Nacionalnost ili etnicka pripadnost

[edo_79]

nacija= država

nacionalnost je državljanstvo, građanstvo

etnička pripadnost je kulturno-politička kategorija jal ti politizirani kulturni identitet, grupa sa političkim ciljem stvaranja države

Tako je prijatelju

[Haman2]

Kao gradjani BiH mi imamo i svoju etnicku i odrednicu. Etnicka odrednice su: Bosnjak, Hrvat i Srbin i drugi. Kako mogu primijetiti neke misle da ako dobiju drzavljanstvo Njemacke ili Holandije postati automatski Nijemci ili Holandjani. Malo morgen sto rece pokojni S. Milosevic.

[animals]

Kao gradjani BiH mi imamo i svoju etnicku i odrednicu. Etnicka odrednice su: Bosnjak, Hrvat i Srbin i drugi. Kako mogu primijetiti neke misle da ako dobiju drzavljanstvo Njemacke ili Holandije postati automatski Nijemci ili Holandjani. Malo morgen sto rece pokojni S. Milosevic.

Ali su drzavljani iste..
kao I Srbi, Hrvati I Bosnjaci BiH...

[JoseMujica]

Kao gradjani BiH mi imamo i svoju etnicku i odrednicu. Etnicka odrednice su: Bosnjak, Hrvat i Srbin i drugi. Kako mogu primijetiti neke misle da ako dobiju drzavljanstvo Njemacke ili Holandije postati automatski Nijemci ili Holandjani. Malo morgen sto rece pokojni S. Milosevic.

i postaju u pravno-političkom smislu švabe ili holandezi

[mishic]

I narodi i pojedinci na ovim prostorima imaju ozbiljnu, čak vrlo ozbiljnu krizu identiteta.
Najbolji dokaz za to je čitav niz postova u kojima pojedinci u kojima čuće diktatori bi da diktiraju, ukidaju, čak i psuju neke od odrednica koje pojedinci po vlastitom izboru smatraju bitnim odrednicama vlastitog identiteta. Potreba da se vlastiti sud o nečemu nametne kao univerzalni i općevažeći princip koji bi trebalo nametnuti drugima umjesto da se i drugima omogući isto takvo pravo, da sami odaberu i definiraju ono što smatraju bitnim odrednicama svoga identiteta, blago rečeno, malo tukne na fašizam. Da ne govorimo o tome što pojedinci vlastite frustracije i animozitete promoviraju u općevažeća načela.
Sve ovo jasno pokazuje da smo mi još jako daleko od onoga što jeste bitna pretpostavka demokratije. Valja se uzdići do nivoa kada se drugom daje isto ono što se želi sebi. A očito je da je to težak i dug put a da pojedinci koji bi ukudali, nametali, zabranjivali itd. još ni krenuli nisu!!!

[Haman2]

Mozda malo dosadjujem sa ponavljanjem nekih stvari kao npr. koja je razlika izmedju naroda, nacije, drzavljanstva, sta je nacionalizam, zasto uposteno definsemo neke pojmove, zasto ne koristimo pojam nacionalsovinizam itd.

Kad sam bio student morao sam uciti razne definicje nekih pojmova. Ovim zelim kazati da u drustvenim naukama svaki iole poznatiji autor ima svoju definiciju nekog pojma. Mnoge definicje imaju puno zajednickog ali i razlicitog. Opcenito receno malo je autora koji se slazu. Tako npr. neki danas upotrebljavaju pojam religija neki opet pojam vjera.

Sta ce neko od nas prihvatiti kao ono objektivno stvar je nas samih. Ja sam recimo misljenja da je religija opsti a vjera posebni pojam. Dakle, za sve vjere kazemo religija ili skup vjera je religija, a vjere su judizam, hriscsanstvo, islam, hinuizam,budizam, sintoizam itd. Neki ce opet kazati da sve nabrojano nisu vjere, nego su vjere ili religije (zavisno od definicije samo ................. itd.

U drustvima gdje je vladali socijalisti, socijaldemokrati i komunisti pojam nacionalizma je uopsteno definiran, pa pod tim pojmom danas svako podrazumijeva svata. To se najbolje vidi iz izjava nasih vodja: SDP-a, DF, NS pa i onih drugih, jer smo prihvatili takav opsti pristup koji smatramo valjanim. Oni ne znaju za pojam nacionalsovinizam, koji odmah sve razlucuje i jasno odredjuje sta je nacionalizam a sta je ono drugo sto mi guramo pod pojam nacionalizam

Kod nas narodne stranke osudjujemo. Osude dolaze iz redova bivsih komunista koji su se raspadom socijalistickog drutva transtvormirali u socijaldemokrate i sad navodno rabe njihovu ideologiju. Oni smatraju da ne mogu naci nista zajednicko sa narodnim strankama.

