Najbolji grad za zivot na Balkanu?

[Zviz]

Znam ja da sve to radi do 1, ali je prazno i kad prosječnog Skandinavca pitaš da odete na piće ponedjeljkom ili utorkom naveče, čovjek misli da si lud. A vikendom kad vidimo kako se naroljaju, mi mislimo da oni nisu normalni. Nema nikakve priče, akšamluka, plesa, ničega, samo se ubiju po kratkom postupku i onda kući idu četveronoške.

Šalu na stranu, ali nisi u pravu kad je Beograd u pitanju. Ima tamo seljakluka, ali to uopšte ne preovladava. Išao sam tamo poslom i bivao sa različitim ljudima, tako da sam stvarno vidio mnogo toga, i mogu ti reći da u Beogradu ima kulture više nego u bilo kojem balkanskom gradu. Tamo neke knjižare rade 24 sata dnevno, i tamo se može doći na piće, popiti kafa ili ljuta i čitati knjiga. Tamo imaš desetine džez klubova, živu svirku svakim danom na najmanje stotinu mjesta, restorane i fast food po 24 sata dnevno. Tamo su pozorišta krcata, za razliku od sarajevskih, a oni koji slušaju cajke, takođe odu u pozorište i ne stide se toga, za razliku od Zagreba gdje je sve tako umjetno i krišom, a više vole narodnjake nego bilo gdje u Srbiji.

Drugačija je to kultura od skandinavske, i ne kažem da je nešto pogrešno, ali znam da svi zapadnjaci koji okuse naš način života misle isto što i ja, a to je da je to interesantnije hiljadu puta.

Drug to sve sto si nabrojo imas u Danskoj. Ljude jednostavno zapanji, da prodavnice odjece ne rade do 22 i da nema 1001 shoping centar u samom centru grada. Ima i ovdje shoping centara koji rade do 21! Vecina nije u centru ne na periferiji grada! Kafici, barovi, jazz klubova, kubova za ono za ovo, fast-food prodavnica koji rade 24h na dan ima i ovdje! Ko ce izlaziti ponedeljkom u grad ako radi utorkom od 8-9 sati? Ali npr. petak je ono zabavni dan na poslu, petkom ako mislis raditi biznis u Danskoj zaboravi to ti ga dodje kao da zelis nedeljom, sve radi duplo krace ili sporije, jer je vec cetvrtak vikend, a petak je ono jos zakonski nije proglasen kao neradnim danom. Ja jos nikad nisam otisao u neki bar, kafic ili sta vec u Kopenhagenu da vikendom nije bio pun ko sibica. Drug ja mislim, da ti imas prestavu prosjecne skandinavije na osnovu nekih prica, ja cu te rado odvesti pa ces vidjeti kako su i jazz-kubovi, i pozorista, i sve sta zamislis puniji nego u mnogim drugim drzavama. Ima i ovdje zabijenih mjesta, selendre kao i svugdje i tamo jes mrtvo ili zestoko primitivno. Da se danci vole opiti to drzi vode, ali to je ovdje sasvim normalno postalo, to je mozda za tebe ono jaooo sta je ovo, a ovdje to je isto normalno kao otici na wc po potrebi.

[Šveđanin]

Radna atmosfera u Zvizovom Kopenhagenu petkom tamo oko 2 popodne se mora dozivjeti. U mislima im samo gdje ce se i kako opijati, ko kod svakog Skandinavca petkom.

Usporedjujete neuporedivo. Beograd je u ex yu okvirima top, ali u evropskim okvirima po uopstenom kvalitetu zivota jako slabo, osim za provod.

Skickat från min iPhone 5 via Tapatalk

[Radio Sarajevo]

Znam ja da sve to radi do 1, ali je prazno i kad prosječnog Skandinavca pitaš da odete na piće ponedjeljkom ili utorkom naveče, čovjek misli da si lud. A vikendom kad vidimo kako se naroljaju, mi mislimo da oni nisu normalni. Nema nikakve priče, akšamluka, plesa, ničega, samo se ubiju po kratkom postupku i onda kući idu četveronoške.

Šalu na stranu, ali nisi u pravu kad je Beograd u pitanju. Ima tamo seljakluka, ali to uopšte ne preovladava. Išao sam tamo poslom i bivao sa različitim ljudima, tako da sam stvarno vidio mnogo toga, i mogu ti reći da u Beogradu ima kulture više nego u bilo kojem balkanskom gradu. Tamo neke knjižare rade 24 sata dnevno, i tamo se može doći na piće, popiti kafa ili ljuta i čitati knjiga. Tamo imaš desetine džez klubova, živu svirku svakim danom na najmanje stotinu mjesta, restorane i fast food po 24 sata dnevno. Tamo su pozorišta krcata, za razliku od sarajevskih, a oni koji slušaju cajke, takođe odu u pozorište i ne stide se toga, za razliku od Zagreba gdje je sve tako umjetno i krišom, a više vole narodnjake nego bilo gdje u Srbiji.

Drugačija je to kultura od skandinavske, i ne kažem da je nešto pogrešno, ali znam da svi zapadnjaci koji okuse naš način života misle isto što i ja, a to je da je to interesantnije hiljadu puta.

Drug to sve sto si nabrojo imas u Danskoj. Ljude jednostavno zapanji, da prodavnice odjece ne rade do 22 i da nema 1001 shoping centar u samom centru grada. Ima i ovdje shoping centara koji rade do 21! Vecina nije u centru ne na periferiji grada! Kafici, barovi, jazz klubova, kubova za ono za ovo, fast-food prodavnica koji rade 24h na dan ima i ovdje! Ko ce izlaziti ponedeljkom u grad ako radi utorkom od 8-9 sati? Ali npr. petak je ono zabavni dan na poslu, petkom ako mislis raditi biznis u Danskoj zaboravi to ti ga dodje kao da zelis nedeljom, sve radi duplo krace ili sporije, jer je vec cetvrtak vikend, a petak je ono jos zakonski nije proglasen kao neradnim danom. Ja jos nikad nisam otisao u neki bar, kafic ili sta vec u Kopenhagenu da vikendom nije bio pun ko sibica. Drug ja mislim, da ti imas prestavu prosjecne skandinavije na osnovu nekih prica, ja cu te rado odvesti pa ces vidjeti kako su i jazz-kubovi, i pozorista, i sve sta zamislis puniji nego u mnogim drugim drzavama. Ima i ovdje zabijenih mjesta, selendre kao i svugdje i tamo jes mrtvo ili zestoko primitivno. Da se danci vole opiti to drzi vode, ali to je ovdje sasvim normalno postalo, to je mozda za tebe ono jaooo sta je ovo, a ovdje to je isto normalno kao otici na wc po potrebi.

