Nepismenost u BiH

[tempora]

Mozda je tematika vec bila, no posto duze vrijeme nisam bila u mogucnosti da pratim ovu veselu svesku, oprostit ce te mi ako se ponavljam.
Po nekim izvorima, nepismenost u BiH je 10%. Ja bih molila sve one koji znaju nesto vise o ovoj tematici, da mi proslijede informacije o tome.
Koje organizacije u BiH nude mogucnost opismenjavanja, na koji nacin i ako je moguce vase misljenje o istome!
Unaprijed zahvalna.

[buhtelj]

Ovisi kako definiras nepsimensot odnosno kamo das treshold pismenost....poznavanje IT i kompova...inace si u nizem rangu

[tempora]

Ovisi kako definiras nepsimensot odnosno kamo das treshold pismenost....poznavanje IT i kompova...inace si u nizem rangu

Molim???????

[morti]

Ovisi kako definiras nepsimensot odnosno kamo das treshold pismenost....poznavanje IT i kompova...inace si u nizem rangu

Molim???????

Mislio je reć da danas pismenost više nije znat napisat svoje ime i znat sva slova abecede...il azbuke...
informatička pismenost danas je jako važna...

što sam dobar advokat,yebote...

[da pamtis]

Mozda je tematika vec bila,

da tema je vec bila vidis gore u desnom uglu gdje pise "pretraga" stisni.........over and out

[8. sekretar SKOJ-a]

Ovisi kako definiras nepsimensot odnosno kamo das treshold pismenost....poznavanje IT i kompova...inace si u nizem rangu

¸
Znati napisati suvisli sastav od petnaestak rečenica koristeći naša dva pisma.......
Ne mougu se sjetiti kompletne definicije pismenosti.

[King Kikapu]

jedno starije istrazivanje snjezane mulic busattlije:
http://www.bhdani.com/arhiva/270/t27011.shtml

[Fair Life]

jedno starije istrazivanje snjezane mulic busattlije:
http://www.bhdani.com/arhiva/270/t27011.shtml

Jos nesto sto pokazuje svu sumornost i politicku debilnost koja se direktno odrazava na kvalitet obrazovanja...

Politika: Zašto je obrazovanje u ovoj zemlji tek sredstvo u ostvarivanju određenih stranačko-nacionalnih ciljeva?

Dogovor škole razdvaja

Odluke općinskih vijeća u Čapljini, Prozoru/Rami i Busovači da umjesto dosadašnjih dviju škola pod jednim krovom djecu potpuno nacionalno izdijele i omoguće im pohađanje odvojenih škola, u OSCE-u je izazvala ozbiljnu zabrinutost. Koalicijske partnerice u vlasti, kao i obično, uzajamno se optužuju tražeći krivce na drugoj strani: istine radi, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i poslanik ove stranke u državnom parlamentu Martin Raguž i pored najave da će za naš magazin objasniti partijsku odluku - u dogovoreno vrijeme su naprosto odustali. Urednik našeg magazina analizira zašto je obrazovanje u ovoj zemlji tek sporedna, simbolična tema njezinih vlasti, a svoje stavove o ovom problemu iznose i visoki stranački i državni dužnosnici, ugledni profesori i svećenici koji su se uistinu angažirano odazvali molbi Dana.

Ivan Lovrenović

Dužnost kantonalnoga ministra u vašingtonsko-dejtonskoj Federaciji Bosne i Hercegovine i nije neka stvar po kojoj bi čovjek mogao biti posebno upamćen: mandati se mijenjaju svake četiri godine, nekad i brže (kad te dohvati Visoki predstavnik ili koja druga nepogoda), kantona/županija mnogo, ministara još više..., sve u svemu, reklo bi se: poprilična inflacija. Morao bi se čovjek, dakle, potruditi da napravi nešto epohalno, nešto, bože sakloni, revolucionarno, pa da mu ime ne potone u anonimnost. A takvu mogućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini, zna se, ne bi mogao imati ni André Malraux. Što onda ostaje kantonalnome/županijskome ministru, da bi bio upamćen?

