O Islamu ( Islamsko vjerovanje-akaid, fikh, itd )

[Abdurrahman]

S imenom Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja Milostivog

Uslovi za La illahe illallah
Šejh Muhammed El-Munadždžid,

PITANJE
Mozete li mi pojasniti uslove La ilahe illallah, i hukm onoga koji ih ne poznaje niti poznaje njihovo znacenje?


ODGOVOR
Hvala Allahu.
Uslovi sehadeta La illahe illallah, hafiz al Hukmi spominje u svojoj poemi Sullam al Vusul:

Znanje, iskrenost, potcinjavanje i slijedjenje,
pa poslusaj moje rijeci;
iskrenost i ljubav,da ti Allah olaksa da cinis,
ono sto On voli.

Prvi uslov sehadeta la illahe illallah je znanje

U smislu nijekanje svega sto sehadet porice i potvrdjivanja svega sto sehadet priznaje. Kao sto Allah kaze u prijevodu znacenja: Znaj, da nema boga osim Allaha! (47;19) Odnosno, znaj da nista nije dostojno da bude obozavano osim Allah. Ili u drugorm ajetu: Oni, kojima se oni pored Njega klanjaju, - nece moci da se za druge zauzimaju, moci ce samo oni koji Istinu priznaju (da nema drugog boga osim Allaha) , oni koji znaju (u svojim srcima znacenja rijeci koje oni izgovaraju ustima). (43;86)

Prenosi se u Sahihu od Osmana, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko god umre znajuci da nema boga osim Allaha, uci ce u Dzennet.

Drugi uslov je uvjerenost

U tom smislu da onaj koji kaze ove rijeci je potpuno uvjeren, siguran u njihovo znacenje. Iman nije dovoljan dok god se ne zasniva na sigurnom znanju, bez ucesca elemenata sumnje. Allah kaze u prevodu znacenja: Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije vise ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imetcima svojimi zivotima svojim. Oni su iskreni! (49;15). A sto se tice onog koji sumnja, on je munafik. Prenosi se u Sahihu od Abu Hureire da je Allahov poslanik savs kazao: Svjedocite da nema bozanstva osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, jer niko nece sresti Allaha sa ovim dvoma, ne sumnjajuci u njih, a da nece uci u Dzennet. A u drugom rivajetu: Niko nece sresti Allaha sa ovim dvoma, bez sumnje u njih, a da ce mu Dzenet biti zabranjen.

A takodjer se prenosi od Abu Hurejre u poduzem hadisu, da ga je Allahov Poslanik savs poslao i rekao: Koga god sretnes iza ovog zida, a koji svjedoci da nema bozanstva osim Allaha, potpuno uvjeren u to u svom srcu, obraduj ga Dzenetom.

Vidimo da je covjekov ulazak u Dzenet, uslovljen njegovim iskrenim vjerovanjem u njegovom srcu, potpuno bez imalo sumnje. Ukoliko promasi ovaj uslov, promasio je i cilj.

Treci uslov je prihvatanje i pokoravanje, potcinjavanje, znacenju rijeci sehadeta, u srcu i u rijecima

Allah nas obavjestava o onim prije nas, koji su bili spaseni, time sto su se pokorili ovim rijecima, za razliku od onih koji su kaznjeni jer su ih odbili. Prevod Allahovih rijeci glasi: Sakupite nevjernike i one koji su se sa njima druzili i one kojima su se klanjali mimo Allaha i pokazite im put koji u Dzehenem vodi, i zaustavite ih, oni ce biti pitani: Sta vam je, zasto jedni drugima ne pomognete? Ali tog Dana oni ce se sasvim prepustiti i jedni drugima prebacivati: Vi ste nas varali. -Nismo - odgovorice nego vi niste htjeli vjerovati, a mi nikakve vlasti nad vama nismo imali, obijestan narod ste bili i rijec Gospodara naseg da cemo doista kaznu iskusiti na nama se ispunila, a u zabludu smo vas pozivali jer smo i sami u zabludi bili. I oni ce toga Dana zajedno na muci biti, jer Mi cemo tako sa mnogoboscima postupiti. Kada im se govorilo: Samo je Allah Bog! - oni su se oholili i govorili: Zar da napustimo bozanstva nasa zbog jednog ludog pjesnika.? (37;22-36)

Tako je Allah ucino uzrokom njihove kazne, upravo to njihovo arogantno odbijanje sehadeta la illahe illallah, i njihov kufr, nevjerovanje u onog ko im je poslan sa tim, pa tako nisu priznali ono sto sehadet priznaje niti su zanijekali ono sto sehadet porice, vec su drsko rekli: Zar on da bogove svede na Boga jedog? To je zaista nesto veoma cudno. (38;5)

Zato im je Allah pokazao da su oni lazovi, i bacio im je njihove rijeci u lica njihova, kroz rijeci Poslanika savs: A nije tako, on donosi Istinu i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili. (37;37) A zatim Allah kaze u vezi onih koji su Istinu prihvatili: A Allahovi iskreni robovi, posebnu ce opskrbu imati, razno voce i bice postovani, u dzennetskim bastama naslada. (37;40-43)

U Sahihu se prenosi od Abu Muse ra da je Allahov Poslanik savs rekao: Uputa i znanje sa kojim me je Allah poslao je poput obilate kise koja pada na zemlju. Neke vrste zemlje odmah upiju vodu, i dadnu bujno zelenilo. Nesto kise padne na drugu vrstu zemlje koja samo propusti vodu, pa tu nista i ne nikne. Takvi su primjer onoga koji razumije Allahovu vjeru i i okoristi se onim sa cime me poslao Allah, pa on uci i radi po tome, i onoga koji nemaran i ne prihvata Allahovu uputu sa kojom sa poslan.

Cetvrti uslov je slijedjenje koje je suprotno odbacivanju

Allah kaze u prevodu znacenja: Onaj ko se sasvim preda Allahu a uz to cini dobra djela, uhvatio se za najcvrscu vezu. Allahu se na kraju sve vraca. (31;22) Sta se ovdje zeli reci rijecima "onaj ko se sasvim preda Allahu" je slijedjenje, uz cinjenej dobrih djela i tewhid (monoteizam). A ko god se ne spusti licem pred Allaha, niti cini dobra djela nije se uhvatio najcvrscom vezom. U tom smislu je i ajet: A onaj koji ne vjeruje pa neka te ne zabrinjava nevjerovanje njegovo. Namam cete se svi vratiti i Mi cemo ih o onome sto su radili obavjestiti; Allahu su uistinu poznate svacije misli. (31;23)

Prema sahih hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Niko od vas nece upotpuniti svoje vjerovanje dok god njegove strasti ne budu u skladu sa onim sa cim sam dosao. Ovo je potpuno znacenje slijedjenja.

Peti uslov je istinitost, a sto je suprotno laganju

To znaci da onaj koji izgovori sehadet, iskreno iz srca, da mu je srce u skladu sa onim sto mu usne izgovaraju. Kaza Allah u prevodu znacenja: Misle li ljudi da ce biti ostavljeni na miru ako kazu: Mi vjerujemo!; i da u iskusenje nece biti dovedeni?! A Mi smo u iskusenje dovodili i one prije njih da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lazu. (29;2-3)

A kaze Allah u vezi munafika koji su samo lazno izgovarali rijeci sehadeta: Ima ljudi koji govore: Vjerujemo u Allaha i onaj svijet a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajuci samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest jos povecava, njih ceka bolna patnja zato sto lazu. (2;8-10)

U oba sahiha se prenosi od Muaza ibn Dzebala da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, rekao: Nema toga koji svjedoci da nema bozanstva osim Allaha i da je Muhamed Njegov rob i poslanik, iskreno iz svog srca, a da mu Allah nece zabraniti vatru.

Sesti uslov je iskrenost

Ovo znaci da su sva djela cista od elemenata sirka. Prevod Allahovih rijeci: Iskreno ispovijedanje vjere dug je samo Allahu. (39:3) Reci: Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovjedajuci vjeru svoju. (39;14)

Prenosi se u Sahihu od Abu Hureire da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Najzasluzniji za moj sefaat(zauzimanje) su oni koji kazu la illahe illallah iskreno iz svojih srca i dusa.

