OLIVIER HOEDEMAN, ISTRAŽIVAČ I KOORDINATOR KAMPANJA ORGANIZACIJE "EUROPEAN CORPORATE OBSERVATORY" IZ AMSTERDAMA, NAKON POSJETA PREDSTAVNIKA KOMPANIJE "SUEZ" SPLITU GOVORI O PRIVATIZACIJI VODE
VODOVOD I KOLONIZACIJA��
Tena ERCEG
6. lipnja, 2007.
Generalno gledajući, privatne vodne kompanije ne ispune svoja obećanja, uključujući i obaveze iz ugovora. U gradovima kao što su Džakarta i Manila tvrtke su malo nakon ulaska zatražile reviziju ugovora u vlastitu korist i u smjeru povećanja cijena vode. U zemljama u razvoju sa slabim vladama, kompanije, često uz podršku europskih ambasada, dobiju ono što žele u smislu povećanja cijena i nepridržavanja ugovornih obaveza. U Džakarti su "Suez" i "Thames" preuzele upravljanje vodovodom sredinom 90-ih, obećavši da će svim stanovnicima osigurati pristup čistoj vodi. Iskustvo je, međutim, bilo razočaravajuće
verzija za tisak
Predstavnici multinacionalne korporacije Suez sa sjedištem u Parizu posjetili su prije mjesec dana grad Split, zainteresirani, kako je javila Slobodna Dalmacija, za "cijeli sektor gradske komunale"; vodovod, buduću plinsku mrežu, zbrinjavanje otpada i distribuciju energije. Kako piše splitski dnevnik, apetiti ove, u bolje obaviještenim krugovima, zloglasne kompanije, ne zadržavaju se na javnoj infrastrukturi grada Splita, već "dostižu državnu razinu", pa se u budućnosti Suezovi grabežljivci spremaju održati prezentacije u komunalnim poduzećima u više hrvatskih gradova.
Splitska gradska vlast, koja je postala svojevrsna paradigma kada je u pitanju kombinacija neupućenosti i privatnog interesa, pa stoga ne čudi da su Suezova njuškala prvo pohodila upravo Split, raširenih je ruku ponudila gradsku imovinu, ne trudeći se svojim građanima, a ni sebi, pobliže objasniti što, zapravo, znači privatizacija javnih usluga, kako se ona odražava na lokalno stanovništvo i što se događa u zemljama u kojima je ona već provedena.
Umjesto toga nam je Gordan Pintar, predsjednik Nadzornog odbora splitskog Vodovoda i kanalizacije objasnio da je to "normalno" i da Suez "svoje znanje želi iskoristiti i naplatiti na novom tržištu", dok je Ronald Rejo, član Poglavarstva za komunalu, objasnio da je taj posjet bio "željeni nastavak gostovanja delegacije splitskog Poglavarstva u pariškoj Gospodarskoj komori", kamo su nešto ranije gradonačelnik Zvonimir Puljić i njegovi pobočnici otišli pokušati jeftino prodati i ovo malo preostale gradske imovine.
Istih tih dana dok su Suezovci špartali splitskim komunalnim poduzećima, koalicija 133 svjetske nevladine organizacije uputila je pismo u kojemu poziva vlade i agencije da napuste projekt privatizacije vode Svjetske banke, kojeg financiraju, jer iskustva pokazuju da privatizacija ne omogućava bolji, jeftiniji i pravedniji pristup vodi. Iako je to, naime, temeljni argument cijelog koncepta privatizacije javnih usluga, u pravilu, sasvim suprotno, dolazi do poskupljenja vode i zapuštanja infrastrukture, a nije neuobičajeno ni da se korporacije jednostavno povuku iz sredina u kojima nisu uspjele ostvariti željeni profit.
Široki zamah
O privatizaciji vode razgovarali smo s Olivierom Hoedemanom, istraživačem i koordinatorom kampanja organizacije European Corporate Observatory (CEO) iz Amsterdama. Osnovna "meta" organizacije CEO "ekonomska je i politička moć korporacija i njihovih lobističkih grupa", a Hoedeman u projektu Water Justice sudjeluje od 2002. godine i jedan je od autora knjige Europe Inc: Regional and Global Restructuring and the Rise of Corporate Power (Pluto, 2000.).
- Recite nam nešto o počecima privatizacije vode? Kada se prvi puta pojavila ta ideja i koje su njezine proklamirane prednosti u odnosu na vodoopskrbu kao neprofitnu javnu uslugu?
- Zanimljivo je da su moderne vodovodne sustave razvile privatne kompanije u drugoj polovici 19. stoljeća, ali oni su tada uglavnom služili samo bogatim dijelovima gradova. Kada je postalo jasno da te tvrtke nemaju interesa za univerzalizaciju pristupa čistoj vodi sustave su preuzele općine. Do početka 20. stoljeća zapadne europske zemlje, SAD, Kanada i druge, sve su imale vodovodne sustave koje su razvijale putem javnih investicija. Jedino je Francuska bila iznimka, iako se i tamo pristup cjelokupne populacije vodi realizirao na inicijativu vlasti i s proračunskim novcem. Privatizacija vode ponovno se pojavila kao politika sredinom 90-ih, kao rezultat šireg zamaha neoliberalne ideologije, počevši u Velikoj Britaniji s Margaret Thatcher, čija je vlada privatizirala vodoopskrbu kasnih 1980-ih.
