.
.
Evo, ja sam se malo zadala i do sada sam otkrila na Netu sljedeće:
Mustafa je 1941. kao 27-ogodišnjak otišao u Italiju na postidiplomske studije kao stipendista italijanske vlade. U tom trenutku, Mussolini je bio na vlasti skoro 20 godina, gotovo čitav Mustafin život. Duče je već napao Etiopiju (i Hitler Poljsku) u gorljivoj želji za titulom rimskog cara, vukao Italiju u predmoderno doba, smarao Hrvate i Slovence u namjeri da poklopi Sloveniju i Dalmaciju, slao žene u spavaću sobu da radjaju, jer im je to bila jedina uloga, moralisao o sekusalnosti, vladao terorom, ubijao, zaveo diktaturu, i šta sve ne... radilo se o državi sa izuzetno anahronom, konzervativnom i agresivnom ideologijom (osim umjetnosti, umjetnost je bila opičena, frivolna, distopična

), kad bi joj tepali. Mustafa ipak postaje njen stipendista.
1942. godine, dok Talijani ubijaju partizane gdje i kako stignu, i već su predali četnicima teritorije za iživljavanja i pokolje — uključujući Čajniče i Foču... Mustafa se zapošljava na Radio Rimu. Zapalo mi je za oko da je još 1925. Mussolini donio zakon da svi novinari moraju biti registrovani fašisti i da je Radio Rim bio državni radio namijenjen medjunarodnoj propagandi. Moguće je da je Busuladžić morao još od nečega živjeti, pa samim tim i raditi za
radio-stanicu pod direktnim nadzorom Mussolinijevih propagandnih ministarstava... a na kojoj se, kažu izvori sa neta, slučajno vrtio i jeruzalemski muftija El-Huseini. Izručenje potonjeg iz Egipta će poslije tražiti (pa odustati od istog), Jugoslavija, koja ga je teretila za ratni zločin zbog njegove uloge u regrutaciji za 13. SS diviziju Handžar. Busuladžić će nakratko podučavati imame za službu u trinaestoj SS.
U istom tom trenutku, ovdje spomenuti Adil Zulfikarpašić, 7 godina mladji od Busuladžića, ovdje citirani istoričar Enver Redžić, godinu dana stariji od Mustafe, moj dedo, 3 godine stariji od Busuladžića, i mnogi drugi muslimani (iako ne masovno)... odlaze u partizane; koje se konstantno diskredituje kao paračetničku organizaciju, iako je u partizanima bio i veliki broj Hrvata, posebice, Dalmatinaca, i Jevreja, i Osvobodivna fronta, i Crnogoraca, mladih SKOJ-evaca, poprilična količina djece, Makedonaca, nas, itd... Imam osjećaj da se krećemo prema zaključku da su partizani bili najzločinačkija od svih vojski, no to nije tema... O partizanskim amnestijama i ogavnosti realpolitike ne bih ovdje.
Ne moram ni donositi zaključak da se muslimanskoj eliti (kojoj je Busuladžić očigledno pripadao) ideološki nije pasao partizanski pokret pod komunističkim vodstvom, to su već drugi napisali u Mustafinu odbranu. Možda je istina i jednostavnija, možda se radilo o priklanjanju elitnom/većinskom/politički korektnom? stavu islamskog svijeta (mada je i ovo upitna konstrukcija) po automatizmu. Iako se fašizam dešava oko njega, a komunizam hiljadama kilometara daleko, on, sa svim svojim navodnim razumijevanjem fašizma, ipak nije mogao 'zamrznuti' ideološko neslaganje s partizanima. Izmedju 'dva zla', kako islamski časopisi opisuju Mustafinu dilemu izmedju podrške nacistima i partizanima pod vodstvom komunizma, on bira ono desnije.
Bila sam napisala veliki post o El Huseiniju, njegovim stavovima i radu, sve sa linkovima, i uticaju toga na domaću elitu... medjutim, sve mi je nestalo. Ali evo, ima
ovaj tekst Nade Kisić, dobar sažetak. Negdje sam našla tekst u kojem se navode citati iz Busuladžićevog teksta
Islam i socijalizam, a koji (navodno) "podjednako kritikuje" fašizam i komunizam, iako je s ovim drugim Busuladžić čak i nalazio neke dodirne tačke. Primijetiću da je taj tekst objavljen 1938., a Mustafa u Italiju odlazi 1941..
Znajući da je Marks religiju smatrao glavnim razlogom za uspavanost radničke klase, koja svojim obećavanjem boljeg života na onom svijetu podriva revolucionarni duh; treba se sjetiti i da je marksizam napadao ne samo Mustafin svjetonazor, već i Mustafinu ulogu u društvu. On primjećuje da sekularne ideologije počinju igrati ulogu religije.
Mustafa je kritikovao sekularnu elitu medju svojim (valjda hrvatskim?) narodom, tražeći sebi oslonac u idealizaciji muslimanskog seoskog stanovništva, koje je, uz kler, vidio kao nosioce identiteta domaćih muslimana i u ratu i u miru. Čini mi se da je preuzeo ponešto i od Dučeovog moraliziranja, posebno onog o ženama, o čemu smo već čitali. Gradski mu se muslimanski svijet nije dopadao, moguće je da je u Gorici kraj Trebinja, odakle je bio, narod bio predaniji islamu i islamskim vrijednostima.
