Novi talas /val/...

[radostan dan]

...ako ste mislili poskupljenja, odahnite.



pičimo...

[radostan dan]

Novi val u Hrvatskoj

Novi val stigao je u Hrvatsku tijekom 1977., mada se, slično Velikoj Britaniji i SAD, prvo koristio naziv "punk" (v. punk u Hrvatskoj). U Hrvatskoj su postojala dva jaka žarišta: Rijeka i Zagreb. U Rijeci se osnivaju Paraf, a u Zagrebu Prljavo kazalište, Haustor i Azra, iz čije je prve postave nastao Film. Godine 1979. Prljavo kazalište prvi od novovalnih sastava objavljuju album, a 1980. i 1981. godine prve albume snimiti će i ostali sastavi novog vala.
Pjesma "Haustora" "Moja prva ljubav" postat će 1981. godine golemi radijski hit. Ondašnja državna komisija većini je radova dodijelila etiketu "šunda", što je značilo plaćanje dodanog poreza i shodno tome, višu cijenu ploča u trgovinama.
Iako često kritičan prema društvenim anomalijama, novi val u Hrvatskoj, osim bezazlene komisije za šund nije imao osobitih problema s komunističkom cenzurom [nedostaje izvor]. Objavljene su čak i neke izrazito angažirane pjesme Branimira Štulića poput "Kurvinih sinova, "Poljske u mom srcu" i "Nedjeljnog komentara".
Štoviše, omladinski tjednik Polet, čije je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), dao je novom valu apsolutnu podršku i imao presudnu ulogu u brzom širenju pokreta među urbanom omladinom. U rujnu 1978. godine "Polet" je u Domu sportova organizirao prvi veliki koncert novih sastava;nastupili su hrvatski sastavi Azra, Prljavo kazalište, Parafi, slovenski sastavi Pankrti, Buldožer te makedonska jazz-rock skupina Leb i sol.[4] SSOH je uglednu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a dodijelio ljubljanskom sastavu "Pankrti" za album Dolgcajt, koji je prije toga povjerenstvo ocijenilo šundom. Mnogi su hrvatski sastavi (Film i dr.) priliku za prve prave koncerte dobili na Omladinskom festivalu u Subotici, također u organizaciji službenih tijela socijalističke omladine.
Novi val u Hrvatskoj je u prvoj trećini 1980-ih počeo gubiti snagu. Neke od skupina kao Azra, Prljavo kazalište, okreću se čistom rock zvuku.
Pojavljuju se i novi glazbeni žanrovi poput novog romantizma i post punka, te istiskuju novi val u potpunosti s glazbene scene u Hrvatskoj.

[radostan dan]

Novi val u Sloveniji

U Ljubljani se javlja kao i u Hrvatskoj, otprilike u isto vrijem sastav Pankrti.
Slično Velikoj Britaniji i SAD, novi val u Sloveniji je u prvoj trećini 1980-ih počeo gubiti snagu.
Novi val u Hrvatskoj je u prvoj trećini 1980-ih počeo gubiti snagu.

[radostan dan]

Novi val u Srbiji

Javio se nešto poslije nego u Hrvatskoj. Sredinom 1978. godine u Novom Sadu osniva se Pekinška patka, a tijekom 1979. i početkom 1980. godine u Beogradu su osnovani Šarlo akrobata i Električni orgazam, te Idoli koji će vrlo brzo hitom Maljčiki postati popularni u čitavoj državi. Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam prije objave samostalnih ploča objavili su zajednički album Paket aranžman koji će u retrospektivi biti proglašen antologijskim.
Mnogi su srbijanski (Pekinška patka, Šarlo akrobata, Idoli i drugi) priliku za prve prave koncerte dobili na Omladinskom festivalu u Subotici, također u organizaciji službenih tijela socijalističke omladine.
Slično Velikoj Britaniji i SAD, novi val u Srbiji je u prvoj trećini 1980-ih počeo gubiti snagu. Neke od skupina kao Električni orgazam, okreću se čistom rock zvuku, Šarlo akrobata prestaje s radom.
Pojavljuju se i novi glazbeni žanrovi poput novog romantizma i post punka, te istiskuju novi val u potpunosti s glazbene scene u BiH.

