Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Evo, ponukan temom na drugom forumu, odlucih da budem vrijedan i malo uploadam....
Zanima me koje su, za vas, najtuznije pjesme? "Tuzna" pjesma ne mora da bude svaka sa laganom melodijom, naprotiv, vecina takvih su ljubavne. Ako su i stihovi tuzni, onda je mozemo ubrojati u tu kategoriju
Jos ne svice dan
a tvoje oci sad vidim u tami
sa mnom si i kad tugujem
i kada placem, kad se radujem
dom pust je moj dom
jer svi ti ljudi me ne poznaju
nema nikoga tu
andjeli s' neba te dozivaju
Majko
uvijek si tu
kad mi ne ide
i kad me slome
placem tiho u snu
moje srce je u srcu tvome
majko
cujes li me
plasi me sad ova tama
kao nekad u snu
cuvaj me, cuvaj me mama
cuvaj me mama...
Na cesti Petrovackoj izbjeglice
I trista djece u koloni,
nad cestom kruze grabljive ptice-
tudjinski avioni.
Po kamenjaru osnijezenom
celicna kisa zvoni…
U snijegu mrtva Marija,
mamina kcerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana snijeg je gazila
i posrnula stotinu puta,
suknju je imala ni kratku ni dugu
i prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica
beskrajnih rukava, siroka, zuta,
od starog ocevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
a sad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tjesila:
Jos samo malo rodjena
pa cemo vidjeti Petrovac,
a to je varos golema,
tu ima vatre i `ljeba
i kuca – do samoga neba.
Radovala se djevojcica
i vatri i gradu nevidjenom,
a sada lezi, sicusna kao ptica,
na cesti Petrovackoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oci gledaju sirom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optuzba tece nijema.
O, strasna ptico, ti si me ubila,
a sto sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;
tako sam malo zivjela
i tako malo vidjela
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrizni leptir, a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi rucice moje od gladi otezale,
od zime ukocene…
Optuzbu dize dijete, zgrcenih sicusnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovackoj cesti…
Tudjinski ljudi krvavi
kucu su nasu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali.
Tudjinske ptice, gvozdene, nemile
nad Grmecom su nasim letjele.
Planino moja visoka, planino ponosna, mila,
tek sam sedam godina imala
i tek sam putom prohodala,
a tebe sam u zimskoj noci pregazila.
Smraci se, rodjena goro i na sve nase pute
posalji sinove svoje i osvetnike ljute.
Osveti moje noge izranjene
i jutra gladna isplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi tata, iz velikog topa,
pomlati tudje gadove,
zabubnjaj braco, iz mitraljeza
mrtva te sestra zove…
Optuzbu vapije dijete, stisnutih modrih pesti,
u krvi i snijegu na
PETROVACKOJ CESTI.
Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku...
Usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku...
Grom udari... Planu seno... Rasturi se stado njeno...
Zaplete se dim na uvojku... Reče da se zove Bosna...
Čudno ime za devojku?
Nekom Drina teče desno... Nekom Drina lijevo teče...
Sve da teče u dubinu... Na dve pole svet da seče...
Znam tajni gaz, moje lane... Most se pruži gde ja stanem...
Sve da vuku me konji vrani... Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...
Osta ovaj stari kompas u grudima... A po polju nikli zabrani...
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani...
Nekada sam putovao po mjesecu... Kroz vilajet pun hajdučije...
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije...
Stoputa su prijatelji u molitvi pomenuti...
Dal će mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti...
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući... Na put kući...U tuđinu...
Svetom smo se rasipali ko đerdani... Nosili nas nebom ćilimi...
Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu... Sluteći da isto sanjamo...
I bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo...
Ferman dodje iz Stambola,
Bujruntija iz Travnika,
Bas u seher-Sarajevo,
A na ruke Dizdar-agi,
Da hvataju dva Morica,
Dva Morica, dva pasica,
Moric Ibru, Moric Pasu;
Da hvataju , da ih vezu,
Da ih vezu i osude.
Sultanu su dodijali,
Po tuzbama iz Travnika
Iz Travnika od vezira,
Da Morici, odmetnici,
Ne kabule ni sultana,
Ni sultana, ni vezira,
Nit' ikaki gospodara,
Vec sami godspodare,
Gospodare kako hoce.
Kad vidio Dizdar-aga
Sto mu kaze bujruntija,
Hrsum cini haskeriji,
Da hvataju dva Morica,
Da hvataju, da ih vezu,
Da ih vezu, da ih vode
Pravo gradu u tavnicu,
Gdje no Dizdar brzo kroji --
Ko omrkne, ne osvane.
Uhvatise dva Morica,
Uhvatise, savezase,
Savezase, povedose,
Bas kad majka pitu suce;
U ruci joj oklagija,
A u drugoj zlatan ibrik;
Haber dodje staroj majci,
Da Morice uhvatise,
U tavnicu povedose.
Kad to cula stara majka,
Sve je jadna pobacala,
Po avliji, po kaldrmi --
Oklagiju prelomila,
Zlatan ibrik ulupila,
Pa poletje iz avlije,
Bosonoga, gologlava,
Figanj cini, kose cupa.
Vas Hat-mejdan rasplakala.
