Dakle, htio bih da prozborimo par riječi o samom nivou akademske zajednice, njenoj prijetvornosti i učmalosti čiji je samo mali dio ovaj bijedni skandal oko drugorazrednog skribomana i još bijedniji skandal oko nivoa na koji su se spustili šefovi FF.
Zamoliću modove da ovaj text ostave barem kratko vrijeme jer je priča izazvala dosta zle krvi,a bitni učesnici te priče nisu rekli sve do kraja...hvala.Maja Radević, sedmičnik Slobodna Bosna
Možete li nam malo podrobnije reći šta se zapravo događalo na sjednici Nastavno-naučnog vijeća (NNV) Filozofskog fakulteta 9. maja - zbog čega ste Vi, kao i neki drugi profesori, zaključili da je Fatmir Alispahić „nepodoban“ za sticanje zvanja doktora nauka i je li tačno da ste ga nazvali „rasistom i pobornikom ksenofobije“, kako su to prenijeli pojedini mediji?
Na toj sjednici raspravljalo se, između ostalog, o “usvajanju Izvještaja Komisije o ocjeni uslova kandidata i podobnosti teme doktorske disertacije kandidata mr. Fatmira Alispahića: Recepcija Bosne u bošnjačkoj egzilantskoj književnosti”. Predsjednik Komisije, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, predstavio je sadržaj Izvještaja članovima NNV i, uz neke modifikacije koje se tiču samoga naslova teme, predložio da ga usvoje. Dekan Fakulteta, prof. dr. Ivo Komšić, koji je vodio sjednicu, zatražio je od članova Vijeća da se izjasne o Izvještaju, tj. da glasaju. Ja sam ga, međutim, zamolio da prije glasanja iznesem svoj stav. A rekao sam sljedeće: najprije to da sam u ovakvim slučajevima načelno uvijek „za“ jer podržavam kolege na putu njihove akademske afirmacije. Ovaj put, rekao sam, da ne mogu glasati “za” budući da kandidat, gospodin Fatmir Alispahić, već duže vrijeme u javnosti širi govor mržnje protkan nacionalizmom, šovinizmom i rasizmom.
Rekao sam i to da ne očekujem od Vijeća da podrži moj stav, ali da tražim da moja diskusija bude uvrštena u Zapisnik, jer sam uvjeren da kandidat s tim “referencama” ne zaslužuje da doktorira ispod krova Filozofskog fakulteta koji pripada humanističkim znanostima. Rizvanbegović je odgovorio s opaskom da se „njega ne tiče šta kandidat negdje tamo radi”, nego da se glasa o Izvještaju. Javio se i prof. dr. Ugo Vlaisavljević s opaskom da se radi o “opasnom presedanu” i “komitetskim metodama” koje ispituju “moralno-političku podobnost kandidata”. Nakon toga dekan Komšić je od članova Vijeća zatražio da glasaju o Izvještaju. Od prisutnih, 50 članova Vijeća izjasnilo se “za”, 15 “protiv” Izvještaja koji je time odbijen jer nije dobio potrebnu većinu, što znači da nije bilo nikakvih zabrana, nikakve velikohrvatske urote, nikakvih totalitarnih metoda, nego samo jedno izdvojeno mišljenje.
Dakle, nisam ga nazvao rasistom i pobornikom ksenofobije, nego su tako određeni mediji senzacionalistički izdvajali Alispahićeve reakcije, kao i navode iz pisma profesora Vlaisavljevića upućenog NNV Filozofskog fakulteta. A zašto su to radili - o tome bi se dalo posebno razgovarati. U zemlji prevladavajuće usmene kulture poput Bosne i Hercegovine, gdje se malo ili nikako čita i kritički provjerava, klišeji preko noći postaju neupitne istine. Bojim se da to stanje duha zorno osvjetljava misao Dolfa Sternbergera: “Na početku ne stoji znanost, nego legenda”. To stanje “legendarne” svijesti oličava moto koji se može pročitati na jednome privatnom portalu gdje sam, pored ostalog, optužen za historiografsko pokatoličavanje Bosne (usput: ja govorim o dekatoliziranju Bosne): “Pišite, potpišite, objavite bez ikakve cenzure!” Znanje kao roba široke (narodne) potrošnje! Znanje u “narodnim” rukama!
Vaši navodni stavovi o Alispahiću, odnosno rasprava o moralnoj podobnosti određenog kandidata za doktorat, otvorila je ovih dana još niz pitanja, ali suštinski se postavlja jedno, najvažnije pitanje: može li se nekome na temelju njegovih političkih, moralnih, nacionalnih ili bilo kakvih drugih uvjerenja i stavova, uskratiti pravo da doktorira?
