nemam puno vremena da pisem ali ukratko...mislim tempora da je tvoj stav ovdje previse fatalisticki.tempora wrote:Nesto meni ovdje nije bas sasvim jasno.Je li otac tvoga momka tek tako iznenada odlucio da zivi s vama, bez kojekakvih "predgovora" i dogovora ili se ta situacija mogla nazreti ranije?
Ja potpuno razumijem tvoju zelju da zivot sa svojim buducim suprugom pocnes na nacin na koji ti zelis.Ali na zalost, kako je vec receno, zivot nije perfekcija niti se moze isplanirati u tancine.
Dilema je strasna i razumljiva.No postavlja se pitanje, sta bi se desilo,da vi odbijete njegovu "ponudu" a da otac tvoga momka nakon nekog vremena dobije jos jedan napad i ne bude imao nikoga u blizini pa se sve zavrsi sa fatalnim posljedicama? Koliko bi vas razjedala griza savjesti i koliko bi takvo nesto utjecalo na vas zivot?
Na tvoju dilemu ne moze niko utjecati.A nesto sumnjam da postoje srednja rjesenja koja iziskuju finansije, prostor, njegu-koje u BiH jednostavno nema.
Ja ne bih da moralisem, jer moja moralna nacela nisu tvoja.Ali licno bih bez dvoumljenja pristala na tu obavezu, jer sam taj "rizik" uzela vec unaprijed, stavivsi potpis na Da-bez obzira na tezinu situacije i silna odricanja koja nose ovakve zajednice.Ja to jednostavno smatram svojom duznoscu i teze bih podnijela grizu savjesti nego sve peripetije zajednice.A slicnih situacija tj gorih sam imala i apsolutno znam o cemu pricam.
No mene je ova tema podsjetila na jednu pricu rodjaka, koji radi u hitnoj pomoci.Veli nerijetki su slucajevi staraca u Sarajevu, koji umru u samoci a da niko ne zna da su i umrli, dok se smrad ne pocne siriti stubistem.Djeca koja su vani ili prezauzeti zivotom, salju novce, peruci tako svoju savjest i misleci da ce novac rijesiti/olaksati bolest.Ali ne i starost i nemoc.Ali ne i usamljenost.Ali ne i strah.Ali ne i potrebu za zivim bicem-onim najmilijim.
Takva jedna starica, bukvalno je odljepljena sa plocica u kupatilu stana, gdje je trunula ko zna koliko dugo, a dijelovi koze, kose, dugih noktiju, ostali su u fugama da se speru varkinom.
I naravno,tempo zivota, individualizam, modernizam i sl pojave, nose svoj danak i transformisu drustvo u neke druge oblike.ALi se zaboravlja, da mi jos ni na vratima nismo koja mogu izbalansirati ove tokove a da ne ostete nezbrinute, stare, bolesne, one kojima je potrebna pomoc na svim nivoima.
Jedino sto mi nije jasno u nas, je ta cesta pojava djece koja se vrlo brzlo ( dilema u rijeci brzo) prizene, dovedu partnere kod roditelja i smatraju da je to sasvim normalna stvar, da ih roditelji trebaju i moraju trpiti i pomagati.Ali obratno je opet stvar tersluka, sebicnosti, podlosti jer nam se uskracuje nacin zivota koji mi zelimo imati.
Ti ces naravno rjesavati stvari u zavisnosti od svog stava prema njima.I jedino ti sama, mozes suditi o njima, niko drugi.
Svaka cast tebi ako bi bila spremna na zrtvu koju ovo zahtijeva...ja nisam siguran da bi bio spreman na to.
Medjutim ima tu jos jedna kvaka.
Ja, kad ostarim, ne mogu traziti od svoje djece da zrtvuju svoj zivot da bi se ja osjecao bolje. Duznost djece jeste da se brinu o roditeljima, i mislim da je ta briga ispoljena na nacin da im ne fali novca za zivot, da im se ode kupiti sta im i kad treba, da se opere, pocisti, skuha i donese svjeza hrana, da ih se redovno posjecuje itd itd...
ali postoje granice "brige" za nekoga...granice fizickih mogucnosti. Danasnje drustvo nije drustvo poljoprivrednih seoskih zajednica i sirokih porodica u kojima se generacije samo smjenjuju. Tempo zivota i rada, skola, obaveze i roditelja i djece postaju sve zahtijevnije i ne znam koliko je moguce ostvariti sve sto bi smo mozda i zeljeli.
Ja ziasta ne vidim nikakav problem u tome da covjek zivi u garsonjeri koja je dovoljno blizu djeci, koja ce ga obici, donijeti, pomagati itd itd a da ce i dalje imati svoju nezavisnost i svoju komociju.
Zar nije bolje za jednu stariju osobu da je u drustvu prijatelja, ljudi istih ili slicnih godina, koji dijele iste tegobe, iste brige i iste strahove...koji najbolje razumiju jedni druge?
Ja bih licno volio ostariti u takvom okruzenju bez da znam i osjecam da sam nekome teret.
Ti navodis ekstremne situacije gdje ljudi umiru sami bez igdje ikoga...a ja tebi kazem da izmedju toga da roditelji zive s djecom do smrti i toga da umiru sami ima makar 20 raznih kategorija i rjesenja od kojih neka ne zahtijevaju posebna finansijska odricanja.
ako je zajednica normalna i dobra, zasto onda 90% roditelja i djece nastoji omoguciti nezavisnost?
i ne gicam se...otkad nisam cuo ovu rijec... 
