dustaban wrote:Dakle imam veoma jednostavno pitanje - DA LI JE I U JEDNOJ BOLNICI U BiH ZABILJEZEN IJEDAN SLUCAJ VISEGODISNJEG ODRZAVANJA PACIJENTA U STANJU VEGETIRANJA ???
Pretpostavljam da znate sta hocu reci - nije bitno da li bi se vi licno slozili da, nedajboze, dodjete u takvi stuaciju (ja evo odmah oslobadjam svakog takve obaveze!) ali ETICKI i kako god, a da ne pominjem da kod nas eutanazija nije jos zvanicno prihvacena, van svake je diskusije BORBA ZA ZIVOT pacijenta, cak i po cjenu da takav zivot nije dostojan zivota.
U svakoj humanoj zemlji i svakoj bolnici kojoj je stalo do renomea, veoma afirmativan bi bio podatak da nekog pacijenta odrzavaju u zivotu nekoliko godina.
Ja za takav primjer ne znam u nasim bolnicama!
A to vam sve govori - ovdje se takvi slucajevi EUTANIZIRAJU! Doduse ne direktno, vec se to perfidno radi na nacin "PREPUSTANJA ORGANIZMU DA SE SAM IZBORI"!
Upravo je ovakvo opravdanje bilo u slucaju kad sam izgubio jednog roditelja - "nije se organizam uspio izboriti!"
A to sto oni nisu pokusali nista...
Tesko je odgovoriti na tvoj post jer ocigledno govoris o jednoj situaciji u kojoj si se nasao i s kojom imas problem da je prihvatis. Ja ne znam sve detalje, tako da moram da citam izmedju redova, sto uvjetuje da mogu u necemu i da pogrijesim ali ako bude tako halali mi, zelim da ti objasnim par stvari i pomognem da ovo "svaris".
Termine koristis poprilicno liberalno. Recimo termin eutanazija. Eutanazija podrazumjeva da osoba dodje kod ljekara da joj asistira direktno u umiranju. Dakle primjera radi dodje osoba koja ima terminalni rak i zahtjeva da je ljekar overdozira s narkotikom ili infuzijom kalija da bi doveli do prestanka rada srcanog misica. To je eutanazija.
Drugo, kao sto ti je i ljekar iz Sarajeva obajasnio, vegetativno stanje je pojam koji koristis onako bez znanja sta to znaci. U Americi postoji kriterija za uspostavljanje dijagnoze "brain death". Brain death znaci da osoba nema visih kognitivnih funkcija, na respiratoru je i ne moze samostalno da dise uopste. Dakle mozak je mrtav, srce jos uvijek kuca, i takve osobe se koriste da bi se donirali njihovi organi inace niko ih ne odrzava u zivotu jer zivota nema. Druga dijagnoza, malo cesca je persistent vegetative state. To su osobe kod kojih primitivni mozak ili brain stem nije ostecen i koje mogu da disu spontano, dakle bez ventilatora ili mogu da inicijaliraju respiratorni ciklus samostalno. Te osobe mogu da zive na ventilatoru, ali niko ne zivi u bolnici 2 godine jer je 1 noc njege na intenzivnoj njezi hiljade dollara. Dakle takve osobe idu u posebne ustanove tkz. vent facilities, to su mozda najtuznije ustanove u kojoj mozes biti jer si u cosku prikljucen na masinu, dises kroz cijel, hrane te kroz cijev, i cekaju da te infekcije dokrajce, jer ako ne mozes ustati iz kreveta nije pitanje da li ces biti inficiran vec kad. Postoje i akutne rehabiliticione ustanove u kojima se pokusa za 1 mjesec neko odvojiti od ventilatora, i ako uspije, barem moze potencionalno biti sposoban da dise, ali to nije zivljenje, to je egzistiranje i najcesce su clanovi familije ti koji takvu osobu nepotrebno pate, pate je jer takva osoba najcesce nema visih kognitivnih funkcija, nema svijest, ne daje nikakav feedback nazad niti ima ikakve ciljeve terapeutske za postici. Zasto se to radi u Americi? Postoje samo dva slucaja u kojima se takva njega desava. Jedan je ako se rodi dijete koje je mentalno retardirano i koje roditeljima oduzmu pravo da budu roditelji, to je recimo najcesce majka koja je prostitutka, na kokainu i alkoholu i rodi djete recimo koje je gluh, sljepo, retardirano, njemo, i poremeceno, takvo dijete postaje "guardian of state" tj. skrbnik drzave i kao neko ko je mentalno retardiran i ne moze se opredjeliti da li da nastavi da zivi tako, pretpostavlja se da zeli ostati u takvoj kakvoj je egzistenciji i odrzava se na zivotu. Drugi primjer jer kad recimo ljekari naprave gresku i neko recimo tokom operacije ostane u vegetativnom state-u. Tada dodje do sudskog procesa, tokom kojeg familija moze natjerati tu medicinsku ustanovu da plati odstetu i da kompenzira svu skrb nad tom osobom dokle je god ziva. Znao sam jedan takav slucaj koji je bio u bolnici 3 godine, familija bi ga posjetila 1 sedmicn i pjevala, dok je njemu cijelo tijelo postalo jedan ogromni dekubitalni ulcer dok se nisu kosti inficirale i nije imao vise bakterija koje su imune na prosjecne antibiotike i slicno.