Ma znam ja da sve to ima, i prodavnica koja radi ČAK do 21 sat (dok u Beogradu svaka druga radi 24 sata dnevno), i džez klub, i pozorište, i filmovi, ali realno naše predstave, kinematografija i kultura uopšte, se ne može porediti sa skandinavskom. Ne znam jesam li u životu čuo za neki dobar skandinavski film, to ti dovoljno govori o toj kulturi. Ni kod nas se ne može zaglaviti do 3 ujutru ako radiš od 8, ali se može izaći i doći kući u 11-12, dok u zapadnim zemljama ni to ne rade.

Vikendom je sve puno, to je tačno, ali bez vikenda život je samo rad, rad i rad... Jebo to.

A nije po pričama, bio sam i vidio, obišao Švedsku, Norvešku i Dansku, uzduž i poprijeko. O cijenama da ne pričam, ali jbg, to nije pokazatelj bilo čega. Tema su gradovi na Balkanu, pa sam zato nahvalio Beograd, a iskreno ti kažem, porediti Beograd sa bilo kojim skandinavskim gradom je meni van pameti, jer uz isto novaca (ili proporcionalno primanjima) se u Beogradu bukvalno hiljadu puta bolje živi. Živio sam vani, znam šta pričam.

[Radio Sarajevo]

Radna atmosfera u Zvizovom Kopenhagenu petkom tamo oko 2 popodne se mora dozivjeti. U mislima im samo gdje ce se i kako opijati, ko kod svakog Skandinavca petkom.

Usporedjujete neuporedivo. Beograd je u ex yu okvirima top, ali u evropskim okvirima po uopstenom kvalitetu zivota jako slabo, osim za provod.

Skickat från min iPhone 5 via Tapatalk

Pa dobro, možda nije svaki trotoar popločan kako treba, ali zato se na Adi kupam od aprila do oktobra, što mogu samo sanjati sjeverno od Austrije.

Imaš stotine kilometara pogodnih za bicikliste, javni prevoz sve bolji i bolji, gomila stvari se radi da bude još bolje. A da poredimo neuporedivo, u pravu si.

[Korisnica_]

Ovaj clanak daje najrealniju sliku; kako Hrvati koji zive u Beogradu, a ne idu derneciti po njemu za vikend, vide grad. Nesporno da je super grad za provod, autor teksta cak priznaje da je Hrvatima lakse u Beogradu nego Srbima u Zagrebu...ali kvalitet zivota jednostavno nije isti.

Što ako si mlad, iz Hrvatske si, i želiš živjeti u Beogradu?

Unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata se nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski.

Malo će tko iz Hrvatske potražiti dugoročno utočište u glavnom srpskom gradu, no oni koji se na to odluče doživjet će iznenađenje iz svih smjerova. Doći u Beograd tulumariti i doći živjeti, nepomirljivo su različite situacije.
Mnogi su mišljenja da je Beograd jedini megalopolis južnoslavenske regije i već godinama gravitacijski mami mladež iz bliže i dalje okolice da u njemu zametne komadić svoje trezvene svijesti, ako ne i savjesti. U usporedbi s manirističkim Zagrebom, noćni život Beograda divlja po kavanama, splavovima, seriji klubova i birceva kao da je sutra smak svijeta. Sutra je, naravno, samo još sljedeći dan pred apokalipsu. No, sutra je i dan kada grad ustaje i odlazi na svoja potplaćena ili disfunkcionalna radna mjesta, gdje mlađa generacija sanja o emigraciji i boljem svijetu. Ili bar onome u kojemu završeni arhitekti neće raditi za 250 eura mjesečno. Ekonomija organizirana na volontiranju i entuzijazmu možda se na prvi pogled čini tinejdžerski romantična, ali na drugi proizvodi neodoljivu potrebu da se "negdje zbriše".

Prekogranični snovi zapadno od Bregane

Nije da hrvatska mladež ne sanja prekogranične snove, ali parametri su prilično drugačiji. Granica preko koje se želi prijeći čvrsto je fiksirana zapadno od Bregane, što navodi na pitanje kako je Hrvatima koji su se odlučili na istočnu perspektivu. Jedno je sigurno; život u Beogradu definitivno nije nastavak tuluma. Prije će biti mamurni afterparty s osjećajem više ili manje promašenih očekivanja.
"Mislila sam da su Srbija i Hrvatska jako slične. Da Srbija ima više šansi i mogućnosti jer je veća od Hrvatske. Nije baš tako ispalo. Iako je Hrvatska ekonomski dno dna, u Srbiji je kupovna moć stanovništva još upola manja. Poznajem situaciju u Sloveniji i mogla bih reći da se odnos Slovenije i Hrvatske preslikava na odnos Hrvatske i Srbije. Svaka je za dva puta slabija od prethodne", priča Nataša koja je u ime ljubavi promijenila zagrebačku adresu za onu beogradsku. Bavi se medijima i glazbom i kaže da sve poslove koje je radila u Hrvatskoj u Srbiji ili ne postoje ili se mogu raditi samo volonterski. "Urbanost ovdje nije na nikakvoj cijeni. Možda nije ni u Hrvatskoj, ali mi se volimo praviti da smo fini pa to funkcionira", kaže dalje.

