OSLOBOĐENJE 24/12/2009 wrote:Poružnjenje jednog GRADA
Autor:
SAFET ZEC
Podnaslov: Nestajanje bašti, velikih krošnji, a prije svega potpuno nestajanje kuća i time njihovih visina, širina i oblika da bi ustupile mjesto novokomponovanim bez rada i mjere!
Razmišljam I pitam se koliko dugo gledam I prisustvujem ovom rijetkom nezapamćenom uništavanju, destrukciji I poružnjenu jednog GRADA koji je bio I kao takav mogao ostati I postati jedan od najzanimljivijih , pa I najljepših gradova na širokom evropskom prostoru!
Rušenje, rušenje…
Ali nažalost! Još kao dijete sam uništavao, svuda gdje sam nalaio stare bakrenen predmete, gužvao i odnosio na otpad, da bih kupio kartu za kino. Već tada je čitava jedna baština kulture i civilizacije, njene rukotvorine, bila osudjena na nestajanje. Pošast novog vremena, era plastike i sintetike, era iverice i šperploče će ubrzo zavladati našim prostorima i sobama. Divni prelijepi ćilimi jednog vremena bit će zamijenjeni ili prekriveni ružnim sintetičkim zamjenama. Tako ćemopočeti i da rušimo naše stare kuće (Bože sačuvaj da ih popravimo), zavladat će stid nad svim onim što je bilo, da bismo krenuli u tu NOVU, svijetlu budućnost?!
Kao dijete ću gledati rušenje Kolobara hana, Bezistana, požar/gorenje Morića hana…poslije će doći do rušenja džamija, rušenja i nestajanja divnih primjeraka starih kuća…rušenje, rušenje.
Naravno, nije mu išla naruku ni istorija, dogadjaji, ratovi, požari, smjene režima i osvajača, bombardovanja…i što sve ne. U tome nije jedini svakako, ali svoje duge tužne dane uništenja i unakazivanja, imat će u mirnim vremenima izgradnje i ‘’preporoda’’- to je NAŠA jedinstvenost.
Bit će zapuštena i ostavljenana propast, divna uskotračna struktura prema istoku. Srušen i bačen u staro gvoždje predivni bistrički željezni, željeznički most (mogao je još stotinama godina služiti!). Gledam kako svoje posljednje dane živi još jedina preostala željeznička stanica na Bistriku, divan primjerak te epohe i tog staničnog svijeta?!
Nema kraja. Šta je sve srušeno da bi nastali divni primjerci NEBODERA Gorenje-Skenderija i kod Drvenije mosta kakav ansambl starih kuća i veliki jablan su srušeni da bismo imali ‘’divnu’’ zgradu ‘’papagajku’’ kod Ćumurije mosta! Ništa sretnije rješenje nije ni neboder kod Pivare!
Napustiti vjekovni sluh, običaj, nepisano pravilo koji je tako dugo poštovano u padinskim dijelovima grada, pravo na POGLED ili pravo na sunce, nečuveno je barbarstvo! Pogledajte sa kakvim kućama, sa kojim materijalima, otvorima, pokrovima, visinama i širinama, ulaznim vratima, ogradama i balkonimasu zamijenjene tradicionalni tipovi kuća i to u istorijskom jezgru! Od hiljada ‘’kapija’’, ulaznih vrata, od hiljade avlija ostalo je još samo nekoliko. SVE, SVE su zamijenjene aluminijskim i željeznim ulazima da bi, naravno, automobil ušao i imao svoju garažu!? Ne morate mrziti svoj grad, ali je dovoljno da ga ne razumijete u širem smislu te riječi! Dovoljno je da ste takav čovjek, pa i cijela grupa na mjestima sa kojih dolaze odluke i odobrenja u relativnom kratkim periodima, pa da se učine nepopravljive stvari utkivu jednoga grada, a pogotovo jednog Sarajeva.
Koliko je žalosna, recimo, jedna ničim razumljiva odluka NEKOGA, ili nekih o svojevremenom ukidanju uličnih česmi u podnožju staroga grada, pa i sire?! Koliko je primjeraka divnih, klesanih kamenih korita, pa i onih željeznih česmi bačeno! Ali bitnije i još važnije od korita je postojanje vode, postojanje HAJR česme, vode kao potrebe- lijeka u strmim sarajevskim, padinskim sokacima i ulicama.
Neki sam, eto slikar. Dato mi je da gledam, što bi rekao Sidran, da vidim i ono što drugi ‘’ne vide’’?!
‘’Likovni sentimenti’’
Svoje prve ‘’likovne sentimente’’, slikarske čežnje, prve opsesije jednim ‘’krajolikom’’, posvetio sam Bentbaši. U dugom već nizu godina nastale su čitae grupe radova, crtanih slikanih, velikih, malih radova na pločama, posvećenih ovoja padini na samom sjevernom ulazu u grad.
Nisam na NJU- Bentbašu – vodio bijelo janje, ali dvije bijele koze – jesam. Zagorčale su mi moj dječački život. Napravio sam od nje svoj ‘’mitski’’ predio, svoj TOLEDO, mećao je i provlačio u mnogim mojim djelima.