Sedmi uslov je ljubav prema rijecima sehadeta i svemu onome sto one znace


To ujedno znaci i ljubav prema ljudima koji rade po ovome sehadetu, koji se pridrzavaju njegovih sartova i mrze sve sto ide protiv njih. Prevod Allahovih rijeci: Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao sto se Allah voli, ali pravi vjernici jos vise vole Allaha. (2;165)

Allah nas obavjestava da oni koji vjeruju, vole Allaha vise, jer Mu oni ne pridruzuju druga u toj ljubavi, za razliku od musrika koji tvrde da vole Allaha ali vole i druge koje Mu smatraju ravnim.

Prenosi se u oba Sahiha od Enesa ra da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Niko od vas nece istinski vjerovati dok mu ja ne budem drazi od njegovog sina, oca i svih ljudi.

[tataratira]

S imenom Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja Niko od vas nece istinski vjerovati dok mu ja ne budem drazi od njegovog sina, oca i svih ljudi.

pa nije valjda da moras njega voliti vise od familije, koja diktatura

[Abdurrahman]

S imenom Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja Niko od vas nece istinski vjerovati dok mu ja ne budem drazi od njegovog sina, oca i svih ljudi.

pa nije valjda da moras njega voliti vise od familije, koja diktatura

Pitaj vjernike i vjernice.

Ja vise volim Allahova Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we selleme od sebe, a kamoli od nekog drugog. Samo tako se postize prava ljubav i smiraj u dusi.

[Amina__]

S imenom Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja Niko od vas nece istinski vjerovati dok mu ja ne budem drazi od njegovog sina, oca i svih ljudi.

pa nije valjda da moras njega voliti vise od familije, koja diktatura

To mogu samo nevjernici koji ne vjeruju u Boga reci,cim vjerujes u Boga odma volis njega najvise

[Aristokrata]

S imenom Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja Niko od vas nece istinski vjerovati dok mu ja ne budem drazi od njegovog sina, oca i svih ljudi.

pa nije valjda da moras njega voliti vise od familije, koja diktatura

Pitaj vjernike i vjernice.

Ja vise volim Allahova Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we selleme od sebe, a kamoli od nekog drugog. Samo tako se postize prava ljubav i smiraj u dusi.

ima slicna prica iz biblije kad je avram bogu zrtvovao sina jedinca isaka.
ne znam tesko je biti pametan....
nego sto ti volis vise Muhameda , pa valjda bi trebo vise da volis allaha
pa alah je stvoritelj a ne muhamed¨!?

[Abdurrahman]

pa nije valjda da moras njega voliti vise od familije, koja diktatura

Pitaj vjernike i vjernice.

Ja vise volim Allahova Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we selleme od sebe, a kamoli od nekog drugog. Samo tako se postize prava ljubav i smiraj u dusi.

ima slicna prica iz biblije kad je avram bogu zrtvovao sina jedinca isaka.
ne znam tesko je biti pametan....
nego sto ti volis vise Muhameda , pa valjda bi trebo vise da volis allaha
pa alah je stvoritelj a ne muhamed¨!?

Naravno, na prvom mjestu je Allah, a od ljudi, Allahovih stvorenja je Muhammed, alejhis-selatu ve selam.

Ja sam rekao za Bozijeg Poslanika, znaci mislio sam na stvorenja Bozija, gdje sam izostavio Stvoritelja, jer Njega ne bih ovdje ni uvrstavao iz razloga sto se On najvise voli od svih. Njegovo pravo je iznas svih drugih prava i Njegov hator cuvam ispred svih drugih hatora, Njegovih stvorenja.

.....Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju stvorenja....

[Abdurrahman]

S imenom Allaha Sveopceg Dobrocinitelja Milostivog


Gorki završetak

بسم الله الرحمن الرحيم


1.

Radio sam kao muallim u jednoj od džamijskih halki za učenje Kur'ana napamet. Viđao sam ga svaku noć nakon akšam-namaza. Imao je petnaest godina. Uvjek bi u rukama držao svoj mali Kur'an iz kojega bi učio... Ne! Ustvari, on ga nije učio, samo se pravio kao da ga uči!!!
S vremena na vrijeme bi sa nevjericom pružao svoj pogled prema nama prisluškujući naš govor. Kao da je želio da zna šta je to o čemu mi govorimo dok smo u našoj džamijskoj halki Časnoga Kur'ana. Kada bih god pogledao u njega, brzo bi obarao svoj pogled prema Kur'anu učeći ga. Tako bi svaku noć sramežljivo sjedio i neobično nas posmatrao.

Jedne noći, nakon što smo klanjali jaciju namaz, odlučio sam da mu priđem, da se upoznamo.



Približio sam mu se i kazao: Ja sam Selman, radim kao muallim u halci Kur'ana koja se održava ovdje u džamiji.

Reče: Moje ime je Halid! – brzo odgovorivši, kao da je spremao ovaj svoj odgovor mjesecima, i kao da je očekivao već odavno da će ovo pitanje biti upitan.

Nastavio sam razgovor pitajući ga: Koji si razred Halide?

Treći razred srednje škole – odgovorio je on. I, mnogo volim Kur'an!!!

Moje čuđenje je se još više povećalo nakon njegovog odgovora. Zbog čega je izgovorio ovu posljednju rečenicu?

Zatim sam ka podstaknuo riječima: Halide, pa da li imaš slobodnog vremena nakon akšam-namaza da se družimo kroz našu halku Kur'ana, bili bi radosni kada bi nam se pridružio?

Odgovorio mi je zamuckivajući: Oh!!! Kur'an... Halka.. Da! Da! Sa punim zadovoljstvom! Ako Allah da, sutra ću vam se pridružiti, a tako i svaki dan nakon akšama!

Obasula me je radost pa sam požurio da mu kažem: Dakle, sutra ćemo se naći, inša'allah!

Tu noć sam proveo razmišljajući o tom neobičnom dječaku. San mi nikako na oči nije dolazio. Pokušavao sam da nađem odgovor na sve što sam čuo i vidio, ali nikako nisam uspjevao. Na kraju sam rekao sebi: Vrijeme će ti otkriti ono što nisi znao, i tada ćeš čuti vijesti koje si tražio!
Okrenuo sam se na desnu stranu. Noć me je umotala u svoj plašt a san me je uzeo u svoje naručje. Zaspao sam govoreći: Allahu moj, svoje lice Tebi prepuštam....i sav svoj slučaj Tebi prepuštam....itd.

2.

Dani su prolazili... Halid se konstantno družio sa nama u halci Kur'ana. Bio je aktivan u učenju napamet i pri ponavljanju naučenog. Sve nas je zavolio i svi smo ga zavolili! Nije se odvajao od Kur'ana, niti je napuštao prvi džamijski saff.

Ništa loše pri njemu nisam mogao da primjetim, osim jedne stvari - veliku zamišljenost. Osjećali smo da je nekada samo tjelom sa nama u džamiji, međutim, njegova duša je plovila nekim, tamo drugim, prostranstvima... Ponekad bih mu iznenada postavljao neka pitanja, i ispostavljalo se da je bivao daleko od onoga o čemu pričamo, zauzet ramišljanjem o nečemu drugom. Ne bi mu preostajalo ništa drugo do da pobjegne od trenutne odsutnosti i da se opravdava nekim nebitnim isprikama, iako je znao da mu nevjerujem. Osjećao sam da u sebi krije veliku tajnu koju vješto skriva, jer je, možda, opasna. Odlučio sam da tu zakopanu tajnu otkrijem kako bi se osposobio za razgovor s njim, onako kako to dolikuje. Jednog dana sam dogovorio s njim sastanak na obali mora, nebi li se velika tajna upoznala i predstavila velikom moru, i kako bi svoju dušu rasteretio od svih briga i bolova koje je nosio.

Šetali smo obalom... Bila je noć a puni mjesec je lijepo sijao. Neobični prizor u kojem su se sastali mračnina neba i mora. Mjesec je među njima bio kao zbunjen, baš kao i ja što sam bio pred Halidom. Tišina, sve je šutilo! Odjedanput, ovu tišinu je pomeo glas žestokog plača i jecanja... Bio je to glas Halida koji je plakao. Nisam htjeo da prekinem slatkoću njegovog plača i okus suza nebi li ga to rasteretilo i odagnalo njegove brige. Nakon trenutka Halid je progovorio:

Ja vas zaista volim, volim Kur'an i one koji ga vole! Volim one koji dobra djela čine, koji su lijepi, čisti, koji se pridržavaju propisa vjere... Međutim, moj otac... Moj otac!!!

