Negdje moras

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
jokeren
Posts: 176
Joined: 04/02/2005 18:48

#1 Negdje moras

Post by jokeren » 11/02/2005 01:36

----------------------------------------------------------------------NEGDJE MORAS---------------------------------------------------------------------------------------

"Kamo srece da se i ja bar na krace vrijeme mogu naci u domovini i uzivati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne moze nadoknaditi! Od nuzde prisiljensluziti na pragovima mocnika, tesko da cu ikad dozivjeti tu srecu. Docim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru opcis sa knjigama, bavis se vinogradarstvom i uzgojem cvijeca. Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cijeli svijet, a Sibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni, nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna zivota u domovini."

---

Nije ovo ulomak iz jednog pisma nego misao sto je, kazana ovako ili nekako drukcije, u svakom pismu Antuna Vrancica, koja je za cijelog javnog djelovanja u tudjini pisao bratu Mihovilu, ocu jezikoslovca i mehanicara Fausta Vrancica. Ta je misao toliko cesta da u citaocu Vrancicevog dopisivanja, poslije uvida u zivot ostrogonskog biskupa i primasa Madjarske, izaziva mnoge nedoumice. Kako se nije sjetio da je to sto pise napisao vec pedest puta?! Je li se kadgod upitao sto ce reci brat ili neki daleki povijesnicar (jer mu je povijest drzala svjetiljku dok je pisao) kad bude jednom precitavao sva njegova mnogobrojna pisma? Nevjerojatno za poznavaoca jezika, knjizevnosti, arheologije, povijesti i zemljopisa!

Covjek se ne moze zakleti da govori istinu kad sudi o drugom covjeku, ali bit ce da Vrancicev pripjev nije prica ni o zavjetrini ni o vjetrometini. Namijenjeno za potpunu uporabu drugima, njemu je bilo samo blisko opredjeljenje za zivot na klupici ispod smokve, daleko od bjelosvjetskih trvenja i ustolicenog licemjerja. A da bi se on sam ikada nasao u kusnji, Boze sacuvaj! Bio je odvise castoljubiv i darovit, do guse ogrezao u pjenu politicke moci, opijen uspinjanjem skalinadama drustvenog sjaja i materijalnog obilja. Nadju li se u tim vrtlozima i ljudi Vrancicevog duha, isto kao i oni kojima je dodvoravanje glavno moralno nacelo a smisao zivota tjelesni uzici, otupe za sve u zivotu, sto nije u krugu vrtnje u kojoj su svojevoljno zateceni. Drugi su razlozi silili ovog vrsnog politicara da, govoreci bratu uvijek jedno te isto, uporno laze.

Brigu o skolovanju Antuna i tri godine mladjeg Mihovila preuzeo je majcin rodjak Petar Berislavic, ban hrvatski i vesprimski biskup, a poslije njegove prerane smrti njihov ujak Ivan Statilic, biskup erdeljski, covjek velikog povjerenja na dvoru Ivana Zapoljskog. Ujaci su ih izdasno pomagali dok su se skolovali u Becu, Padovi, Krakovu i jos na bar desetak poznatih ucilista, savjetujuci ih usput da je neobrazovan covjek samo polucovjek, a obrazovan polubog. Pripremali su ih za sluzbu koju su i sami obavljali, sluzbu svecenika koji su se svecenicima zvali samo zato da bi mogli uzivati prihode sa crkvenih imanja; inace su obavljali diplomatsku sluzbu pri vladarskim kucama. Bili su profesionalni politicari, za placu, na kudikamo vecoj razini ali ipak slicni najamnim vojnicima.

Mihovil je nerado ucio. Skloniji zabavi i zenama negoli knjizi, on je i ono sto je nekako naucio, poetiku i latinski jezik, podredio ljubavnim uzdasima i tjelesnom zivotu; naime pisao je pjesme o zenama, vinu i ladanju. Ono nekoliko epigrama i oda, kojima je obogatio svoje epikurejsko stvaralastvo, kazuje sta je mogao biti da nije plandovao i mrsio uvojke iza ljupkih usiju. Po epigramima osrednji suparnik medju takmacima na visoke polozaje, po odama samo laskavac i gnjavator. Kad je ujak Statilic uvidio da od njega ne moze biti nista znamenito, uzeo ga je sebi u sluzbu; sam ce najbolje ispraviti njegove mane. Nadarenog i marljivog Antuna poslao je da sluzi kralju, vjerujuci, poput svih dvorana, da ce biti sigurniji pod starost, kad onemoca za borbu, ako na visokom polozaju bude imao nekoga svoga. Ali ujak Statilic naglo umre i braca u dalekom Erdelju ostadose sami. Antun je morao preuzeti kormilo sibenske ladje na panonskoj pucini, kojom su iz tjedna u tjedan harali turski vihori.

