nesto "tuđe"...a naše...
Moderator: Chloe
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#1 nesto "tuđe"...a naše...
ARIOSO
Negdje o nama uvijek smo zajedno,
negdje u nama nigdje ne može pobjeci naša ljubav
Negdje
o negdje
svi su vlakovi otišli, a svi satovi stali:
negdje u nama uvijek smo ovdje i sada,
uvijek smo ti do stapanja i zamjene,
iznenada smo cudo cudenja i promjene,
val što se ruši, vatra ruža i snijeg.
Negdje u nama gdje su kosti izbijeljele
kad je popustila žed istraživaca i sumnjaca
do zanijekanog sklizanja
do zapecacenog napuštanja
O oblace utjehe!
negdje u nama
gdje su njihove kosti izbijeljele a cudesa se sastala
diže se daleka izvjesnost kao talasanje talasanja
zrcališ našu daljinu kao talasanje daljinu zvijezde
zrcalim našu blizinu kao talasanje blizinu zvijezde
san uvijek skida masku i postaje ti
što se u bolu od mene odmice
do ponovnog povratka
do ponovnog povratka meni
sve više i više u nama, sve više i više ti.
erik lindgren
Negdje o nama uvijek smo zajedno,
negdje u nama nigdje ne može pobjeci naša ljubav
Negdje
o negdje
svi su vlakovi otišli, a svi satovi stali:
negdje u nama uvijek smo ovdje i sada,
uvijek smo ti do stapanja i zamjene,
iznenada smo cudo cudenja i promjene,
val što se ruši, vatra ruža i snijeg.
Negdje u nama gdje su kosti izbijeljele
kad je popustila žed istraživaca i sumnjaca
do zanijekanog sklizanja
do zapecacenog napuštanja
O oblace utjehe!
negdje u nama
gdje su njihove kosti izbijeljele a cudesa se sastala
diže se daleka izvjesnost kao talasanje talasanja
zrcališ našu daljinu kao talasanje daljinu zvijezde
zrcalim našu blizinu kao talasanje blizinu zvijezde
san uvijek skida masku i postaje ti
što se u bolu od mene odmice
do ponovnog povratka
do ponovnog povratka meni
sve više i više u nama, sve više i više ti.
erik lindgren
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#2
TRI ISTINE
IGRAČKA VJETROVA
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišce što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.
Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medusobni, svi skupa tmusa,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reci u uho oholosti,
No vrlo sretno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci
NEŠTO I ZA ME
Radost cu svoju saopciti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braca ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
covjece, ako zvuk rijeci može da ti dade srecu, ja ti je
necu kratiti. Ali na stravicnome putu što vodi u
ponore
ja
hocu
da ostanem sam.
IGRAČKA VJETROVA
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišce što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.
Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medusobni, svi skupa tmusa,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reci u uho oholosti,
No vrlo sretno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci
NEŠTO I ZA ME
Radost cu svoju saopciti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braca ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
covjece, ako zvuk rijeci može da ti dade srecu, ja ti je
necu kratiti. Ali na stravicnome putu što vodi u
ponore
ja
hocu
da ostanem sam.
- manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#3
- pitt
- Posts: 27093
- Joined: 03/12/2002 00:00
- Location: Steelers Nation
#5
Ahh stari dobri chicha Poe
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.
2.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
3.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
4.
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
5.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
6.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
7.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
8.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
9.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
10.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
11.
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
12.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
13.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
14.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
15.
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
16.
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
17.
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
18.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.
2.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
3.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
4.
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
5.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
6.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
7.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
8.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
9.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
10.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
11.
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
12.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
13.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
14.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
15.
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
16.
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
17.
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
18.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!
- manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#7
Da li će sloboda umeti
Šta li ćemo očitati ?
- CiCiban
- Posts: 2136
- Joined: 17/02/2002 00:00
#8
William Wordsworth ..Intimations of Immortality..
I
THERE was a time when meadow, grove, and stream,
The earth, and every common sight,
To me did seem
Apparelled in celestial light,
The glory and the freshness of a dream.
It is not now as it hath been of yore;--
Turn wheresoe'er I may,
By night or day,
The things which I have seen I now can see no more.
II
The Rainbow comes and goes,
And lovely is the Rose,
The Moon doth with delight
Look round her when the heavens are bare,
Waters on a starry night
Are beautiful and fair;
The sunshine is a glorious birth;
But yet I know, where'er I go,
That there hath past away a glory from the earth.
III
Now, while the birds thus sing a joyous song,
And while the young lambs bound
As to the tabor's sound,
To me alone there came a thought of grief:
A timely utterance gave that thought relief,
And I again am strong:
The cataracts blow their trumpets from the steep;
No more shall grief of mine the season wrong;
I hear the Echoes through the mountains throng,
The Winds come to me from the fields of sleep,
And all the earth is gay;
Land and sea
Give themselves up to jollity,
And with the heart of May
Doth every Beast keep holiday;--
Thou Child of Joy,
Shout round me, let me hear thy shouts, thou happy
Shepherd-boy!
IV
Ye blessed Creatures, I have heard the call
Ye to each other make; I see
The heavens laugh with you in your jubilee;
My heart is at your festival,
My head hath its coronal,
The fulness of your bliss, I feel--I feel it all.
Oh evil day! if I were sullen
While Earth herself is adorning,
This sweet May-morning,
And the Children are culling
On every side,
In a thousand valleys far and wide,
Fresh flowers; while the sun shines warm,
And the Babe leaps up on his Mother's arm:--
I hear, I hear, with joy I hear!
