O Fuadu

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
Nikola Djukić
Posts: 41
Joined: 20/12/2010 07:00
Location: Adelaida, Australija

O Fuadu

Post by Nikola Djukić » 14/03/2011 09:35

U neko doba 1971. godine, u doba “Hrvatskog proljeća”, sjedili smo “na radijatorima” u tadašnjoj sarajevskoj centralnoj studentskoj menzi u sada valjda bivšoj Gundulićevoj ulici, čopor dokoličara, i naklapali o onome što se zbivalo. Negdje usred te naše povremeno žučne dokolice pristiže i Fuad, posluša par minuta pa i on ponudi svoje “usluge” oko nesporazuma, reče: “Problem je tu što Srbi misle da se sve može napraviti sa ura-juriš a Hrvatima se nikada ni ne zna šta misle…”! Ne pamtim da je šta još ili više od toga kazao!? O “srbovanju” je time gotovo sve bilo rečeno, a pamtim i da su “Hrvati” nastavili da ćute o onome što su znali. Do Fuadovog opisa situacije nisam ni uočavao da smo raspravljali o nečemu o čemu uglavnom pojma nemamo i da su oni koji su pojma najvjerovatnije imali sjedili među nama i o tome ćutali. Nije Fuad ništa rekao o Muslimanima ali ono što je i kako je rekao govorilo je dovoljno o i tadašnjoj prepuštenosti njihove sudbine na milost i nemilost neizvjesnih tokova srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih odnosa…

Jugoslavija je nastala i postojala zbog te neizvjesnosti srpsko-hrvatskih odnosa - ne zbog dobre volje i dogovora medju Srbima i Hrvatima nego radije zbog njihove nemogućnosti ili nepostojanja. Nacionalisti u Srbiji su smatrali da samo treba objediniti i Srbiji priključiti teritorije na kojima su Srbi i oni koje su oni Srbima smatrali bili većina, a ni hrvatskim nacionalistima nikakva Jugoslavija nije bila dobra niti prihvatljiva. Nije ona valjala ni prije nego što je postojala i njihove primjedbe na račun obadvije njene verzije uglavnom su tražile “dlaku u jajetu”. Oni su samo i jedino htjeli imati Hrvatsku! To ni nije bilo ono što im se moglo zamjerati - za osudu je bila njihova ideja o tome šta je to Hrvatska i gdje su joj granice. Razumniji među hrvatskim nacionalistima su međutim 1918te godine shvatali da bi neprihvatanje formiranja Jugoslavije moglo uroditi realizacijom velikosrpskih ideja a umjereniji među srpskima nekako nalazili sebe u situaciji “svi Srbi u jednoj državi”. Jugoslavija, zagovarana od nekolicine idealista i panslavista, je u svijet ušla na mala vrata - idealisti su je idealizovali, svjetske sile su dijelile kraljevstva, a narode, kako to biva, niko ništa nije ni pitao. Ideja o jugoslavenstvu koja je i nastala u Hrvatskoj, i bila zagovarana prije svega od Hrvata, očima njihovih nacionalista viđena kao sredstvo srpskog bila je bar isto toliko oružje hrvatskog nacionalizma - čekaonica na bolja, ili gora, vremena i prikladnije prilike za realizaciju sopstvenih apetita. Sve u svemu, i uz malo generalizacije, Jugoslavija je Srbima bila - ili nakon što su se u nju upetljali postala cilj, dok je Hrvatima ili, radije, hrvatskim nacionalistima, ona u najbolju ruku bila samo sredstvo! Velika je to bila razlika u pristupu! Koliko god su nacionalisti među Hrvatima nastojali vezu činiti sto “konfederalnijom” toliko je Srbima i “Srbima” bilo stalo da zajednica bude stalna, da se živi u jednoj državi. Otuda srpsko podozranje prema Hrvatima i otuda nije teško razumijeti porijeklo hrvatske tvrdnje o tome da se živjelo u “Srboslaviji”. Panslavisti, idealisti i nenacionalisti - u toj situaciji praktično unaprijed osuđeni na neuspjeh, su bili jedini koji nisu znali šta im je u danim okolnostima činiti. Nije ih ni kriviti - problemi su to pred kojima su sebe nalazile i druge etničke formacije i pred kojim se ni južnoslavenska nije uspjela snaći. Dominacija i asimilacija su neizbježan elemenat u isto tako neizbježnom procesu stapanja naroda ili kultura a rezultanta integracije nepoznanica bremenita skepticizmom. Integracioni procesi nikada ne teku bez podozrenja i gorčine a stepen prožimanja ili intenzitet integracije su saglasni ili saobrazani uslovima uzajamnosti poterba ljudi i njihove međuzavisnosti. Proporcionalni su oni toj međuzavisnosti koja je koliko neizbježna toliko gotovo neizbježno i kamen spoticanja ljudskih odnosa - granična linija jedinstva ili diobe, kako se uzme, ona je tačka na kojoj počinje i integracija i situacija šovinističkog otpora. I, od početka je Jugoslavija bila ugrožavana ne samo od strane srpskih i hravtskih nacional-imperialista koji su joj bili zakleti neprijatelji, nago i metodama ili principima onih koji su nastojali da je utemelje i održe. Nije lako ni razlučiti šta je od to dvoje jugoslavensku zajednicu zaista dokrajčillo?!

