Emir Imamović
"SDA je uspjela depolitizirati Bošnjake: uvriježilo se mišljenje da se politikom ima ko baviti - Stranka, naravno - a običan se svijet zamara glupostima poput toga da li je muslimanu dozvoljeno jesti jegulje", kaže dr. Asim Mujkić dok zajedno iščitavamo sadržaj istovremeno najsmješnije i najtragičnije stranice u "bošnjačkom dijelu interneta": rubrike Pitanja i odgovori Rijaseta Islamske zajednice BiH. Docent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, predavač etike, uvoda u filozofiju i etike novinarstva za tren će razbiti sve predrasude o filozofima koji su nerazumljivi, dosadni i odrođeni od stvarnosti: tridesetsedmogodišnji Brčak svojom je pojavnošću bliži likovima intelektualaca iz holivudskih hitova nego ufitiljenoj gospodi iz akademske zajednice koja je imala i ima za cilj dati naučno opravdanje ideologiji; samo što se ideologija promijenila - od socijalističke u nacionalističku.
Mujkić spada u onu grupu naučnih radnika koji ne boluju od titula, kojima intelektualna glad ne prolazi i koji u javnim istupima stvarno žele nešto reći, a ne samo zvučati učeno i zboriti ni o čemu.
DANI: Asime, nešto što se zove Fakultet političkih nauka ipak bi trebalo biti mjestom progresivne društvene misli. Danas se, ipak, čini kao "hram isprazne mudrosti". Slažeš li se?
MUJKIĆ: Djelimično. Zaista s jedne strane postoji tendencija da studenti postaju konzervativniji od profesora, i to ne samo na Političkim naukama nego i na čitavom Sarajevskom univerzitetu, a slobodno mogu reći i na drugim bh. univerzitetima. S te strane, naravno, Univerzitet, odnosno FPN, ne živi izolirano od društva. U zemlji u kojoj se prosječni čovjek bori za puko preživljavanje a vlast hvali da neće ni jednu marku dati za kulturu, fakultet faktički mijenja svoju namjenu i postaje institucija socijalnog zbrinjavanja: bitno je udomiti što više mladih, da se ne prepuste drogi, ulici… Dakle, s jedne strane ta konstatacija stoji, dok s druge strane na fakultetu ima progresivnih snaga, ima ljudi koji su otvoreni, koji prate literaturu, koji su spremni da se uhvate ukoštac sa nadolazećom reformom…
DANI: Kad kažeš da su studenti konzervativniji od profesora, na šta misliš?
MUJKIĆ: Ima zaista nadarenih pojedinaca, ali kod većine je primjetan nedostatak one, da tako kažem, mladalačke intelektualne provokativnosti. Jednostavno, primaju ono što im se kaže zdravo za gotovo, vrlo je malo interesa za literaturu, pragmatički se pristupa i ne krije želja da se što jednostavnije položi ispit… Dakle, nema intelektualne gladi koja je krasila, recimo, studente moje generacije i ovih prijeratnih, pa možda čak i ratnih generacija. Ako mogu suditi prema onome što vidim, danas su, izgleda, sve potrebe zadovoljene, pa upisujemo fakultet da bismo imali diplomu i da bismo imali neku bolju perspektivu za zapošljavanje.
DANI: Slažeš li se sa konstatacijom da je većini članova bosanske akademske zajednice "amputirana" potreba za javnim istupanjem i kritikom postojećeg političkog ustroja i sistema društvenih vrijednosti?
MUJKIĆ: Ima tu malo i predrasuda: gdje javno istupati?! Vlada Kantona ili Federacije ne izdvaja dovoljno za obrazovanje, pa je samim tim primjetan nedostatak elementarnih stručnih časopisa - u kojima bi bilo moguće izraziti svoje mišljenje. Također, nemamo ni foruma na kojima bi ljudi izrazili svoje mišljenje, osim ustaljenih kojima je prilijepljena određena etiketa, koji su etablirani i na neki način su istrošili svoju provokativnost. Kako, dakle, djelovati? Svoje djelovanje reduciram na ono što mogu sa svojim studentima uraditi: predajem ipak nekom širem auditoriju od možda 800 studenata, i to je neka vrsta javnosti.
