Tema je više za psihologije, ali budući da nema podforum, najbliža je filozofiji.
Koliko često ste nostalgični? (nebitno za čim) Smatrate li nostalgiju pozitivnom ili negativnom emocijom? Da li je poželjna u vašem životu?
Meni se jakoo često dešava da sam nostalgična za nekim trenutcima, vremenima koja su bila, ne mislim sad kad moja baba podje pričati o Jugi, nego o najjednostavnijim momentima, iako sam svjesna da ovi momenti koje trenutno proživljavam su u biti momenti koji će nekad biti u fazi nostalgije. Neki beskrajni pesimizam, vjerovanje da vječna sreća ne postoji ili što ona uzrečica kaže na fazon (ili je možda Meša to) ne voli previše sreće jer zna da će proći.
Imam filing da je u čovjekovoj prirodi da ne cijeni momente dok ne budu prošlost iako je svjestan čitavog procesa. Ili pak onaj proces sreće i tuge kako se stalno izmjenjuje, kako i promjene raspoloženja tako da svak podsvjesno žudi za svojim prijašnjim momentom sreće jer mu se nostalgija javlja u sklopu tog malo "tužnijeg" momenta. Ili smo svi pod uticajem medija napumpani tim pesimizmom pa sve s oprezom uzimamo i nedovoljno vjerujemo u sebe.
Ovo stanje fino opisuje on Knock Outa pjesma "Jednom kad sve ovo bude" - /prošlost davna, puna tuge, shvatit ćemo, srećo moja, šta je bila ljubav ova/
