It_is_a_Leclerc wrote:Generalno se ja slažem s vama. Da, NO APZB jest bila neprijateljska vojska. Međutim, uz dužno poštovanje, sa moralne strane ja ne mogu razlikovati HVO i APZB. Razlika je samo u tome što je APZB-ovska politika ubila nešto malo manje Bošnjaka, i nije rušila džamije i mostove. To što se prvo potpisao mir sa jednima, pa onda i sa drugima, ne mijenja suštinu situacije, a to je a su i jedni i drugi bili neprijatelji ove države. Tragično je da živimo u društvu u kome neprijatelji tog istog društva dobivaju beneficije od njega, no smatram da je potpuno pogrešno praviti "dobre" i "loše" neprijatelje, pogotovo po pogrešnom meritumu.
Sa druge strane, ova odluka je više simbolična, nego što ima pravu vrijednost. Naime, djeca poginulih pripadnika NO APZB više ni teoretski ne mogu biti djeca, sa zakonskog stajališta, tako da je jasno zašto je ustavni sud skoro deceniju razvlačio donošenje ove odluke. Ipak, smatram da bi zarad kakvog-takvog pomirenja u Kraijini, a čemu odavno teže plebiscitarno svi stanovnici ovog kantona, trebalo polako ovu priču prepuštati historiji, a ne dnevnoj politici. Smatram da je situacija specifična jer se radilo o bratoubilačkom ratu i da rane nisu još zarasle, te da bi ostatak BiH, naročito ljudi koji ne znaju dovoljno o samoj problematici, trebali se suzdržati od potpaljivanja vatre iznova, te da bi trebalo uraditi sve na gašenju međubošnjačkim animozitetima za buduće generacije, - počev od rehabilitacije efendija koji su klanjali dženaze porodicama pripadnika NO APZB, suprotno fetvi IZ BiH.
Potpisujem sve. Jos da dodam, ovdje se ipak radi o nasem narodu (kakav god da je), tako da svako ko nije upucen u ovu problematiku, i ko nema kontakta, familije, poznanika ili prijatelja medju ovim ljudima treba da se suzdrzi komentara. Mi smo do sada imali situaciju da se pripadnicima VRS-a, znaci ukljucujuci i ratne zlocince, priznaju sva boracka prava, ukljucujuci i njihove porodice, a ista smo uskracivali nasem narodu, koji je ipak dobar dio rata i proveo u Armiji na linijama prema cetnicima, ali politickim igrama i sopstvenom naivnoscu i nizom drugih okolnosti zavrsio u NOZB u saradnji sa neprijateljom. Sto dobrovoljno, sto prisilom. Bilo je sta je bilo, ali ovo (iako samo simbolicno) treba da bude jedan korak u normalizaciji odnosa medju ljudima u Krajini. Ako nista drugo, da se ne osjecaju odbaceni od drzave. Jer, ko ne zna Krajisnike (nebitno babine ili korpusovce kako to oni kazu) treba znati da oni generalno imaju dosta dobrote i merhameta u sebi ali i velikog inata. Dobrim gestima se kod njih puno moze postici, pa makar bili i simbolicni. Inatom i prkosom mozemo samo napraviti podlogu za nove podjele, a to nam ne treba. Ni zbog nas, a ni zbog buducnosti nasih potomaka.