Pitao sam ga: Šta se desilo sa tvojim ocem?

Odgovarao mi je dok ga je gorko iskustvo gušilo: Otac mi stalno prijeti da se družim sa vama!!! On vas se boji! On vas ne voli! Često mi vas je lošim predstavljao i to dokazivao izmišljenim pričama i legendama. Međutim, kada sam vas ja gledao u halci kako učite Kur'an, vidio sam na vašim licima, i na vašoj odjeći, i u vašem govoru, svjetlost! Čak i pri vašoj šutnji sam viđao svjetlost! Zato sam posumnjao u sav govor moga oca i zbog toga sam stalno sjedio u džamiji nakon akšama, gledajući u vas i zamišljajući sebe među vama kako se od vas okorištavam i oplemenjujem.

Jedan trenutak je zašutio, a zatim je nastavio govoreći:

Sjećaš li se učitelju Selmane kada ste mi prišli nakon jacije namaza i kada ste me pozvali da se pridružim vama u halku Kur'ana? Ja sam tu priliku odavno očekivao; da prihvatite moju dušu i učinite je da bude dio vaših duša; u svijetu upute i istrajnosti na njoj; u svijetu sreće i spasa! Te vaše, tada, izgovorene riječi su na mene djelovale poput svjetiljke koja mi je osvijetlila put moje upute. Tada sam bio ohrabren i prihvatio sam da prisustvujem halkama. Postao sam marljiv. Nisam noću spavao. Noć bi provodio u učenju Kur'ana i u suzama, u plaču i skrušenosti. I zaista, kada sam se počeo sa vama družiti osjetio sam okus sreće i ljepote življenja! Osjećao sam, dok bih bio sa vama, istinsku sreću koju nikada do tada u svom životu nisam osjećao. Kur'an mi je postao najbolji prijatelj prema kome nikada nisam osjećao ikakav prezir.

Malo je zašutio, a zatim je nastavio svoju žalovitu priču govoreći:

Moj otac je primjetio velike promjene na meni, i nekako je saznao da sam se pridružio vašoj halci za učenje Kur'ana. Saznao je da se družim sa Ťbradonjamať. Dani su prolazili sve dok nije došla ta noć koju nikada, sve dok sam živ, neću zaboraviti! Bio sam u kući zajedno sa mojom majkom i braćom čekajući ga da se vrati iz kafane, kao što mu je to bio svakodnevni običaj, kako bismo zajedno večerali. Kada je unišao u kuću, na licu sam mu primjetio tamu i srdžbu. Sjeli smo za sto da jedemo, svi šuteći kao po običaju jer smo izbjegavali da pričamo u njegovom prisustvu. Iznenada, otac je svojom galamom prekinuo našu tišinu govoreći:

- Čuo sam da se družiš sa onim bradonjama!!!

Njegov govor me je iznenadio, jezik mi se svezao, riječi su mi se izmješale u ustima!!! Nije čekao da čuje moj odgovor, nego je uzeo ibrik sa čajem koji je bio postavljen na stolu, i snažno ga bacio na moje lice! Čitav dunjaluk mi se pomješao u glavi i boje u očima. Pao sam na pod. Moja mila majka mi je prišla da me podigne. Kada sam došao sebi, čuo sam oca kako se na nju dere: Ostavi ga, ili ćeš i ti dobiti isto kao i on! Izvukao sam se iz njenog naručja i krenuo put moje sobe. Njegove psovke su neprestano izlazile iz usta, meni upućene, odzvanjajući u mojim ušima... Nakon ovoga događaja svaki dan me je udarao i psovao mi. Gađao me je sa čim je stigao, negledajući jesam li ikakav grijeh učinio. Tjelo mi je postalo šarena vreća za udaranje na kojoj su se nalazile različite boje, ali i otvorene rane.

Tada je Halid žestoko zaplakao! Pokušao sam da ga utješim i ušutim. Nakon nekog trenutka stišao je i nastavio svoj govor:

Vjerujte mi učitelju Selmane, zamrzio sam svoga oca i ne volim ga nimalo. Moje srce je ispunjeno mržnjom prema njemu. Jednog dana, dok smo sjedili za stolom jedući, rekao mi je taj nepravedni otac: Ustaj, nećeš sa nama jesti! I, prije nego što sam se digao, ustao je i udario me je nogom u leđa tako da mi je tanjir ispao iz ruku! Dunjaluk mi je sav crn postao u mojim očima. Krv u venama mi se usirila. Više ni o čemu drugom ne razmišljam do o osveti mom nepravednom i osorom ocu! Uobrazio sam se i zagalamio njemu u lice, govoreći: Osvetiću ti se! Udarat ću te kao što si ti mene udarao! Šamarat ću te kao ti mene što si! Narast ću ja i postati jak, a ti ćeš ostariti i biti nejak, tada ćeš znati, postupat ću prema tebi kao ti danas prema meni što postupaš! Tad ćeš goru nagradu dobiti od ove koju ja od tebe dobijam!!! Zatim sam pobjegao izašavši iz kuće i tračao sam neznajući kamo da idem, bez ikakvog cilja, sve dok me noge nisu donjele do ovog mora. Zatim sam uzeo Kur'an i učio iz njega plačući i jecajući! Od silnoga plača nisam mogao da nastavim učenje!!!

Kada je Halid dostigao ovu granicu svoga govora, prepustio se silnome plaču i jecanju. Ostavio sam ga da plače...zbog toga što plač u čestim situacijama bude smiraj. Nisam ni jedne riječi progovarao. Čuđenje je blokiralo moj jezik... Nisam znao kome da se više čudim, da li ovom zlonamjernom ocu čije srce je ispražnjeno od bilo kakvog osjećaja milosti i očinstva, jer sam osjetio u njegovom srcu sve vrste tvrdoće i srdžbe, ili da se čudim ovom sinu kojem je Allah dž.š. želio uputu i ustrajnost, pa ga je zbog toga k tomu inspirisao, uprkos svim pritiscima, a koji je saburao na velikim iskušenjima sa kojim se suočavao. Ili, da se obadvojici odjednom čudim zbog njihove međusobne veze, otac i djete, koja je dostigla vrhunac sukoba, nakon koje je neminovnost raskid i odvojenost! Ta čuđenja mi prekinu glas Halidov koji me dozivaše:

Učitelju Selmane!!!

Uzeo sam ga za ruku i pomilovao po glavi. Zaista je ličio na jetima, možda čak i gore! Obrisao sam mu suze i privukao sebi u naručje nebi li osjetio barem nešto od osjećaja ljubavi i brižnje koju nije osjetio kroz svoj život. Molio sam Allaha za njega i nasavjetovao ga da bude poslušan svome ocu, da se strpi na svim neugodnostima pa makar štagod da se desilo, makar štagod da učinio. Obećao sam mu da ću pronaći njegova oca i popričati sa njim i zamoliti ga da dopusti Halidu da se vrati u našu halku za učenje Kur'ana. Nakon toga smo se razišli...

3.

Kako su dani prolazili, razmišljao sam o načinu na koji ću se obratiti Halidovom ocu po pitanju njegovog sina. Kako ću ga oraspoložiti i uvjeriti...I na kraju, nakon što sam skupio snagu i sabrao sve svoje ideje, odlučio sam da naš sastanak bude danas u pet sati, nakon ikindije. U odlučeno vrijeme sam se i uputio ka kući Halidova oca. Mnoge misli su mi se vrtile po glavi, kao i mnogobrojna pitanja. Pokucao sam na vrata stana...Vrata se otvoriše. Na njima se pojavi ono namršteno lice iz koga su izbijali znakovi srdžbe. Prije nego što sam išta progovorio zgrabio me je za okovratnik moje košulje, privukao sebi i rekao:

Znači ti si taj bradonja koji uči Halida u dzamiji!!?

Odgovorih: Da.

Sa svim zlom koje mu izbijaše iz tih njegovih očiju reče:

Tako mi Allaha, ako te još samo jednom vidim sa Halidom, noge ću ti polomiti!