Na kraju, u Americi postoji koncept health care proxy-ija. To je osoba koja je izabrana da donosi odluke zdravstvene u ime pacijenta, ukoliko pacijent nije sposoban. Takva osoba ne donosi odluke kako bi ih ona voljela (ja bih voljeo da mi je mati na ventilatoru jos 5 godina, nego iskljucivo - moja mati bi htjela da bude na ventilatoru 5 godina, ukoliko nema iskljucivo terminalnu dijagnozu (recimo rak)). Bilo kako bilo, cesto ljudi donese ruzne odluke i odlaganjem smrti cine da neko pati bez cilja i mogucnosti oporavka. Takve osobe samo stete sebe (jer treba nositi trajnog komatozn osobu na svijesti), stete koje god komatozan (jer takva osoba ce da umre najtezom smrti mogucom), i na kraju paralizuju i trose sredstva zdravstvena bez cilja.
Druge invalide kojih ima jako mnogo su ljudi s povredama kicme ali takve osobe su quadriplegicari ili paraplegicari ali mogu da barem govore, imaju svijest, mogu da uzivaju cak i u takvom kakvom zivotu. Njega za takve osobe je jako intezivna, i kako godine prolaze slabe sve funkcije i povecava se broj komplikacija recimo ne mogu da uriniraju kako treba, imaju misicine kontrakcije, imaju fantomske bolove, imaju dekubituse koji nece da zarastu, imaju psihijatrijske probleme zbog traume koja je uzrokovala da im zivot postane tragican, imaju socijalne probleme jer ne mogu da rade.
Pretpostavljam da u tvom slucaju se desio neki mozdani udar i da osoba nije nikad se vise probudila iako je disala i hranjena kroz sondu i mokrila kroz kateder. Ucini uslugu i sebi i toj osobi - i prihvati tu smrt. Ako nema zivota, neka nema patnje. A smrt nije niko izbjegao, i umirati godinama da bi ti imao posjetiti mejita u krevetu umjesto da odes na mezarjuke nema nikakvog smisla. Da se radi o djetetu, o tome da ga je neko ubio, udario, zivot mu prekratio, mogli bi drukciju diskusiju drzati, ovako se radi o zivotu koji je dosao do kraja i na kraju zivota je smrt. Ja koliko sam jos u praksi jos nikog nisam vidjeo koje rekao da mu je drago jer je nekog drzao na ventilatoru godinama, da je to vrijeme ucinio nesto sto nebi, da je u tom vremenu neke traume izljecio, ili neke solucije pronasao. Najcesce se ljudi izgube u mikrokosmu o tome da li neko piski, kaki, dise, da li mu je dekubitus 1 mm manji ili veci, a izgubi se osnovna poruka s kojom se pita zasto ovo sve radimo? Ako nema mogucnosti za oporavak, nema smisla nekog patiti da bi ti mogao da podneses nagli gubitak. To je jako sebicno i trebas tu biti za svog roditeljicu, pobrinuti se o svemu, i na kraju uzeti i poraditi na svom gubitku.
Iskreno saucesce za tvoj gubitak, i ukratko da ti odgovorim, u BiH ne postoji logisticki nacin da ti nekog odrzavas u zivotu, ti ne mozes svoj dom konvertirati u intenzivnu njegu, ne mozes priustiti sebi ventilator, nema rehabiliticioni ustanova u kojima se moze neko pokusati skinuti s aparata za disanje, nemas dobru logistiku ni za invalidia recimo kako nekog unjeti iznjeti iz svog doma, drugo taj krevet je potreban osobi koja moze biti u komi 4 dana i koja moze izaci iz te bolnice danas sutra i vratiti se svojoj familiji, zbog svega toga, uvijek je bitno uspostaviti neke golove, recimo u Americi drzimo ljude po 2 sedmice na intenzivnoj njezi, ako nakon 2 sedmice ne mogu se osobe skinuti s ventilatora, automatski se pita familija da li da nekog terminalno ekstubiramo i prebacimo u hospice ili da se radi traheostomija i da se stavi permanentna sonda u stomak da bi se osoba hranila i ljekovi mogli administrirati, poslje toga osoba ide u rehab. Niko nije u bolnici zivjeo 2 godine, to ne postoji nigdje, a sto se tice etickog, zivot za kojeg nema ljeka, patnja koja je produzena nije eticka. Ja znam kolege koji su odbijali da administriraju antibiotik osobi koja recimo ima dijagnozu terminalnog raka i kome, zasto, zato sto posao ljekara nije da odrzava nekog ovdje zauvijek, posao je da izljeci koga moze a koga nemoze, da mu umanji simptome. Simptomi umiranja se umanjuju najbrze i najkrace sa smrti, a ne sa prolongiranjem da bi docekali da komsije i familija prihvate kako te osobe vise nema i kako je ostalo tijelo s ove strane, a dusa s one. To nije eutanazija, to je zivot na kraju kojeg je smrt. A zivota nema bez smrti. Zbog tog treba znati kako zivjeti, ali takodje i kako umrijeti.
Americki sistem zdravstva trosi 50% budzeta na 5 % prakticno nespasivih pacijanata pokusavajuci iste da odrzi u zivotu itd (da bi im mozda dali godinu dvije jos zivota) kod nas to sve bez problema ide.