Nataša, koja želi ostati anonimna, je počela sa svojim partijanerskim ekskurzijama u Beograd još 2000-tih, kada je za većinu Hrvata srpska metropola figurirala kao sinonim za zabranjeno voće. Kao pankerici Beograd joj je bio zanimljiv iz tog divljebalkanskog konteksta. "Tada je Zagreb bio čista penzija, a Beograd novo ogromno tržište. Ogromni bulevari, fantastičan govor i dijalekt. Moja je generacija odrasla s filmom 'Munje' i zaljubila sam se u sve beogradsko. U estetiku naracije koju mi nemamo. Brze fore, crni humor, autoironija...Kao zagrebačku pucu jako me fascinirao taj zločesti beogradski đir, ta prljavština, divljina, preživljavanje, cinični stav prema cijelom svijetu. To što im se dečki furaju na mangupluk i prostakluk", vadi Nataša požutjele slike iz sjećanja. Slike koje su, otkad se preselila u Beograd prije dvije godine, dobile sasvim novu razinu žutila. Otkrila je novu razinu sirovosti u komunikaciji i odnosima: modus preživljavanja afričkog tipa gdje muškarci odrastaju tako da ili su tučeni ili tuku, gdje frajeri 'dizelaši' kotiraju visoko na burzi feromona i gdje nitko ne priča o svojim slabostima. "Komunikacija mi je ovdje predirektna, ljudi se prebrzo intimiziraju] Čim čuju da sam iz Hrvatske, nasumični ljudi mi imaju potrebu istresti svoje životne priče uz obaveznu idiličnu reminiscenciju koju imaju iz Hrvatske ako su tamo bili. Mojim zagrebačkim frendicama uvijek bude nekako teško kad dođu ovdje. Zapravo ih živcira takva komunikacija", priča Nataša.
Beograd je za nju "mala bara s puno krokodila". Ima, kaže, dva posto onih koji su upali u neku shemu, sredili si vezu i osigurali si bolje plaćen posao, a za ove ostale..."Ako nisi u političkoj stranci ne možeš ništa. U Hrvatskoj je to daleko manje izraženo. Čak smo moj muž i ja ozbiljno razmišljali da se učlanimo u Srpsku naprednu stranku, iako smo totalno apolitični i imamo skroz druge poglede".
Neimaština, tanki resursi i paralizirani cash flow drži već ionako kulturološki druželjubive Srbe u jakom kolektivnom duhu. Hrvati preferiraju balone privatnosti i umrežuju se samo pod uvjetom sigurne profitabilnosti. Nataša je pristala raditi stvari za novac za koji u Zagrebu ne bi niti podigla telefonsku slušalicu. "Mi smo u Hrvatskoj jednostavno navikli na više. Ovdje ljudi u tridesetima još uvijek žive s roditeljima, posuđuju lovu za kavu i sve se radi iz entuzijazma. Takva umjetnost preživljavanja meni je skroz strana. Bendovi, kazališne predstave, sve je to na volonterskoj bazi, država ovdje ne ulaže praktički ništa u kulturu. U Zagrebu se financira barem dvadesetak kazališta iz budžeta".

Čežnja za morem

Iva iz Pule, koja je u Beogradu upisala glumu, ima nešto drukčiji beogradski CV. Nisu je primili na zagrebačkoj Akademiji, nisu niti u Novom Sadu, no nakon tri godine u Beogradu, tjedni joj je raspored nakrcan angažmanima. Nije imala nikakvih problema s činjenicom da je došla studirati iz Hrvatske, kaže i dodaje kako nema šanse da bi zagrebačku Akademiju mogao upisati netko iz Srbije.
"Ljudi su ovdje puno otvoreniji i pristupačniji nego u Hrvatskoj. Profesori uopće ne mare za moju nacionalnost, mada sam s vremenom počela govoriti ekavicu zbog naravi posla. Kada sam prvi puta došla u Beograd, malo sam se prenerazila. Busevi su bili odvratni, grad je bio ruševan...Sada je krenulo na bolje. Hrvatska je definitivno ljepša, pogotovo mi fali more", priča glumica koja priznaje da je u Beogradu završila silom prilika i da se nada kako će moći nastaviti sa svojom profesijom u vlastitoj zemlji.
Iva ima tezu da su Hrvati prevladali rat, a da Srbija još uvijek stoji na mjestu. Koliko god s jedne strane ljudi bili oduševljeni da dolazi iz Hrvatske, toliko se po Beogradu još uvijek mogu redovito čuti nogometna skandiranja "Ustaše, ustaše", a po gradskim zidovima išarani su bezbrojni grafiti koji "bacaju" na retoriku 1990-tih i pričaju o čistom srpstvu. Kao i u slučaju prethodne sugovornice, Iva je u Beograd došla očarana srpskim humorom: "Meni su taj jezik, njihove serije i filmovi uvijek bili smiješni. Čak sam se smijala za vrijeme predavanja. Srbi su mi bili generalno smiješni. I imaju humor kao način obračunavanja sa stvarnošću. Mi u Hrvatskoj samo padnemo u depresiju".

"Meni je Hrvatska - Hrvatska"

Na kraju, Iva svoju analizu ipak zaključuje ekonomski: "Ovdje je manji standard i manje su plaće. Mi smo svi bili jedno, kažu ovdje, ali meni je Hrvatska - Hrvatska. Drago mi je što se u Hrvatskoj može zamisliti da živiš od svog posla."
Čini se da se unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski. Očito se dva naroda predobro razumiju a da naoko male razlike s vremenom ne bi postale preživopisne, duboke i opterećujuće, umjesto obogaćujuće. Iako bi za ovo potonje vjerojatno bilo najbolje da su u priči Šveđani ili Francuzi.

[Nomo]

hej zviz haj napisi barem jednom kratki post da i ja procitam sta skrabas . svaki post roman . pa da si dostojevski ko bi bolan citao ...

[animals]

hej zviz haj napisi barem jednom kratki post da i ja procitam sta skrabas . svaki post roman . pa da si dostojevski ko bi bolan citao ...