Ostaje pitanja zašto je jedan Husein Djozo dobio pet godina zatvora, a Mustafa ubijen? Zašto i Mustafa nije dobio malo zatvora, pa da onda nastavi s rehabilitacijom i radom kao Djozo? Na to nemam odgovor. Jedino što mi pada na pamet je da je od februara do 4. aprila 1945. u Sarajevu vladao teror, 800 ljudi je pobijeno u tom periodu, medju njima dosta komunističkih simpatizera, i da je odmazda bila nemilosrdna. Strašno je bilo vrijeme osveta...
https://www.thevintagenews.com/2017/06/ ... -wars-end/, a osvetu su vršili oni što su se 4 godine nalazili na terenu opšte psihopatske klaonice na Balkanu.
Da li je Mustafa bio "najbriljantiji bošnjački intelektualac"? Ne znam, malo sam pročitala, ali, evo, spremila sam listu da čitam. Sa prosvjetiteljskog stanovišta, nije. Njegov anti-kolonijalizam je ograničen na aktuelne neprijatelje islamskog svijeta - Britaniju i Sovjetski Savez. Ne znam kakav je bio njegov stav prema osmanlijskom kolonijalizmu, na primjer, iako mogu pretpostaviti. Sa stanovišta islamske etike i kulture, nisam kompetentna da ocjenjujem.
Pa zašto baš Mustafa? Ako nam treba kombinacije vjere i anti-fašizma, zašto ne imami vijećnici AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Mehmed Mujkić, Halil Sarajlić, Omer Maksumić i Sulejman Topić? Zašto ne Smail Buljubašić? Ako nam treba intelektualac, zašto ne neki Abdulah Šarčević? I čijoj kulturi da pripišemo jednog našeg izvornog Predraga Fincija, na primjer? Kad će on postati 'naš'?
Čini mi se da je Mustafa gotovo pa arhetip bošnjačke žrtve i idealizirane slike o sebi (nemojte mene pitati o ovome, pitajte Filandru), neophodan za stvaranje temeljnog mita nacije. Mustafa je nerijetko idealiziran u tekstovima koji se mogu naći na Internetu. Njegov sin u jednom intervjuu kaže da ga doživljava kao ranog Tolstoja. Izaći će, valjda, i ta knjiga o njegovom 'burnom' životu, pa ćemo saznati više. U svemu ovome, nadajmo se da će njegova porodica naći mira.
Za kraj bih rekla da se ovaj proces revizionizma ne vodi s ciljem 'fašizacije Bošnjaka', kao što je neko ovdje tvrdio. Prije će biti da danas svjedočimo kriminaliziciji antifašizma, a dekriminalizaciji i humanizaciji fašista, fašizma i njihovih simpatizera i kolaboratora, kreiranje 'fašizma sa ljudskim licem', punog "zbunjenih", "zatečenih", "nesnadjenih" (kojih je, zasigurno, bilo u sveopštem ratu), boraca za 'našu stvar'... To je domalo evropski trend... ima ga i u Italiji, i u Njemačkoj i u Poljskoj... pa vidjećemo gdje ćemo i kako s tim trendom završiti.
Što se tiče nas, citiraću Šaćira Filandru, iako se citat ne odnosi na Busuladžića, nego na jedan trend koji se tiče i toga kako se javnost nosila i nosi se sa ovom i mnogim drugim temama:
Želio bih ovaj intervju početi razgovorom o Vašoj posljednjoj knjizi “Bošnjaci nakon socijalizma. O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu”. U ovom trenutku ta je knjiga za Bosnu i Hercegovinu, za Bošnjake posebno, izuzetno važna, a opet se čini da je u javnosti, prvenstveno onoj bošnjačkoj, ostala nedovoljno primijećena. Može li tome biti razlog uporno odbijanje Bošnjaka da o sebi promišljaju samokritički?
Pazite, knjiga je nastala kao rezultat jednog ozbiljnog dugogodišnjeg istraživanja. Pisana je po svim uzusima znanstvene metodologije i kritičke autorefleksije koja je imanentna znanosti i mišljenju. Stoga je ova knjiga isuviše ozbiljna za trenutni duh i opću kulturnu javnost koja je krajnje površna i populistički orijentirana. Očito je da osim uskih intelektualnih krugova, koji su, zapravo, akademski, Bošnjaci nisu spremni na jednu samorefleksiju, na jedan kritički pristup sebi. Nažalost, Bošnjaci su od pojedinaca, pojedinih grupacija i politika u političko-identitetskom smislu usmjereni na optuživanje drugih za sve što je loše kod njih samih. Knjigom sam veoma zadovoljan i nisam bio zainteresiran da ju promoviram u široj javnosti. To je naučna knjiga, pisana na način prihvatljiv i onima koji se ne bave naukom te takva ima svoju publiku.
http://igbd.org/?p=5321