Ocijenio je da mu brat na toj plovidbi ne moze biti od pomoci. Sam sobom upravljati nece znati, vise ce naciniti pogresaka nego uspjesnih poslova, htjet ce zivjeti bolje nego sto svojim radom priskrbi. Neka se radije vrati u Sibenik, neka se tamo ozeni i izrodi djecu. Sto ce raditi i kakav ce ugled steci u gradu, svejedno sto i svejedno koliko, dogadjat ce se to daleko, preko mnogih voda i gora, i o tomu u Erdelj glasovi nece doprijeti. Neka se Mihovil iskrca iz panonske korablje i ukotvi u rodnoj luci. Dok si jos nepouzdan moreplovac, najbolje je samom sebi biti i veslac i kormilar, jer se nikad ne zna da li zamasima vesla prevaljujes put ili sebi grobnicu kopas.

A Mihovilu je rekao da se smjesti u Sibeniku, njemu neka javi bi li se tamo dalo zivjeti, i sam ce, bude li valjalo, za njim doci. Mihovil je otputovao, ozenio se, odvojio se od oca, kupio nesto zemlje i bratu pisao da mu je dobro, ali nikada ne napisa da i on dodje, niti je Antun svoj povratak kuci otada spomenuo. Umjesto povratnika, dolazila su pisma u kojima je vjest pisac velicao spokojan zivot u domovini i gorke kore kruha koji zaradjuje u tudjini. Mihovil je otprve znao da ga brat vara, ali mu je prevara bila draga, jer se bezbroj puta uvjerio da je plemenitost Antunova tolika da mu ni prevare ne sadrzavaju podlost, da vara samo kad mora podvaliti dobro onome koji to dobro u prvi mah ne moze uvidjeti. Antunu je otpisivao: sretnog li mene uz plamen naseg kamina, zalosnog li tebe sa zeravicama ispod tabana!

Prazne rijeci potrose se i poderu za godinu dana, ako ih ne cementira neki dublji smisao. Vrancicima je vezivo bio novac. Mihovil ga je primao i trosio, uzvracajuci svom velikom bratu velicanjem njegove pameti i dobrote. Antun je uzivao sto novac ima kome davati, manje sto je darovima stjecao pravo da bude pokrovitelj i savjetodavac Mihovilu i svoj obitelji Vrancica. A nema tvrdje veze medju bracom od one sto je zasnovana na koristoljublju jednoga i darezljivosti drugoga.

O koristoljublju ce svatko reci da moze biti strast duboka, o darezljivosti malo tko ce reci da je isto tako. Ne vodi racuna da je ljudi bez obitelji, a svecenici pripadaju takvima, znaju ispoljavati u bolesnim oblicima. Od te je bolesti Vrancic obolio istog dana kada je sahranio ujaka Statilica i brata vratio u Sibenik. A svijetu je pokazao kada je bratu poslao darove za krstitke sina Fausta. Sibenik do tada takvih darova nije vidio. Otac prvorodjencev pise bratu u Erdelj da su grozdovi Sibencana bili na prozorima kada je korablja iz Mletaka istovarivala kolijevku, prekrivace, sagove, posteljinu i svijecnjake, navodi njihove rijeci, usklike i hvale, njihovu zavist - svaku pojedinost, sto slikovitije, da bi uspalio ionaku gorucu darovateljsku strast Antunovu.
Sam Antun nikada nece spoznati u kakvu uzajamnost srasta sebicnost i ljubav prema bliznjemu, on ce do kraja zivota tvrditi da je to sto cini samo obavezna briga o obitelji iz koje je potekao, da je to dug sto mu ga je pozajmio majcin brat, a on ga vraca djeci svoje brace, uceci ih unaprijed da i oni tako postupaju, jer se tako u obitelji Vrancica zivjelo od pamtivijeka. Ne jednom, i svom bratu i svojim prijateljima, u pismima na ugladjenoj latinstini objasnjavat ce da ljubav prema domovini nije obicaj ukorijenjen odgojem, niti joj je podloga koristoljubiva teznja za poznatim, omedjenim i sigurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjistu prirodna potreba, kao sto je potreba da se pije voda i jede kruh. Kako, inace, protumaciti - pripovijeda nacitani Vrancic - da su urodjenici, koje su spanjolski pomorci dovukli iz novootkrivenih zemalja, i pokraj dobre prehrane i svakojake njege, kakvu ni zamisliti nisu mogli u svojoj domovini, naocigled sviju poceli bliedjeti, gubiti tezinu i umno otupljivati; a kad su ih vratili u rodnu zemlju i gurnuli u prasumu da jedu ptice, ribe i gustere, ozivjeli su kao nanovo rodjeni.