Zatim je sabrao pljuvačku iz usta i pljunuo me u lice, a onda zatvorio vrata, zalupivši ih svom snagom. Obrisao sam ono sa čim me je Allah počastio da zadobijem na Njegovom putu. Okrenio sam se i otišao obveseljavajući svoju dušu i šapučući joj: Sa Allahovim Poslanikom s.a.w.s. dešavali su se još teži događaji: njegov narod ga je u laž ugonio, grdili su ga, gađali kamenjem i okrvarili mu nogu, slomili mu zub, stavili nečistoću na njega, istjerali ga iz njegova kraja...

Dani i mjeseci su se smjenjivali jedan za drugim a mi nismo viđali Halida. Otac mu je zabranio da izlazi, čak i radi obavljanja namaza. Bilo nam je svima uskraćeno da ga vidimo i zijaretimo. Mnogo smo dovili za njega da ga Allah nadahne strpljivošću pred ovim iskušenjem.

4.

Nakon određenog vremena, Halidova porodica se preselila u susjednu četvrt, tako da su se sve informacije o Halidu presjekle. Kako su godine prolazile zauzetost ovim svijetom je preplavila naše sjećanje na Halida, zaboravili smo ga! Jedne noći, nakon što smo klanjali jaciju u džamiji, neka krupna ruka me je dohvatila sa leđa za rame. Oh! To je ona ista ruka koja me je nekoć zgrabila za okovratnik. Kada sam se okrenuo, dragi moj Allahu, to je bilo ono isto lice, iste bore na njemu, ista usta koja su me počastila iako nisam tada bio toga dostojan, to je bio Halidov otac. Međutim, mnogo se promjenio!!! Ono njegovo namršteno lice postalo je izmoreno, bore sa lica su sada predstavljale smirenost i poniženje, tjelo je bilo izmoreno od bolova i briga, oslabljeno tugom i zabrinutošću. Prvi sam započeo razgovor:

Dobrodošao amidža!

Zatim sam poljubio njegovo čelo iskazavši mu srdačnu dobrodošlicu, i otišli smo u jedan od uglova mesdžida. Nismo uspjeli ni sjesti a Halidov otac je počeo plakati i jecati. Zapanjio me je bolni prizor, subhanallah! Mislio sam da to, nekada namrgođeno lice, i to tvrdo srce, nikada neće moći pustiti suze zbog bola. Sačekao sam ga trenutak da se utiša plač i da popusti jecanje, zatim ga upitao:

Reci amidža.? Izbaci to što te tišti u grudima! Kako je Halid? Šta je sa njim?

Kao da sam sa ovim riječima pogodio kao nožem u grudi! Duboko je uzdahnuo, a onda rekao:

Halid... Moj mladiću, Halid više nije ona osoba koju ste poznavali. Od kako vas je napustio, vas, vašu halku za učenje Kur'ana, i od kako se udaljio od vašeg društva, upoznao se sa lošim momcima. Sam po prirodi je druželjubiv, a bio je u godinama u kojim se volio provoditi. Počeo je pušiti... Grdio sam ga i tukao, međutim, bezkorisno. Njegovo tjelo se bilo naviklo na udarce a uši na korenje i psovku. Brzo je narastao... Noćima bi bdio sa svojom lošom družinom a kući bi dolazio sa svitanjem zore. Izbačen je iz škole. Nakon toga bi nam samo po neku noć dolazio, ali, njegov govor nije više bio kao što smo navikli od njega. Lice mu se promjenilo. Jezik mu je izgovarao nešto nerazumljivo. Ruke su mu drhtale! Promjenilo se i njegovo, nekada bujno, punačko tjelo, smireno i skrušeno... Postalo je slabašno! Nekadašnje bijelo lice, poput čistoće istoka, postalo je crno. Na njemu je bila prašina grijeha i propasti. Upustio se u konzumiranje alkohola i droge. Nestao je onaj njegov odgoj i stid. Zamjenile su ga agresivnost i neodgoj. Ono lijepo dobročudno srce postalo je tvrdo poput stijene, ili još gore.

Zašutio je jedan trenutak otac Halidov, i nakon što je obrisao suze koje su nakvasile njegovo lice, nastavi govoreći:

Vjeruj mi, učitelju Selmane, skoro da ni jedan dan više ne prođe a da Halid ne zagalami na mene, ili me udari... Zamisli momče moj, ja sam ipak njegov otac koji ga je podučio i odhranio – da mene udara i da mi psuje!!? Vratio se Halidov otac svome plaču, samo, sada žešće i još tužnije. Jedan trenutak sam se čudio, gotovo nevjerujući u sve rečeno što čuh dok me nije Halidov otac koji je brišući suze upitao: Molim te, momče, učitelju Selmane, zijareti Halida! Povedi ga sa sobom, dozvolit ću vam. Moja kuća je za vas u svako vrijeme otvorena. Često nam navraćajte! Nemojte ga prepuštati lošem društvu! On vas voli! Upišite ga u halku Časnoga Kur'ana! Idite sa njim na izlete, ja vam neću braniti! Naprotiv bilo bi mi drago da noći kod vas u stanu. Ako želite bilo kakvu svotu novaca, ja sam spreman da je uručim! Želim samo da se Halid vrati u prijašnje stanje. Molim te! Poljubit ću vam ruku i noge. Molim te! Ne ostavljajte Halida! Nemojte ga izbjegavati!

Uronio je u plač i gorki jecaj, a nakon što se ušutio, i prestao govoriti, rekoh mu poučen iskustvom:

Moj amidža, požnjeo si ono što si posijao! Zbog tvog prezira i mržnje prema onima koji čine dobra djela, koji se drže propisa vjere, požnjeo si zlo i belaj! Zaista njih štiti Gospodar svih svjetova... Međutim, uprkos tome, pokušat ću! Možda uspijem sa Halidom i to bi bila Allahova blagodat i uspjeh, a možda i neću, a zbog toga onda nemoj nikog drugog kriviti do sebe. Sam si svoga sina upropastio. Ti si ubica i ubijeni! Onaj koji je činio drugome nepravdu i kome se ona sada čini!

5.

Započeo sam svoje pokušaje da Halida vratim na put upute sa koga je skrenuo pod žestokim pritiskom kojeg je na njega činio njegov osori i zlonamjerni otac, kao i uticajem njegovog lošeg društva. Pokušavao sam da se na razne načine sretnemo, međutim, on je na sve raspoložive načine izbjegavao taj susret. Slao sam mu pisma i cedulje. Tražio ga po kafanama i okupljalištima, ali nisam uspio da ga sretnem, ili navedem na razgovor. Jedne prilike, dok sam išao jednom ulicom, ispred mene se pojavio Halid. Odmah sam ga prepoznao uprkos mnoštvu njegovih očitih promjena. I on je mene prepoznao, ali je pokušao da me izbjegne. Snažno sam ga uhvatio za rame i privukao sebi u naručje, prigrlivši ga svojim srcem! Bio je to bolan događaj... Nije se mogao oduprijeti ovom velikom izazovu pa je posegnuo za plačem. I ja sam bio na ivici plača pa se nisam mogao suzdržati da ne zaplačem. U takvom stanju smo bili par minuta, a zatim sam ga poveo sa sobom u moj stan. Tu smo dugo ostali sjedeći i u priči, i kada mi je Halid sve ispričao šta je prošao od njegovog prisilnog napuštanja halke Kur'ana. Njegovo stanje se promjenilo nakon našeg rastanka. Obavjestio sam Halida da je sada, upravo njegov otac želio, da mu dođem, da ga pozovem da se vrati halci Kur'ana u džamiji. Također, obavjestio sam ga da je njegov otac zavolio vjernike. Pozvao sam ga da učini iskreno pokajanje i otvorio mu nadu u Allahovu milost. Bodrio sam ga da nam se vrati u mesdžid, Kur'anu i društvu dobrih ljudi. Uporno sam tražio od njega da se vrati Putu upute i pridržavanja za vjeru. Kada sam učestio te molbe, počeo je plakati, govoreći:

Vjerujte mi, učitelju Selmane, ja bih volio da vam se vratim, vama, džamiji i Putu upute, međutim, ja to ne mogu. Ne mogu! Moj otac je sa svojom tvrdoćom i nepravdom, i mržnjom prema vjernicima, u meni uništio sve što je lijepo u ovom životu. Počeo sam da živim bez ikakvog plemenitog cilja, ili životne želje, koju bi htjeo da u svom životu ostvarim. Više nikako ne mogu da se strpim bez opojnih pića, filma, žena, pijanstva... Nemam više vremena, učitelju Selmane, sve se okrenulo? Zato me ostavi da budem i dalje zarobljenik ovog mračnog tunela, sve dok nedođem do kraja, a Allah najbolje zna kakav će kraj biti...