Čovjek koji se zove Jago Musa, i koji obnaša dužnost ministra obrazovanja Hercegovačko-neretvanske županije, dao je nedavno odgovor na to pitanje: ako već ne možeš uraditi ništa pametno i dobro da bi ovjekovječio svoje ime, treba ispaliti apsolutnu glupost i apsolutnu skarednost; po tomu će ti ime sigurno pamtiti naraštaji. Doista, i kada sadašnja agonija bosanskohercegovačkoga društva bude smiješna prošlost (a valjda će i to biti jednoga dana, makar i dalekoga), i kada budu zaboravljene današnje vladajuće stranke i njihovi tzv. lideri, ostat će upamćena rečenica koju je čovjek i ministar Musa izgovorio pokušavajući ublažiti nakaradnost dogovora između HDZ-a i SDA o etničkom odvajanju škola u Prozoru/Rami: "Segregacije nema, za nju nam fale crnci!"

Neandertalske pameti

Ne treba imati više nego minimum civilizacijskoga sluha pa da se osjeti kako se ta rečenica već neizbrisivo upisala u onaj antologijski korpus gluposti i buzdovanskih cinizama, koji odjekuju kroz povijest kao memento neandertalske "pameti". Samo činjenica sveopće malenosti i irelevantnosti (kantona, države, jezika, kulture...) mogla bi spasiti ministra Musu od toga da mu ime i izjava ne ostanu da trajno, na sramotu rodu i jeziku, odzvanjaju u društvu isto tako opako budalastih ali mnogo poznatijih sentencija ("Kad čujem riječ kultura, mašim se za revolver", "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače", "Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo" itd, itsl.)

S druge strane, ne bi trebalo griješiti duše: biser ministra Muse nije došao (samo) iz njegove političke pameti. Prije bi se moglo ustvrditi kako takvo rezoniranje i takva šokantna javna stilistika ne bi bili uopće mogući bez konteksta i bez vladajućega političkog diskursa, čiji je Musa tek zakoniti proizvod i "šarafić".

Da je obrazovanje tek sredstvo u ostvarivanju određene stranačko-nacionalne politike i da, kao takvo, nema neku vlastitu, autonomnu vrijednost, ni ljudsku ni društvenu, te da u tom kontekstu ni segregacija nije pojava koju bi trebalo uzimati ozbiljno (kao što su dopuštene i skandalozne relativizirajuće, rasne aluzije) - to je stav i praksa koja kod nas predstavlja konstantu a ne nešto novo i iznenađujuće, nad čime bi se valjalo iščuđavati i sablažnjivati. Naizgled mudriji i oprezniji od svoga "kadra" u županijskom ministarstvu, zapravo potpuno isto govori i Dragan Čović, Musin stranački šef kada na pitanje jesu li on i Sulejman Tihić "na vrhu" osmislili segregaciju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, poslije čega su podijeljene škole u Čapljini i Prozoru/Rami, odgovara: "Što je segregacija? Mi živimo u takvim županijama gdje SDA i HDZ imaju većine, pa je logično da, kada se bilo koja odluka donese, te stranke moraju stajati iza nje. Sa Tihićem sam simbolično razgovarao o pitanju obrazovanja, jer je tada bilo važnijih pitanja."

Da, to nam je poznato: od obrazovanja uvijek ima nekih važnijih pitanja, a o obrazovanju se, dubinski gledano, nikada i nije razgovaralo drukčije nego - simbolično. Upravo to znači malopređašnja konstatacija da je obrazovanje u glavama naših etnopolitičara tek političko sredstvo i da nema autonomnu vrijednost već samo - Čović je vrlo precizan - simboličnu.

U duhu tradicije

Još nešto nam Čović nedvosmisleno otkriva: postojanje suglasnosti i praktičnoga dogovora između njega i Tihića, između HDZ-a i SDA. Zar bi se drukčije mogla objasniti čvrstoća kojom, recimo, u Prozoru/Rami odluku o razdvajanju škola "Marko Marulić" i novoosnovane "Alija Isaković" brane lokalni stranački šefovi - SDA-ov Esad Dželilović, čija je supruga odmah postavljena za direktoricu nove škole, i HDZ-ov Ivica Šimunović!