DANI: Utiče li, kod tebe recimo, na potrebu za javnim djelovanjem osjećaj opće uzaludnosti borbe protiv zabetoniranog stanja u BiH?
MUJKIĆ: Osjećaj uzaludnosti preovladava u okviru nametnute, već 15 godina vladajuće etnopolitičke matrice. I ako pokušavamo misliti u njenim kodovima - zaista se nema više šta reći. Šta se može reći o vladajućoj etnopolitičkoj matrici osim toga da ona, s jedne strane, generira krizu i živi od krize. Zamislite samo šta bi se desilo kad bi se ispunilo ono za šta se deklarativno zalažu SDA, HDZ i SDS! One bi izgubile razlog postojanja. Poenta je stalna kriza i odgoda konačnog rješenja. Ako se želimo zadržati u toj matrici, onda je beznadežno djelovati i najbolje se povući. Dakle, moramo izaći iz te matrice i ići prema ovome što se u najširem smislu zove građansko društvo. A za to očito još nismo spremni.
DANI: Kako bi ti nekome ko o BiH ne zna ništa opisao sadašnje bosansko društvo?
MUJKIĆ: U najkraćem, Bosnu bih predstavio kao jedan etnopolis, kao etnopolitičku konstrukciju koja u ustavnom uređenju generira krizu koja je u temelju sačinjena tako da je nemoguće bilo šta operacionalno uspostaviti. Ovo je zemlja gdje se građanstvo određuje prema rodu, krvi, biološkom određenju, a ne, recimo, prema pripadanju naciji u zapadnom smislu.
DANI: Izostavio si religijsku pripadnost. Između, recimo, islama i bošnjaštva stavljen je znak jednakosti...
MUJKIĆ: Ova tri takozvana bosanska konstitutivna naroda, tri etnosa, isključivo se razlikuju jedino po vjerskoj pripadnosti. Vrlo malo je toga što jest bošnjaštvo, odnosno bosansko hrvatstvo ili srpstvo, mimo reference na religiju. Religija je postala ključni faktor u produkciji razlike na kojoj počiva vladajuća politička matrica. Što se tiče konkretno islama, odnosno prisutne radikalizacije unutar bošnjačkog naroda, mislim da je to završni korak u nesretnom procesu etničkih homogenizacija koje su otpočete krajem osamdesetih, i to je najpoželjniji cilj velikosrpskih i velikohrvatskih krugova - da se i Bošnjaci etnički homogeniziraju. Što je, naravno, kraj svake BiH. Šta protiv toga uraditi? Depolitizirati islam! A ako SDA zaista želi dobro svom narodu, najbolje bi bilo da se samoukine i da pristupi konceptu izgradnje građanske BiH.
DANI: Kako komentiraš reaktualiziranu potrebu u određenim bošnjačkim krugovima da se nađe i dokaže povijesna veza između bogumila, muslimana iz vremena Otomanske imperije i današnjih Bošnjaka, sve pod krinkom razvoja nacionalnog identiteta. Zašto bi takvo što uopće trebalo biti bitno za tvoj ili moj identitet?
MUJKIĆ: Mislim da je na djelu - u okviru procesa etnohomogenizacije - poguban proces reinvencije prošlosti, i to na svim stranama. Tako imamo i reinvenciju bošnjačke prošlosti, s obzirom da je svaka nacionalistička ideologija, prije svega, utemeljena u očajničkoj želji da se naglasi neka vrsta kontinuiteta… Šta je produkt takve politike one stranke ili političke i kulturne snage bliske njoj? Produkt je, po mom sudu, nehistorijsko bivanje BiH danas. Koja je, molim te, razlika između 2005. i 1997. u BiH? Nema je, idemo iz jedne u drugu izmišljenu krizu, jer je poenta ove politike da generira krizu od koje može živjeti i prije svakih izbora ukazivati na nju. To naizgled traganje za nekim povijesnim korijenima u biti je lažno jer su posljedice te politike - a ja o politici sudim prema posljedicama - potpuno nehistorijske. Zato mi živimo izvan bilo kakvog historijskog vremena. Po mom sudu, a budući da sam neka vrsta liberalnog demokrate po političkom ubjeđenju, ono na čemu treba da se temeljimo jeste budućnosna projekcija. Dakle, da potražimo odgovor na pitanje gdje sebe vidimo u narednih pet, sedam, sedamnaest godina.