I, prije nego što me je napustio, Halid je nježnim i blagim pogledom pogledao u mene, i rekao:

Učitelju Selmane, zamoli Allaha da mi oprosti grijehe i moja zvijerstva! Moli Allaha i za moga nepravednog oca koji me je doveo do ove provalije!

Zatim je otišao, a suze su potekle sa njegovih obraza, jezik izgovarao:

Ovo je ono što je moj otac privrijedio, a ne što sam ja sam sebi...

6.

Nakon ovog događaja prekinule su se sve informacije o Halidu. Saznao sam od njegova oca da je se njegova tvrdoća i žestina i bjes u odnosu sa njim povećali. Povećala se i njegova stramputica, inat, i žudnja za grijesima. Stalno sam molio Allaha da ga uputi i da ga popravi. Jedne tamne, crne noći, malo prije sabaha, izašao sam iz kuće da kupim neke lijekove za svoje dijete iz obližnje apoteke. Moj put je prolazio pokraj Halidove kuće. Pažnju mi skreniše policijska auta koja su bila pored njegovih vrata. Brzo sam otišao na lice mjesta da ispitam šta se desilo. Na vratima sam našao jednog od Halidove braće. Suze su mu lile iz očiju. Upitah ga šta se desilo pa me obavjesti da se desila velika nesreća, strašno iskušenje. Halid se pred sabah pijan vratio kući. Grubo je kucao na vrata. Mati mu je pokušala da otvori, ali otac joj je zabranio. Međutim, Halid nije prestajao snažno i grubo kucati. Otac je izašao da ga otjera i tu su se počeli svađati i psovati. Halid mu je psovao i pokušao da digne ruku na njega, bezsvjesno, bez ikakvog osjećaja. Otac se branio, i jednim debelim drvetom je udario Halida po glavi. Tada je Halid pobjesnio, izvadio nož iz džepa i njim potegao prema starom ocu. Ubo ga je sa nekoliko uzastopnih uboda. Otac je krvav pao na zemlju, a što se tiče Halida, on je pobjegao. Ubrzo su došla kola hitne pomoći i odvezla oca, ni mrtvog ni živog, u bolnicu.

U jutro sam saznao da je Halidov otac u bolnici izdahnuo dejstvom uboda koji su izbušili njegovo tijelo. Halida su uhapsili i sproveli u zatvor gdje će čekati izvršenje presude šerijatskog suda, smrt!

Otišao sam na dženazu Halidovom ocu. Svi prisutni su plakali, svi pogođeni tragedijom. Nakon što smo ga spustili u kabur i ukopali, i nakon što se narod razišao, stao sam pored kabura i zamolio Allaha da ga učvrsti. Zatim sam mu rekao:

O Halidov oče dali me čuješ!? O oce Halidov, požnjeo si ono što si posadio, zato sada okusi gorčinu onoga što ruke tvoje privrijediše! O kako je ružna ta tvoja žetva, i, kako je okrutan ovaj krvavi završetak!

Pitam se, da li su majke i očevi dobro razumjeli ovo predavanje prije nego što za to bude kasno!??

Sa arapskog preveo:
Smail Handžić

[Abdurrahman]

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

Kuran-najsavršenija mudžiza
Nad njim je devetnaest-(Kuran)
Ovo je bio zadnji ajet dat Muhammedu od Džibrila kad se 4 put pojavio.Džibril ovdje zastaje i umjesto da dadne Muhammedu ostatak od 26 ajeta ove sure i time bi sura bila završena poče da mu objavljuje ostatak od 96 sure Prve objave.Onda mu dade još 14 ajeta.Prilikom Prve objave dato mu je 5 ajeta kojima je sada dodato još 14-19ajeta.
Prvih 5 ajeta od sure 96 sadrže svega 19 riječi.Tih 19 riječi imaju 76 slova-harfova a to je dijeljivo sa 19.A 96 sura ako počnemo brojati otpozadi od zadnje sure Kurana br.114 vidjet ćemo kad dođemo do ove sure br.96 vidjet ćemo da 19 sura od kraja.

114 sura je dijeljivo sa 19. 19 je jedan od brojeva sa kojim je najteže raditi.

بسم الله ا لر حمن الر حيم

U ovoj Bismilli ima tačno 19 harfova i to je početak Kurana.Prva riječ „ISM“-ime nalazi se 19 puta u Kuranu.Riječ Allah-Bog nalazi se 2698 puta u Kuranu što je dijeljivo sa 19.Riječ Ar-Rahman nalazi se 57 puta -19x3
Riječ Ar-Rahim 114 puta -19x6
Za ove sure je kaakterističan broj 19:
Sura TA-HA ima 342 ova ista harfa(19x18)
JA-SIN ima 285 ova ista harfa (19x15)
HA-MIM ima 2166 --------(19x114)
ELIF-LAM-RA ima 9709---------(19x511)
TA-SIN ima 494---------(19x26)
TA-SIN-MIM ima 9177--------(19x483)
ELIF-LAM-MIM-RA ima 1501--------(19x79)
ELIF-LAM-MIM-SAD ima 5358-----(19x282)
KAF-HA-JA-AJN-SAD ima 798 ------(19x42)
HA-MIM-AJN-SIN-KAF ima 570—(19x30)

Elifa u svih 13 sura koje imaju elif kao inicijal ima 17499-(19x921)
Lamova kao inicijal ima 11780--------(19x620)
Mimova kao inicijal ima 8683----(19x457)

Zadnja sura An-Nasr je posljednja koja je u potpunosti objavljena u cjelosti-Ima tačno 19 riječi.


ES-SELAMU ALEJKUM

[jehangir]

Esselamu alejkum we rahmetullah we berekatuhu Abdurrahman.

MasaAllah,MasaAllah.

[Abdurrahman]

Esselamu alejkum we rahmetullah we berekatuhu Abdurrahman.

MasaAllah,MasaAllah.

Ve ´alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu ve merhaben ( Sie bitte ) jehangir.

Dzezakellahu hajren ve barekellahu fik.

[Abdurrahman]

17.Zu-l-ka'de 1425 - 28.Decembar 2004

Širokogrudnost islama

Svakim danom slušamo razne klevete upućene na račun muslimana kojima se želi njihova slika predstaviti u najgorem svjetlu. Pored optužbi i kleveta slušamo prijetnje, također, upućene na račun muslimana. To nas ne smije udaljiti od naše vjere, niti nas navesti na razmišljanje da smo zbog vjere možda na gubitku ili u opasnosti

Prije četrnaest stoljeća se počelo govoriti o po­rukama i poukama Kur'ana, kao posljednje nebe­ske Objave, i do danas se nisu iscrpile njegove mudrosti. Nikada se, sigurno, neće ni is­crpiti jer je to savršen Allahov Govor o kojem čovjek može reći samo onoliko koliko dokuči njegov ograničeni ra­zum. To nam dokazuju mnoga tefsirska djela, knjige, novinski članci, ili bilo koji drugi način prenošenja informacija u koji­ma nalazimo veliki broj onih koji govore ili pišu na temu jedne te iste kur'anske sure. To ne znači da se o islamu nema šta više govoriti i da se ponavljaju iste stvari. Naprotiv, to je dokaz opširnosti i bogatstva ove vjere kada se o jednoj stvari može bezbroj puta govoriti ili pisati.

