stella_k wrote: Koliko je meni poznato, Islam je objavljen nakon 600-te godine, a najstariji Kur'an je istorijski dokazano iz osmog stoljeca iz doba kalife Utmana; ne znam zasto ne postoji stariji pisani Kur'an i zasto se o Njemu nista nije znalo vise od 150 godina.
Ovim naravno ne dovodim u pitanje istinitost Knjige (da mi opet ne bi nesto sejtansko imputirali) samo me zanima zasto postoji historijska "rupa" u Objavi.
To su recimo neke stvari koje bih ja voljela znati a niko nece na to.....
opširnije...Božiji poslanik Muhammed a.s., je bio nepismen. Međutim, od početka objave Kur'ana, tačnije kada su u Mekki pismeni ljudi prihvatili islam, on je brižljivo diktirao sve što bi mu se objavljivalo iz Kur'ana. To je nepobitna činjenica koja je dokazana. Omer ibn el-Hattab je, na primjer, prihvatio islam čitajući dijelove sure TA HA i to se dogodilo u Mekki. Uostalom da je kojim slučajem ikada jedan savremenik Muhammeda a.s., vidio kako on piše Kur'an ili nešto drugo, to se ne bi moglo sakriti.
Potrebu zapisivanja Kur'ana osjećao je i sam Božiji Poslanik. Otuda je od samih prvih objava, sa postepenim rastom svoje zajednice, uvodio dva načina čuvanja Kur'ana: a) pamćenje i b) pisanje.
Pamćenje Kur'ana je bilo ravnopravan način očuvanja Kur'ana s pisanjem kao drugim načinom očuvanja Kur'ana. U početku objave nisu bile duge i bilo ih je lahko pamtiti. Arapi su, inače, bili skloni pamćenju poezije pa im ni pamćenje mekanskih kratkih sura nije bilo teško. Mnogi su redovito pamtili nove objave direktno od Poslanika i sami ih zapisivali.
S pisanjem Kur'ana isto tako najodgovornije se postupalo. Poslanik je imao naročite (posebne/specijalne) pisare. Neki od njih su pisali pojedina kur'anska ajeta i sure kada budu objavljeni. Ovi pisari su se zvali »pisarima objave«-kuttabul-wahji. Neki od njih su pisali Poslaniku pisma koja je slao pojedinim osobama i stranim vladarima da ih pozove u vjeru.
S obzirom na pisanje Kur'ana i unapređenje njegove pisane forme, taj dugi period možemo podjeliti u nekoliko cjelina:
a) pisanje Kur'ana za vrijeme Muhammeda a.s.,
b) nasatanak Mushafa za vrijeme Ebu Bekra,
c) kodifikacija u vrijeme Osmana ibn 'Affana i umnožavanje Mushafa u nekoliko primjeraka,
d) ortografska poboljšanja za vrijeme Mu'avije (69. po hidžri),
e) dijakritički znakovi Nasra ibn 'Asima el-Lejsi (89. po hidžri),
f) ortografska poboljšanja Halila ibn Ahmeda (170. po hidžri).
a) Božiji Poslanik je, kao što smo rekli, imao naročite pisare Kur'ana. Između Poslanikovih pisara koji su pisali Kur'an naročito se ističe Zejd ibn Sabit koji je u ovom poslu bio najsposobniji. Pored njega pisara Kur'ana su bili Ebu Bekr, Omer el-Hattab, Osman b 'Affan, Alija b. Ebu Talib, Mu'avija, 'Ubejja b. Kab, Halid b. Velid i Sabit b. Kajs.
Oni su najčešće Kur'an pisali na koži, kamenim pločicama, granama palme, plećkama ovce ili deve (na njihovim kostima, te drvenim plohama.
Među najpoznatijim hafizima i učačima Kur'ana navode se: Osman b 'Affan, Alija b. Ebu Talib, 'Ubejja b. Kab, Zejd ibn Sabit, Abdullah b. Mesud, Ebu Derda, Ebu Musa el-Eš'ari i drugi. Oni su čuvali red poglavlja i ajeta u njima, te za vrijeme kasnijih kodifikacija Kur'ana ili ortografskih poboljšanja njegova teksta oni su bili čuvari tog reda.
b) Nastanak Mushafa za vrijeme Ebu Bekra (Ebu Bekr je prvi halifa-predsjednik muslimanske zajednice nakon Muhammeda a.s.) jedna je od najznačajnijih konstanti historije Kur'ana. Dvanaeste godine po hidžri u bici sa odpadnicima od islama pod zastavom Musejleme Kezzaba, lažnog poslanika, poginulo je na Jemami sedamdeset ashaba hafiza. Nesumnjivo je da je nastala opasna situacija i bojazan da se time ne dovede u pitanje autentičnost izvjesnih cjelina Kur'ana. Omer b. el-Hattab je skrenuo pažnju Ebu Bekru, prvom halifi, da se Kur'an sabere u službenu zbirku kako bi se pismenom formom sačuvao Kur'an.
c) Sa postepenim internacionaliziranjem islama, sa ulaskom u islam perzijskih, iračkih, sirijskih itd. Plemena osjetio se problem pravilnog recitiranja Kur'ana općenito, a u namazu posebno. To je dovelo do umnožavanja Kur'ana i recenzije, odnosno kodifikacije Kur'ana od strane trećeg pravovjernog halife Osmana ibn 'Affana.
Ova kodifikacija došla je u pravo vrijeme jer se širenje islama inteziviralo, a već su se obrazovali i mnogi islamski centri, kao Basra, Kufa, Damask, gdje su djelovali mnogobrojni poznavaoci Kur'ana napamet. Dolazilo je često do situacija kada su se ljudi pitali kako nešto treba pročitati i šta je pravilno.
Tada je Osman zatražio od Hafze (Poslanikove supruge kod koje je bio pohranjen primjerak Kur'ana napisan u vrijeme prvog halife Ebu Bekra) da mu pošalje taj primjerak Kur'ana. Zatim je Osman odredio komisiju za ovo umnožavanje i kodifikaciju, a sačinjavali su je:
1. Zejd ibn Sabit
2. Abdullah ibn Zubejr
3. Seid ibn As i
4. Abdurrahman ibn Haris ibn Hišam.
Ovaj posao je obavljen, prepisano je nekoliko primjeraka i poslano u pokrajine Mekku, Basru, Kufu, Damask, Jemen i Bahrejn. Jedan primjerak je ostao u Medini. Kasnije se pisanje Kur'ana proširilo, a u svim pokrajinskim centrima djelovali su i znalci Kur'ana napamet, tako da se u ovom ranom periodu još nije u jačoj mjeri osjećala potreba za uvođenjem vokala i dijakritičkih znakova.
Jedna od važnih fetvi-odluka halife Osmana bila je i ta da se spale svi privatni primjerci i zbirke Kur'ana. Halifa je dobro znao do čega dovode religiozne relikvije, a privatne zbirke ashaba bi se mogle vremenom u to pretvoriti od budućih generacija muslimana.
Kada su primjerci Kur'ana koji su bili poslani u pokrajine stigli, došlo je do naglog prepisivanja Kur'ana. Prepisivanje Kur'ana se tako brzo širilo da je u bitki na Siffinu, kada je Mu'avijina vojska napravila poznatu varku i digla Kur'ane na koplja vičući: »Neka nam sudi Božija knjiga!« bilo oko 500 stotina primjeraka Kur'ana. Između bitke na Siffinu i prepisivanja Kur'ana za vrijeme Osmana prošlo je tek nekih sedam godina.
