http://www.monitor.cg.yu/broj/str_07.html
Kada su na teren istrčali fudbaleri SCG, u plavim dresovima koje su uzeli ne pitajući nikoga tokom ostavinske rasprave bivše SFRJ, preuzetoj himni bivše zajedničke domovine Hej Sloveni zviždali su 12. oktobra u Beogradu bez nostalgije i navijači BiH i SCG. Uprkos tome, a sudeći po političarima iz Srbije, Hej Sloveni će, zahvaljujući jednom golu u mreži BiH, možda preživeti do fudbalskog mundijala i nadživeti rezultate crnogorskog referenduma.
Na svetskom prvenstvu u junu igraće reprezentacija SCG, slažu se Vojislav Koštunica, stranački mu funkcioner Dragan Šormaz, Ivica Dačić iz Miloševićeve SPS i Aleksandar Vučić iz Šešeljevih radikala. Boris Tadić prikriveno, a njegov stranački potpredsednik Dušan Petrović otvoreno to priželjkuju. Za srpskog ministra Velimira Ilića je posle loptaškog dobitka od 1:0 "crnogorski referendum čisto gubljenje vremena".
Vlast i opozicija u istom antireferendumskom bloku. Zvezdan Terzić, predsednik Fudbalskog saveza Srbije kaže da je ono što se videlo 12. oktobra na tribinama stadiona koji se zove Marakana - po nesvesnoj identifikaciji sa poprištem tuđe slave u Rio de Žaneiru - "Srbija".
Čula se i videla Miloševićeva Srbija. Zviždalo se Ujedinjenim nacijama i njenim belim golubovima; isti čiča u gunju sa šajkačom izbačen u kasno leto iz sportskog centra u Podgorici i sa istim transparentom za koji je uskraćena podgorička publika bio je na Marakani.
Na ćiriličnom staračkom transparentu piše: "SCG - Srbija - Draža - četiri ocila"; zatim "Srpska is not Bosnia"; "Bijeljina je Srbija, nikad BiH", "Idi sama ko te jebe, može Srpska i bez tebe, federacijo, federacijo"; "Ferhadija nek se gradi, rušiće je Srbi mladi"; "Ubij, ubij Turčina" i "Nož, žica, Srebrenica". Otpevan je uobičajeni četnički repertoar lakih nota, a pored fudbalera poimence se skandiralo haškom odmetniku Ratku Mladiću. Zastava sa natpisom "Hvala ti, Ratko" vijorila se sve vreme utakmice na južnoj tribini, pored 50 kontrolnih kamera i neviđenog broja policajaca.
"Srbija, Srbija, orilo se po nemačkim ulicama, pobede nad Litvanijom i BiH samo su nagoveštaj srpskog uragana koji će se idućeg leta nadviti nad Nemačkom", izveštavaju iz Srpskog kulturno-umetničkog društva Oro u Frankfurtu.
U reprezentaciji SCG igraju Koroman, rođen na Palama, "sa srcem kao Romanija", ali i Duljaj, Kežman i Nađ. Igraju i reprezentativci iz Crne Gore. Ilija Petković, selektor fudbalske reprezentacije SCG prozvan kao "Napoleon iz Knina" i "Sveti Ilija", kaže posle utakmice da su najveće vrline igrača SCG "humanitarizam bez granica. Ko daje drugima i Bog njemu daje. Moralo im se vratiti na ovaj način". On, koji se vratio iz pečalbe po Evropi i Kini, a sina poslao svojim stopama, ponosan je na one koji misle da je "patriotizam ponikao u fudbalskoj bašti". I Mateja Kežman koji je dao patriotski zgoditak, pečalbuje u madridskom Atletiku. Pre toga je za milione eura zaigrao za Holandiju, pa Veliku Britaniju: "Prvo želim da se zahvalim bogu što smo ovde gde smo. Mnogo volim Srbiju. Kada je moja zemlja u pitanju, zbog nje gubim glavu", veli. Navijači boga i Srbije, apostoli zlatom natovarenog magarca.
Takvi su bili i novinski komentari: "Ma kakvi Englezi, Nemci i njihov kult reprezentacije. Niko nam ništa ne može kada se Srbi slože" (Večernje novosti). "Igrali su za naciju i oni su ponos Srbije" piše (Blic), u paničnoj potrazi za nacionalnimherojima nakon blamaže košarkaša, dosadašnjeg "ponosa nacije".
"Marakana se pretvorila u egzaltirano grotlo, a plavi su poleteli jedan drugom u zagrljaj. Srbija je eksplodirala. Zabole nas za Karlu i za Hag! Igrači su uz zvuke Marša na Drinu počeli proslavu". (NIN). "Srpski član Predsedništva BiH Borislav Paravac je navijao za one za koje je oduvek navijao - reprezentaciju SiCG. Utakmici je prisustvovao i predsedavajući Saveta ministara BiH Adnan Terzić, koji je, naravno, bodrio reprezentaciju BiH" (Kurir).