Suština operacije odlično se vidi u saopćenju lokalne organizacije HDZ-a, u kojemu se daje podrška općinskome vijeću za odluku o razdvajanju škola, te se pomalo slavodobitnim tonom, između ostaloga, kaže i ovo: "Konačno su s dnevnoga reda skinute težnje pojedinih političkih opcija oko ujedinjenja škola u Prozoru, a HDZ drži da je u ovom momentu najbitnije očuvati hrvatske planove i programe koji bi bilo kakvim ujedinjavanjem bili dovedeni u pitanje."

Partnerska strana, tj. Esad Dželilović, operira analognim argumentima: "Ova škola ('Alija Isaković', op. a.) nosi ime Bošnjaka, u njoj će se raditi po nastavnom planu i programu države!" To što se u Dželilovićevu diskursu atributi "državni" i "bošnjački" dovode u gotovo sinonimni odnos, samo je još jedan argument za podjele.

Na prozorskome slučaju bjelodano se, dakle, razobličuje ne samo HDZ-ova nego i politika SDA. Sulejman Tihić ponavlja kako se SDA zalaže za takav školski sistem u kojemu će "prema tradiciji Bosne i Hercegovine djeca iz različitih naroda i konfesija pohađati iste škole i razrede, prema zajedničkom planu i programu..." Što je "tradicija Bosne i Hercegovine" na koju se on poziva? Nasuprot Tihićevoj "tradiciji" stoji sumorna činjenica da u cijeloj bosanskohercegovačkoj povijesti takvih zajedničkih škola nije bilo sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Nije ih ni moglo biti, jer je vladala jedna drukčija, čvrsta i okamenjena "tradicija" - sistem stroge odvojenosti etno-konfesijskih sfera, osobito izražene u obrazovanju. Obrazac zajedničkih škola u Bosni i Hercegovini zaživjet će tek prodorom građanskoga koncepta društva, u dvadesetom stoljeću, baš kao civilizacijsko prevladavanje višestoljetne tradicije konfesionalnoga obrazovanja.

Šef prozorske SDA očevidno postupa suprotno od deklarativnih stajališta svoga predsjednika. On je, a ne njegov predsjednik, zapravo, taj koji je u istinskom dosluhu s drevnom tradicijom, onom predmodernom i predemancipacijskom, danas bismo rekli: segregacijskom, i taj retro-izbor koji on preferira, uz punu podršku svoga mjesnoga HDZ-kolege i županijskoga HDZ-ovoga ministra, daleko je primjereniji današnjoj političkoj zbilji Bosne i Hercegovine nego Tihićeve "građanske" floskule bez ikakva pokrića u tradiciji, još manje u stvarnosti.

Preostala multikultura

Posebno svjetlo na prozorske, čapljinske i stolačke događaje bacaju reakcije drugih faktora - opozicijskih stranaka, nekih građanskih udruženja, medijskih komentara. U svima je manje-više zajedničko zgražanje nad nacionalnim dijeljenjem škola i učenika, nad diskriminacijom i segregacijom.

Klub poslanika Socijaldemokratske partije u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije pripremio je deklaraciju kojom će se tražiti od skupštine i vlade Hercegovačko-neretvanskoga kantona da "spriječe svaki oblik diskriminacije učenika i omogući im zadovoljenje njihovih zakonom i ustavom zagarantiranih prava na obrazovanje u zajedničkoj školi po zajedničkom nastavnom planu i programu". Nema ničega što čovjek u tom zahtjevu ne bi podržao. No, deprimira ta jalova deklarativnost, općost i idealističnost, koja kao da unaprijed računa s neostvarivošću zahtjeva, u stilu: eto, mi smo pokušali, ali vladajući ne daju... Osim toga, ako je već riječ o univerzalistički artikuliranom zahtjevu, zašto problem ograničavati samo na taj jedan kanton? Jer baš kada se na probleme etničke podijeljenosti i/ili diskriminiranosti u obrazovanju gleda univerzalistički i principijelno, borci za jednakost i ravnopravnost, za građanski koncept društva i države gube uvjerljivost kada im izmiče iz vida da su ti problemi u podjednakom intenzitetu prisutni svugdje u Bosni i Hercegovini. A osobito u sredinama koje su odavno etnički homogenizirane, pa se pitanje neke zanemarljive "manjinske" komponente i njezinih prava, odnosno njezine diskriminiranosti (najosjetljivije baš u obrazovanju) više uopće ne vidi i ne postavlja.