O njegovim političkim i nacionalnim uvjerenjima i stavovima nisam govorio, na toj osnovi ne može se zabranjivati, nisam to ni pokušao. Tražio sam samo da se moje izdvojeno mišljenje unese u Zapisnik. Glasalo se - i to se gubi iz vida - o Izvještaju komisije, a ne o “moralnoj podobnosti” kandidata, kako to prikazuje profesor Ugo Vlaisavljević. Nisam očekivao niti sam tražio podršku kolega, naprotiv, u svom sam obrazloženju naglasio suprotno, tj. da ne očekujem podršku Vijeća. A to da li se nekome na temelju njegovih političkih, moralnih, nacionalnih ili bilo kakvih drugih uvjerenja i stavova, može uskratiti pravo da doktorira, o tome neka svako prosudi na temelju sljedeće usporedbe:
„To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio Islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima… Kao biolog znam da je najbolja sposobnost da se prilagode i prežive kod onih vrsta koje žive odmah do drugih koji su im prijetnja. Tako da je odvojenost Srba od drugih nacija i prirodan i potreban fenomen.” (Biljana Plavšić o Bošnjacima)
“Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica. Teško je reći da je taj mali Srbinotporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu... To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.” (Fatmir Alispahić o Srbima)
„Pogubna alternativa komplementarnom viđenju Bosne”, kaže S. M. Džaja, “kao preduvjetu za normalan, komplementaran i slobodan suživot različitosti jest autističko prenaglašavanje jednog identiteta Bosne, prakticirano u nacionalnim mitologizacijama, koje je vodilo i vodi u izopačavanje, masovno ubijanje i uništavanje, odnosno u alternativu smrti.” To smo već iskusili na vlastitoj koži, a toleriranje navedenih stavova sasvim izvjesno vodi raspadu Bosne i Hercegovine. Moja uvjerenja zasnovana su na suprotnim premisama: o njezinoj održivosti i poželjnosti na temelju komplementarnosti. Alternativa koju, u duhu nacionalizma Sudnjega dana, nude Plavšićeva i Alispahić je stogodišnji rat. Zato se ovdje radi o principu razlikovanja dobra i zla, između dobroga i zlog znanja, jednoga koje zagovara načelo života i drugoga koje slavi smrt i uništenje.
Svaki jezik mržnje konstruiran je da bi imao praktične političke posljedice. Ja, međutim, mislim da je vrijeme da se konstruira ideološki suprotan obrazac, otuda moja reakcija. Ona je zasnovana na uvjerenju da univerzitetski profesor humanističkih nauka ima obavezu, kako bi to rekao jedan vrstan povjesničar, svoje sugrađane stalno podsjećati na ono što bi oni htjeli zaboraviti. Titula doktora humanističkih znanosti podrazumijeva kristalno jasan stav prema etabliranim istinama što ih je, u svojih deset teza o načelima humanizma, sažeo Ivan Supek. Načela što ih zastupa Alispahić predstavljaju deset antiteza Supekovim tezama.
Da li je, po Vašem mišljenju, cijela ova priča o Fatmiru Alispahiću zapravo samo „vrh ledenog brijega“ kada su u pitanju nacionalizam i govor mržnje u našoj akademskoj zajednici?
Ne smatram da postoji „priča“ o Fatmiru Alispahiću, kao što ne smatram da je govor Fatmira Alispahića indikator stanja u cijeloj akademskoj zajednici, ali u jednom njezinom dijelu jest. Isto tako mislim da znatan broj pojedinaca, uključujući one koji se iz nekih razloga o tome javno ne izjašnjavaju, taj govor osuđuju kao neprimjeren. Zato ovaj slučaj primarno ne govori o Alispahiću, nego o onima čiji je on “megafon”, o konceptima koji počinju propagandom, a propaganda, po prirodi stvari, znači manipulaciju jezikom koji ima bar dvije funkcije: razdražilačku prema pripadnicima druge i moralno anestetičnu prema pripadnicima vlastite nacije. Jer, kako inače objasniti to da njegov mentor, profesor Rizvanbegović, taj govor ne stavlja pod znak pitanja. Isti je slučaj sa kolegom Vlaisavljevićem. Upravo bi Rizvanbegović na takvu pojavu trebao biti posebno osjetljiv jer se na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta, gdje i sam predaje, izučavaju i predaju srpski jezik i književnost.
Ima, istina, i onih iz akademske zajednice koji misle suprotno. O tome je, u Pogovoru knjizi (Povijest u prizmi Biologije i Psihologije: Postkolonijalna teorija Roberta Younga) dr. Davor Beganović napisao: “Eklatantan primjer dopuštanja djelovanja rasista predstavlja nedavni slučaj na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Fatmiru Alispahiću, prononsiranom rasisti, antisemiti i negatoru Holokausta, uskraćeno je od strane Naučno-nastavnog vijeća, bez obzira na pozitivno mišljenje mentora, upravo zbog neprikrivenoga rasizma, pravo prijave disertacije. Ugledni profesor Ugo Vlaisavljević licemjerno argumentira da s pravnoga stajališta ne postoji mogućnost odbijanja njegove disertacijske teme, a argumentaciju ad hominem proglašava novim uvođenjem moralno-političke podobnosti iz doba komunističkoga totalitarizma.
Podobnost, moralna, u svakom je slučaju neophodna, a to što Fatmir Alispahić nije krivično gonjen zbog širenja mržnje i rasne i nacionalne netrpeljivosti govori sasvim dovoljno o indolentnosti bosanskohercegovačkog pravosuđa, ali i lažnih demokrata i legalista tipa Vlaisavljevića Š…Ć Umjesno je u tom kontekstu postaviti pitanje kolegi Vlaisavljeviću: Da li je njega samoga, ili nekog od njegovih najbližih, taj tako mračni komunizam progonio i da li su im bila uskraćena ljudska prava? Da li se, zbog eventualnog uskraćivanja tih prava drugima, kolega Vlaisavljević ikad u to vrijeme oglasio? Ako jeste, zaslužuje moje doboko kolegijalno poštovanje, ako nije onda se može govoriti jedino o dvostrukim standardima i “zabrinutosti” po svaku cijenu.