Ima covjek stila za romane a i vremena i ja se pitam kako mu se da..
nisam ni jedan post njegov procitao, nemam toliko vremena

[Korisnica_]

Nema ovdje objektivnosti ni u tragovima. Ima ljudi koji ozbiljno kazu da je Beograd bolji od Kopenhagena I argumenti su super; kupa se na (prljavoj) Adi od aprila do oktobra Ljudi molim vas uozbiljite se i budite neutralni i objektivni. Nije pitanje koji vam je najdrazi grad na Balkanu, koji grad ima najvecu "dusu", nego koji je grad najbolji za zivot.

Cistoca, uredjenost, javni prijevoz, plate, zaposlenost, zdravstvo, obrazovanje, rekreacija, stanovanja...to su kriteriji koji svi skupa odredjuju kvalitet zivota jednog grada.

Ali jasno mi je da je ovdje vaznije braniti svoje nego realno gledati na situaciju.

[Zviz]

hej zviz haj napisi barem jednom kratki post da i ja procitam sta skrabas . svaki post roman . pa da si dostojevski ko bi bolan citao ...

Ima covjek stila za romane a i vremena i ja se pitam kako mu se da..
nisam ni jedan post njegov procitao, nemam toliko vremena

O kojim romamima vi pricate Ako se odnosni na post iznad vasih to nije od mene, a moja tri posta nemju teksta ni koliko je na vreci od makrakona gdje su sastojci opisani.

[Nomo]

hej zviz haj napisi barem jednom kratki post da i ja procitam sta skrabas . svaki post roman . pa da si dostojevski ko bi bolan citao ...

Ima covjek stila za romane a i vremena i ja se pitam kako mu se da..
nisam ni jedan post njegov procitao, nemam toliko vremena

prije bi bibliju i q,uran covjek procito nego njegove postove

[Nomo]

hej zviz haj napisi barem jednom kratki post da i ja procitam sta skrabas . svaki post roman . pa da si dostojevski ko bi bolan citao ...

Ima covjek stila za romane a i vremena i ja se pitam kako mu se da..
nisam ni jedan post njegov procitao, nemam toliko vremena

O kojim romamima vi pricate

Ako se odnosni na post iznad vasih to nije od mene,

a moja tri posta nemju teksta ni koliko je na vreci od makrakona gdje su sastojci opisani.

taj post je copy paste i ne odnosi se na tvoje beskonacno tipkanje ...

[dječak sa šibicama]

Otkud ta prica kako je Ljubljana mala... pa veca je od Sarajeva.

[Nomo]

Otkud ta prica kako je Ljubljana mala... pa veca je od Sarajeva.

ljubljana ima po popisu iz 2012g ---280 000 stanovnika . to je relativno mali grad . Sarajevo ima danas 100 000 vise od ljubljane .

[dječak sa šibicama]

Otidji u Ljubljanu, prosetaj malo, pa ces vidjeti koliko je veca od Sarajeva.

To sto je u Sarajevu na par brda nagurano po nekoliko hiljada na crno izgradjenih kucetina na tri sprata sa po 10 clanova familije, to ne cini grad velikim ili lijepim.

[Zviz]

Otidji u Ljubljanu, prosetaj malo, pa ces vidjeti koliko je veca od Sarajeva.

To sto je u Sarajevu na par brda nagurano po nekoliko hiljada na crno izgradjenih kucetina na tri sprata sa po 10 clanova familije, to ne cini grad velikim ili lijepim.

Mislim da je Ljubljana po m2 veca od Sarajeva, a po broju stanovnika je nesto manja.

Primjer iz Danske. Ovdje nema tradicije da se grade velike stambene zgrade max 5 spatova inace 3-4 su prosjek! Zato npr. Århus grad koji ima urbano gledano cca. 70.000 manje stanovnika nego Sarajevo ali nebino je znatno veci npr. od sjevernog dijela do juzno imate se voziti ca. 17,5km

U Kopenhagenu iz Kongens Lyngby do Kastrup Aerodoroma koji je na juzno istocnom dijelu grada - ako idete dirket kroz centra imate 26km, a manjom obilaznicom 36km.

[Nomo]

Otidji u Ljubljanu, prosetaj malo, pa ces vidjeti koliko je veca od Sarajeva.

To sto je u Sarajevu na par brda nagurano po nekoliko hiljada na crno izgradjenih kucetina na tri sprata sa po 10 clanova familije, to ne cini grad velikim ili lijepim.

nikad nisam rekao da je Sarajevo veliko ali je vece od ljubaljane ! O ljepoti takodjer nije bilo rijeci . U Mexico city -u su takodje nagurane divlje kuce i nastambe u kojima zivi ne po 10 nego po 110 clanova . ali to ne znaci da je sa svojih 20 tak miliona stanovnika manji od Ljubaljane gdje se kuce ne rade crno . Malo logike nije na odmet .

[dječak sa šibicama]

To je normalna stvar u urbanisticki dobro planiranim gradovima.

Ljubljana je urbanisticki fantasticno uredjena, sto i ne cudi, oni su uvijek imali svjetski poznate arhitekte, od Plecnika na dalje.

Da, Ljubljana je povrsinski dosta veca od Sarajeva.

[Umalo popisivac]

Zbog čega su uvijek Slovenci bili u vrhu? Ne kažem da nisu, nego zanimaju me razlozi zašto baš oni..

Zato sto su germani, marljivi ko mravi, disciplinovani ko vojska a skrti do bola. U te tri stvari iz bivse Juge se sa njima nemoze niko takmiciti - svi ostali izgledaju pravo ljeni. Jedino ih zeza individualizam. Nisu kolektivni ni koliko je 1%.

Slovenci su Germani? Od kad to?