U Njemackoj npr. krscanski demokrati mogu da saradjuju sa socijaldemokratima. Zasto, pa to su gotovo uvijek dvije najjace stranke i ako postignu dogovor onda Njemacka ima stabilnu vladu. Stabilna vlada je garant uspjeha i zadovljava interese najveceg broja gradjana, autohtonih Nijemaci, doslejenika: Bugara, Rumuna, Srba, Hrvata, Poljaka, Turaka, koji imaju njemacko drzavljansvo itd .

A sta mislite da i mi imamo : hriscansku, islamsku ili kriscansku demokratsku uniju. Kakvu bi tek dreku digli ovi iz SDP, DF i NS.

Mi smo uvijek nekako specificni. Sto kod drugih moze kod nas ne moze i da ne nabrajam dalje.

[gazija54]

I narodi i pojedinci na ovim prostorima imaju ozbiljnu, čak vrlo ozbiljnu krizu identiteta.
Najbolji dokaz za to je čitav niz postova u kojima pojedinci u kojima čuće diktatori bi da diktiraju, ukidaju, čak i psuju neke od odrednica koje pojedinci po vlastitom izboru smatraju bitnim odrednicama vlastitog identiteta. Potreba da se vlastiti sud o nečemu nametne kao univerzalni i općevažeći princip koji bi trebalo nametnuti drugima umjesto da se i drugima omogući isto takvo pravo, da sami odaberu i definiraju ono što smatraju bitnim odrednicama svoga identiteta, blago rečeno, malo tukne na fašizam. Da ne govorimo o tome što pojedinci vlastite frustracije i animozitete promoviraju u općevažeća načela.
Sve ovo jasno pokazuje da smo mi još jako daleko od onoga što jeste bitna pretpostavka demokratije. Valja se uzdići do nivoa kada se drugom daje isto ono što se želi sebi. A očito je da je to težak i dug put a da pojedinci koji bi ukudali, nametali, zabranjivali itd. još ni krenuli nisu!!!

To se moze postici u jednoj gradjanskoj Republici B i H u kojoj bi bila svima zagarantovana osnovna ljudska prava.Sa bilo kojim drugim uredjenjem uvjek ce postojati pobjednika i gubitnika i vjecitog nezadovoljstva a u takvom drustvenom uredjenju nikom nece bit dobro....
Ponavljam nacionalisti nikada ne rade nesto protiv svoje drzave, nikada se nisu borili protiv nje, nego bas suprotno ginuli su za nju. Ovaj nas dvojac brez kormilara jedan etnicki Hrvat a drugi etnicki Srbin rade sve protiv svoje drzave zarad svojih etnickih drzava iz komsiluka, i oni nisu nikakvi nacionalisti nego obicni teroristi-separatisti! Podloga te tvrdnje je ta sto je Bosna starija od svih svojih naroda, od svih koji danas u njoj zive pa prema tome nemaju nikakvo pravo komadati je, kako to oni zamisljaju...

[Haman2]

[Haman2]

BOŠNJAČKA BORBA ZA IME, DOMOVINU I DOSTOJANSTVO
Autor: Akademik dr. Suad Kurtćehajić

Akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić 1997. godine, povodom knjige „Bošnjačka politika“ akademika prof. dr. Muhameda Filipovića, objavio je tekst u nacionalnom heftičniku “Ljiljan”, koji, ni danas nakon 22 godine, nije izgubio ništa od svoje aktuelnosti. U nastavku tekst objavljujemo u cjelosti.

AKADEMIK PROF. DR. SUAD KURTĆEHAJIĆ: Prije svega, velikosrpske politike nastojale su razbiti bošnjaštvo kao odrednicu za žitelje Bosne, te od bošnjačkog naroda pravoslavne vjeroispovijesti oformiti srpski a od bošnjačkog naroda katoličke vjeroispovijesti, hrvatski nacionalni korpus. Bošnjacima muslimanima davane su različite formule za njihovo nacionalno određenje, a uskraćivana im je jedina njihova autentična odrednica. Na ovaj način nastojala se Bosna obezglaviti i ostavit bez svog matičnog naroda, čime bi se pokušaji njenog dijeljenja i prisajedinjenja Srbiji ili Hrvatskoj mogli lakše otvariti.

U ovoj knjizi autor daje kratak historijski osvrt na razvoj Bosne stavljajući akcenat na bošnjački identitet kao historijski jednu utemeljenu odrednicu za žitelje Bosne, ukazujući pritom na sve probleme novije historije sa kojima je Bosna, a naročito bošnjački narod bio suočen.

Prije svega, velikosrpske politike nastojale su razbiti bošnjaštvo kao odrednicu za žitelje Bosne, te od bošnjačkog naroda pravoslavne vjeroispovijesti oformiti srpski a od bošnjačkog naroda katoličke vjeroispovijesti, hrvatski nacionalni korpus. Bošnjacima muslimanima davane su različite formule za njihovo nacionalno određenje, a uskraćivana im je jedina njihova autentična odrednica. Na ovaj način nastojala se Bosna obezglaviti i ostavit bez svog matičnog naroda, čime bi se pokušaji njenog dijeljenja i prisajedinjenja Srbiji ili Hrvatskoj mogli lakše otvariti.