U prvoj polovici 90-ih financijske institucije kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond počele su zagovarati privatizaciju kao rješenje za pristup vodi stanovništvima zemalja u razvoju. To je bio početak desetljeća agresivne promocije privatizacije, prije svega u zemljama u razvoju i bivšem komunističkom bloku, a temeljio se na dva argumenta: da su javni vodovodni sustavi neučinkoviti i nepopravljivi, dok su multinacionalne kompanije superiorne u smislu djelotvornosti i tehnologije, te da samo privatni sektor može omogućiti investicije nužne za poboljšanje pristupa čistoj vodi.
- Koje su najvažnije agencije koje promoviraju privatizaciju?
- MMF i cijeli niz multilateralnih razvojnih banaka, specijalizirane agencije kao što je Savjetodavno tijelo za javno-privatnu infrastrukturu (PPIAF), te donatorske vlade, poput britanske, francuske, talijanske, njemačke, japanske, švedske, nizozemske, švicarske, američke, kao i Europska Unija. Vrlo su bitni i međunarodni think tankovi, primjerice, World Water Council i Global Water Partnership, da ne spominjemo vodne multinacionalne kompanije, prije svega Suez i Veoliju i njihove lobističke skupine, primjerice AquaFed.
- Što je PPIAF i kako on operira?
- PPIAF je multidonatorska agencija pod kišobranom Svjetske banke. Osnovan je 1999. s ekskluzivnom misijom promocije privatizacije vode i druge infrastrukture u zemljama u razvoju. Njezin je budžet razmjerno mali u usporedbi sa onim Svjetske banke, ali se troši strateški na konzultante koji razvijaju konkretne preporuke za oblike privatizacije najprimjerenije nekom gradu ili zemlji. Vrlo je bitan i kontekst uvjeta koje nameću MMF i razvojne banke, odnosno činjenica da oni u mnogim slučajevima kredite i donacije uvjetuju privatizacijom vode. Nakon toga na scenu stupa PPIAF sa "savjetima" kako to realizirati.
Bogati kvartovi
- Tko najviše profitira od privatizacije vode?
- Očigledno, to su prije svega konzultantske agencije zapadnih zemalja koje dobivaju ugovore za privatizacijske "savjete" i izradu koncesijskih ugovora. Tu su i europske vodne multinacionalne kompanije, jer deset najvećih takvih kompanija ima sjedišta upravo u Europi. Dobro znaju proći i stanovnici bogatih gradskih kvartova, jer se kompanije usredotoče na stanovništvo koje će plaćati račune.
- Tko se protivi privatizaciji vode i zašto?
- Voda je javno dobro koje bi trebalo ostati u rukama društva. Budući da se radi o prirodnoj monopolističkoj usluzi, iznimno je riskantno odgovornost za opskrbu vodom prepustiti privatnim firmama orijentiranima na profit. Forsiranje privatizacije vode inspirirano je ideološkim, a ne racionalnim argumentima, jer ne postoji ništa što privatni sektor radi, a što javni, uz adekvatnu potporu, ne bi mogao bolje. S druge strane, postoje stvari koje javni sektor, zbog svoje usmjerenosti na javni interes, a ne na stvaranje profita, može, a privatni sektor ne može. Demokratizacija upravljanja vodom potpuno je ostvariva kada se komunalije nalaze u rukama javnosti, a to je praktički nemoguće kada su one privatno vlasništvo.
Kada je u pitanju debata oko poboljšanja pristupa vodi u zemljama u razvoju, vjerujem da je potpuno jasno da multinacionalne korporacije nisu sposobne osigurati vodu za najsiromašnije, kojima je voda i najpotrebnija. Protiv privatizacije se bore različite koalicije, od potrošača, preko skupina za zaštitu okoliša, do sindikata i lokalnog civilnog društva. Uobičajena strategija svodi se na isticanje konkretnih problematičnih iskustava u eksperimentiranju s privatizacijom diljem svijeta.
- Što se događa kada se privatizacija realizira, naročito u siromašnim zemljama?
- Generalno gledajući, privatne vodne kompanije ne ispune svoja obećanja, uključujući i obaveze iz ugovora. U gradovima kao što su Džakarta i Manila tvrtke su malo nakon ulaska zatražile reviziju ugovora u vlastitu korist i u smjeru povećanja cijena vode. U zemljama u razvoju sa slabim vladama, kompanije, često uz podršku europskih ambasada, dobiju ono što žele u smislu povećanja cijena i nepridržavanja ugovornih obaveza. U Džakarti Suez i Thames preuzele su upravljanje vodovodom sredinom 90-ih, obećavši da će svim stanovnicima osigurati pristup čistoj vodi. Iskustvo je, međutim, bilo razočaravajuće, a deset godina kasnije obje su se kompanije povukle uvidjevši da neće ostvariti profit koji su očekivale.