I drugi Slaveni su izrazito uspjesni. Neki od najljepsih gradova su slavenski. Prag, Sankt Peterburg... Mi ovdje smo vise izuzetak i najlosije smo prosli jer smo uvijek bili pod necijom cizmom, zapravo, sto je najgore bili smo pod cizmom onih nazadnijih, dok su ovi bili u doticaju s Europom vecinu vremena (izuzev Juge i komunizma).

[zlokruhovic]

Ovaj clanak daje najrealniju sliku; kako Hrvati koji zive u Beogradu, a ne idu derneciti po njemu za vikend, vide grad. Nesporno da je super grad za provod, autor teksta cak priznaje da je Hrvatima lakse u Beogradu nego Srbima u Zagrebu...ali kvalitet zivota jednostavno nije isti.

Što ako si mlad, iz Hrvatske si, i želiš živjeti u Beogradu?

Unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata se nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski.

Malo će tko iz Hrvatske potražiti dugoročno utočište u glavnom srpskom gradu, no oni koji se na to odluče doživjet će iznenađenje iz svih smjerova. Doći u Beograd tulumariti i doći živjeti, nepomirljivo su različite situacije.
Mnogi su mišljenja da je Beograd jedini megalopolis južnoslavenske regije i već godinama gravitacijski mami mladež iz bliže i dalje okolice da u njemu zametne komadić svoje trezvene svijesti, ako ne i savjesti. U usporedbi s manirističkim Zagrebom, noćni život Beograda divlja po kavanama, splavovima, seriji klubova i birceva kao da je sutra smak svijeta. Sutra je, naravno, samo još sljedeći dan pred apokalipsu. No, sutra je i dan kada grad ustaje i odlazi na svoja potplaćena ili disfunkcionalna radna mjesta, gdje mlađa generacija sanja o emigraciji i boljem svijetu. Ili bar onome u kojemu završeni arhitekti neće raditi za 250 eura mjesečno. Ekonomija organizirana na volontiranju i entuzijazmu možda se na prvi pogled čini tinejdžerski romantična, ali na drugi proizvodi neodoljivu potrebu da se "negdje zbriše".

Prekogranični snovi zapadno od Bregane

Nije da hrvatska mladež ne sanja prekogranične snove, ali parametri su prilično drugačiji. Granica preko koje se želi prijeći čvrsto je fiksirana zapadno od Bregane, što navodi na pitanje kako je Hrvatima koji su se odlučili na istočnu perspektivu. Jedno je sigurno; život u Beogradu definitivno nije nastavak tuluma. Prije će biti mamurni afterparty s osjećajem više ili manje promašenih očekivanja.
"Mislila sam da su Srbija i Hrvatska jako slične. Da Srbija ima više šansi i mogućnosti jer je veća od Hrvatske. Nije baš tako ispalo. Iako je Hrvatska ekonomski dno dna, u Srbiji je kupovna moć stanovništva još upola manja. Poznajem situaciju u Sloveniji i mogla bih reći da se odnos Slovenije i Hrvatske preslikava na odnos Hrvatske i Srbije. Svaka je za dva puta slabija od prethodne", priča Nataša koja je u ime ljubavi promijenila zagrebačku adresu za onu beogradsku. Bavi se medijima i glazbom i kaže da sve poslove koje je radila u Hrvatskoj u Srbiji ili ne postoje ili se mogu raditi samo volonterski. "Urbanost ovdje nije na nikakvoj cijeni. Možda nije ni u Hrvatskoj, ali mi se volimo praviti da smo fini pa to funkcionira", kaže dalje.

Nataša, koja želi ostati anonimna, je počela sa svojim partijanerskim ekskurzijama u Beograd još 2000-tih, kada je za većinu Hrvata srpska metropola figurirala kao sinonim za zabranjeno voće. Kao pankerici Beograd joj je bio zanimljiv iz tog divljebalkanskog konteksta. "Tada je Zagreb bio čista penzija, a Beograd novo ogromno tržište. Ogromni bulevari, fantastičan govor i dijalekt. Moja je generacija odrasla s filmom 'Munje' i zaljubila sam se u sve beogradsko. U estetiku naracije koju mi nemamo. Brze fore, crni humor, autoironija...Kao zagrebačku pucu jako me fascinirao taj zločesti beogradski đir, ta prljavština, divljina, preživljavanje, cinični stav prema cijelom svijetu. To što im se dečki furaju na mangupluk i prostakluk", vadi Nataša požutjele slike iz sjećanja. Slike koje su, otkad se preselila u Beograd prije dvije godine, dobile sasvim novu razinu žutila. Otkrila je novu razinu sirovosti u komunikaciji i odnosima: modus preživljavanja afričkog tipa gdje muškarci odrastaju tako da ili su tučeni ili tuku, gdje frajeri 'dizelaši' kotiraju visoko na burzi feromona i gdje nitko ne priča o svojim slabostima. "Komunikacija mi je ovdje predirektna, ljudi se prebrzo intimiziraju] Čim čuju da sam iz Hrvatske, nasumični ljudi mi imaju potrebu istresti svoje životne priče uz obaveznu idiličnu reminiscenciju koju imaju iz Hrvatske ako su tamo bili. Mojim zagrebačkim frendicama uvijek bude nekako teško kad dođu ovdje. Zapravo ih živcira takva komunikacija", priča Nataša.
Beograd je za nju "mala bara s puno krokodila". Ima, kaže, dva posto onih koji su upali u neku shemu, sredili si vezu i osigurali si bolje plaćen posao, a za ove ostale..."Ako nisi u političkoj stranci ne možeš ništa. U Hrvatskoj je to daleko manje izraženo. Čak smo moj muž i ja ozbiljno razmišljali da se učlanimo u Srpsku naprednu stranku, iako smo totalno apolitični i imamo skroz druge poglede".
Neimaština, tanki resursi i paralizirani cash flow drži već ionako kulturološki druželjubive Srbe u jakom kolektivnom duhu. Hrvati preferiraju balone privatnosti i umrežuju se samo pod uvjetom sigurne profitabilnosti. Nataša je pristala raditi stvari za novac za koji u Zagrebu ne bi niti podigla telefonsku slušalicu. "Mi smo u Hrvatskoj jednostavno navikli na više. Ovdje ljudi u tridesetima još uvijek žive s roditeljima, posuđuju lovu za kavu i sve se radi iz entuzijazma. Takva umjetnost preživljavanja meni je skroz strana. Bendovi, kazališne predstave, sve je to na volonterskoj bazi, država ovdje ne ulaže praktički ništa u kulturu. U Zagrebu se financira barem dvadesetak kazališta iz budžeta".