U pravu je zato Ugo Vlaisavljević kada piše: "Osvrnimo se tamo gdje one (zajedničke škole, op. a.) navodno uspješno rade kada je u pitanju pravo naroda na obrazovanje i upotrebu svog jezika. To je uglavnom u onim sredinama u kojima je uspostavljena dovoljno velika i stabilna razlika većina-manjina. Porazno je saznanje da se problem tzv. neintegrisanih škola pojavljuje samo još u rijetkim preostalim multikulturnim sredinama u kojima imamo dvije 'većine' od kojih nijedna nije u stanju da se pretvori u pravu manjinu. Još poraznije saznanje jest da bi nove i već prilično 'prilagođene' manjine možda imale u zajedničkim institucijama daleko bolji položaj ako bi dobile ustavno-pravni položaj manjina."

Pogled kroz žičanu ogradu

- Već deset godina u ovom periodu od završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma pokušavam da nađem obrazloženje zašto prioritet vlasti u BiH, koja je tada uspostavljena, nije bio obrazovni sistem i obrazovanje općenito. Danas, deset godina poslije, upravo zbog tog propusta, bilježimo tragične posljedice. U svim segmentima obrazovnog sistema nailazimo na nevjerovatne podatke.

Osnovno obrazovanje je u potpunosti dovršilo šemu savršene segregacije po nacionalnoj pripadnosti, bilo da se radi o onom čudnom izumu "dvije škole pod jednim krovom" (koji sve više prerasta u dvije škole pod dva krova, po dva razna obrazovna programa, na dva razna jezika, za djecu dvije razne nacionalnosti) ili se radi o školama u RS-u koje su već u potpunosti formirane tako da opsluže djecu isključivo jedne nacionalnosti sa svim nacionalističkim obilježjima (to je obrazovna politika RS-a začeta još onda kada je bilo jasno da će ovaj dio BiH biti u potpunosti etnički "očišćen" pa neće biti potrebe za bilo kakvim drugim elementima u obrazovnom sistemu).

Segregacija u obrazovanju je nekako apstraktan i akademski pojam pa se bojim da ga ljudi ne shvaćaju. Onima kojima nije jasno to značenje preporučujem da odu pred jednu od segregiranih škola (ili dvije škole pod jednim krovom - ima ih više od 50) i vide savršeno jednaku dječicu kako se po nevidljivim i njima vjerovatno nerazumljivim obilježjima, razdvajaju i ulaze u školu na dva razna ulaza. Preporučujem im da odu u Srednjoškolski centar u Travniku (staro zdanje austrijske arhitekture) čija je jedna polovina savršeno restaurirana i blješti u svojoj plavo-bijeloj nijansi - to je Katolički školski centar, a druga polovina samo što se ne počne rušiti - to je općinski srednjoškolski centar. Razlike u unutrašnjosti su još drastičnije. Međutim, najdrastičnije je to što je prostor ispred ta dva dijela zgrade - školsko dvorište, podijeljen žičanom ogradom kroz koju se gnjevno posmatraju budući lideri ove države.

No, to je tek vanjština. Kad zagledate u unutrašnjost, u suštinu, u nastavne planove i programe, u udžbenike - tu tek nailazite na nešto što bi bilo novost i za predstavnike Ku-Klux-klana: tri razna jezika, tri razne geografije, tri razne historije koje nedobronamjerno okrivljuju one druge u drugoj polovini zgrade ili pod istim krovom, za sve nevolje.