Vrancic ne bi bio ucen humanist kad potvrde svome misljenju ne bi nalazio u antici. Eto Odiseja, kaze on, lutao je godinama progonjen od ljudi i od bogova, vidio je zemlje gdje obilno radja bob, jecam, loza i maslina, nudile su mu se zene kojima su bedra bila ljepsa od bjelokosti, a on svejednako trazi svoju Itaku. A sto je Itaka? Neznatan otocic usred vjetrovita mora, kamenit, neplodan. Na njemu rastu crnika, mirta, smrdljika i sparozina, biljke koje nece nikada nahraniti duse pune nadanja, sto s njima na otoku usporedo zive. Otok kakvih je mnostvo ispred sibenskih obala. A Odisej napusta i obilazi zemlje u kojima rosa vlazi pasnjake i vinorodna polja, ostavlja zene cije ga oci dozivaju iz morskog modrila dok gleda pravac sto ga sjece pramcana statva, i vraca se svojoj síki usred jalove pucine, kuci s krovom od lozovine i zeni ostarjeloj od duga tkanja i cekanja. Zar ljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva, pita ostrogonski biskup i kraljev namjesnik u Madjarskoj, covjek koji je ploveci panonskim morem, nasao i uzivao ono sto je Odisej samo obilazio i zaobilazio.

Ako je Odisej mozda i ceznuo za povratkom u Itaku, u sto je tesko vjerovati, jer bi je tada lukavi pomorac morao prije pronaci, sam Vrancic na plovidbama od Beca do Peste, od Erdeljskog Biograda do Krakova, od Kolosvara do Pariza, od Trnove do Carigrada, od Carigrada do Amazije, jamacno nije trazio svoga grada pri moru ispod tvrdjave Svete Ane. Ne samo da ga nije trazio nego je pazio da slucajno na njega ne nabase, da ga slucajno vjetar ne baci na rodne grebene, da po vragu ne usidri ladju u njegovoj luci. Jedriti svijetom i traziti domovinu, pricati o njenom miru i njezinoj ljepoti, ali se nikad ne vracati dragoj síki!



"Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje
A tamo gdje bih htio da sam, mene nema"


(A. Vrancic: Samome sebi)



Kad Vrancic kaze da je tu gdje ga nema i da ga nema ni tamo gdje bi htio biti, pa ga, ocito, nema nigdje, on, cini se, rjecitije od svih drugih ispovijeda sudbinu onih koji su jednom otisli, a neprestance se vracaju. Bar u ovoj pjesmi, u vidovitom trenutku, on misli da je spoznaja o odlasku i povratku lutalaca izvan ljudske moci spoznavanja. Nije cudo sto su uzroke svome usudu ljudi oduvijek vidjeli u zloj sudbini, prokletstvu bogova i djelovanju mracnih sila. Da li Odiseji napustaju svoju saku zemlje na goloj síki da bi zivot u domovini zamijenili ceznjom za tim zivotom? Lutaju li Odiseji svijetom u potrazi za svojom Itakom na kojoj rastu dvije smokve, maslina i klupko zmija, a Boga u sebe mole da je nikad ne nadju? Oni na ta pitanja nece odgovoriti. Odgovore slute, ali ih se radije klone nego sto ih izricu, jer je u tim odgovorima njihova propast.



(ulomak iz knjige "Psi u trgovistu" - I.Aralica)


Post Reply