MILJENKO JERGOVIĆ O Bobu Dylanu se u nas piše isto kao i o Kim Kardashian i Nives Celzijus
http://www.jutarnji.hr/komentari/miljen ... s/5149488/
O Nobelovoj nagradi Bobu Dylanu imam barem pet različitih mišljenja. I iza svakog stojim. Ali, naravno, ne u isto vrijeme. Kako ću iza kojega svog mišljenja stati zavisi o tome u kojem se društvu nađem i pred kojom publikom govorim. Tako, obraćam li se urednicima koji su ovih dana pripremili temate i specijalne emisije posvećene Dylanu, mišljenje će mi biti negativno, puno ruganja i omalovažavanja
...
u ponešto intimnijem društvu, okružen rodbinom i prijateljima koji nešto i čitaju, hvalit ću Dylana i uvjeravati ih da se dogodila dobra stvar. Pučki je pjesnik, pjesnik narodnih srca, čija je gitara vazda bila oružje protiv fašizma, nagrađen najvišom književnom nagradom. Tomislav Brlek se, čini mi se, ovih dana sjetio legende o starome Ezri Poundu, koji je u godinama pred smrt (a umro je 1973.) ushićeno hvalio Dylanovo pjesničko umijeće. Stari fašist, Mussolinijev adorant i genij našega vijeka, sigurno je bio u pravu. Poundu je umjetnost bila iznad svega, iznad ljudskosti, ali i iznad političkih i poetičkih ograničenja - i naravno da je razumio Boba Dylana. Tako i ovih dana, skoro nepogrešivo, nad Dylanom se groze slabi i mondeni pisci - primjerice Irwine Welsh - a veliča ga istinski klasik epohe Salman Rushdie. No, kako Nobelova nagrada nije za funkcionalnu nepismenost, jednako nije ni za načitanost. Ovaj put njome je čašćena i publika koja ništa ne čita.
...
Bob Dylan još jedan je u nizu takvih laureata. Kao ni sir Bertrand Russell, ni on ne bi bio u stanju napisati dobar roman, a još manje vrijedan dramski tekst ili knjigu pripovijetki. Ali ovo nije nagrada za književni višeboj. Osim toga, nije se ni dogodilo nešto što prethodno već nije bilo višestruko najavljeno. Ali bit će da funkcionalno nepismeni o tome, opet, pojma nemaju. Funkcionalno nepismeni i Irwine Welsh. Još onih davnih dana, već prije četrdeset i kusur godina, kada je Igor Mandić nogom provaljivao kapije hrvatske poezije, e da bi unutra uveo Arsena Dedića, rasprava o pjevanim pjesnicima mogla je biti okončana. Poslije su svi ovdašnji antologičari, redom akademici, poslušno slijedili Mandićev naputak i antologizirali Arsena, tako da je njegov nacionalni status već postao općim mjestom. Istina, bilo je to u vrijeme kada su Hrvati držali do svoje književnosti i kulture, i kada ni hrvatski mediji nisu bili poprište kurvi i starleta, ali netko bi sve to, ipak, mogao pamtiti, pa se kao pura dreku ne iščuđavati ni pred Dylanovim Nobelom. Eventualno bi mogli lamentirati nad vremenima kada se i u nas ozbiljno razmišljalo o kulturi, pa onda i o književnosti i o granicama književnih žanrova.
...
Kao ni u jednoj drugoj disciplini uma ili tijela, u književnosti biva nagrađen samo pojedinac. Njegovi sunarodnici s tom stvari nemaju ništa, osim ako ga u njegovu poslu nisu baš jako ometali. Također, nagrada se nikad ne dodjeljuje žanru ili stilu. Pa tako ni nagrada Bobu Dylanu nije nikakvo priznanje rock’n’rollu, kantautorima niti, recimo, uličnim sviračima koji sviraju i pjevaju njegove pjesme. Nagrada Bertrandu Russellu ništa ne govori o filozofiji, kao što ni ona Winstonu Churchillu nije bila priznanje prvoborcima i komesarima brigada koji su se baš u to vrijeme raspisali i razmemoarisali. Tako se i naši, koliko i bjelosvjetski kantautori sad mogu frigati sa svojim tamburanjem. Književnosti su jednako blizu, ili su od nje daleko, koliko su bili i jučer.
...
Već sljedeće godine će biti mnogo lakše. Nagradu će dobiti netko za koga niste ni čuli i o kome ne možete saznati ništa ako se ne podvrgnete toj strašnoj i vrlo bolnoj muci čitanja. ...