Ne znam ni da li je Fuad, znajući šta je znao, uspio izbjeći ili preživjeti posljednje juriše srpskih koljača na Foču - koliko pamtim bio je iz Foče, ali kada sam se koju godinu poslije Sarajeva našao u Zagrebu, i kasnije u Beogradu, počeo sam uviđati koliko bi ono što on reče moglo zaista biti vjerodostojnim nacionalnim “prirodopisima” Srba i Hrvata, ili prirode njihovih nacionalista i nacionalizama. Srpski se mentalitet u svojim ekstremima ničim ni ne može bolje iskazati nego njihovim sopstvenim izrekama: “Srbin se za inat rađa”, “Ko se ne osveti taj se ne posveti”, ili onom notornom “Više volim da komšiji krava crkne nego da se moja oteli”. Vječno u razmiricama sa ljudima i narodima oko sebe, ne trebam valjda nabrajati - majku im mađarsku, i hvatsku, i šiptarsku, i balijsku, i vječno optužujući druge za te sukobe, srpski nacionalisti nikako da uvide da onaj kome toliki silni ljudi nisu dobri sam ne valja. Ono što su slijepi i možda i gluvi guslari guslali, ulagujući se velikašima i njihovoj taštini za koru hljeba i sklonište, nacionalisti u Srbiji “guslaju” do dana današnjeg ne razlučujući istinu od izmišljotina i legende od istorije. Teško je povjerovati da toliko mnogo ne znaju istoriju ali zastrašujća je pomisao da znajući je svojim angažmanom već bar čitavo stoljeće svjesno uzrokuju ili čine nesreću i zlo. A za Dr. Jovana Deretića i njegovu školu “nove srpske samorodne istorije” čak ni ta i takva srpska “istorija” nije bila dovoljo dobra - ili dovoljno zla. Po njemu su ustvari svi dosadašnji srpski istoričari neznalice i neprijatelji srpskog naroda - što je na svoj način i tačno, a po njegovoj “samorodnoj” istoriji svi Slaveni su zapravo Srbi i pra-gospodari ogromnog dijela Evroazije i Misira (Egipta). Stoga, prema toj “istoriji”, navodno, seobe Slavena, ili Srba, na Balkan nije nikad ni bilo, nije bilo potrebe da bude, niti su Iliri ili Bosanci u Bosni ikada postojali - mada je Dr. Deretić sam vjerovatno i upravo to, Bosanac, bosanska sramota! Srbi “narod najstariji” su na Balkanu, i u Bosni, ako je vjerovati djedu Dr. Dretića - na koga ili čije znanje prošlosti Balkana se on tu ustvari poziva, oduvjek ili od “pamtivijeka” živjeli! Šta više, nikakvih seoba bilo kog naroda i bilo gdje na ovoj planeti nije nikada ni moglo biti jer je to, prema Dr. Deretiću, bilo tehnički nemoguće!? Ali prema tom istom Dr. Deretiću izuzetak od takvog pravila nemogućnosti seoba su samo