Bentbaša i Babića bašta čine taj trbuh, tu cjelinu koju ću godinama i fotografski dokumentovati, te bilježiti tu ‘’mijenu’’, to postepeno mijenjanje, to poružnjavanje, zbog kojih i pišem sve ovo.
Nestajanje bašti, velikih krošnji, a prije svega potpuno nestanje tradicionalnih, ružno rečeno, starih arhe tipova, kuća, i time i njihovih visina – širina i oblika da bi ustupile mjesto novim- novokomponavanim-tvorevinama bez reda i mjere.
Doslovno svako pravi kuću kakvom hoće, od materijala kojeg hoće, bez minimum sporazuma sa mjestom gdje se gradi, materijalim i tipovima i standardima kuća koje je srušio!? Ili nedajbože, gdje postoji neki stil, neka tradicija…
Tako eto dolazimo, do ove već četverospratne zgrade na samoj Babića – bašti, dakle, u n ultoj zoni staroga grada. Već sam, nažalost, pisao i o nečuvenoj skalameriji, monstruoznoj strukturi hotela SARAJ preko puta Babića baste, dakle u još vidljivoj lokaciji, kada god i odakle god iz južnih dijelova bacite pogled ka spektakularnoj Jajce kasarni – kao prst u oko čeka vas ‘’Ova’’ prekrasna dundjersko-primitivna kreacija jedne monstruozne građevine!
Uz benzinsku pumpu to su već tri graditeljska ‘’remek-djela’’, smještena uz najstarije i najljepše gradske padine nad Mlinima, Alifakovcem i ispod Jajce kasarne. To smo dakle MI! To su naše mirnodopske graditeljske sreće kojih se duboko stidim. Zapravo se pitam kako je to moguće!? Kako je moguće u ‘’zemlji’’ gdje se ponosimo bosanskim i sarajevskim arhitektima, čitavom jednom arhtektonskom ‘’školom’’, sjajnim profesorima i čitavim generacijama izuzetnih studenata, da činimo i ne prestajemo činiti ovako nepopravljive civilizacijeske greške!
Gledam i zgražavam se čitavoj poplavi ovih ružnih formi novokomonovanih džamija, pa se pitam da li ‘’iko’’ vidi ljepotu, dostojanstvenost, skromnost vjekovne bosanskohercegovačke tradicije u njihovoj gradnji.
Toliko godina se piše i priča o toj nesretnoj mostarskoj RUŽI, a niko ne spominje ‘’prelijepi’’ betonski zvonik Mostarske katedrale koja je samo sto metara dalje, ali nažalost i sa ‘’sto kilometara vidljiva’’.
Volio bih mome djetetu, prijatelju, strancu…kada udjem u Bosnu i Hercegovinu, kod Bosanskog Broda ili bilo gdje drugdje- pa idući kolima sve do MORA pokazati i reći(idući kolima-automobilom): dragi sine , dragi prijatelju-evo ili eno, ono ti je bosanska kuća ili grupa kuća ili selo-varošica, pa ih povesti da to vide izbliza itd. Ne, nema takoreći niti jedne kuće koju bih mogao nazvati – kuća u Bosni – ili kuće u Bosni- ne! Smjenjuju se nesretne novokomponovane kreacije, svaka na svoju rukku i mjeru, nezavršene, poluzavršene, ni u kakvoj harmoniji- redu. Kao da dvije velike imperije i civilizacije nisu ni prišli ovoj zemlji.
Gore gladac – dolje jadac
Jedna srednjoevropska austrougarska civilzacija u svome ‘’kratkom’’ boravku na ovim prostorima, pa i na samome gradu je ostavila reprezentativne primjerke graditeljstva. Možda taj dio nije doživio rušenje i nestajanje kao ‘’ONAJ’’ koji je ostao iz prethodnog perioda, ali je zato čitav njegov parterni dio potpuno unakažen, unakažen nevjerovatnim nesporazumom ‘’novokomponovanih’’ otvora- vrata i izloga, pa samim tim parterne arhitekture i stilskih rješenja koja sučinila cjelinu i harmoniju sa gornjim spratovima. Jeftini aluminijsko- željezni izlozi i vrata raznih kreacija, zamijenili su nekadašnje , odgovarajuće i stilske harmonizirane drvene strukture! Prelijepi prostori, otvori, vrata, izlozi u tim solidnim stambnim srednjoevropskim gradjevinama počeli su da lice na jeftine ulične kioske po svim našim provincijama!
Svaki put, sa toliko tuge gledam, iz mog ateljea u Titovoj ulici, dolje, preko puta n ate ozbiljne i lijepe zgrade srednjoevropskog stila i – tu bijedu od izloga, radnji i ulaza u njima – šarenilo…
Gore gladac – dolje jadac.