Čežnja za morem

Iva iz Pule, koja je u Beogradu upisala glumu, ima nešto drukčiji beogradski CV. Nisu je primili na zagrebačkoj Akademiji, nisu niti u Novom Sadu, no nakon tri godine u Beogradu, tjedni joj je raspored nakrcan angažmanima. Nije imala nikakvih problema s činjenicom da je došla studirati iz Hrvatske, kaže i dodaje kako nema šanse da bi zagrebačku Akademiju mogao upisati netko iz Srbije.
"Ljudi su ovdje puno otvoreniji i pristupačniji nego u Hrvatskoj. Profesori uopće ne mare za moju nacionalnost, mada sam s vremenom počela govoriti ekavicu zbog naravi posla. Kada sam prvi puta došla u Beograd, malo sam se prenerazila. Busevi su bili odvratni, grad je bio ruševan...Sada je krenulo na bolje. Hrvatska je definitivno ljepša, pogotovo mi fali more", priča glumica koja priznaje da je u Beogradu završila silom prilika i da se nada kako će moći nastaviti sa svojom profesijom u vlastitoj zemlji.
Iva ima tezu da su Hrvati prevladali rat, a da Srbija još uvijek stoji na mjestu. Koliko god s jedne strane ljudi bili oduševljeni da dolazi iz Hrvatske, toliko se po Beogradu još uvijek mogu redovito čuti nogometna skandiranja "Ustaše, ustaše", a po gradskim zidovima išarani su bezbrojni grafiti koji "bacaju" na retoriku 1990-tih i pričaju o čistom srpstvu. Kao i u slučaju prethodne sugovornice, Iva je u Beograd došla očarana srpskim humorom: "Meni su taj jezik, njihove serije i filmovi uvijek bili smiješni. Čak sam se smijala za vrijeme predavanja. Srbi su mi bili generalno smiješni. I imaju humor kao način obračunavanja sa stvarnošću. Mi u Hrvatskoj samo padnemo u depresiju".

"Meni je Hrvatska - Hrvatska"

Na kraju, Iva svoju analizu ipak zaključuje ekonomski: "Ovdje je manji standard i manje su plaće. Mi smo svi bili jedno, kažu ovdje, ali meni je Hrvatska - Hrvatska. Drago mi je što se u Hrvatskoj može zamisliti da živiš od svog posla."
Čini se da se unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski. Očito se dva naroda predobro razumiju a da naoko male razlike s vremenom ne bi postale preživopisne, duboke i opterećujuće, umjesto obogaćujuće. Iako bi za ovo potonje vjerojatno bilo najbolje da su u priči Šveđani ili Francuzi.

Daj link za članak , i da vidimo ko je pisao.

Ja se slažem sa mnogim detaljima iz teksta ali mislim da je članak fejk jer se bazira na klasičnom kontriranju onima koji su šatro oduševljeno pisali o Beogradu , pa kao sad odjednom izašla prava istina o njemu.

Kladim se da ima istih "članaka" i o svim glavnim i većim gradovima bivše države gde se posle određenog vremena "sazna istina prava".

[Korisnica_]

Daj link za članak , i da vidimo ko je pisao.

Ja se slažem sa mnogim detaljima iz teksta ali mislim da je članak fejk jer se bazira na klasičnom kontriranju onima koji su šatro oduševljeno pisali o Beogradu , pa kao sad odjednom izašla prava istina o njemu.

Kladim se da ima istih "članaka" i o svim glavnim i većim gradovima bivše države gde se posle određenog vremena "sazna istina prava".

Pisao Kresimir Dujmovic za Deutsche Welle. Covjeka znam licno, totalno je operisan od nacionalizma. Hrvati su ga napali zato sto je svojevremeno napisao da je cinjenica da su Srbi Hrvaticama privlacniji nego Hrvati Srpkinjama (da su Hrvati Srpkinjama "premekani") a pisao je i clanke o dobrom kafanskom zivotu u Beogradu.

Nema u clanku nacionalizma nimalo.

Usput, "Natasa" u clanku je zagrebacka pjevacica i "srpska snajka" Ida Prester

[Eek-A-Mouse]

Na Balkanu je haman svaki veci grad u 5 deka.
Ista kita u Sarajevu,Zagrebu,Beogradu
Za dangubit se ubila sva tri grada

[detroit-mercy]

Ovaj clanak daje najrealniju sliku; kako Hrvati koji zive u Beogradu, a ne idu derneciti po njemu za vikend, vide grad. Nesporno da je super grad za provod, autor teksta cak priznaje da je Hrvatima lakse u Beogradu nego Srbima u Zagrebu...ali kvalitet zivota jednostavno nije isti.

Što ako si mlad, iz Hrvatske si, i želiš živjeti u Beogradu?

Unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata se nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski.

Malo će tko iz Hrvatske potražiti dugoročno utočište u glavnom srpskom gradu, no oni koji se na to odluče doživjet će iznenađenje iz svih smjerova. Doći u Beograd tulumariti i doći živjeti, nepomirljivo su različite situacije.
Mnogi su mišljenja da je Beograd jedini megalopolis južnoslavenske regije i već godinama gravitacijski mami mladež iz bliže i dalje okolice da u njemu zametne komadić svoje trezvene svijesti, ako ne i savjesti. U usporedbi s manirističkim Zagrebom, noćni život Beograda divlja po kavanama, splavovima, seriji klubova i birceva kao da je sutra smak svijeta. Sutra je, naravno, samo još sljedeći dan pred apokalipsu. No, sutra je i dan kada grad ustaje i odlazi na svoja potplaćena ili disfunkcionalna radna mjesta, gdje mlađa generacija sanja o emigraciji i boljem svijetu. Ili bar onome u kojemu završeni arhitekti neće raditi za 250 eura mjesečno. Ekonomija organizirana na volontiranju i entuzijazmu možda se na prvi pogled čini tinejdžerski romantična, ali na drugi proizvodi neodoljivu potrebu da se "negdje zbriše".