Albanci - sva pravila, eto, imaju izuzetke!? Njima je nekako pošlo za rukom, ili za nogom, da u neko doba, odnekud, na Balkan i u njegovu “samorodnu” Srbiju dolutaju. Na kraju, pošto je prema “otkrićima” te “samorodne istorije” sadašnja istoriografija Balkana i cijele Evrope invencija Vatikana i njegovih satelita - u čemu možda i ima neki trun istine, Dr. Deretić na osnovu par dlaka u jajima takve istorijografije čitavu istoriju ovoga svijeta revidira i obznanjuje njegov sopstveni plagijat. A, upravo je “istorijama” poput njegove podrška koja je “pravoslavcima” u Hrvatskoj i Bosni možda i 1990tih godina trebala satvljana izvan okvira njihove zaista potrebe - izvan okvira potrebe da u miru i slozi žive sa ostalima u Bosni, ili u Hrvatskoj. Ta je “podrška” u čizmama, ili u opancima, srpskog nacionalizma umarširala u Hrvatsku i Bosnu kao prosto svojatanje toga življa i teritorija na kojima živi. I, bukvaliziranjem slogana “Gdje god živi Srbin tu je Srbija” kojim su popovi tješili srpske raseljenike, srpski nacionalisti su polagali pravo na tuđe teritorije na koje su se Srbi raselili istovremeno se ne odričući onih koje su napuštali - onih koje su napustili ili su na njima već odavno bili manjina. Možda se ni jedan narod u situaciji sličnoj kosovskoj ne bi bolje snašao ili ponio, i možda ni Albanci nemaju čime da se ponose, ali to ništa nije mijenjalo činjenicu da Srbi nisu ni ovoga puta bili u pravu. Kad nisi u pravu onda, čini se, svoju stvar moraš pokušavati istjerati na “ura-juriš”, kako bi to rekao Fuad, a kada u pravu nisi gotovo nikada onda to postane tvoja “druga priroda” - ili tvoja prva priroda... A, za razliku od Srba, ukratko, Hrvati su rasli u Austro-ugarskoj bašti. Imali su oni uvijek, za razliku od Srba, neko svoje plemstvo pa čak i institucije poput Sabora, i banove. Ti su ljudi bili nemoćni, sluge, možda su se toga katkada i stidjeli ali su uglavnom činili ono što se moglo - u minijaturnom prostoru vječnih nesuglasica između Austrijanaca i Mađara tražili su oni kakav hrvatski ili, ili prije svega, svoj lični ćar. Služeći se, ili služeći, čas jednima čas drugima oni su pažljivo skrivali šta zaista imaju na umu - nije im se znalo šta misle, i tako stoljećima. Osjetio je efekte te prevrtljive germaroni-mađaroni “kulturne” tradicije hrvatskih nacionalista i Izetbegović na sopstvenoj koži - sa saveznikom poput Tuđmana neprijatelje nije ni trebao imati, ni on niti Bosna…