Nedvno me je jedna grupa dragih ljudi, sa puno entuzijazma odvela u jedno bjelašničko selo, sa dosta starih napuštenih kuća i njihovom željom i uvjerenjem da bi na tim divnim planinskim prostorima, a u neposrednoj blizini Sarajeva, moglo da zaživi, zapravo da se izgradi i rekonstruiše jdno pravo (kakvo je i bilo) etno selo. Sve bi moglo biti divno i krasno da jedna od prvih napravljenih kuća u tom istom selu ne pripada fakultetski obrazovanoj i društveno angazovanoj osobi, koja im je rekla:
-‘’Neću ja, vala, mojukuću pokrivati šindrom…’’ I naravno, kuća je pokrivena novokomponovana, sa nekoliko spratova i pokrivena ‘’njmačkim’’ plastičnim (zelenim pločama) itd.
Sve ovo pišem da bih konstotovao devijantnu misao ove vlasnice kuće kojoj je jedan autohtoni drveni pokrov, mnogo trajniji, bolji u svim važnim elementima, kojim se vjekovima pokrivalo i manje važno, ali mnogo ljepše…Njoj je – taj pokrom odraz siromaštva, zaostalosti i čega sve ne još.
Nije me iznenadilo (ali me je rastužilo) kada smo moja supruga Ianka i ja u jednom restoranu u Eskorijalu, u Španiji, sjedili čitav se restoran služio i upotrebljavao namještajem, sigurno tristo, četiristo godinam starim, sve stolice, stolovi, orari, kredenci za tanjire i pribore…
Ili recimo, tramvaj u Milanu, a nije samo tamo, isti je onaj za koji sam se ja kao dijete ‘’kačio’’ u Sarajevu…Uglancan, ukreman, mesingani dijelovi se blistaju…
Došlo mi da plačem od bijesa kada sam prije par godina u Sarajevu gledao kolonu od nekoliko tramvaja, a povodom neke godišnjice, kako tužno voze neke lose uradjene kopije jednog od ‘’onih’’ tramvaja iz prve garniture prvih tramvaja. Dakle, nemamo ni muzejski primjerak bar jednog vagona…
Koliko smo garniture i vrsta tramvaja promijenili- BACILI u našem Sarajevu od vremena onih istih koji u Milanu još valjaju.
Koliko smo raskošno izopačeni u bogatom bagatelisanju, ubogatom porivu nepoštivanju minimum istorije i tradicije, pa i njenih izuzetnih primjeraka vrijednosti i ljepote na svim područjima, tako nekljudski premni s mržnjom srušiti SVE – SVE, baciti, odbaciti. Srce me boli (i o tome sam pisaoi govorio) za Umjetničkim paviljonom, koji je baš ovom rušilačkom strašću i bez ikakvog razloga poravnan sa zemljom…Pa da smog a – istoga takvog u javni WC pretvorili, zaradili bismo hvalu i sevab svih budućih generacija.
Stid me je, pred samim sobom, za sve ovo ili ono, gdje sam bio odsutan, gdje sam bio inertan, pasivan (kakvi smo mnogi često) pa da se sa nama i pred našim očima čine zločini u urbanom tkivu ovoga grada, apsurdni, nepotrebni, ružni, a nepopravljivi su u jednoj, dvije, tri generacije ili nepopravljivi za svagda.
Ima likraja?
Danas u sretnijoj varijatni, svi ti naši sanduci, škrinje, tepsije, demirlije, sahani, ibrici, ćilimi, vezovi, peškiri…krase dobrostojeće kuće diljem Evrope, na zadovoljstvo i ponos njihovih novih vlasnika…
A mi ćemo samo Svrzinu i još nekoliko kuća (od stotina) u Sarajevu pokazivati djeci , budućuim generacijama, strancima. Kakve su bile naše kuće i kak je mogao izgledati naš grad! Tužno!
A ima li kraj ovome URBICIDU?
Svakako da ima, KRAJ JE!
Ako ne, onda smo sasvim blizu.
Venecija, novembar, decembar 2009.
Antrfile:
PRST U OKO
Tako, eto dolazimo do ove već četverospratne zgrade na samoj Babića bašti, dakle, u nultoj zoni staroga grada! Već sam , nažalost, pisao i o nečuvenoj skalameriji, nonstruoznoj strukturi hotela SARAJ prekoputa Babića baste, dakle u još vidljivijoj lokaciji, kada god i odakle god iz južnih dijelova bacite pogled ka spektakularnoj Jajce kasarni-prst u oko čeka vas ‘’Ova’’ prekrasna dunđersko-primitivna kreacija jdne nonstruozne građevine!
Da se razumijemo, ni Golos tu nema pravo rijeci... Al-Shiddi je jos jedan primjer silovanja ovog nesretnog grada, pa ce, nakon sto siledjijski uguraju onaj mastodont tamo gdje izgleda da je pao s neba, morati mijenjati citav regulacioni plan...
Pa ni mostovi u svojoj zapremini u odnosu na konstrukciju nemaju više sadržaja betona kao što ga ima ovaj bunker 
- dokaz koliko 'vrijeme' tvori umjetnika/arhitektu 