El-lnširah -Širokogrudnost

Ovo je mekkanska sura koja je, kako kažu islamski učenjaci, dvanaesta po redu objavljena sura. Objavljena je u periodu kad su muslimani bili u teškim iskušenjima. I baš u takvom stanju dolazi sura puna optimiz­ma i nade učeći prve musli­mane, a i one poslije njih, da musliman mora biti optimista i svaku tegobu koja ga zadesi uzdignute glave podnijeti s nadom da će doći bolje. Ova sura govori o snazi islama i nje­govoj nedokučivoj metodologi­ji odgoja svojih sljedbenika. Iskušenja prvih muslimana u Mekki iz dana u dan sve su veća, slabost ljudska počinje da se pokazuje, oni traže od Poslanika, alejhi-s-selam, da dovi za njih da ih Allah po­mogne. Ali im on s jakim ub-jeđenjem kojeg je nosio u svo­jim prsima obećava da će se ovaj din proširiti i da će na tim prostorima zavladati sigurnost. Na samom početku ove sure Uzvišeni Allah napominje Svome Poslaniku da mu je On ukazao počast time stoje njego­va prsa učinio širokim i pros­tranim. I daje sa njegovih pleća skinuo teret koji gaje tištio. Taj teret neki učenjaci tumače kao grijeh, a neki kažu da je to uopćeno neka stvar koja je mučila Poslanika, alejhi-s-se­lam, što bi moglo biti i tačnije.

A potom dolazi druga poseb­nost našeg Poslanika, a to je / spomen na tebe visoko uzdigli. Svakodnevno putem salavata, dova, izučavanja hadisa, musli­mani širom svijeta spominju svoga Poslanika, alejhi-s-se­lam. Čak je i provođenjem studija utvrđeno da je na­jraširenije ime Muhammed. Zar to sve ne upućuje daje spomen na Poslanika, alejhi-s-selam, visoko uzdignut? Gdje je spomen njegovih neprijatelja? I ako ih neko spomene, spo­mene ih po zlu proklinjući ih, a to je kazna Uzvišenog prema njima. Zar misle oni da će psovkama i ismijavanjima doći do ugleda i ponosa i autoriteta?! Takve, kao i one prije njih, čeka kazna i poniženje na oba svije­ta. U tome su se prije njih mno­gi okušali, pa gdje su završili i gdje im je kraj bio? Da li se danas zna za njih? Potom, ova sura nagovještava da sa mukom dolazi i olakšica, i to ponavlja­jući i potvrđujući to pravilo. Možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ulema savjetuje da se Kur'an uči kada se vjernik nalazi u teškom stanju. Pa zar mu ova sura ne bi dala nade i snage da izdrži iskušenja?! A zar bi vjernik ostao malodušan prema ovim ajetima?! Kada ponestane snage i kada tijelo malaksa i osjeti iscprljenost, obećanje Gospodara svjetova, sa tegobom dolazi i olakšica, je dodatna snaga koju može imati samo vjernička duša. Stoga se nije čuditi izdržljivosti i naporu vjernika i u najtežim trenucima.

Jedna od poučnih kur'anskih dova je i dova Musaa, alejhi-s-selam, RABBI-ŠRAH LI SADRI...Gospodaru učini moja prsa prostranim, (Ta-ha, 25.), koja govori o nekoliko stvari. Kao prvo objašnjava nam daje put poslanika, a nakon njih put daija, misionara islama, težak put. Na njemu će morati da se suočavaju sa mnogim neugod­nostima od ismijavanja, laži, uvreda raznih vrsta, prijetnji ubistvom i si.. I sve to često pu­ta prouzrokuje slabost u čov­jeku i jedan vid mržnje i nepod­nošenja takvih ljudi ili želje za izolovanošću od ljudi, uopćeno. Ukoliko čovjeka zadesi takvo stanje neće biti u mogućnosti da nastavi izvršavati emanete koje nosi na svojim plećima. Zato je jedna od neminovnosti pos­lanstva i da'veta širokogrud­nost. Jer zabrinuta, u velikim tegobama i srdžbi, osoba nije u stanju da pravedno i ispravno postupa. A od svakog poslani­ka, a nakon njih i daija, se traži pravednost i mudrost u riječima i djelu. Iz tog razloga islam zabranjuje da sudija sudi kada je ljut, ili gladan i si., baš zbog toga što nije u stanju donijeti is­pravnu odluku. Ukoliko daija bude takav da se povodi za os­jećanjima a ne za istinom, onda njegov odgoj drugih neće biti na ispravnim temeljima i greške u njegovom radu će biti mnogo veće. Druga pouka je da ako se Musa, alejhi-s-selam, bojao tog stanja onda nije čudo što se neko od današnjih mu'mi-na i daija boji iste situacije, ili da nekome bude čudno što je vjernika ili daiju zadesila sla­bost. Uskogrudnost je naznaka slabosti imana i pesimizma, a obje vrste osjećanja nisu pozi­tivne za vjernika. To su situacije koje često puta šejtan iskorišta­va da bi ljudima otežao vjeru i da bi ih odveo sa Pravog puta. Onome ko se nađe u sličnoj situaciji i najmanja stvar mu smeta i spremanje da najoštrije reagira i na sitnice. Treća pouka je da se Musa, alejhi-s-selam, na samom početku obratio svome Gospodaru za pomoć priznajući svoju slabost. Prije početka svakog hairli djela mo­ra biti oslonac na Allaha. Tre­bamo se učiti da od Njega za­tražimo pomoći i snage prije nego od bilo koga od ljudi. U ovoj suri upotrijebljen je izraz "sadr"- prsa. Zato se postavlja pitanje, zašto je rečeno prsa, a ne srce koje je izvor svake misli, nemira i smi­raja. To je jedan od dokaza rječitosti ove Knjige. Tumači Kur'ana kažu daje to slikovitiji opis nego daje rečeno srce um­jesto prsa. Prsa su posuda za srce, pa ako su ona ispunjena zadovoljstvom onda je srce u većem rahatluku, ili bolje rečeno u moru rahatluka.

Primjeri Poslanikove širokogrudnosti

Općepoznato je da je Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, uzor svakom vjerniku i vjernici, pa tako i po pitanju ove vrste odgoja nalazimo mnogobrojne primjere u životu ovog ple­menitog Poslanika. Prisjetimo se nekoliko događaja iz njegov­og života:Slučaj Taif, kada biva kamen­ovan i kada mu Allah šalje meleka koji ga pita da li bi želio da ih u potpunosti uništi, pa on to odbija govoreći da se nada da će buduće generacije tog naroda biti Allahu pokorne.

- Prisjetimo se slučaja kada mu dolazi ashab i prilikom podjele plijena kaže mu da to nije pravedna podjela, kaže to nje­mu kao najodabranijem poslaniku! Na tu neosnovanu zamjerku nije reagirao kao što bi većina ljudi reagirala kaznom ili nečim drugim, nego se prisjetio svoga brata Musaa za koga je rekao daje imao čak i većih iskušenja pa je osaburio. - Razne vrste ezijeta u Mekki ga nisu navele da radi protiv svojih neprijatelja, čak je dovio za neke da ih Allah uputi na Pravi put.

Vjernik nikada ne gubi

Pogrešno je ubjeđenje nekih daje najbolji način dolaska do prava i ugleda silom ili osve­tom i da ukoliko neko želi biti dobročinitelj ne može "proći" u ovome svijetu koji ga okružuje. Islam ne gleda tako, nego baš podstiče ljude na opraštanje, samilost i među­sobno dobročinstvo. Vjernik nikada ne gubi i to nam potvrđuje hadis Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, u kojem kaže: "Čudna lije stvar vjernika. Sve što ga zadesi za njega je dobro, pa ako ga zadesi neko dobro on na tome zahvali i bude nagrađen, a ako ga zadesi neko iskušenje on na tome osaburi pa bude na­građen." (Buharija) Pa ako vjernik postupa po onome što mu vjera nalaže ne može biti gubitnik. Za dobronamjernu i čistu dušu slijedi nagrada ko­joj će se radovati. A za prl­javu, zavidnu i osvetoljubivu dušu, također, slijedi kazna. Pa ko onda gubi?! Svakim danom slušamo razne klevete upućene na račun muslimana kojima se želi nji­hova slika predstaviti u naj­gorem svjetlu. Pored optužbi i kleveta slušamo prijetnje, također, upućene na račun muslimana. To nas ne smije udaljiti od naše vjere, niti nas navesti na razmišljanje da smo zbog vjere možda na gu­bitku ili u opasnosti. Šejhu-1-isjam Ibn Tejmijje je rekao: "Šta mi može moj neprijatelj, moj džennet je u mojim prsi­ma; ako me protjera, pa to je turizam, a ako me zatvori os-amit ću se sa svojim Gospo-darem; a ako me ubije, pa to je šehadet na Allahovom putu." Stoga, čvršće prih-vatanje za uže islama znači veću mogućnost uspjeha i veću sigurnost. Allah je za­štitnik onih koji vjeruju... (El-Bekare, 257.) A mi ne sumnjamo u ono što nam Kur'an obećava, daje nakon poteškoće i olakšica. I sve što je noćna tmina veća, znak je da je zora bliža. Nadu u Al-lahovu milost i pomoć um-met ne smije gubiti, i iskušenja koja su se nadvila nad ummetom nisu znak da smo ostavljeni od strane našeg Gospodara. Mi tre­bamo uložiti trud, a rezultati su u rukama Svemogućeg i Mudrog Allaha.

