Naša povjest.

[osa]

Odličan tekst jednog od mojih omiljenih pisaca i kolumnista, kratak osvrt na kulturu i povjest ovih prostora,tj. kako ističemo ono što nam odgovara a skrivamo i sramimo se onog što nam ne služi na čast, čovjek piše s jednom pozitivnom dozom cinizma a pogađa u srž naših problema s povješću na ovim prostorima, pročitajte i komentirajte.





Hrvat, zauzeto!


Ante Tomić

KLASA OPTIMIST






Tješimo se falsificiranim historijama u kojima je zatajeno da je ovdje živio itko osim Hrvata. Prešućujući da smo bili kmetovi, nalik smo studentu medicine koji krije da mu je mater švelja


Iz mramornog postolja u gradskom središtu uspravlja se drveni jarbol s državnom zastavom. Dolje je uklesano: 305. Car Dioklecijan ušao u svoju palaču

604. Stanovnici porušene Salone naseljuju Split

1240. Prvi Gradski statut

1862. Pobjeda narodnjaka

1991. Hrvatska postaje suverena i samostalna država

Pod suncobranom nekoliko metara dalje gotovo svakodnevno pijem espresso. Pogledam gdjekad ovih pet datuma i nasmiješim se jednostavnom umu neimara, koji je hiljadu i sedam stotina godina opisao u manje od trideset riječi. To se zove jezgrovitost. Čitavu je povijest Splita stavio u esemes poruku i još mu je ostalo mjesta da objavi: “Prodajem maslinovo ulje”.

Sami 1700 godina

Ali, ono što me čak više zadivljuje je brižljivost u biranju događaja, oprez u riječima. Tko je, na primjer, stanovao u splitskim kućama prije nego su 604. iz pravca Solina došle volovske zaprege s pokućstvom i poljoprivrednim alatkama Slavena? Natpis ne otkriva kome su nekretnine s pogledom na Brač prethodno pripadale, ravnodušno prešućuje u kakvim su ih okolnostima oni napustili. Za postolje ti ljudi ne postoje, upravo kao što nema ni onih koje su 1862. pobijedili narodnjaci. Što se bijelog kamena tiče, politički protivnici narodnjaka mogli su biti i Zulu ratnici u lavljim kožama. Oni nisu vrijedni uspomene, baš kao ni oni od kojih je Hrvatska 1991. otela svoju samostalnost.

Na štandarcu na splitskoj Pjaci nježno je obrisan svaki trag da su ovdje nekad živjeli neki narodi osim nas. Nema tu ni Ilira, ni Mlečana, ni turske prijetnje s Klisa, nema Austrijanaca ni Srba. Ovo je oduvijek bilo samo hrvatsko. Hiljadu i sedam stotina godina na našim zidinama ponosno stoji: Hrvat, zauzeto! “Croata, occupatum!” pročitali su Rimljani, a zatim pljunuli, opsovali i zapovijedili okovanim tračanskim veslačima da okrenu galije.

Lupež na sajmu rabljenih auta jednom vam je možda pokušao prodati loše ofarbanu kantu, lažljivo se zaklinjući da je on prvi vlasnik.

Upravo jednaku stvar čini ovaj natpis na kamenom postolju za zastavu. A jednaku krivotvorinu ovih dana namjeravaju učiniti i u Makarskoj, gdje je Gradsko vijeće većinom glasova odlučilo ukloniti zaštićeno kulturno dobro, štandarac s mletačkim lavom, i na njegovo mjesto na glavnom trgu naćuliti novi, s hrvatskim znamenjem.

Često citirani trebinjski klasik nazvao bi to vjerojatno još ljepšom i starijom Makarskom. Veterinari bi zacijelo našli dosta sličnosti s psećim zapišavanjem teritorija.

U prah sramotu

Simbolički ta stvar nije umnogome različita od rušenja muslimanske bogomolje u Ahmićima.

I u jednom i u drugom slučaju riječ je, u najkraćem, o etničkom čišćenju, sustavnom istrebljenju drugoga i drugačijeg. Tuđa vjera i nacija, uime povijesne pravice, mora iščeznuti. Ali, teško je gdješto reći na čijoj je strani pravica. Tko je dobar, a tko loš. Potlačeni naposljetku često budu okrutniji od nekadašnjih tlačitelja.