[radostan dan]

Novi val u BiH

Nije imao pravog predstavnika. Jedno je vrijeme Bijelo dugme skrenuo sa svog zvuka i prešao na zvuk blizak novom valu. Kao svojevrstan odgovor na punk i novi val popularan postaje sarajevski novi primitivizam i sastavi Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtović, Plavi orkestar i Crvena jabuka.
Pojavljuju se i novi glazbeni žanrovi poput novog romantizma i post punka, te istiskuju novi val u potpunosti s glazbene scene u BiH.

[dezurni_ucenik]

[radostan dan]

Tenks Cviki
Pričom krećemo iz Zagreba...( vi po volji postavljate omiljene numere tog perioda)


Vinko Mihanović -

"Televizori zuje, televizori bruje spiker kresti vijesti…", pjevao je Davorin Bogović na prvom singlu "Prljavog Kazališta", koje je tako postalo prva novo-valna grupa koja je trag o svom postojanju ostavila i na vinilu. Da bi se razumjela specifična težina ovog događaja, valja znati da su glazbenici tada mnogo teze dolazili u priliku da snime ploču: iz nekog je razloga to bilo rezervirano za odabrane, dokazane i relativno malobrojne - ploča je dolazila nekako kao priznanje, nagrada. U takvom kontekstu, činjenica da je moćni "Jugoton" odobrio izdavanje nekakvog "Prljavog Kazališta" pod svojom etiketom, davalo je i bandu i novo-valnom pokretu svojevrsnu legitimaciju, pravo građanstva. Do danas je nejasno kako je urednik Siniša Škarica kroz mutne demo-snimke, snimljene na malo boljem kazetofonu, prepoznao potencijal "Prljavaca": Davorin Bogović se sjeća da je band tada svirao na jadnim, jeftinim i sklepanim instrumentima i lako je i zamisliti kako je sve to, kombinirano s notornim neiskustvom, zvučalo. Prve ozbiljnije gitare "Kazalište" je iskušalo tek u studiju, na samom snimanju: možda upravo zato snimke zvuče pomalo štreberski i po današnjim je mjerilima u njima vrlo teško prepoznati punk. No sve su to nebitne nijanse - "Televizori" zauvijek ostaju prvi snimljeni znak da je u uspavani Zagreb stigao novi val. Bila je to jesen 1978. Međutim, veliko je pitanje bi li nova glazba ikada osvojila svoju publiku, a pogotovo bi li nekoliko tek oformljenih sastava ikada poprimilo zajednički nazivnik scene, da se nisu pojavili koncertni prostori primjereni njihovom profilu i veličini. Kao znak novog buđenja, tada se počinju nazirati obrisi buduće klupske scene, koja do tada nije postojala. Najprije je Galerija Studentskog centra pokrenula obavezni koncertni termin petkom: za trideset tisuća starih dinara, sto se smatralo iznimno razumnom cijenom, u velikom prostoru iznad studentske menze svakog bi tjedna svirale jedna ili dvije nove grupe. Svi su važniji novo-valni bandovi prve ozbiljnije samostalne koncerte održali ili ovdje ili u Lapidariju, omladinskom klubu dotada rezerviranom za jazz i disco-večeri, koji uvodi redovitu svirku srijedom. Za demo-sastave, bio je to posve novi svemir, beskrajno polje novih mogućnosti. Sve do tada bili osuđeni na raznorazne gitarijade, masovne i iscrpljujuće nastupe gomile neafirmiranih grupa (najpoznatija takva zadružna svirka zvala se Gaudeamus, održavala se jednom godišnje i cak je imala natjecateljski karakter): stvar je bila u tome da su omladinski aktivisti mlade muzičare tretirali jednako kao i avio-modelare ili radio-amatere, organizirali im natjecanja na kojima će se rezultatima demonstrirati kako mladi korisno troše slobodno vrijeme A u takvom se kontekstu, kao sto znamo, teško rađa ozbiljni rock'n'roll. Trebalo je pripremiti teren, plodno tlo u obličju zadimljenih i oznojenih, zamračenih prostora, pa da bi i glazba odjednom postala uzbudljiva i stvarna.

