
U ovom periodu aktivnosti u našem bataljonu odvijaju se planiranom dinamikom. Prvo smo uskladištili naoružanje, a od toga predali jedno deset posto snagama UNPROFOR – a. Zatim smo nastavili sa patrolama u rejonu koji nije bio demilitarizovan, a nije bio okupiran od srpske vojske. Slobodna teritorija se prostirala prema jezeru Perućac na granici sa Srbijom. Naš bataljon je u to vrijeme brojao 811 ljudi. Moglo bi se reći da je ovo više bio popis punoljetnih muškaraca, jer sada kad su stala borbena dejstva, svi su se željeli naći na spiskovima pripadnika armije. Ovo je pomalo razumljivo, vrijeme se promijenilo i krenulo se u podjele paketa za vojsku iz humanitarne pomoći.
Jedno od popularnih mišljenja je da su naše snage u Srebrenici predale oružje nakon "demilitarizacije", a u suštini predali su zarobljena oklopna sredstva za koja svakako nisu imali nafte pa im ništa nisu koristili ni prije a od pješadijskog naoružanja samo najlošije - ručno pravljeno i oštećeno. U međuvremenu su im helikopterskim letovima isporučivana prije svega protivoklopna sredstva jer se smatralo da im je to najpotrebnije.Roba pristigla iz humanitarne pomoći uvijek se mogla kupiti na pijaci u većim ili manjim količinama. U prvim danima nakon demilitarizacije so je bila najdeficitarnija roba i njena cijena se kretala do sto njemačkih maraka. Njemačke marke su uglavnom bile osnovno platežno sredstvo. Roba iz humanitarne pomoći se mogla dobiti u zamjenu za zlato, a mlade udovice i lijepe cure i za seksualne usluge. Osobe koje su bile u radnoj obavezi ili u armiji imale su duplu humanitarnu pomoć, jedan dio kao obični građanini a drugi kao pripadnici radne obaveze ili armije.
U Srebrenici je nakon demilitarizacije postojalo oko dvije hiljade i petsto pušaka za koje se znalo. Sigurno je bilo još najmanje trista, a po nekim izvorima i petsto pušaka koje su pojedinci skrivali...Oko deset posto najlošijeg i pokvarenog naoružanja predato je snagama UNPROFOR – a nakon demilitarizacije. Mi smo ovo naoružanje mogli održavati(čistiti), ali i izuzeti u slučaju napada. Iz Sarajeva je helikopterima poslato sto pedeset automatskih pušaka i još mnogo ostalog naoružanja...Uz dobru saradnju sa snagama UNPROFOR – a mogli smo dobiti njihovo oružje, ako oni odustanu od borbe il im ga jednostavno oteti. Sve navedeno oružje i ono koje smo trebali nabaviti za poslati novac, moglo je solidno naoružati naše četiri brigade. Ovdje treba imati u vidu i određeni broj ljudi iz saniteta, logistike, kao i onih na određenim oruđima kojima u ovoj situaciji pješadijsko naoružanje i nije prijeko potrebno. Da smo period od dvije godine i dva i po mjeseca(18. april 1993. – 6. juli 1995.), dok nije bilo borbenih dejstava, iskoristili za obuku, svaki naš starješina od komandira odjeljenja, pa do komadanta brigade mogao je približno savladati obuku i posjedovati znanje oficira više vojne akademije bivše vojske. Moram napomenuti da smo imali mnogo stručne literature i prilično dobar broj rezervenih i manji broj aktivnih vojnih starješina.
U svakoj prilici treba naglasiti da je to da je neko "izvukao kompletan komandni kadar" pred napad na Srebrenicu obična izmišljotina. Vrlo lahko se može provjeriti da:
- Te starješine su došle na slobodnu teritoriju skoro pola godine prije napada na Srebrenicu a ne "pred"
- Te starješine nisu bili nikakav "kompletan komandni kadar"(komadanti svih brigada i načelnik štaba 28. divizije su bili u Srebrenici u trenutku napada) već mahom ranga komandir čete, a opet je njihov broj bio minoran na ukupan broj starješina tog ranga u 28. diviziji
- Nisu se vratili ne iz razloga jer im "neko" nije dao, upravo suprotno, komanda 2. korpusa im je nudila da se od Kladnja pješke vrate u enklavu jer se nakon rušenja onog helikoptera zaustavilo sa letovima prema Srebrenici i Žepi ali oni sami su se izjasnili da nisu spremni na taj rizik da se upute pješke nazad
Naserov dolazak uopće nema nikakve veze sa "školovanjem"(to ni on ne tvrdi).