"U boj krenite junaci", platila je u oktobru oglas u svim dnevnicima TV Pink, stopama Željka Ražnatovića Arkana, vođe navijača i aktera haške optužnice, koji je "delije" podveo "tigrovima", a transparent "Nož, žica, Srebrenica" se od novembra 2002. i utakmice banjalučkog Borca sa sarajevskim "Željom" u "glavnom gradu RS" preselio u Srbiju.
Navijači su sistematski huškani na Bosance, tako da je rat počeo i prije prvog sudijskog zvižduka. Od 11 povređenih na beogradskom frontu, na fudbalskoj utakmici SCG - BiH, deset su gosti. Prihod sa utakmice je 300.000 evra, a šteta na stadionu je 50.000 evra. Navijači iz BiH, pojačani navijačima iz Sandžaka, napravili su najveću štetu ikada zabeleženu, tvrdi uprava stadiona, dok su, kako je video list Srpski nacional, "Srbi pobedili Bošnjake na terenu i na tribinama". Pevajući kako se srpska truba sa Kosova čuje, posle utakmice su desetine hiljada slavljenika popasli zelenilo na Trgu Republike. Uništile su sugrađanima, turistima i beogradskoj vlasti 6.000 sadnica cveća i više od 100 žardinjera.
Podsjetimo, kao kontrast: za Helene sport je bio igra, konkurencija, tržišna utakmica. Homer ne govori o pobedi, nego o uspehu, dometu, dosegu. Agonom (nadmetanje, takmičenje, megdan u viteštvu), Grci su sebe razlikovali od varvara. Etika "agona" je htenje da se bude bolji od drugih, da se bude aristos, plemenit.
Utakmica Hajduk - Crvena zvezda u Splitu je počela i završila rezultatom 0:0 dana 4. maja 1980. u 15 sati i četiri minute, a slike 22 fudbalera koji leže na travi zagrcnuti plačem obišle su svet. Vođa je otišao, ostala je teritorija. Titovi nasljednici, nejake vođe, su se pomamile. Borba je oko teritorija.
U maju 2002. u Beogradu je na smrt pretučen građanin Živorad Šišković, koji je pokušao da odbrani mladog Kineza od razularenih rasista Partizana, srećnih zbog pobede njihovog kluba. Navijači poseduju teritoriju, na tom mestu ima mesta samo za njih.
Dana 13. maja 1990. u Zagrebu je gostovala Crvena zvezda i "rat je počeo u Maksimiru". "Bad blue boys" i Arkanove "delije" ponovo su se posle godinu dana gledali po slavonskim i krajiškim rovovima. Podno zapadne maksimirske tribine je "oltar hrvatskim vitezovima" koji su izginuli u Domovinskom ratu. Navijački vitezovi pokazali su veliku upotrebnu vrednost.
U novembru je deseta godišnjica Dejtonskog sporazuma kojim je svet okončao rat Miloševićeve Jugoslavije protiv Bosne i Hrvatske. Srbija, kao što smo videli na Marakani, još ratuje.
Svi naši četnici
Ahmed Burić, novinar sarajevskih Dana, ekskluzivno za Monitor prenosi svoje utiske sa Marakane
U kafani Avala, preko puta zapadne tribine Marakane, u srijedu 12. oktobra na dan utakmice decenije, one između SiCG i BiH, stotinjak u dresove i šajkače s kokardom obučenih spodoba grmilo je - "jebem nanu, jebem nanu svakom muslimanu/a Turčinu, a Turčinu/pičku materinu". Tako je počelo.
Većina dijaloga koje sam tog dana čuo na (lažnoj) Marakani odvijali su se na ijekavici, ili na usiljenoj ekavici, koja odaje nesretne Prečane, koji u Beogradu pokušavaju naći mjesto pod suncem. Uglavnom su to frustrirani bivši ratnici, djeca izbjeglica iz Knina, Kostajnice, Trebinja ili Zenice. Pred stadionom je švercer kartama (opet lažnom ekavicom) ponudio ulaz bez karte za 500 dinara (oko 5,5 eura), "samo da dođe kolega, sad je odveo jednu grupu." Sve može, jer radi se o utakmici "u kojoj je pobeda nacionalni interes", kako su ustvrdili beogradski mediji.
"Nacionalni interes" Srbije uključio je i bosanske Srbe. Milorad Dodik, i njegov SNSD-a, kojeg se u Federaciji doživljava kao jedinu alternativu profašističkom SDS-u, iz Bijeljine su poslali 18 autobusa navijača iz države u kojoj se bori za vlast, i to da navijaju protiv te iste države. I još nešto, možda i najstrašnije. Duh propagandne mašine se oko "nacionalnog" interesa nije mnogo promijenio u odnosu na najcrnje dane Miloševićevog režima. Oni koji su gledali tv-prenos mi se kunu da nisu vidjeli ni transparent "Nož - žica - Srebrenica", niti dim od "topovskih udara" kojima su (uspio sam izbrojati 12, a kažu da ih je bilo 16) bosanski navijači sistematski gađani. Ako prelistate beogradsku štampu, nećete naći ništa od onoga što se na stadionu, zaista, događalo, pa je jasno da je oko "nacionalnog interesa" postojao konsenzus. Ono što boli je to jedinstvo u laži, ta svijest u mimikriji koja je ista i kod nekakvog imbecila iz sela kod Dervente, i kod reditelja tv-prenosa i urednika glavnih dnevnih listova u Beogradu.