Hrvatska Rock scena 80'tih

U jesen 1978. Studentski je centar poprimao upravo takve obrise, a da istodobno nije gubio onu aktivističku notu u kojoj je program bio važniji od profita: naime, kako su svi klubovi koji će se tada aktivirati, bili u nadležnosti omladinskih organizacija, njihovi voditelji nisu imali primarnu obavezu poslovanja s dobitkom - temeljno je bilo da na kraju kvartala ili godine u nekakvom birokratiziranom izvještaju mogu iskazati kako su društvene novce potrošili za korisnu svrhu, na primjer za koncert tolikog-i-tolikog broja mladih i neafirmiranih grupa. Taj relaksirani odnos prema prihodu od ulaznica i posve ne-kapitalistički pogled na stvari bio je presudan za opstanak toliko velikog broja novih grupa: početnici su imali pravo na grešku, ako im se dogodio koncert pred praznom dvoranom ili pak potpuni fijasko pred punom, to još uvijek nije značilo da će ih bijesni gazda najuriti jednom za svagda i ubiti im svaku volju za rock'n'rollom. Nema važnijeg banda koji se jednog od tih petaka nije okušao na pozornici Studentskog centra. Ovdje su počinjali svi, pa se tako u poplavi nikad-čuo imena u travnju 1979. pojavio i sastav "Šporko saloporko i njegove žaluzine". Iza ovog neobičnog imena krio se sastav koji se još donedavna zvao "Azra", a vrlo će uskoro postati "Film" (naime, ekstravagantno ime sa saloporkama i žaluzinama bilo je vrlo brzo odbačeno kao nedovoljno dobro). Premda su je rock-kritičari utjecajnog omladinskog tjednika "Polet" (koji je imao odlučnu ulogu u afirmiranju novih rock-snaga) uzdizali u rang najvećih nada nove scene, "Azra" se vrlo brzo raspala - niti šest mjeseci nakon sto je počela ozbiljnije koncertirati. Branimir Štulić, autor svih pjesama, već tada na glasu kao iznimno tvrdoglav čovjek koji uvijek ide sam protiv svih, razišao se sa ostatkom družbe: Štulić je sa sobom odnio neobično ime banda (koje nije zvučalo ni malo novo-valno, sto je od početka izazivalo podozrenje svih ostalih u sastavu), hrpu pjesama - jer treba znati da je manijakalno produktivni Johnny, daleko prije nego li je snimio prvi singl, već imao pjesama za najmanje dvostruki album - a ostatak je otišao svojim putem u čvrstom uvjerenju da sa novim frontmanom, netom pridošlim pjevačem Jurom Stublićem, stvoriti grupu koja će postojati uz znatno manje unutrašnjih konflikata. Redakcija "Poleta" koja, generalno, nikada nije bila odveć naklonjena Štulićevu fanatizmu, odmah je stala na stranu brojnije "Azrine" frakcije i uzima pod svoje novi sastav. Dva mjeseca prije nego li će se uopće prvi put pojaviti na pozornici, Stublić je već bio na "Poletovoj" naslovnici, predstavljen u popratnom tekstu amerikaniziranom verzijom njegova prezimena - Stjublik. Tako je pripreman teren za start nove grupe, a legenda kaže da će se redakcija aktivno uključiti i u osmišljavanje novog imagea: postavi odbjegloj od Johnnyja priključit će se saksofonist vrlo neobično odnjegovane brade Jura Vitrosax (prvi u nizu umjetničkih pseudonima Jurija Novoselića), a na prvim fotografijama koje je snimio Dražen Kalenić uz band stoji i izvjesna mlada dama koja je, kako će se doznati, također bila nesuđena članica grupe, no od tog se nauma vrlo brzo odustalo. Band je, dakle, bio na stranicama "Poleta" bio daleko prije nego li se doista oformio, praktički je nastajao uz izravni prijenos u novinama, pa je tako navodno upravo grafički urednik