Prekogranični snovi zapadno od Bregane

Nije da hrvatska mladež ne sanja prekogranične snove, ali parametri su prilično drugačiji. Granica preko koje se želi prijeći čvrsto je fiksirana zapadno od Bregane, što navodi na pitanje kako je Hrvatima koji su se odlučili na istočnu perspektivu. Jedno je sigurno; život u Beogradu definitivno nije nastavak tuluma. Prije će biti mamurni afterparty s osjećajem više ili manje promašenih očekivanja.
"Mislila sam da su Srbija i Hrvatska jako slične. Da Srbija ima više šansi i mogućnosti jer je veća od Hrvatske. Nije baš tako ispalo. Iako je Hrvatska ekonomski dno dna, u Srbiji je kupovna moć stanovništva još upola manja. Poznajem situaciju u Sloveniji i mogla bih reći da se odnos Slovenije i Hrvatske preslikava na odnos Hrvatske i Srbije. Svaka je za dva puta slabija od prethodne", priča Nataša koja je u ime ljubavi promijenila zagrebačku adresu za onu beogradsku. Bavi se medijima i glazbom i kaže da sve poslove koje je radila u Hrvatskoj u Srbiji ili ne postoje ili se mogu raditi samo volonterski. "Urbanost ovdje nije na nikakvoj cijeni. Možda nije ni u Hrvatskoj, ali mi se volimo praviti da smo fini pa to funkcionira", kaže dalje.

Nataša, koja želi ostati anonimna, je počela sa svojim partijanerskim ekskurzijama u Beograd još 2000-tih, kada je za većinu Hrvata srpska metropola figurirala kao sinonim za zabranjeno voće. Kao pankerici Beograd joj je bio zanimljiv iz tog divljebalkanskog konteksta. "Tada je Zagreb bio čista penzija, a Beograd novo ogromno tržište. Ogromni bulevari, fantastičan govor i dijalekt. Moja je generacija odrasla s filmom 'Munje' i zaljubila sam se u sve beogradsko. U estetiku naracije koju mi nemamo. Brze fore, crni humor, autoironija...Kao zagrebačku pucu jako me fascinirao taj zločesti beogradski đir, ta prljavština, divljina, preživljavanje, cinični stav prema cijelom svijetu. To što im se dečki furaju na mangupluk i prostakluk", vadi Nataša požutjele slike iz sjećanja. Slike koje su, otkad se preselila u Beograd prije dvije godine, dobile sasvim novu razinu žutila. Otkrila je novu razinu sirovosti u komunikaciji i odnosima: modus preživljavanja afričkog tipa gdje muškarci odrastaju tako da ili su tučeni ili tuku, gdje frajeri 'dizelaši' kotiraju visoko na burzi feromona i gdje nitko ne priča o svojim slabostima. "Komunikacija mi je ovdje predirektna, ljudi se prebrzo intimiziraju] Čim čuju da sam iz Hrvatske, nasumični ljudi mi imaju potrebu istresti svoje životne priče uz obaveznu idiličnu reminiscenciju koju imaju iz Hrvatske ako su tamo bili. Mojim zagrebačkim frendicama uvijek bude nekako teško kad dođu ovdje. Zapravo ih živcira takva komunikacija", priča Nataša.
Beograd je za nju "mala bara s puno krokodila". Ima, kaže, dva posto onih koji su upali u neku shemu, sredili si vezu i osigurali si bolje plaćen posao, a za ove ostale..."Ako nisi u političkoj stranci ne možeš ništa. U Hrvatskoj je to daleko manje izraženo. Čak smo moj muž i ja ozbiljno razmišljali da se učlanimo u Srpsku naprednu stranku, iako smo totalno apolitični i imamo skroz druge poglede".
Neimaština, tanki resursi i paralizirani cash flow drži već ionako kulturološki druželjubive Srbe u jakom kolektivnom duhu. Hrvati preferiraju balone privatnosti i umrežuju se samo pod uvjetom sigurne profitabilnosti. Nataša je pristala raditi stvari za novac za koji u Zagrebu ne bi niti podigla telefonsku slušalicu. "Mi smo u Hrvatskoj jednostavno navikli na više. Ovdje ljudi u tridesetima još uvijek žive s roditeljima, posuđuju lovu za kavu i sve se radi iz entuzijazma. Takva umjetnost preživljavanja meni je skroz strana. Bendovi, kazališne predstave, sve je to na volonterskoj bazi, država ovdje ne ulaže praktički ništa u kulturu. U Zagrebu se financira barem dvadesetak kazališta iz budžeta".