Prof. Muhamed Ikanović

Dip.prav. Šerijata - prof. Muhamed Ikanović

Izvor: http://www.studio-din.com/sirokogrudnostislama.html

[tataratira]

Esselamu alejkum we rahmetullah we berekatuhu Abdurrahman.

MasaAllah,MasaAllah.

Ve ´alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu ve merhaben ( Sie bitte ) jehangir.

Dzezakellahu hajren ve barekellahu fik.

eki sto su razvezali materjni jezik

[Abdurrahman]

TI UPRAVI LICE PREMA VJERI U KOJOJ SI STVOREN!

Ljudska priroda :
Na zemaljskoj kugli necemo naci ni jednog pojedinca i ni jednu zajednicu a da nema potrebe za vjerovanjem. Rekao je Ibnul Kajjim El-Dzevzijj: "Allah je u prirodi ljudi stvorio potrebu za bozanstvom, pa gledajte koga cete obozavati."
Dokaz poslanika:
Svi su ostali nemocni pred Kur'anom, Allahovim govorom, koji nije stvoren. Ostali su nemocni pred stilistikom Kur'ana i velicinom pouka koje u sebi sadrzi.
Zar je mogao jedan covjek, koji nije znao ni citati ni pisati, doci sa potpunim sistemom kome se ne moze naci jedna, jedina greska.
Racionalni dokaz:
Da li su sve stvari oko nas nastale same od sebe ili su nastale slucajno?"
"Da li ti koji tvrdis da je sve ovo nastalo slucajno, tvrdis i da su avioni, rakete, automobili i dr. nastali slucajno?" Morat ce priznati da nisu nastale slucajno isto kao sto nisu slucajno nastale zvijezde, Sunce, Mjesec, brda, drvece, ptice, vatra, voda…
Kosmicki dokaz:
Zar potcinjenost Sunca i Mjeseca ovdje na Zemlji nije dovoljan dokaz postojanja Allaha dz.s., koji je sve to podredio covjeku, u njegovu korist, na savrseno precizan nacin?
I na kraju, o ti, koga je Allah razumom obdario i uzdigao iznad ostalih stvorenja, neka ti neprestano budu na umu rijeci tvoga Gospodara: "Mi cemo im pruzati dokaze Nase u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina"....(Prijevod znacenja, Fussilet, 53.)


=====================================

Vjerovanje u postojanje Allaha dz.s.

Pripremio: Samir Avdic

Dokazi postojanja Uzvisenog Allaha dz.s. su mnogobrojni.

Pomenut cemo samo neke od njih, kao sto su: ljudska priroda, dolazak poslanika i njihove mudzize, racionalni te kosmicki dokazi.

Ljudska priroda - ("fitra"), (koju je Allah dz.s. podario svakom covjeku.) Na zemaljskoj kugli necemo naci ni jednog pojedinca i ni jednu zajednicu a da nema potrebe za vjerovanjem. Rekao je Ibnul Kajjim El-Dzevzijj: "Allah je u prirodi ljudi stvorio potrebu za bozanstvom, pa gledajte koga cete obozavati." Filolozi isticu: "Na svijetu nema ni jedne zajednice, a da u svom jeziku nema naziv za Uzviseno bice "BOG". S druge strane putopisci su zabiljezili da je: "Dovoljan dokaz postojanja potrebe za vjerom u prirodi ljudi, je to sto ne postoji ni jedna zajednica bez bogomolje." Ne osvrcuci se na ispravnost raznih vjerovanja, prihvatit cemo cinjenicu da svako ljudsko bice ima potrebu i volju za vjerovanjem. Zasto je to tako? Odgovor je u rijecima Uzvisenog Allaha dz.s.: "Ti upravi lice svoje cistoj vjeri, Allahovoj vjeri, prema kojoj je On ljude nacinio, ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali vecina ljudi to ne zna." (Prijevod znacenja, Er-Rum, 30.) Ovaj ajet potvrdjuje potrebu za vjerovanjem, jer kako glad i zedj kod covjeka upucuju na postojanje hrane i vode, tako potreba za vjerovanjem upucuje na postojanje Onoga u koga se vjeruje - Allaha dz.s. Nakon ove konstatacije neko ce se mozda zapitati, pa zasto onda svi ljudi nisu muslimani? Odgovor na ovo pitanje lezi u hadisu Poslanika s.a.v.s. koji se prenosi od Ebu Hurejre: "Svako novorodjence se radja u prirodnoj vjeri, Islamu, pa ga njegovi roditelji ucine zidovom ili krscaninom." Ashabi upitase: "O, Allahov Poslanice, a sta kazes za onoga ko umre (prije punoljetstva) mali?" Odgovorio im je: "Allah najbolje zna sta su oni radili." (Buharija, Muslim, Tirmizi) Vecina islamske uleme je protumacila ovaj hadis da je "prirodna vjera" - Islam, tj. da se svako dijete radja u prirodi koja je spremna da prihvati Islam, ali da mu njegovi roditelji ili staratelji, ili pak drustvo, zaprljaju onu cistu prirodu spremnu da prihvati Islam, te da ga ucine krscaninom ili zidovom. Ovo je u isto vrijeme odgovor onima koji zastupaju tezu Sigmunda Frojda: "da se svako dijete radja kao bijela ploca (tabula raza)." U odredjenim situacijama ova zaprljana priroda ipak uspijeva da progovori i vrati se svom izvoru. Zato covjek, kada se nadje u velikoj nevolji i nedaci, ipak okrece svoje lice prema nebu, dize ruke ka gore i doziva rijecima Onoga koji mu jedino moze pomoci, priziva Allaha dz.s

KUR'AN - NAJVECA MUDZIZA

Mudzize poslanika: Jedna od karika dugog niza dokaza postojanja Allaha dz.s. jesu mudzize (nadnaravne pojave) koje je Allah darovao nekim od poslanika, kao izazov narodima kojima su ti poslanici poslani. Medjutim, sam dolazak velikog broja poslanika u razlicitom vremenu i prostoru, koji su pozivali istoj strani,dovoljan je dokaz postojanja Allaha dz.s. Zbog cega? Samim tim da toliki broj ljudi, koji se nikada nisu sreli ni vidjeli, kazu: "Mi smo poslanici", te pozivaju u jednu te istu stvar - Islam, i vjerovanje u jednog jedinog Allaha, je dovoljan dokaz za postojanje Allaha dz.s. "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: -Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (Prijevod znacenja, El-Enbija, 26.) Ovaj ajet nas opet vraca na cinjenicu da su svi oni zaista dosli sa istog izvora. Imamo primjer Nedzasije, kralja Abesinije koji je, nakon sto je cuo cemu poziva Muhammed s.a.v.s., zaplakao i rekao: "Zaista Muhammed i Isa dolaze sa istog izvora." Sto se tice samih mudziza one su najjaci dokaz istinitosti onoga sa cime su dolazili poslanici. Razliciti poslanici su imali razlicite mudzize. Muhammed s.a.v.s. je imao mnogobrojne mudzize, ali najveca mudziza koju mu je podario Allah dz.s. nesumljivo je Kur'an. Ona se razlikuje od svih mudziza koje su bile davane drugim poslanicima, jer su one prestajale smrcu istih, dok je Kur'an, najveca mudziza, ostala trajna sve do Sudnjeg dana. Zbog ovog Allah dz.s. na nekoliko mjesta u Kur'anu poziva ljude da dodju sa necim slicnim Kur'anu, ako mogu, pa kaze: "Reci: Kada bi se svi ljudi i dzinovi udruzili da sacine jedan ovakav Kur'an, oni, kao sto je on, ne bi sacinili, pa makar jedni drugima pomagali." (Prijevod znacenja, El-Isra, 88.)