Goran Trbuljak predložio kasnije prihvaćeno i proslavljeno ime "Film". Jer "Poletovci", kako smo rekli, svoju ambiciju nisu iscrpljivali u ulozi kroničara nove scene, oni su zapravo htjeli biti njezini ideolozi. Na drugoj strani, do konačne postave "Azre" Branimir Štulić išao je vrlo krivudavim putem: od početka je bio odlučan u ideji da band bude u najjednostavnijoj, tročlanoj formaciji bubnjevi-bas-gitara. Međutim, kroz grupu se u nekoliko mjeseci izmijenilo vise glazbenika, a danas najpoznatiji među njima je kratkotrajni basist Srđan Sacher (kasnije autor većine pjesama ranih "Haustora" i "Vještica"). U jednom je trenutku cak i sam Johnny otišao iz grupe, ne odoljevši zovu da postane član tada već debelo afirmiranog "Parnog Valjka", Hus Hasanefendić ponudio mu je upražnjeno mjesto druge gitare. Međutim, ubrzo će se ustanoviti da se Štulić, sa svojom silnom voljom i tada još razmjerno skromnim sviračkim umijećem, ipak teško uklapao u rutinirani sastav. Kao rezultat te epizode, na dva će "Valjkova" albuma ostati dvije Štulićeve pjesme ("Jablan" i "Kad Miki kaže da se boji"), a Johnny se ubrzo našao pred izazovom da osnuje još jednu formaciju "Azre". Ovoga puta, to će biti i konačna: najprije mu se priključio bubnjar Boris Leiner, a nešto poslije basist Miso Hrnjak. Kao posljedica kreativnog približavanja Štulića i Hasanefendića, dogodit će se da je Hus bio producent prvog, legendarnog singla "Azre" s programatskim pjesmama "A sto da radim" i "Balkan". Uopće, postepenim stvaranjem cjelokupne infrastrukture nužne za život scene (klubovi, naklonjeni mediji, zainteresirana diskografska kuca, a to će, za razliku od tromog "Jugotona", biti "Suzy"), bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i prvi ozbiljniji producenti. Svi novi sastavi bili su potpuno nesvikli na svirku u studiju - od producenata se očekivalo da nadomjeste taj nedostatak iskustva, pa je njihova uloga u ranom razdoblju novog vala bila presudna. Uskoro će se pokazati da će izbor ponajprije pasti na dva imena: uz Hasanefendića (prvi albumi "Haustora", "Patrole"), u prvi plan uskoro će se probiti Piko Stančić, kojem Prljavo Kazalište ponajprije može zahvaliti sto se jedino u prvoj ligi zagrebačkog novog vala nije poskliznulo na ispitu prvog albuma. Kolika se važnost pridavala ulozi producenta, vidi se i po tome sto je odgovornost za neuspjehe uglavnom svaljivanja na njihova leđa, pa se tako uvriježilo mišljenje da je za neuvjerljivi zvuk prve "Azre" najodgovorniji pogrešno izabrani Drago Mlinarec, a za pretjerano ispeglani prvijenac "Filma" angažiranje idejnog vođe "Buldožera" Borisa Belea. Štoviše, primjer "Filma" cesto je istican pokaznim primjerom važnosti produkcije: tek mjesec ili dva nakon sto su izašli iz studija, udarne hitove s prvog albuma "Film" je snimio na znamenitom koncertu u Kulušiću, ovoga puta u produkciji Pike Stančića. Razlika je bila nevjerojatna: bez tog, koncertnog mini-albuma, "Film" vjerojatno nikada ne bi dosegao kasniju popularnost. Izvan "Kulušića" i "Zvečke" u to se vrijeme ni malo nije živjelo u ritmu muzike za ples: samoupravni socijalizam prolazi kroz teške krize, Jugoslaviju zahvaća jedna od toliko karakterističnih galopirajućih inflacija, u prvih šest mjeseci godine u kojoj je umro Josip Broz troškovi života porasli su pedeset posto.

[radostan dan]

[Jay Gatsby]

Valjda ne moraju baš sve biti naši bendovi...