DANI: Postoji li na današnjoj političkoj sceni snaga koja može tako funkcionirati, koja, umjesto da kopa po prošlosti, može, da tako kažem, funkcionirati u projiciranoj budućnosti?
MUJKIĆ: Nažalost, mislim da ne postoji. Ali ne zato što mi toga nemamo, imamo makar u nekim stidljivim naznakama: problem je što je ustavnopravni okvir etnopolitički. Čovjek se može javno artikulirati samo kao pripadnik ovog ili onog naroda. Svaka druga vrsta artikuliranja osuđena je da bude marginalna. Šta imamo od toga što mi sada sazovemo konferenciju da govorimo o liberalnoj demokratiji, o nekim procesima uvođenja građanske kulture, kada ta priča ne pije vode? Još uvijek smo u tom procesu biopolitike, etnohomogenizacije, i pred svake izbore to se jasno vidi.
DANI: Kako onda djelovati i postići efekat? I postoji li mogućnost da se išta konkretno uradi?
MUJKIĆ: Mogu samo poći od sebe: šta mogu uraditi kao predavač tog i tog predmeta pred svojim studentima ili pred publikom nekog skupa koji je osuđen na malu posjećenost? Mogu, i smatram to svojom zadaćom predavača, pokušati isprovocirati kritičko mišljenje. Živimo u užasno dogmatskom dobu, neuporedivo gorem od onoga kojeg se ja sjećam i u kojem je i počeo kraj komunizma. Tada je bila ogromna produkcija kritičkih časopisa, prevoda, koja je mogla poroditi uticajne intelektualce i ljude koji mogu ponuditi neku viziju. Danas je sasvim obrnuto: štampaju se vjerske brošure, ništa se ne prevodi, ili se prevode ideološki podobne knjige koje već unaprijed imaju svoje tržište. Ako, dakle, provociram imaginaciju studenata, provociram kritičnost; a ako imamo razvijen kritički aparat, onda možemo nešto promijeniti.
DANI: Čini li se tebi da je sekularizam u BiH u sporom ali stalnom, ako ne nestajanju, onda barem reduciranju?
MUJKIĆ: Ako nam je glavna odrednica etničkog identiteta religija, naravno da će na djelu biti izražene antisekularizacijske sile. Tom nesretnom stanju doprinosi i pogrešno shvaćanje sekularizacije. Danas će vam protivnici sekularizacije reći: pa, eto, imali ste sekularizaciju za vrijeme komunizma i to je bio jedan diktatorski režim, gdje ljudi nisu mogli izraziti svoje mišljenje, gdje se religija proganjala… Što je netačno. Narodi na Balkanu nikada nisu imali iskustvo sekularizma. Narodi Balkana uvijek su bili žrtve neke vrste kolektivističke ideologije, bilo da je riječ o proletarijatu, etničkoj grupi ili ideologiji nekog carstva koje je ovdje vladalo. Nikad zaista nismo imali prisutnu sekularističku tendenciju koja je vrlo jednostavna u svojoj poruci: dopusti pojedincu da sam bira pravce u kojima će se razvijati; da sam bira identitet koji želi za sebe, uz obavezu da to isto pravo prepusti drugome. Ako želimo uistinu pričati o pravoj religioznosti, sekularizam samo ide u prilog istinskom i dubinskom religioznom osjećaju. Kod nas privatno, dakle ono moje najintimnije ubjeđenje da li postoji neki vrhunski kreator ili ne, postaje javno: religijski obredi postaju javni, a ono što treba biti javno, sada je privatno. Dakle, neku javnu stvar, možda neki tender za vodovod, riješit ćemo privatno u bratskom dogovoru. Desila se potpuna inverzija, što je za mene perverzno: kada nešto unutarnje izlažemo vani da svi vide, to je nepristojno. Ali, to je danak koji plaćamo jednom društvu sa niskom političkom kulturom, društvu sa izuzetno slabo razvijenim građanskim vrlinama.