Agic Nurija
Posts: 821
Joined: 22/06/2007 09:23

Re: O Fuadu

Post by Agic Nurija » 14/03/2011 10:29

Nikola Djukić wrote:U neko doba 1971. godine, u doba “Hrvatskog proljeća”, sjedili smo “na radijatorima” u tadašnjoj sarajevskoj centralnoj studentskoj menzi u sada valjda bivšoj Gundulićevoj ulici, čopor dokoličara, i naklapali o onome što se zbivalo. Negdje usred te naše povremeno žučne dokolice pristiže i Fuad, posluša par minuta pa i on ponudi svoje “usluge” oko nesporazuma, reče: “Problem je tu što Srbi misle da se sve može napraviti sa ura-juriš a Hrvatima se nikada ni ne zna šta misle…”! Ne pamtim da je šta još ili više od toga kazao!? O “srbovanju” je time gotovo sve bilo rečeno, a pamtim i da su “Hrvati” nastavili da ćute o onome što su znali. Do Fuadovog opisa situacije nisam ni uočavao da smo raspravljali o nečemu o čemu uglavnom pojma nemamo i da su oni koji su pojma najvjerovatnije imali sjedili među nama i o tome ćutali. Nije Fuad ništa rekao o Muslimanima ali ono što je i kako je rekao govorilo je dovoljno o i tadašnjoj prepuštenosti njihove sudbine na milost i nemilost neizvjesnih tokova srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih odnosa…

Jugoslavija je nastala i postojala zbog te neizvjesnosti srpsko-hrvatskih odnosa - ne zbog dobre volje i dogovora medju Srbima i Hrvatima nego radije zbog njihove nemogućnosti ili nepostojanja. Nacionalisti u Srbiji su smatrali da samo treba objediniti i Srbiji priključiti teritorije na kojima su Srbi i oni koje su oni Srbima smatrali bili većina, a ni hrvatskim nacionalistima nikakva Jugoslavija nije bila dobra niti prihvatljiva. Nije ona valjala ni prije nego što je postojala i njihove primjedbe na račun obadvije njene verzije uglavnom su tražile “dlaku u jajetu”. Oni su samo i jedino htjeli imati Hrvatsku! To ni nije bilo ono što im se moglo zamjerati - za osudu je bila njihova ideja o tome šta je to Hrvatska i gdje su joj granice. Razumniji među hrvatskim nacionalistima su međutim 1918te godine shvatali da bi neprihvatanje formiranja Jugoslavije moglo uroditi realizacijom velikosrpskih ideja a umjereniji među srpskima nekako nalazili sebe u situaciji “svi Srbi u jednoj državi”. Jugoslavija, zagovarana od nekolicine idealista i panslavista, je u svijet ušla na mala vrata - idealisti su je idealizovali, svjetske sile su dijelile kraljevstva, a narode, kako to biva, niko ništa nije ni pitao. Ideja o jugoslavenstvu koja je i nastala u Hrvatskoj, i bila zagovarana prije svega od Hrvata, očima njihovih nacionalista viđena kao sredstvo srpskog bila je bar isto toliko oružje hrvatskog nacionalizma - čekaonica na bolja, ili gora, vremena i prikladnije prilike za realizaciju sopstvenih apetita. Sve u svemu, i uz malo generalizacije, Jugoslavija je Srbima bila - ili nakon što su se u nju upetljali postala cilj, dok je Hrvatima ili, radije, hrvatskim nacionalistima, ona u najbolju ruku bila samo sredstvo! Velika je to bila razlika u pristupu! Koliko god su nacionalisti među Hrvatima nastojali vezu činiti sto “konfederalnijom” toliko je Srbima i “Srbima” bilo stalo da zajednica bude stalna, da se živi u jednoj državi. Otuda srpsko podozranje prema Hrvatima i otuda nije teško razumijeti porijeklo hrvatske tvrdnje o tome da se živjelo u “Srboslaviji”. Panslavisti, idealisti i nenacionalisti - u toj situaciji praktično unaprijed osuđeni na neuspjeh, su bili jedini koji nisu znali šta im je u danim okolnostima činiti. Nije ih ni kriviti - problemi su to pred kojima su sebe nalazile i druge etničke formacije i pred kojim se ni južnoslavenska nije uspjela snaći. Dominacija i asimilacija su neizbježan elemenat u isto tako neizbježnom procesu stapanja naroda ili kultura a rezultanta integracije nepoznanica bremenita skepticizmom. Integracioni procesi nikada ne teku bez podozrenja i gorčine a stepen prožimanja ili intenzitet integracije su saglasni ili saobrazani uslovima uzajamnosti poterba ljudi i njihove međuzavisnosti. Proporcionalni su oni toj međuzavisnosti koja je koliko neizbježna toliko gotovo neizbježno i kamen spoticanja ljudskih odnosa - granična linija jedinstva ili diobe, kako se uzme, ona je tačka na kojoj počinje i integracija i situacija šovinističkog otpora. I, od početka je Jugoslavija bila ugrožavana ne samo od strane srpskih i hravtskih nacional-imperialista koji su joj bili zakleti neprijatelji, nago i metodama ili principima onih koji su nastojali da je utemelje i održe. Nije lako ni razlučiti šta je od to dvoje jugoslavensku zajednicu zaista dokrajčillo?!