Ma šta ko pričao i mislio, bio dobronamjeran ili špekulant, slanje oficira iz Srebrenice na školovanje je pozitivan čin. Oficiri iz Srebrenice odlaze na školovanje u februaru...Oficiri školovanje završavaju 10. maja 1995. godine... Zašto se oni nisu vratili, priča je bilo mnogo...Sead Delić, komadant Drugog korpusa, je upozoravao na odlazak za Srebrenicu. Ovim podacima sam u početku prilazio s rezervom. Neki oficiri, a posebno Avdo Husenović zvani Bego, koji je na ovo školovanje otišao sa dužnosti načelnika Štaba 281. brigade kaže: „Sead Delić, komadant Drugog korpusa, pozvao nas je na sastanak i rekao da idemo za Srebrenicu. Kaže nam, idite do Kladnja, dobićete sve što vam treba. Iz Kladnja idite kad hoćete i kud hoćete, nemoj samo da ispadne da vas je neko izdao. Mislio je na vrijeme i pravac kojim bi se kretali. Kad nas je na kraju pitao, ko hoće da se vrati u Srebrenicu, dva prsta je podigao samo Safet Omerović Miš.“
Je li Naser otišao samovoljno ili po naređenju? Veći dio ljudi, koji vladaju informacijama i vrše procjene situaciju, smatraju da je traženo da on dođe u Tuzlu, odnosno Sarajevo. Poslijeratne izjave komadanta Drugog korpusa Seada Delića date 17. marta 2000. godine časopisu „Dani“, kako je Naser samovoljno napustio Srebrenicu, a ovo će više puta izjaviti i komadant Generalštaba Rasim Delić, jednostavno nemaju, kako argumenata, tako ni realan analitički zaključak. Postoji mogućnost da oni nisu znali, posebno Sead Delić, jer je Naser često komunicirao direktno sa Sarajevom kako bi omalovažio komandu u Tuzli...U konačnici, mislim da ovo nije nije uopšte bitno da li se radilo o naređenju ili samovoljnom napuštanju...Pored pouzdanih informacija operatora na radio – vezi u zgradi pošte u Srebrenici, po kojima se Naser, prilikom komunikacije sa ljudima iz Sarajeva, odupirao pozivu i odlasku za Tuzlu, postoje i drugi razlozi za njegov opravdan strah i bojazan za hapšenje. Ovdje, prije svega, treba napomenuti misteriozno ubistvo Nurifa Rizvanovića, pad ogromne teritorije u proljeće 1993. godine, kriminal, sukobi, loše rukovođenje vojskom i drugo. Zašto mislim da suštinski nije bitno je li Naser otišao samovoljno ili po naređenju. Naseru su počeli stizati pozivi krajem 1994. godine o odlasku za Tuzlu ili Sarajevo, a otišao je početkom aprila 1995. godine. Napad na Srebrenicu počinje petog ili šestog jula i imao je dovoljno vremena da završi bilo koji posao i da se na bilo koji način vrati u Srebrenicu.
Ovdje želim ponovo naglasiti kako je cjelokupno umijeće kod vođenja borbenih dejstava načelnika Štaba bilo usmjereno na slanje tridesetak ljudi na glavni pravac napada u zoni odgovornosti 282. brigade. Načelnik štaba sa nikakvim autoritetom(a takav je trebao Naseru) i nije imao hrabrosti narediti komadantu 280. ili 281. brigade angažovanje većih snaga na glavnom pravcu udara. Da je kojim slučajem napadnuta zona odgovornosti 280. ili 281. (Potočari ili Sućeska) brigade, slanje pomoći u ove pravce bilo bi deset puta veće. Istine radi, izuzev taktičkog razvlačenja snaga(što je praksa savremenih borbenih dejstava), linije odbrane 280. i 281. brigade nisu bile ozbiljnije napadane. Sitnih provokacija i granatiranja u cilju navedenog razvlačenja snaga, jeste bilo. Praktično, sva naša snaga i moć odbrane na glavnom pravcu napada Bukova Glava – grad Srebrenica i Zeleni Jadar – grad Srebrenica, raspala se za tri dana, od 6. do 8. jula. Jedinice srpske vojske su precijenile naše odbrambene potencijale, a vrlo lahko su grad mogle zauzeti i 8. jula. Ovo nisu proizvoljne konstatacije. Sa komadantom 282. brigade bio sam oko podne navedenog datuma i on je sa svojim razbijenim jedinicama bio na periferiji grada.
Panika, gužva, ljudi sa kesama, neki vode ovce, neki krave i viču da „četnici ulaze u grad“. Ne mogu da vjerujem, kažem sam sebi. Kad su neprijateljski vojnici uvidjeli da narod bježi sa periferije grada i ide prema zgradi pošte, na drugom kraju grada stalo je granatiranje. Moj lični dojam, tada a i sada, je da su se neprijateljski vojnici sami iznenadili takvom brzom padu i našem povlačenju.
Nastala je opšta zbrka, narod bježi, vojska s puškama po gradu. Opšti haos, ne zna se ništa, nemate s kim progovoriti ni posavjetovati se. Vlasti, vojne i civilne izgubile su kontrolu, ako su je uopšte ikad i imale...
Vrlo je indikativna i nepripremljenost naroda za ovaj događaj. Civilne, a i vojne vlasti, nikada nisu ozbiljno analizirale pad Srebrenice, pokret ka Tuzli i pripremu naroda i vojske. Sve je to išlo onako stihijski. Početkom marta 1995. godine, kada smo stajali iznad pijace i dobili upozorenje od Nasera o prisilnom oduzimanju mitraljeza koji je bio otuđio Mujić Muzafer, priča se proširila i na mogući pad Srebrenice i proboj prema Tuzli. Šemso Salihović iz Cerske tada reče:“Ma, kad mi krenemo ka Tuzli, da mi je da vidim guzicu koja će stati na put petnaest hiljada ljudi!“
Primjetili smo kako na neprijateljsku vojsku iz daljine djeluje artiljerija. To su bile naše snage iz Kladnja koje su nakon presretnutih razgovora i pokušaja neprijatelja da likvidira našu grupu, djelovale po njima...Nastavili smo naniže prema putnoj komunikaciji Kladanj - Tišća i silaskom na asfaltni put(PT – 14) skrenuli desno prema tunelu nadomak sela Ravne. U tunelu su bile naše jedinice, i nakon uobičajnog ubjeđivanja, „da smo svoji“, dolazimo na slobodnu teritoriju. Sa druge strane tunela su bili pakistanski UNPROFOR – ci i mnogo našeg svijeta. Dali su nam hrane i pričali o prelasku ostalih snaga iz Srebrenice i mnogo drugih koji se još očekuju.