Bosna i Hercegovina ima tešku sadašnjost, ali je teško zamisliti šta li joj se sprema u budućnosti sa generacijama koje se odgajaju u ovakvom obrazovnom sistemu. Pitanje koje me uvijek muči u ovoj zemlji kada govorimo o tzv. konstitutivnim narodima je: "Šta sa onim ostalim - gdje oni pripadaju i u koju školu treba da idu?"

Ljudi iz OSCE-a me ubjeđuju da bi samo jedan slučaj, koji je samo jedan roditelj iz segregirane škole iznio pred Sud za ljudska prava Vijeća Evrope u Strazbouru, mogao da sruši kompletan ovaj nevjerovatni sistem obrazovnog aparthejda u BiH. Ne mogu da vjerujem da se među nama nije našao ni jedan takav roditelj.

Na kraju, želim da začinim ovaj prilog podatkom da danas u BiH ima više od 20% nepismenih (u isto vrijeme u Albaniji je 2,2%, u Hrvatskoj i Mađarskoj 0,4% nepismenih, što je prag koji toleriše Evropska unija). Zabrinimo se nad procentom nepismenih i brojem segregiranih u BiH.

Politiku je već trebalo ukloniti iz učionica

- Ozbiljno sam zabrinut zbog nedavnih postupaka i odluka donesenih od strane općinskih vlasti u Čapljini i Prozor-Rami po pitanju restrukturiranja škola u njihovim zajednicama, jer će to u praksi postići efekat podjele djece prema nacionalnoj pripadnosti. Ovo je korak unazad koji potencijalno može naštetiti očekivanjima čitavog naroda Bosne i Hercegovine u dugoročnom smislu.

Stvaranje škola s odvojenim nastavnim planom i programom, koje bi praktično pohađali učenici pripadnici samo jednog konstitutivnog naroda, u ovim općinama predstavlja kršenje kako Okvirnog tako i Kantonalnih zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, kao i Instrukcije za administrativno-pravno ujedinjenje škola koju je izdalo kantonalno ministarstvo za obrazovanje. To takođe odražava nastavak i, zaista, još veće nepoštivanje obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela nakon ulaska u Vijeće Evrope.

Ministri obrazovanja Bosne i Hercegovine su, 2002. godine, javno preuzeli niz obaveza pred Vijećem za provedbu mira. Prva obaveza koju su preuzeli glasi: "Radit ćemo kako bismo osigurali da sva djeca imaju pristup kvalitetnom obrazovanju u integriranim multikulturalnim školama, oslobođeno političkih, vjerskih, kulturnih i drugih predrasuda, gdje se poštuju prava sve djece".

Već je bilo vrijeme da općinske i kantonalne vlasti ispune svoje obaveze ujedinjenja, administrativno i pravno, takozvanih "dviju škola pod jednim krovom", u svojim zajednicama i u kantonima, i to bez daljeg odlaganja. Već je bilo vrijeme da uklone politiku iz učionica.

Pogrešna odluka

- Za mene nema dileme kada je obrazovanje u pitanju: postoji zakon koji je donesen na nivou države BiH za osnovne i srednje škole i zakon se mora primjenjivati. To znači da u cijeloj BiH ne smije biti segregacije niti dominacije već da svi učenici treba da idu zajedno u školu, sjede u razredu, imaju nastavne planove sa zajedničkim jezgrom pri čemu postoji grupa predmeta za koje se učenici opredjeljuju. Duboko sam uvjeren da je neophodno nastaviti proces dokidanja segregacije na teritoriji cijele BiH, pa i u Srednjebosanskom odnosno Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Pogrešna je odluka da se formiraju posebne škole za bošnjačku djecu u Prozoru i Čapljini. U Stocu to nije urađeno i vjerujem da i neće: treba zapravo i dalje istrajavati na jednoj školi za svu djecu. Moram reći, upravo kada su u pitanju Prozor i Čapljina, stanje je bilo takvo da su postojale škole po hrvatskom nastavnom planu i programu i u koje su išla djeca Hrvati, te područna školska odjeljenja, kakvo je bilo u mjesnoj zajednici Šćipe, gdje su djeca učila po bosanskom programu i u koja su išla djeca Bošnjaci. Predstavništva SDA su dvije godine insistirala da se ta područna odjeljenja ujedine sa školama, ali HDZ nije imala razumijevanja za to. Mislim da je odluka o pravljenju posebnih škola pogrešna, ali je ključni problem u osnovnom i srednjem obrazovanju što HDZ ne dozvoljava ujedinjenje škola.