Ne znam ni da li je Fuad, znajući šta je znao, uspio izbjeći ili preživjeti posljednje juriše srpskih koljača na Foču - koliko pamtim bio je iz Foče, ali kada sam se koju godinu poslije Sarajeva našao u Zagrebu, i kasnije u Beogradu, počeo sam uviđati koliko bi ono što on reče moglo zaista biti vjerodostojnim nacionalnim “prirodopisima” Srba i Hrvata, ili prirode njihovih nacionalista i nacionalizama. Srpski se mentalitet u svojim ekstremima ničim ni ne može bolje iskazati nego njihovim sopstvenim izrekama: “Srbin se za inat rađa”, “Ko se ne osveti taj se ne posveti”, ili onom notornom “Više volim da komšiji krava crkne nego da se moja oteli”. Vječno u razmiricama sa ljudima i narodima oko sebe, ne trebam valjda nabrajati - majku im mađarsku, i hvatsku, i šiptarsku, i balijsku, i vječno optužujući druge za te sukobe, srpski nacionalisti nikako da uvide da onaj kome toliki silni ljudi nisu dobri sam ne valja. Ono što su slijepi i možda i gluvi guslari guslali, ulagujući se velikašima i njihovoj taštini za koru hljeba i sklonište, nacionalisti u Srbiji “guslaju” do dana današnjeg ne razlučujući istinu od izmišljotina i legende od istorije. Teško je povjerovati da toliko mnogo ne znaju istoriju ali zastrašujća je pomisao da znajući je svojim angažmanom već bar čitavo stoljeće svjesno uzrokuju ili čine nesreću i zlo. A za Dr. Jovana Deretića i njegovu školu “nove srpske samorodne istorije” čak ni ta i takva srpska “istorija” nije bila dovoljo dobra - ili dovoljno zla. Po njemu su ustvari svi dosadašnji srpski istoričari neznalice i neprijatelji srpskog naroda - što je na svoj način i tačno, a po njegovoj “samorodnoj” istoriji svi Slaveni su zapravo Srbi i pra-gospodari ogromnog dijela Evroazije i Misira (Egipta). Stoga, prema toj “istoriji”, navodno, seobe Slavena, ili Srba, na Balkan nije nikad ni bilo, nije bilo potrebe da bude, niti su Iliri ili Bosanci u Bosni ikada postojali - mada je Dr. Deretić sam vjerovatno i upravo to, Bosanac, bosanska sramota! Srbi “narod najstariji” su na Balkanu, i u Bosni, ako je vjerovati djedu Dr. Dretića - na koga ili čije znanje prošlosti Balkana se on tu ustvari poziva, oduvjek ili od “pamtivijeka” živjeli! Šta više, nikakvih seoba bilo kog naroda i bilo gdje na ovoj planeti nije nikada ni moglo biti jer je to, prema Dr. Deretiću, bilo tehnički nemoguće!? Ali prema tom istom Dr. Deretiću izuzetak od takvog pravila nemogućnosti seoba su samo Albanci - sva pravila, eto, imaju izuzetke!? Njima je nekako pošlo za rukom, ili za nogom, da u neko doba, odnekud, na Balkan i u njegovu “samorodnu” Srbiju dolutaju. Na kraju, pošto je prema “otkrićima” te “samorodne istorije” sadašnja istoriografija Balkana i cijele Evrope invencija Vatikana i njegovih satelita - u čemu možda i ima neki trun istine, Dr. Deretić na osnovu par dlaka u jajima takve