--But there's a Tree, of many, one,
A single Field which I have looked upon,
Both of them speak of something that is gone:
The Pansy at my feet
Doth the same tale repeat:
Whither is fled the visionary gleam?
Where is it now, the glory and the dream?
V
Our birth is but a sleep and a forgetting:
The Soul that rises with us, our life's Star,
Hath had elsewhere its setting,
And cometh from afar:
Not in entire forgetfulness,
And not in utter nakedness,
But trailing clouds of glory do we come
From God, who is our home:
Heaven lies about us in our infancy!
Shades of the prison-house begin to close
Upon the growing Boy,
But He beholds the light, and whence it flows,
He sees it in his joy;
The Youth, who daily farther from the east
Must travel, still is Nature's Priest,
And by the vision splendid
Is on his way attended;
At length the Man perceives it die away,
And fade into the light of common day.
VI
Earth fills her lap with pleasures of her own;
Yearnings she hath in her own natural kind,
And, even with something of a Mother's mind,
And no unworthy aim,
The homely Nurse doth all she can
To make her Foster-child, her Inmate Man,
Forget the glories he hath known,
And that imperial palace whence he came.
VII
Behold the Child among his new-born blisses,
A six years' Darling of a pigmy size!
See, where 'mid work of his own hand he lies,
Fretted by sallies of his mother's kisses,
With light upon him from his father's eyes!
See, at his feet, some little plan or chart,
Some fragment from his dream of human life,
Shaped by himself with newly-learned art;
A wedding or a festival,
A mourning or a funeral;
And this hath now his heart,
And unto this he frames his song:
Then will he fit his tongue
To dialogues of business, love, or strife;
But it will not be long
Ere this be thrown aside,
And with new joy and pride
The little Actor cons another part;
Filling from time to time his "humorous stage"
With all the Persons, down to palsied Age,
That Life brings with her in her equipage;
As if his whole vocation
Were endless imitation.
VIII
Thou, whose exterior semblance doth belie
Thy Soul's immensity;
Thou best Philosopher, who yet dost keep
Thy heritage, thou Eye among the blind,
That, deaf and silent, read'st the eternal deep,
Haunted for ever by the eternal mind,--
Mighty Prophet! Seer blest!
On whom those truths do rest,
Which we are toiling all our lives to find,
In darkness lost, the darkness of the grave;
Thou, over whom thy Immortality
Broods like the Day, a Master o'er a Slave,
A Presence which is not to be put by;
Thou little Child, yet glorious in the might
Of heaven-born freedom on thy being's height,
Why with such earnest pains dost thou provoke
The years to bring the inevitable yoke,
Thus blindly with thy blessedness at strife?
Full soon thy Soul shall have her earthly freight,
And custom lie upon thee with a weight
Heavy as frost, and deep almost as life!
IX
O joy! that in our embers
Is something that doth live,
That nature yet remembers
What was so fugitive!
The thought of our past years in me doth breed
Perpetual benediction: not indeed
For that which is most worthy to be blest--
Delight and liberty, the simple creed
Of Childhood, whether busy or at rest,
With new-fledged hope still fluttering in his breast:--
Not for these I raise
The song of thanks and praise;
But for those obstinate questionings
Of sense and outward things,
Fallings from us, vanishings;
Blank misgivings of a Creature
Moving about in worlds not realised,
High instincts before which our mortal Nature
Did tremble like a guilty Thing surprised:
But for those first affections,
Those shadowy recollections,
Which, be they what they may,
Are yet the fountain light of all our day,
Are yet a master light of all our seeing;
Uphold us, cherish, and have power to make
Our noisy years seem moments in the being
Of the eternal Silence: truths that wake,
To perish never;
Which neither listlessness, nor mad endeavour,
Nor Man nor Boy,
Nor all that is at enmity with joy,
Can utterly abolish or destroy!
Hence in a season of calm weather
Though inland far we be,
Our Souls have sight of that immortal sea
Which brought us hither,
Can in a moment travel thither,
And see the Children sport upon the shore,
And hear the mighty waters rolling evermore.
X
Then sing, ye Birds, sing, sing a joyous song!
And let the young Lambs bound
As to the tabor's sound!
We in thought will join your throng,
Ye that pipe and ye that play,
Ye that through your hearts to-day
Feel the gladness of the May!
What though the radiance which was once so bright
Be now for ever taken from my sight,
Though nothing can bring back the hour
Of splendour in the grass, of glory in the flower;
We will grieve not, rather find
Strength in what remains behind;
In the primal sympathy
Which having been must ever be;
In the soothing thoughts that spring
Out of human suffering;
In the faith that looks through death,
In years that bring the philosophic mind.
XI
And O, ye Fountains, Meadows, Hills, and Groves,
Forebode not any severing of our loves!
Yet in my heart of hearts I feel your might;
I only have relinquished one delight
To live beneath your more habitual sway.
I love the Brooks which down their channels fret,
Even more than when I tripped lightly as they;
The innocent brightness of a new-born Day
Is lovely yet;
The Clouds that gather round the setting sun
Do take a sober colouring from an eye
That hath kept watch o'er man's mortality;
Another race hath been, and other palms are won.
Thanks to the human heart by which we live,
Thanks to its tenderness, its joys, and fears,
To me the meanest flower that blows can give
Thoughts that do often lie too deep for tears.
- manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#10
Znači sve što dođe i prođe ?The Rainbow comes and goes,
- manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#12
Ovo ne mogu interpretiratiThe Clouds that gather round the setting sun
Do take a sober colouring from an eye
That hath kept watch o'er man's mortality;