Čežnja za morem

Iva iz Pule, koja je u Beogradu upisala glumu, ima nešto drukčiji beogradski CV. Nisu je primili na zagrebačkoj Akademiji, nisu niti u Novom Sadu, no nakon tri godine u Beogradu, tjedni joj je raspored nakrcan angažmanima. Nije imala nikakvih problema s činjenicom da je došla studirati iz Hrvatske, kaže i dodaje kako nema šanse da bi zagrebačku Akademiju mogao upisati netko iz Srbije.
"Ljudi su ovdje puno otvoreniji i pristupačniji nego u Hrvatskoj. Profesori uopće ne mare za moju nacionalnost, mada sam s vremenom počela govoriti ekavicu zbog naravi posla. Kada sam prvi puta došla u Beograd, malo sam se prenerazila. Busevi su bili odvratni, grad je bio ruševan...Sada je krenulo na bolje. Hrvatska je definitivno ljepša, pogotovo mi fali more", priča glumica koja priznaje da je u Beogradu završila silom prilika i da se nada kako će moći nastaviti sa svojom profesijom u vlastitoj zemlji.
Iva ima tezu da su Hrvati prevladali rat, a da Srbija još uvijek stoji na mjestu. Koliko god s jedne strane ljudi bili oduševljeni da dolazi iz Hrvatske, toliko se po Beogradu još uvijek mogu redovito čuti nogometna skandiranja "Ustaše, ustaše", a po gradskim zidovima išarani su bezbrojni grafiti koji "bacaju" na retoriku 1990-tih i pričaju o čistom srpstvu. Kao i u slučaju prethodne sugovornice, Iva je u Beograd došla očarana srpskim humorom: "Meni su taj jezik, njihove serije i filmovi uvijek bili smiješni. Čak sam se smijala za vrijeme predavanja. Srbi su mi bili generalno smiješni. I imaju humor kao način obračunavanja sa stvarnošću. Mi u Hrvatskoj samo padnemo u depresiju".

"Meni je Hrvatska - Hrvatska"

Na kraju, Iva svoju analizu ipak zaključuje ekonomski: "Ovdje je manji standard i manje su plaće. Mi smo svi bili jedno, kažu ovdje, ali meni je Hrvatska - Hrvatska. Drago mi je što se u Hrvatskoj može zamisliti da živiš od svog posla."
Čini se da se unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski. Očito se dva naroda predobro razumiju a da naoko male razlike s vremenom ne bi postale preživopisne, duboke i opterećujuće, umjesto obogaćujuće. Iako bi za ovo potonje vjerojatno bilo najbolje da su u priči Šveđani ili Francuzi.

Daj link za članak , i da vidimo ko je pisao.

Ja se slažem sa mnogim detaljima iz teksta ali mislim da je članak fejk jer se bazira na klasičnom kontriranju onima koji su šatro oduševljeno pisali o Beogradu , pa kao sad odjednom izašla prava istina o njemu.

Kladim se da ima istih "članaka" i o svim glavnim i većim gradovima bivše države gde se posle određenog vremena "sazna istina prava".

Clanak nije fejk, nego dosta realistican i onako kako ja licno vidim Beograd , a cesto puta sam bio tamo. Jest, ima se za izac, nocni zivot follovi golovi, stim sto je piva skuplja nego u USA
Ali ako pricamo sa aspekta obicnog covjeka, porodicnog covjeka, Beograd je nocna mora za zivot
Jer, kao sto i autor texta kaze, nakon derneka se treba vratiti u surovu realnost .
To isto kao kada ti ovdje pricaju o kvalitetu zivota u New Yorku , pa hebem ga, ne mjerji se kvaliteta zivota samo sa "ima se dje izac" .

[Velkoski]

Joj što ne mogu ovog glorifikovanja svega što nije naše..

Jeb'o vas i Beograd i Zagreb, pogotovo ovaj prvi grad.

Možda bi vam i Sarajevo bilo ljepše da nije bilo pod jebenom opsadom.

[zlokruhovic]

Daj link za članak , i da vidimo ko je pisao.

Ja se slažem sa mnogim detaljima iz teksta ali mislim da je članak fejk jer se bazira na klasičnom kontriranju onima koji su šatro oduševljeno pisali o Beogradu , pa kao sad odjednom izašla prava istina o njemu.

Kladim se da ima istih "članaka" i o svim glavnim i većim gradovima bivše države gde se posle određenog vremena "sazna istina prava".

Pisao Kresimir Dujmovic za Deutsche Welle. Covjeka znam licno, totalno je operisan od nacionalizma. Hrvati su ga napali zato sto je svojevremeno napisao da je cinjenica da su Srbi Hrvaticama privlacniji nego Hrvati Srpkinjama (da su Hrvati Srpkinjama "premekani") a pisao je i clanke o dobrom kafanskom zivotu u Beogradu.

Nema u clanku nacionalizma nimalo.

Usput, "Natasa" u clanku je zagrebacka pjevacica i "srpska snajka" Ida Prester

Nisam aludirao na nacionalizam uopšte , već prosto glup način prikazivanja stvarnosti , jer primeraradi ja uopšte na takav način ne mogu da se izjasnim i donosim sudove o bilo kojem gradu.

Tema je inače glupa k'o milokliz(to je ono što Srbi maju a Hrvati ne ) , ako imaš dobre ljude pored sebe,dobar posao i naravno love možeš živeti odlično i u Kandaharu i još plus pisati o njemu kako ima odličan gradski prevoz.

Inače ljudi vole slušati i čitati lepe stvari o svojoj zemlji i gradu , e pa ja nisam od tih koji se upišavaju od sreće zbog toga jer sve je to individualno i lični utisak , i nije nikakvo merilo bilo čega.

Pre 5 godina sam bio u ZG i odlično sam se proveo , upoznao vrhunsku ekipu i svi su bili upravo opozitni od onoga što ljudi pišu i što vlada kao opšte mišljenje.
Dal bi tamo mogao živeti?? , pa ako bi našao dobru cicu,posaoi redovnu ekipu za pivo i duvanje , verovatno bih , jer meni su kuće k'o kuće , auta k'o auta,.....sve isti pomenuti milokliz.

[Mis mekinjas]

Sa aspekta nekog ko je iz BiH rodom, ko se udao za Sarajliju, zivi u Zg, radi puno sa Slovencima, Srbima, obisao nasiroko Ljubljanu, Bg, St, Podgoricu, Novi Sad, i mnostvo gradova, zivi privremeno u Sarajevu, odgovorno tvrdim da je Zagreb ubjedljivo najbolji grad za zivot, ako se samo govori o Balkanu.
O svakom od ovih nabrojanih gradova bih mogla stosta i lijepog i ruznog reci, ali Zagreb i dalje prednjaci. I sretna sam, zaista sto sam ga odabrala za zivot. A dugo sam mislila trebam li ostati tamo ili ne. Sad znam da nikud iz njega necu.