Sve dok kokarda bude izraz nacionalne svijesti, a ne simbol prošlosti, mi ostali, kojima kokarda prijeti, ne trebamo i ne možemo igrati ovakve utakmice. Jer, ne mogu postojati "naši" i "tuđi" četnici, a upravo to nam je nametnuto. Mi iz Sarajeva imamo svoje komšije s Pala, oni iz Beograda imaju i njih i one "prave" iz Šumadije, vi u Crnoj Gori imate svoje, a najprosperitetnija Hrvatska je sve "svoje" četnike jednostavno - protjerala! Najvažnije je da zbog ove utakmice nije pala nijedna glava.
I na kraju, nešto sasvim lično: odmah po izlazu sa stadiona, u šumi kokardi, vidim usamljenog navijača, koji na leđima, kao plašt, nosi trobojnu zastavu na kojoj piše Montenegro. E, moja budalo!
--------------------------------------------------------------------------------
Noć dugih noževa
Imao sam prijatelja, možda i najtužniju dušu koju sam upoznao, koji je na svakom fudbalskom prvenstvu svijeta navijao za Brazil. "Zato što se Brazilci, a naročito Brazilke, najljepše raduju pobjedi", govorio je čovjek koji se tako rijetko radovao, te stoga znao vrijednost radosti.
Iz istih, takoreći estetskih razloga, čovjeku dođe da navija protiv nečeg što se zove Državna zajednica Srbija i Crna Gora, protiv timova iz zemlje u kojoj živi: zato što se naši sugrađani po pravilu šovinistički raduju, pa ako niste šoven, sve se u vama buni protiv te orgije mržnje. Jer šta se desi poslije velikih pobjeda reprezentacije Male Velike Srbije, kako bi se, ako bi ime odgovaralo sadržaju, morala zvati zajednička država Srbije i Crne Gore? Kada su zadnji put slavili pobjedu vaterpolista, umalo su linčovali ono malo preostalih Hrvata u Boki. Nakon pobjede fudbalera nad BiH, iako to naši mediji nisu zabilježili, na glavnom podgoričkom trgu grupe mladih patriota, već zadojenih mržnjom, prijetile su komšijama muslimanima i obećavale im nove pokolje. Iz njih su govorile frustracije njihovih očeva. Umjesto da ih nauče da nema novih ratova, očevi su im u amanet ostavili da završe ratove koje su oni vodili, a koje su im ostavili njihovi očevi. Tako se održava balkanski krug krvi.
Desi se utakmica, a onda se mržnja kao otpadne vode izlije na ulice i teroriše pristojan svijet, tako da čovjeku dođe da sa familijom napusti kuću i pobjegne u šumu, samo da ne čuje i ne vidi najanimalnije nacionalističko divljanje koje se može zamisliti. Ta scena u kojoj ima tek malo pretjerivanja: ljudi u šumama, u zbjegovima, dok rulja sa zastavama sa četiri S maršira ulicama koje je u svom besprizornom slavlju okupirala - ne podsjeća li to na rat? Naravno, jer "sport je ovdje tek nastavak rata drugim sredstvima". Ono što se propustilo u ratu, pokušaće se nadoknaditi u fudbalskoj utakmici.
Atmosfera u Beogradu ličila je na Noć dugih noževa, na istoriju koja se ponavlja... a ne bi smjela. Može li iko zamisliti da se na fudbalskoj utakmici između Izraela i Njemačke, u Minhenu recimo, pojavi transparent: "Biće opet Aušvic". Upravo to, prijetnja žrtvama genocida, desilo se u Beogradu. Zemlja čijem se predsjedniku u Hagu sudi za genocid nad Bošnjacima, na Marakani je obećala da će se genocid nastaviti: transparenti "Nož, žica, Srebrenica", "Ubij Turčina" i "Hvala ti Ratko" nisu drugo do zavjet koljača. Poruka koja je sa Marakane poslata Bosancima i Hercegovcima bila je jasna: pobjegli ste ispod Ratkovih i Radovanovih noževa, ali ćeraćemo se još. Navijači su jasno stavili do znanja: svi su oni Ratko. Mediji u Srbiji su, umjesto osude navijačkog divljanja, tvrdili da je to na Marakani bila prava Srbija. To i jeste najgore u svemu: čega se pametan stidi, time se budala ponosi.
SAN NASIH PRADEDOVA 
dojavio FIFA priču o rasističkim transparentima i nedoličnom navijanju jer takvih zapažanja nije bilo u izveštaju delegata. Ne bi trebalo zaboraviti da su potpuno identične, možda i gore scene viđane na „Koševu” prošle godine, pa niko iz FSSCG nije ni pomislio da odreaguje nesportski i traži „hleba preko pogače”. 