[radostan dan]

e jbg lafe, onda bi smo priču preselili u London i krenuli od kraja 76. na 1977. Mjenjaj numeru gore.

[dezurni_ucenik]

[agnostic_front]

I da napomenem po meni najbolji bend iz tog perioda, a to su naravno Termiti.

[Mali_Vuk]

Grupu Grč su osnovali 29. 11. 1982. godine članovi alternativnih sastava koji su djelovali na riječkoj sceni. Debi nastup su održali 10. ožujka 1983. godine u klubu “Palach”.

Prvim snimcima, koji su objavljeni na kazeti zajedno sa materijalima grupe Mrtvi kanal, profilirali su svoj težak zvuk, mračne i politički obojene tekstove, posebno u pjesmama “Teške čizme na nogama slobode” i “Požurite umrijeti”. I koncertni nastupi bili su u skladu s glazbom. Uz arsenal odrubljenih telećih glava, pila i dželatskih sjekira, kojima se na sceni služio Zoff, dočaravali su kataklizmičnost svoje glazbe.

Grč su legendarni Riječki Goth-Rock bend. Slove kao najdugovječniji demo bend u Hrvatskoj, no, pošto su pred koju godinu dana I izdali remasterirane pjesme za Dallas records, taj epitet ih više ne prati već ih sada obilježuje snažna I surova energija te epitet brutalno-tetralnog benda predvođen karizmatičnim frontmenom; Zofom “životinja” Štajdoharom.

U postavi koju uz Zoffa čine Zoran Žmirić (bas, ex Grad, Laufer), Orijen Modrušan (gitara) i Zoran Kovač (bubnjevi) koncertima su obilježili objavljivanje kompilacije “Još ima krvi”.

[Mali_Vuk]

Niet je slovenska punk skupina, ki je bila ustanovljena leta 1983. Prvotni člani so bili: Igor Dernovšek (kitara), Aleš Češnovar (bas), Primož Habič (vokal) in Tomaž Dimnik (bobni).

[Mali_Vuk]

KBO! je pank hardkor grupa iz Kragujevca koju karakteriše post pank zvuk sa distorziranim gitarama i tekstovima sa socijalnom tematikom.[1] Jedan su od najstarijih pank bendova s prostora bivše Jugoslavije. Grupa je nastala u januaru 1982. godine, prema rečima članova, kao reakcija na lošu kragujevačku scenu osamdesetih godina XX veka.[2] Trenutnu postavu čine bubnjar Slobodan Vujić (Boban), pevač i solo gitarista Saša Vujić (Vuja) i ritam gitarista Ivan Ivezić (Iveza). Dugogodišnji ritam gitarista bio je Aleksandar Vojinović[3].

[Mali_Vuk]

Paraf je punk sastav koji je osnovan sredinom 1970-ih godina te postao preteča novog zvuka na ovim prostorima, čime zaslužuju izvanvremensku titulu "očeva punk pokreta"Djelovali su na području Rijeke. Oni i Termiti stvorili su "Ri-rock" na kojem su frontmana "Termita" Predraga Kraljevića-Kralja proglasili prvim kraljem Ri rocka. Parafi su održali prvi nastup na Belvederu u Rijeci 31. prosinca 1976.

Nakon okončanih zavrzlama oko izgleda omota ploče i vještog kompromisa između sastava i izdavača, te neizbježnog (i smiješnog) oporezivanja na šund, napokon se objavljuje prvijenac Parafa pod naslovom "A dan je tako lijepo počeo". Nakon objavljivanja ploče pjevač i gitarist Valter Kocijančić napušta Parafe ("...sve što sam imao za reći rekao sam na toj ploči..."). Godine 1980. izlazi kompilacija "Novi punk val" na kojoj su uvrštene pjesme Parafa ("Narodna pjesma") i nastupaju kao predgrupa engleskom sastavu The Ruts na njihovoj jugoslavenskoj turneji.