Tražio sam pomoć Visokog predstavnika

- SDA je protiv organizacije školskog sistema prema etničkom kriteriju.

Zalaže se da djeca iz svih bh. naroda zajedno pohađaju škole i razrede, uz pravo obrazovanja na maternjem jeziku i nacionalnoj grupi predmeta.

Odluke Općinskih vijeća Čapljine (donesena bez prisustva vijećnika iz SDA!) i Prozor suprotne su ovom stavu. U materijalnom i tehničkom smislu predstavljaju poboljšanje jer je bošnjačkoj djeci omogućeno da škole pohađaju u Prozoru i Čapljini. Do sada su, u izuzetno teškim uvjetima, pahađala područne škole u okolnim selima.

Situacija u školama u Republici Srpskoj je i teža jer se nastava izvodi samo na srpskom jeziku.

Od visokog predstavnika, njegovog zamjenika i šefa misije OSCE-a zatražio sam pomoć da se ne samo ove, već i ostale podijeljene škole u Federaciji ujedine, a u Jajcu, Odžaku, Orašju, Žepču… omogući pohađanje nastave na maternjem jeziku i nacionalnih predmeta.

Ovo je jedinstven stav SDA, uključujući i organizacije HNK! Bez podrške ostalih vijećnika i međunarodne zajednice to nije moguće postići.

Etnokonfesionalni apartheid

- Bojim se da na vaš upit moj odgovor može biti odveć "opštemjestaški", truizam zapravo. U bh. "tranzicijskom" egzistencijalno-antropološkom hororu, naime, gotovo sva dijabolična "fenomenografija" bh. društvene zbilje se da "fenomenološki" vrlo plauzibilno "iščitati" kroz hermeneutičku matricu u kojoj je politika uvijek etnopolitika. O tome je u svojim recentnim radovima vrlo rafinirano i uvjerljivo, ma zašto ne reći, izvanredno pisao Ugo Vlaisavljević. Nažalost, i bh. akademska komunikacijska zajednica (ako takvo što uopće postoji!) i, kako se to kaže, šira kulturna javnost, uz časne izuzetke, oglede sarajevskog političkog epistemologa "dočekala" je sa poslovičnim "recepcijskim" mukom. A da nije tako, ako ništa, bar na ravni teorijskog diskursa, bilo bi gotovo "konsensualno" jasno da se o univerzitetu (sjajan esej U. Vlaisavljevića o "postkomunističkom univerzitetu") pa onda i o nižim razinama obrazovanja u BiH može govoriti jedino u etnonacionalističkom ključu. Sasvim je, dakle, razvidno da apartheid u školama, eufemistički imenovan kao "dvije škole pod istim krovom", svoj "supstancijalitet" ima u etnokonfesionalnom apartheidu. "Kožno" opipljiva postdejtonska noćna mora ekonomsko-političko-pravno autistički ušančenih etnokonfesionalnih kolektiviteta svoje dnevno "uprizorenje" ima u slici mase siromašnih, očajnih ljudi, koje novostvorene etnokonfesionalne oligarhije bestidno uvjeravaju da su "konačno svoji na svome"; "na svojoj zemlji u svojoj vjeri" i u svojim fabrikama i, naravno, školama. I sve dok patrijarhalno narodnjaštvo bude dominantno kao opće osjećanje života, dotle ćemo biti "osuđeni" na duboke jendeke idiosinkrazije i nepovjerenja.

U međuvremenu? "Uvježbavati" se u "podnošenju nepodnošljivog" i, makar dok ima mrva nade, utopijski se "prisjećati" da je u bosanskom "labirintu pamćenja" i egzistencijalno-antropološki apriori Bosne i Hercegovine: biti zajedno. Vrijedi izgorjeti za tu povijesnu odluku!

