naime ja i moj decko cemo se akobogda vjencati ubrzo. u vezi smo dugo i taj trenutak i zajednicki zivot sanjamo! meni je 23, njemu 24 godine.
mladi smo, volimo se, zelimo zivjeti zajedno tj. biti u braku, imati djecu, biti slobodni, biti sretni...
ali...
on ima oca koji je do skoro zivio na selu sa bratom, nije se zalio, bilo mu je fino, ali je izgleda u posljednje vrijeme uvidio da vise ne moze tako i da ce se opet vratiti kod sina ovdje u sarajevo jer je vec star, bolestan, drugim rjecima treba neko da se brine o njemu...ja covjeka znam i dobra sam s njim, vrlo dobra.postujem ja njega, cijeni on mene i draga sam mu kao kcerka.
treba da se vrati iduci mjesec kod mog momka i naravno tu ce zivjeti.
nekako tu moji snovi padaju u vodu. nisam sebicni tip i da me boli briga za druge, ali zaista takav zivot ( u troje, s njegovim ocem) ne mogu...
mlada sam i zelim ugadjati svome muzu biti dobra supruga, na kraju krajeva biti opustena u novom domu..ali tu ce uvijek biti on, njegov otac..
znam kako je imati starca u kuci.volimo ih, postujemo,ali znaju biti uzasno naporni!ne zelim jos jednog starca u kuci jer godinama je moja nana kod nas koja je ostala nepokretna...ne treba mi jeos jedan starac na grbaci...
i moj momak je toga svjestan, ne znamo sta da radimo..
on ima brata koji zivi vani, tako da je briga o ocu na njemu..ja ne zelim opet biti zrtva, jer ma koliko i ja i on ( moj buduci suprug ) znali da je njegov otac njegova briga,a ne moja..opet sam ja zensko i ja sam ta na koju bi padale najvece obaveze..
da li ste imali slicnog iskustva, ili culi slicnu pricu..kada roditelj/i zive s mladencima..
stan moga decka,u kojem cemo akobogda zivjeti je 2 soban i idealan je za dvoje..