DANI: Već smo govorili o inverziji: možeš li u tom kontekstu prokomentirati činjenicu da su Dani, nakon kritike reisa Cerića, napadni zbog uvrede institucije reisa, a ne ličnosti Mustafe Cerića. Mene, pak, građanin Mustafa Cerić ne zanima…
MUJKIĆ: Mustafa-efendija Cerić, samim tim što je reis, vrši javnu funkciju i podložan je javnoj kritici, i ne vidim razloga da se neko zbog toga ljuti. Ono što bi on morao znati jeste da čini medvjeđu uslugu bošnjačkom narodu, čije interese tvrdi da zastupa: upravo on ubrzava proces etničke homogenizacije Bošnjaka, doprinosi stalnoj produkciji razlike koja je potpuno neproduktivna za bilo kakvo smisleno političko organiziranje ovdje. Nama sada ne trebaju razlike. Sada nam treba upravo suprotno: politika sličnog, politika nečega o čemu se možemo sporazumjeti, a, po mom sudu, najprirodnije je da je to politika slobodnog individuuma, odnosno pravo koje se ovdje stalno guši i koje je, po mom sudu, starije od prava naroda na samoodređenje. Riječ je, je li, o pravu pojedinca na samoodređenje.
DANI: Činjenica je, međutim, da agresivni Cerićevi nastupi postižu efekat: on je u svom dnevniku nedavno napisao kako se u Mekki molio za sve ljude i žene u BiH, a niko nije reagirao na tu seksističku podjelu.
MUJKIĆ: Kod nas se inače vrlo rijetko reagira na bilo šta. Problem je što ovdje vlada kolektivistički mentalitet: živimo u pretprosvjetiteljskom razdoblju u kojem lideri, bilo da je riječ o vjerskim ili političkim liderima, svoje sljedbenike tretiraju kao nezrele pojedince i unaprijed prosuđuju da su ti ljudi nesposobni da sami za sebe odlučuju. Naravno, mi ne možemo imati razvijenu građansku kulturu zbog stalnog preferiranja takvog načina razmišljanja koje sumnja u pojedinca i u kome je već sama pojava pojedinca neka vrsta dezintegrativne opasnosti. Svako odvajanje, uključujući i to na ljude, odnosno muškarce, i žene, za mene je tretiranje svojih podanika kao nezrelih osoba koje nemaju umnih sposobnosti da prosuđuju šta je za njih bolje.
DANI: U jednom tekstu u časopisu Odjek napisao si da imaš ogroman strah od zajednice. Kakav?
MUJKIĆ: Na osnovu mog najdubljeg liberalnog opredjeljenja, bojim se ovoga gdje sad živim, gdje se gledam kroz nametnute kolektivne obrasce. Bojim se neautentičnosti koja se predstavlja kao autentičnost: bitno je, je l', da sam Bošnjak i jedino autentično u vezi sa mnom jeste to što sam Bošnjak u vladajućoj etnopolitičkoj matrici. Šta znači strah od zajednice? Znači, strah od nametnutih kolektivnih obrazaca koji trasiraju put unutar koga treba da se individualno razvijam. Ja želim da se razvijam u pravcu za koji smatram da je dobar za mene. Pa i ako griješim, to je moja stvar.
BHDANI
cini mi se, da je gosp. Mujkic dosta precizno formulisao srz problema nemogucnosti napretka nase zemlje sa troclanom azdahom.
sta vi mislite?
p.s. molim za pristojne i uljudne komentare, po mogucnosti uz osvrt na tekst