Znanje umjesto isključivih historija

- Nacionalna podjela ili bolje nacionalna zloupotreba obrazovnih i odgojnih ustanova u Bosni i Hercegovini je antihumani čin i velika civilizacijska sramota. Promotori takvih ideologija pripadaju soju duboko netolerantnih, duhovno "slijepih" i zašto ne kazati psihički i duhovno nezrelih ljudi. Jer, zarad grupe "nacionalnih predmeta", takvi drznici i bezobraznici oduzimaju svetost spoznaji i znanju koje po svojim metafizičkim korijenima ne poznaje nikakve granice ili razlike u boji kože, religiji ili naciji kojoj se pripada i jeziku kojim se govori, osim razlike u stepenu njihove recepcije i njihove humane ili nehumane odnosno anti/humane primjene.

Kao religiozan čovjek mislim da se sve religijske institucije, prije svih pravoslavne i katoličke zajednice, olahko odnose prema takvoj pojavi, one bi, budući su nas do sada više puta uvjerile da imaju takvu moć, mogle snažnije utjecati na profiliranju ili bolje promjeni (transformaciji) partijske-ideologijske slike obrazovanja kod nas u BiH. Naravno, ukoliko to žele i imaju hrabrosti. A to je u samome srcu njihova poslanja, propovijedati univerzalne ideje, a ne na prvome mjestu i isključivo hrvatske, srpske odnosno bošnjačke nacionalne historije. Ako je ovo potonje važnije od prvospomenutoga onda je to više znak moralne i religiozne zapuštenosti bosanskohercegovačkih naroda, svećenstva, političara i "istaknutih" kulturnih radnika, više nego li plod njihove duboke nekulture ili odsustva političkoga smisla koga se posebno u ovakvim prilikama naglašava.

[dinash]

prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

zastrasujuce.

[Fair Life]

prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

zastrasujuce.

Nije Dinash...

Jos je uvijek bolje nego sto ce biti za nekoliko godina.

[dinash]

tu se govori o elementarnoj pismenosti. to znaci da ljudi znaju svih trideset slova i da se ne potpisuju X-om. zamisli procente onih koji nisu zavrsili ni osnovnu skolu ... covjeche, i svi oni imaju pravo glasa

ima josh ...

Neobrazovane žene i malo više obrazovani muškarci

Rezultati istraživanja što su ga Dani koristili pokazuju da ni što se tiče visokog obrazovanja, u Bosni i Hercegovini baš ne cvjetaju ruže. Naime, prema tom istraživanju, u bh. gradovima visokoobrazovanih muškaraca je 21 posto, a žena skoro upola manje - 12 posto. U suburbanim sredinama fakultet je završilo 6,7 posto muškaraca i 2,4 posto žena, dok je na selima sa fakultetskom diplomom svega 4,7 posto muškaraca i 3,9 posto žena.

[rajvosa]

tu se govori o elementarnoj pismenosti. to znaci da ljudi znaju svih trideset slova i da se ne potpisuju X-om. zamisli procente onih koji nisu zavrsili ni osnovnu skolu ... covjeche, i svi oni imaju pravo glasa

ima josh ...

Neobrazovane žene i malo više obrazovani muškarci

Rezultati istraživanja što su ga Dani koristili pokazuju da ni što se tiče visokog obrazovanja, u Bosni i Hercegovini baš ne cvjetaju ruže. Naime, prema tom istraživanju, u bh. gradovima visokoobrazovanih muškaraca je 21 posto, a žena skoro upola manje - 12 posto. U suburbanim sredinama fakultet je završilo 6,7 posto muškaraca i 2,4 posto žena, dok je na selima sa fakultetskom diplomom svega 4,7 posto muškaraca i 3,9 posto žena.

Da barem nisu glasali za Doktore vec bi bili u EU

[dinash]

znaju doktori zasto ne treba skole graditi.

dzamija, dajte nam jos dzamija (crkvi, krstova po brdima ...)




...