U Parafima 1981. g. dolazi do izmjene članova. Umjesto pjevača Valtera Kocijančića dolazi pjevačica Pavica Mijatović pod nadimkom Vim Cola, dok na gitaru dolazi Klaudio Žic. Ubrzo nakon dolaska Klaudio Žic napušta Parafe kojima se pridružuju gitarista Mladen Vičić i klavijaturista Raoul Varlen s kojima mijenjaju stil i priklanjaju se novovalnom glazbenom izrazu. Uskoro izlazi singl "Fini dečko/Tužne uši" koji im najavljuje album "Izleti".

80-ih godina održali su koncert u Osijeku u tadašnjem STUC-u.

Nakon raspada Termita 1984. godine, gitarista Robert Tičić-Tica prelazi u Parafe i tijekom snimanja ploče umire zbog urođene srčane mane. Ubrzo ga zamjenjuje Mladen Ilić (Konjak). U prosincu izlazi i posljednji album Parafa "Zastave".

[Mali_Vuk]

...ako ste mislili poskupljenja, odahnite.

I tek sad ovo ugledah

[sarlo]

http://www.klix.ba/magazin/muzika/grana ... /130521067

[radostan dan]

81. uživo...

[agnostic_front]

[dale cooper]

Odbrana i poslednji dani od Idola mi je vjerovatno najdraži album svih vremena sa ovih prostora.
Može rame u rame stati sa bilo kojim stranim new wave izvođačima iz tog perioda.

[racionalista]

švabe su imale par dobrih predstavnika new wave-a


falco je isto nezaobilazan

[dezurni_ucenik]

Nijedne nema bolje od nase policije


Zanimljiv tekst Miljenka Jergovica o nastupu Parafa 81.godine u Sarajevu

U proljece 1981. je na Bjelavama, u studentskom domu, otvoren Art club. Bila je to jedna od onih malih dvorana, ne vecih od dva skolska razreda, niskih stropova i bez ventilacije, kakve su se tih godina otvarale sirom Jugoslavije, gdje god bi se naslo pogodnog podruma kojem bi se mogao srusiti pregradni zid ili gdje god bi omladinska organizacija uspjela od Subnora, partijskog komiteta ili afezea oteti neku od njihovih sala za sastanke koja je izvan upotrebe jos od kraja pedesetih i koja bi mogla posluziti za kulturno uzdizanje nase omladine. O kakvom se uzdizanju tih godina radilo, nasi stari, srecom, nisu mogli niti naslutiti, jer da jesu, ne bi bilo nista ni od tih sobicaka koje smo zvali dvoranama, ni od nase kulture i sto je za ovu pricu najvaznije: Nista ne bi bilo od naseg punka! I zato za dusu istini i povijesnoj pravdi valja priznati da punkera u nasim krajevima ne bi ni bilo da nije bilo Saveza socijalisticke omladine i opcinskih omladinskih organizacija ciji agilni entuzijasti s uskim koznim kravatama koje su tada bile u modi najcesce nisu ni imali pojma na ciji mlin navode vodu i kakvim sve unutrasnjim i vanjskim neprijateljima idu naruku pretvarajuci partijske sale u omladinske kulturne klubove.

Prvi koncert odrzan u Art clubu bio je koncert rijecke punk grupe Parafi. U to vrijeme Parafe je vec napustio karizmaticni pjevac i autor Valter Kocijancic jer se, valjda, bio zaposlio i postao normalan gradjanin, a pjevacku ulogu preuzela je Vim Cola ili Pavica Mijatovic, ruzna i seksepilna cura, prva po svim pravilima zanra dizajnirana jugoslavenska punkerica. Kao predgrupa Parafima svirao je Mali princ, band koji je sjecanje zasluzio zbog cinjenice da je u njemu pjevao Bojan Hadzihalilovic. Naravno, Mali princ nije imao ama bas nikakve veze s punkom, ali i to je spadalo u nasu tradiciju tih vremena, to da predgrupa sa zvijezdama veceri nema dodirnih tacaka.