Svi su ostali nemocni pred Kur'anom, Allahovim govorom, koji nije stvoren. Ostali su nemocni pred stilistikom Kur'ana i velicinom pouka koje u sebi sadrzi. Zar nije dovoljan dokaz da je Kur'an istina od Allaha dz.s., to sto u sebi sadrzi vijesti prijasnjih naroda i to u najsitnije detalje, navodi dijalog izmedju Merjeme i Zekerijjaa, Musaa a.s. i njegovog naroda, Musaa a.s. i faraona, rijeci Ibrahima a.s., pohode Zulkarnejna… Odakle je Poslanik to saznao u detalje odgovor nam daje Uzviseni: "To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo." (Prijevod znacenja, Ali-Imran, 44.) Zar nije dovoljan dokaz postojanja Allaha dz.s. Kur'an, Njegova knjiga u kojoj se nalaze Allahovi propisi, koji su regulirali cjelokupan sistem zivota kako pojedinca tako i zajednice. Ovaj zakon nije utopija, nego je dozivio svoju primjenu u stvarnom zivotu vise od hiljadu godina. Zar je mogao jedan covjek, koji nije znao ni citati ni pisati, doci sa potpunim sistemom kome se ne moze naci jedna, jedina greska. Sistem koji je regulirao sve, od najvaznijih zivotnih pitanja do onih najsitnijih. Zato je Selman El-Farisijj na prigovor Perzijanaca: "Zar si ostavio nasu kulturu i civilizaciju?", odgovorio: "Nas Poslanik nas je svemu poducio, pa cak i kako cemo nuzdu obaviti."

EBU HANIFE I ZNANSTVENICI

Racionalni dokaz: Obicno ono sto je racionalno dolazi kao odgovor na postavljena pitanja. Jedno od tih pitanja na koje cemo odgovoriti jeste: "Da li su sve stvari oko nas nastale same od sebe ili su nastale slucajno?" Ako kazemo -Nastale su same od sebe- nemoguce je da nas razum to prihvati, jer te stvari nikad nisu postojale, a sve sto ne postoji ne moze nista uraditi dok samo ne postane. To znaci da ovaj cjelokupni pojavni svijet nije mogao sam sebe dovesti u postojanje, nakon sto je bio u nepostojanju. Ako kazemo - Nastale su slucajno - nemoguce je da ce nas razum i ovo prihvatiti. Pitat cemo onoga koji to misli: "Da li ti koji tvrdis da je sve ovo nastalo slucajno, tvrdis i da su avioni, rakete, automobili i dr. nastali slucajno?" Morat ce priznati da nisu nastale slucajno isto kao sto nisu slucajno nastale zvijezde, Sunce, Mjesec, brda, drvece, ptice, vatra, voda… Ne, one zaista nisu nastale slucajno, bez svog Stvoritelja i svoje svrhe. Prenosi se da je grupa znanstvenika koji su smatrali da je sve nastalo slucajno, dosli kod Ebu Hanife, rahimehullah, na naucnu raspravu oko toga da li postoji Allah dz.s. Medjutim, Ebu Hanife, veliki i iskusni ucenjak, za ovu raspravu zakaze im termin tek za dva dana. Grupa znanstvenika je dosla u zakazano vrijeme, ali imama Ebu Hanife nije bilo. Kada se on nakon odredjenog vremena pojavio, oni su mu odmah prebacili zbog njegovog kasnjenja. On je uctivo zatrazio da im objasni razlog svog kasnjenja, pa mu oni dozvolise. On im isprica kako je dosao na obalu rijeke koja se isprijecila izmedju njega i mjesta rasprave, ali na obali nije bilo camca. On je poceo razmisljati sta da uradi, kada ugleda daske na rijeci i na njima cekic, ekseri, testera… "I gledaj cuda, testera je pocela da sijece daske veoma precizne duzine, a cekic je sam ukucavao eksere da bi nakon nekog vremena camac bio spreman, te se sam bez kormilara dovezao na ovu stranu." Oni mu tada rekose: "Nije moguce, nije istina. Ovo moze ispricati samo onaj koji nema razuma." Ebu Hanife rece: "Kako ne mozete svojim razumom prihvatiti ovaj dogadjaj, a prihvatate cinjenicu da su nebesa i Zemlja, i Sunce i Mjesec, zvijezde, brda, drvece, zivotinje, ljudi…. stvoreni bez Stvoritelja?" Ucenjaci tada shvatise da im je ovaj veliki covjek dao razumski dokaz koji nikako nisu mogli pobiti, te primise Islam. Jedan od divnih racionalnih dokaza jeste primjer odgovora beduina na pitanje kako je spoznao svoga Gospodara: "Trag u pijesku upucuje na hod. Balega upucuje na deve. Nebo ukraseno zvijezdama i zemlja okicena biljem, i mora sa valovima, pa zar ne upucuju na Onoga koji sve cuje i sve vidi?" A rekao je Uzviseni Allah dz.s.: "Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?"

PA ZASTO ONI NE RAZMISLE?

Kosmicki dokaz: Pod ovom grupom dokaza podrazumjevamo dokaze na nebesima i na Zemlji koji nas upucuju na postojanje Allaha dz.s.. Nesumljivo je da prvo mjesto u ovoj grupi dokaza pripada stvaranju nebesa i Zemlje. Kaze Ibnul Kajjim u djelu "Kljuc kuce srece" sljedece: "Gotovo da nema sure u Kur'anu a da ne govori o nebesima i Zemlji, o velicini njihovog stvaranja, ili pak poziva da se pogleda u njih pogledom pouke, ili poziva da se ljudi orjentisu pomocu njih, ili da ljudi na osnovu njih shvate da je Allah njihov jedan i jedini Stvoritelj i da samo On zasluzuje da Mu se ibadet cini." Kaze Uzviseni: "Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio - ti u onome sto Milostivi stvara ne vidis nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidis li ikakav nedostatak. Zatim ponovo vise puta pogledaj, pogled ce ti se vratiti klonuo i umoran." (Prijevod znacenja, El-Mulk, 3.-4.)

Rekao je Allah dz.s.: "Allah brani da se ravnoteza nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadrzao. On je zaista blag i prasta grijehe." (Prijevod znacenja, Fatir, 41.) Znaci, Allah je taj koji odrzava nebesa i Zemlju i oni ne bi mogli opstati, niti se odrzati bez Allaha dz.s. I sama Zemlja, takodjer, je puna dokaza, pouka, poruka za srca koja primaju poruku. Rekao je Uzviseni: "Pa zasto oni ne pogledaju kamilu - kako je stvorena i nebo - kako je uzdignuto, i planine - kako su postavljene, i Zemlju - kako je prostrta?" (Prijevod znacenja, El-Gasija, 17.-20.) Allah dz.s. je pohvalio one koji razmisljaju o stvaranju nebesa i Zemlje, pa kaze: "U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noci i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji stojeci i lezeci Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmisljaju.

Gospodaru nas, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen budi i sacuvaj nas patnje u vatri." (Prijevod znacenja, Ali - Imran, 190., 191.) Tako je razmisljanje o nebesima i Zemlji jedan od uzroka povecanja imana kod vjernika i dokaz postojanja Allaha kod srca koje zeli uputu. Sama smjena dana i noci predstavlja kosmicki dokaz postojanja Allaha dz.s. jer kaze Uzviseni: "On cini da se noc i dan smjenjuju, to je pouka za onoga koji hoce da razmisli ili zeli da bude blagodaran." (Prijevod znacenja, El-Furkan, 62.) O ovom je Ibnul Kajjim rekao: "Allah je taj koji smjenjuje svjetlo dana nocnom tminom, kako bi se covjek mogao smiriti od umornog posla i odmoriti se, te prikupiti snagu i obnoviti volju za naredni dan." Zar potcinjenost Sunca i Mjeseca ovdje na Zemlji nije dovoljan dokaz postojanja Allaha dz.s., koji je sve to podredio covjeku, u njegovu korist, na savrseno precizan nacin? I na kraju, o ti, koga je Allah razumom obdario i uzdigao iznad ostalih stvorenja, neka ti neprestano budu na umu rijeci tvoga Gospodara: "Mi cemo im pruzati dokaze Nase u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina. A zar nije dovoljno to sto je Gospodar tvoj o svemu obavijesten?:" (Prijevod znacenja, Fussilet, 53.)