U Srbiji, recimo, još i danas kukumavče zbog četiri stoljeća turske tiranije. U nevjerici sam gledao nekoliko puta kako se odrasli muškarci u sitne sate, poslije nekoliko boca fruškogorskog rizlinga, čisto rasplaču, suze im kapaju u ostatke roštilja dok pripovijedaju o Osmanlijama što su im nesmiljeno zlostavljali čukundjedove, tukli ih, ponižavali, otimali ljetinu i guzili bez lubrikativa. Činjenica je, međutim, da su u svih četiri stotine godina Otomanske Carevine bili nedirnuti i Studenica, i Žiča, i Mileševo, i Pećka patrijaršija i deseci drugih srednjovjekovnih crkava i manastira, centara vjere i pismenosti, i da je narod više ili manje slobodno svjedočio pravoslavlje, a da samo koje desetljeće nakon što su Turci potisnuti prema Maloj Aziji, u čitavoj Srbiji nije ostala nijedna džamija i medresa. Sjećanje na njih ostalo je u jeziku, običajima i kuhinji, ali od materijalnih dokaza turskog prisustva nije ostalo ni koliko stane pod noktom. Što biste iz toga zaključili, tko je bio civiliziraniji:

a) Srbi ili

b) Turci?
Dobro, ovo je u neku ruku razumljivo. Iz ljudi je prirodno provalio višestoljetni bijes i frustracija kada su raskopavali tuđinsku baštinu, jer je vrlo bolna uspomena da si jednom bio kmet. Gazdi je lako biti velikodušan, sluga to samo rijetko uspijeva. Svi slavenski narodi u ovom dijelu svijeta jednako su se obračunali sa sjećanjem da su jednom bili nikogovići. Uklanjajući turske džamije i mletačke štandarce, macama razbijajući Bajamontijevu fontanu na splitskoj rivi, u prah su sasuli svoju nekadašnju sramotu.
No, čudesno je, barem ako mene pitate, da sramota ostaje. Još naraštajima nakon što je svaki razlog za nju prestao, zaboravljena mržnja ljudima truje duše, u sitne sate pijano kunu Istanbul i Veneciju, kao da smo još uvijek pod njihovom vlašću, jer ih iskreno, bez zajebancije, muči da im je daleki predak bio odrpanac i goljo.

Onda se tješe falsificiranim historijama poput one uklesane na kamenom postolju za barjak na splitskoj Pjaci, historijama u kojima je zatajeno da je ovdje ikada živio itko osim Hrvata. Stvar je, pogledate li bolje, bijedna, skorojevićka. Zastidim se gotovo gledajući onih pet smiješnih datuma. Zar to nije ružno i nedostojno? Prešućujući da smo jednom bili sluge i kmetovi, nalik smo studentu medicine koji krije da mu je mater švelja.

Skorojevićki i lažno

Jedna firma u Zagrebu proizvodi električne grijalice skrivene iza mramornih ploča. Kada se ova novotarija pojavila prije desetak godina, oglašavana je pomalo indijanskim imenom “kamen koji grije”. Prije nekog vremena otkrio sam, međutim, da je stvar otad tako napredovala da za prihvatljivu doplatu na kamenu možete dobiti i vjernu repliku Baščanske ploče.

Vaš dom ugodno će ugrijati slavna, uglatom glagoljicom uklesana darovnica kralja Zvonimira. Pa ako i bude koji stupanj niže, to nećete osjetiti. Naslanjajući stražnjicu na drevni spomenik pismenosti na narodnom jeziku, već od patriotskih čuvstava bit će vam toplo oko srca. Ako vam se predmet možda učini neukusan, lažan i skorojevićki, nemojte se pretjerano uzbuđivati. I naša je službena povijest većim dijelom takva. Neukusna, lažna i skorojevićka.

--------------------------------------------------------------------------------

[oldplague]

Skorojevićki i lažno

Jedna firma u Zagrebu proizvodi električne grijalice skrivene iza mramornih ploča. Kada se ova novotarija pojavila prije desetak godina, oglašavana je pomalo indijanskim imenom “kamen koji grije”. Prije nekog vremena otkrio sam, međutim, da je stvar otad tako napredovala da za prihvatljivu doplatu na kamenu možete dobiti i vjernu repliku Baščanske ploče.

Vaš dom ugodno će ugrijati slavna, uglatom glagoljicom uklesana darovnica kralja Zvonimira. Pa ako i bude koji stupanj niže, to nećete osjetiti. Naslanjajući stražnjicu na drevni spomenik pismenosti na narodnom jeziku, već od patriotskih čuvstava bit će vam toplo oko srca. Ako vam se predmet možda učini neukusan, lažan i skorojevićki, nemojte se pretjerano uzbuđivati. I naša je službena povijest većim dijelom takva. Neukusna, lažna i skorojevićka.

Odlično, prva liga.
Sad će u modu ući ona ploča sa Perunom koji kopljem probada Velesa. Već vidim kafe stoliće sa replikom ovog neuglednog reljefa. U Bosni bi se svakako isplatilo prodavati kamenje za pritiskanje kiselog kupusa u obliku stećka. U Srbiji bi ko halva išle stolne garniture za ulje i sirće u obliku manastira Studenice.