Parafi su te veceri svirali i svoj najveci hit, refren Nijedne nema bolje od nase policije, sto je prisutne dovelo do idejnog izbezumljenja i kulturoloske ekstaze jer se u Sarajevu nije smjelo zajebavati na racun narodne milicije, a za pubertetsku publiku kojoj je tek pupao socijalni libido ta je iz danasnje perspektive bezazlena zajebancija djelovala mocno kao mladom Majakovskom socijalisticka revolucija. Te veceri, na jednom od prvih pravih punk koncerata u Sarajevu mnogi djecaci postali su punkeri, deklarirali su se za duge godine i usli su u svijet koji ce ih trajno obiljeziti i dozivotno odrediti. Da nije bilo tih Parafa i Art cluba, mozda bi njihovi zivoti i stasavanja krenuli u drugom smjeru, mozda bi neki danasnji pisci i novinari postali uredni, obicni i frustrirani ekonomisti i inzinjeri elektrotehnike, dakle ljudi kojima srce kuca na nesto desnijoj strani grudi.

Vec prekosutra sarajevsko Oslobodjenje donijelo je negativnu recenziju koncerta, spomenuti su antisocijalisticki elementi, a svoje su kazali i neki likovi iz opcinskog komiteta omladine kojima smo, na zalost, zaboravili imena, premda bi ih se trebali sjecati jer se radi o istim onim bljedolikim i fino odgojenim papcima koji ce nam sve do danas pod razlicitim ideologijama i firmama, zemaljskim i nebeskim, partijskim i nacionalnim, poput poljskih miseva grickati zivote. U svakom slucaju, takvi su se pobrinuli da Parafi budu zabranjeni na sarajevskom radiju, te da u kasnijim godinama iz sarajevskih medija, pogotovo elektronskih, bude istjerano sve ono, zakljucno s Laibachom, sto je u kulturnom smislu formiralo generaciju. U pamcenju su ostale dvije mlade komesarke, Darinka Kecman i Jagoda Lazetic, koje su se tokom osamdesetih bavile istjerivanjem vraga iz socijalisticke omladine.

Art club ubrzo je zatvoren ili je stavljen pod kontrolu povjerljivih omladinaca, onih kojima se moglo vjerovati, i tako je pao kao zrtva na putu jedine pozitivne revolucije nasih zivota, one revolucije u kojoj se Sarajevo definitivno urbaniziralo i u kojoj je Jugoslavija, barem u kulturnom i socijalnom smislu, postala jedna normalna liberalna europska zemlja kakva ce ostati sve do svoje smrti. Ta cinjenica nece ni u kasnijim zivotima i buducim drzavama biti bas sasvim nevazna, jer da nije bilo jugoslavenskog kulturnog i socijalnog liberalizma, isceznuo bi i onaj tanki urbani i antinacionalisticki sloj koji je zemlje od Triglava do Djevdjelije spasio od totalnog poseljacenja.

U Art clubu svirala je jos samo beogradska grupa U skripcu i to je, barem sto se punkera i neprilagodjenih tice, bio kraj za sva vremena. Ali ima i klubova koji su prezivjeli sve ove godine, koji postoje i danas i u kojima se, kao u muzejima, mogu jos uvijek osjetiti boje, mirisi i zvukovi jednog davnog vremena. U tim klubovima generacija je lijecena od nekih buducih bolesti za cija imena tada nismo ni znali jer se samo lik iz filma Decko koji obecava zvao Slobodan Milosevic i igrao ga je Aleksandar Bercek i bio je punker, taj Slobodan Milosevic.

[dezurni_ucenik]

Mislim da su Termiti bili tu nekako najbolesniji.(bar sto se tice nastupa).Njihov vokal se rezao ziletima,pa je valjda jednom tokom nastupa,izasla na binu njegova sestra,pocela ga tuci "kretenu sta radis to,bjezi kuci"...

A sto se tice Parafa ,u trenutku kad su svirali u Sarajevu,bile su postavljene zelene stolice na stadionu Kosevu a jedan stih njihove pjesme "nestasni djacki izleti" ide "opet je sve zeleno".Pa su neke glavesine ih proglasili islamskim fundamentalistima zbog toga .

A inace gotivim ja tu scenu iz Rijeke.Mrtvi Kanal,Paraf,Termiti ...

[radostan dan]