Dok su tamo bile nisu investirale u infrastrukturu, pa se, primjerice, u Manili, gdje je Suez bio deset godina, postotak pucanja cijevi i drugih oštećenja povećao za 10-ak posto. Tvrdnja da su privatne tvrtke inherentno uspješnije od javnog sektora i rješenje za financijske potrebe ispostavila se kao velika iluzija.
- Kakva je pozicija Europske Unije u ovom pitanju?
- Pozicija EU je kontradiktorna. Službeno, Europska komisija ne bi trebala preferirati ni javni, ni privatni oblik vodoopskrbe, naslanjajući se na činjenicu da većina EU zemlja ima javne vodovode, a samo dvije pretežno privatizirane, Velika Britanija i Francuska. Komisija je, međutim, nekoliko godina nastojala vodoopskrbu ugurati u pravila Jedinstvenog tržišta i konkurencije, čime bi se vodoopskrba morala liberalizirati i privatizirati. Zasad su ti pokušaji propali zbog snažnog protivljenja, no Komisija je istovremeno uspjela progurati privatizaciju, i to putem javno-privatnog partnerstva kojim se upravljanje prebacuje u ruke privatnih kompanija, u mnogih zemljama srednje i istočne Europe koje ovise o EU fondovima.
Razvojna pomoć koju EU daje također je snažno naklonjena privatizaciji, pa je tako lani Komisija osnovala novu agenciju nazvanu Private Sector Enabling Environment Facility, po uzoru na PPIAF, iz koje će se financirati privatizacijski konzultanti. Na velikim svjetskim konferencijama, poput World Water Foruma, Komisija još nikada nije izrazila podršku javnom upravljanju vodom, već konstantno propagira javno-privatno partnerstvo.
"Zatvaranje knjige"
- Unatoč tome, vlada Norveške nedavno se povukla iz PIAFF-a?
- Posljednjih godina došlo je do promjene u odnosu vlada na pitanje upravljanja vodom. To je naročito vidljivo u Latinskoj Americi, gdje jedna vlada za drugom "zatvara knjigu" kada je u pitanju privatizacija vode, kao rezultat katastrofalnih iskustava u Argentini, Boliviji i Urugvaju. Isto tako, nekoliko europskih zemalja izmijenilo je politike upravljanja vodom, barem u smislu subvencioniranja poboljšanja javne infrastrukture. Osim Norveške, i Italija je najavila svoje povlačenje, i to uoči nedavno održanog godišnjeg sastanka PPIAF-a. Talijanska zamjenica ministra vanjskih poslova zadužena za razvoj Patrizia Sentinelli svoju odluku o povlačenju financijske i političke podrške PPIAF-u objasnila je riječima da voda nije roba, pozvavši i druge vlade da se uključe u debatu oko stvarnih utjecaja privatizacije.
- Koja je alternativa privatizaciji vode?
- Poboljšanje neprofitnog upravljanja vodom putem reformi koje će u vidu imati interes korisnika. To se može napraviti demokratizacijskim reformama u kojima korisnici više sudjeluju u planiranju, kako se to sve češće radi u Latinskoj Americi, ili reorganizacijom i kadrovskim osposobljavanjem. Javno-javnim partnerstvom također se izvrsno mogu prebroditi različiti problemi, a postoje brojni uspješni primjeri i u bogatim i u siromašnim zemljama.
- Suez – što možemo očekivati ukoliko ta kompanija uđe na naše tržište? Imamo li razloga za zabrinutost?
- Imate razloga biti zabrinuti, ili barem skeptični prema Suezovim obećanjima. To je najveća svjetska privatna vodna korporacija, a njezina agresivna ekspanzionistička politika, naročito u drugoj polovici 90-ih, ostavila je za sobom cijeli niz privatizacijskih neuspjeha diljem svijeta, u El Altu, Buenos Airesu, Atlanti, Manili i drugdje. Suez ima povijest davanja grandioznih obećanja u cilju osvajanja tržišta, no u praksi on je usmjeren na povećanje profita nauštrb korisnika vode. U Francuskoj ta kompanija postaje izrazito nepopularna, zbog prevelikih cijena i zloupotrebe svoje monopolističke pozicije prilikom dodijele novih projekta. Zapitajte se koja su dosadašnja iskustva u drugim zemljama, zašto mnogi gradovi u Francuskoj i Italiji sada ponovno vodoopskrbu vraćaju u okrilje gradske uprave, i jeste li ispitali sve mogućnosti za poboljšanje vodoopskrbe, prije nego što ste se odlučili za privatizaciju.
http://feral.mediaturtle.com/look/weekl ... Section=15
nesto mi se francuzi precesto vrte oko izvora, ronioci - naucna istrazivanja, a mi padamo na foru.
uskoro bi mogli ostati bez jedinog pravog bogatstva koje imamo, zdrave i pitke vode.