Pa eto je u Sarace:
- Jazuk vama svi Saraci !
Sto pustiste dva Morica ?
Sto mi jednog ne oteste,
Ili kako izmoliste ?
Ko ce mene utjesiti ?
Ko li staru prigledati ?
Pisci stara kao guja,
I Saraci zaplakase.
Otlen podje u Kovace,
Ruke lomi, a govori:
- Jazuk vama svi Kovaci !
Sto pustiste dva Morica?
Sto mi jednog ne oteste,
Ili kako izmoliste ?
Ko ce mene utjesiti ?
Ko li staru prigledati ?
Tesko meni jadnoj majci !
Opet leti stara majka
Pravo brdu uz Kovace,
Dok je stigla Dizdar-agu,
Di joj vodi oba sina,
Oba sina savezana
Sindzirima debelijem.
Bir ih stize jadna majka
Bir ih stize, pred njih pade,
Pred njih pade - moliti stade.
Lijepo moli stara majka:
- Bogom brate Dizdar-aga
Pusti meni jednog sina,
Pusti meni jali Ibru,
Jali Ibru, jali Pasu,
Isci mala! koliko ces ?
Il' cifluka, ili kmeta ?
Ili volis suha zlata ?
Samo jednog daj mi sina !
Ako li mi pustit neces,
Kunem ti se dinom mojim,
A i postom ramazanom
Zaklinjat cu nebo, zemlju
Ucinit cu tesku dovu,
Nikad mira biti nece
Ni sultanu, ni veziru,
Dok nad Bosnom oni budu,
A ni tebi dobra nije !
Kad to cuo Dizdar-aga,
Progovara staroj majci:
- Vrat' se natrag, stara majko,
Pustit cu ti oba sina,
Oba sina bez dinara.
Prevari se stara majka,
Prevari se, pa se vrati;
Cice halke u sindzira -
Povedose dva Morica.
Kad su bili na Jekovcu,
Progovara Moric Ibro:
- A borati, Dizdar-aga,
Zastavider nubecije,
Oprosti mi b'jele ruke,
I dodaj mi tamburicu,
Da pogledam po Saraj'vu,
Ne bi li mi lakse bilo !
Kad to cuo Dizdar-aga,
Zaustavi jasakcije,
Naokolo nubecije,
Oprosti mu b'jele ruke
Dodade mu tamburicu.
Ja da vidis Moric Ibre,
Kad se lati tamburice -
Pritegnu joj tanke zice,
Pa zakuca i zapjeva -
Sitno kuca Moric Ibro,
Sitno kuca, jasno pjeva:
- Dunjaluce, golem ti si !
Sarajevo, sehir ti si !
Cemaluso, duga ti si !
Latinluce, ravan ti si !
Taslihanu, sirok ti si !
L'jepa Maro, l'jepa ti si !
Dosta si me napojila,
Od dusmana zaklonila,
Vakat doso valja mrijeti !
Opet Ibru savezase,
Savezase, povedose,
Moric Ibru, Moric Pasu,
I u grad ih odvedose,
U tavnicu zatvorise.
Kad je bilo po aksamu,
Progovara Dizdar-aga:
- Izvedite dva Morica,
Donesite svilen gajtan !
Izvedose dva Morica,
Donesose svilen gajtan,
Udavise Moric Pasu;
Sve to gleda Moric Ibro.
Progovara Dizdar-aga:
- A borati, Moric Ibro,
Je l' ti zao tvoga brata ?
Progovara Moric Ibro:
- Jes' mi zao moga brata !
Jos zalije stare majke !!
Udavise dva Morica,
Pred kapiju izbacise
I dva topa opalise.
Kad to cula stara majka,
Poletjela stara majka.
Kad je bila na kapiju,
Al joj leze oba sina,
Oba sina udavljena;
Na nogama bukagije,
Na rukama lisicine,
Oko vrata svilen gajtan.
Stitch__ wrote:Evo, ponukan temom na drugom forumu, odlucih da budem vrijedan i malo uploadam....
Zanima me koje su, za vas, najtuznije pjesme?"Tuzna" pjesma ne mora da bude svaka sa laganom melodijom, naprotiv, vecina takvih su ljubavne. Ako su i stihovi tuzni, onda je mozemo ubrojati u tu kategoriju
Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku...
Usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku...
Grom udari... Planu seno... Rasturi se stado njeno...
Zaplete se dim na uvojku... Reče da se zove Bosna...
Čudno ime za devojku?
Nekom Drina teče desno... Nekom Drina lijevo teče...
Sve da teče u dubinu... Na dve pole svet da seče...
Znam tajni gaz, moje lane... Most se pruži gde ja stanem...
Sve da vuku me konji vrani... Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...
Osta ovaj stari kompas u grudima... A po polju nikli zabrani...
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani...
Nekada sam putovao po mjesecu... Kroz vilajet pun hajdučije...
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije...
Stoputa su prijatelji u molitvi pomenuti...
Dal će mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti...
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući... Na put kući...U tuđinu...
Svetom smo se rasipali ko đerdani... Nosili nas nebom ćilimi...
Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu... Sluteći da isto sanjamo...
I bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo...
Meni su oci bile pune suza kada sam citala ovu pjesmu
FortunaBela i hvala