istorijografije čitavu istoriju ovoga svijeta revidira i obznanjuje njegov sopstveni plagijat. A, upravo je “istorijama” poput njegove podrška koja je “pravoslavcima” u Hrvatskoj i Bosni možda i 1990tih godina trebala satvljana izvan okvira njihove zaista potrebe - izvan okvira potrebe da u miru i slozi žive sa ostalima u Bosni, ili u Hrvatskoj. Ta je “podrška” u čizmama, ili u opancima, srpskog nacionalizma umarširala u Hrvatsku i Bosnu kao prosto svojatanje toga življa i teritorija na kojima živi. I, bukvaliziranjem slogana “Gdje god živi Srbin tu je Srbija” kojim su popovi tješili srpske raseljenike, srpski nacionalisti su polagali pravo na tuđe teritorije na koje su se Srbi raselili istovremeno se ne odričući onih koje su napuštali - onih koje su napustili ili su na njima već odavno bili manjina. Možda se ni jedan narod u situaciji sličnoj kosovskoj ne bi bolje snašao ili ponio, i možda ni Albanci nemaju čime da se ponose, ali to ništa nije mijenjalo činjenicu da Srbi nisu ni ovoga puta bili u pravu. Kad nisi u pravu onda, čini se, svoju stvar moraš pokušavati istjerati na “ura-juriš”, kako bi to rekao Fuad, a kada u pravu nisi gotovo nikada onda to postane tvoja “druga priroda” - ili tvoja prva priroda... A, za razliku od Srba, ukratko, Hrvati su rasli u Austro-ugarskoj bašti. Imali su oni uvijek, za razliku od Srba, neko svoje plemstvo pa čak i institucije poput Sabora, i banove. Ti su ljudi bili nemoćni, sluge, možda su se toga katkada i stidjeli ali su uglavnom činili ono što se moglo - u minijaturnom prostoru vječnih nesuglasica između Austrijanaca i Mađara tražili su oni kakav hrvatski ili, ili prije svega, svoj lični ćar. Služeći se, ili služeći, čas jednima čas drugima oni su pažljivo skrivali šta zaista imaju na umu - nije im se znalo šta misle, i tako stoljećima. Osjetio je efekte te prevrtljive germaroni-mađaroni “kulturne” tradicije hrvatskih nacionalista i Izetbegović na sopstvenoj koži - sa saveznikom poput Tuđmana neprijatelje nije ni trebao imati, ni on niti Bosna…


U stvaranju integralne južnoslavenske države nikada i nigdje nije, ni terminološki pomenuta Bosna, njena srednjovijekovna neovisnost i trajna borba njenih vladara za ujedinjenjem južnoslavenskih plemena/zemalja. Tekst je dosta dobro politički produhovljen, ali mu nedostaje ona prijeko potrebna trunčica intelektualne hrabrosti, a u jednoj jedinoj promisli: Bosna je bila i ostala centralna država svih južnih Slavena (osim Slovenaca i Bugara), jedno govorno područje i iskonski izgrađena kulturološka i ekonomska infrastruktura. Nadgradnjom i današnje bosanske države samo bi se sukcesivno uvodio i red i mir među "zavađenim" južnoslavenskim plemenima koja neko još naziva i državnim nacijama!

U suprotnom otvara se perspektiva nadgradnje Velike Albanije - na južnoslavenskim etničkim prostorima!

Post Reply