Bosna i Bošnjaci oduvijek

Ovi procesi datiraju od polovine XIX stoljeća pa naovamo i poprimili su različite oblike. Nažalost, ove intencije imale su velikog uspjeha u praksi, a to se najbolje može vidjeti ako se pogleda posljednji popis stanovnistva u BiH od 1991. godine, gdje osnovnu strukturu stanovništva čine Muslimani, Srbi i Hrvati. Izgleda paradoksalno Bosna bez Bošnjaka, kao naprimjer kad bi rekli Francuska bez Francuza ili Njemačka bez Nijemaca.

Akademik prof. dr. Muhamed Filipović autor „Bošnjačka politika“



Profesor Muhamed Filipović pokazuje kako je došlo do ove situacije, pojašnjavajući političke interese i razloge koji su do ovoga doveli. Veliku pažnju u knjizi poklanja činjenici da do druge polovine XIX stoljeća, kada je Bosna u pitanju, nije bilo spomena o nekom drugom nazivu za žitelje Bosne osim termina Bošnjanin, koji je u periodu Otomanske imperije poprimio blagu izmjenu u terminu Bošnjak. Ovdje se, naravno, misli na sve one koji su rođeni u Bosni i nju kao takvu osjećaju kao svoju domovinu. Za ostale, čiji je broj bio minoran korišteni su različiti termini kao Dubrovčanin, Račanin, Vlasi, pa i Srbi i Hrvati. No ovdje treba istaći da je za svo domaće stanovništvo, bez obzira na vjersku odrednicu, dakle u periodu srednjeg vijeka za pripadnike Crkve bosanske, katolike i ortodokse u Bosni korišten jedino termin Bošnjanin ili Dobri Bošnjanin i nijedan drugi, a to se može vidjeti iz svih dostupnih izvora. Ista je situacija i nakon što Bosna gubi srednovijekovnu državnost i pada u krilo Otomanske imperije, s tim što u tom periodu termin Bošnjanin vjerovatno usljed uticaja turskog jezika biva zamijenjen terminom Bošnjak, koji na istovjetan način predstavlja tokom čitavog trajanja Otomanske imperije jedinu odrednicu za svo domaće stanovništvo u Bosni bez obzira da li pripadaju islamskoj, pravoslavnoj, katoličkoj ili jevrejskoj religijskoj tradiciji. Do ulaska u drugu polovinu XIX stoljeća iz dokumenata kako domaćih tako i stranih mogu se provjeriti spomenuti navodi, odnosno stanovnici Bosne kako katolici tako i pravoslavni sebe ne označavaju nikako drugačije nego Bošnjacima.
Također potrebno je naglasiti da je u periodu prihvatanja islama u Bosni do sredine XV stoljeća, pa do prema autorovim riječima, sredine XVII stoljeća, islam u Bosni prihvatilo 80% stanovnika Bosne, te da su Bošnjaci muslimani bili osnovna poluga očuvanja Bosne u periodu Otomanske imeprije. Oni su također bili nosioci emancipatorskih ideja za oslobođenje Bosne ili pak širu autonomiju, što je pokušano u pokretu za autonomiju Bosne pod vodstvom Huseina – kapetana Gradašćevića. Ovaj pokret je bošnjački narod skupo platio dvadesetogodišnjom nečuvenom torturom u kojoj su stradali mnogi muslimanski prvaci.

Srpski i hrvatski velikodržavni ideolozi

Bošnjački muslimanski narod je također, kada je odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna data na okupaciju Austro-Ugarskoj, bio osnovni naosilac oružanog otpora protiv daleko moćnije vojske Austro-Ugarske monarhije. Nezadovoljni novonastalom situacijom, nakon što je njihov oslobodilački otpor krvavo ugušen, mnogi Bošnjaci muslimani napuštaju Bosnu i odlaze u Tursku. Paralelno sa tim dešavanjima srpski i hrvatski ideolozi velikodržavnih koncepcija kuju planove kako da prošire svoj uticaj na Bosnu.

U tom smislu sistematskim djelovanjem zasnovanim na velikosprpskom ideologizmu oličenom u Garašaninovu Načertaniju nastoje se najeminentniji bošnjaci pravoslavci privoljeti za ideje srpstva kako bi oni sami kasnije postali glavni misionari u razvoju tih ideja. Tako je od bošnjačkog pravoslavnog stanovništva Bosne oformljen srpski nacionalni korpus. Slično je, samo nešto kasnije, bilo i sa hrvatizacijom bošnjačkoga kotoličkog stanovništva.

Autor ukazuje u svom djelu da stratezima velikosrpske i velikohravatske koncepcije nije bilo dovoljno što su od Bošnjaka pravoslavaca i katolika napravili ono što oni nisu, Srbe i Hrvate, već su svoje snage usmjerili i da eliminiraju najjaču snagu očuvanja Bosne, Bošnjake muslimane, na taj način što su osporavali njihov racionalni identitet pretvarajući ih u vjersku zajednicu.

Historijske okolnosti, nastale nakon Prvoga svjetskog rata i stvaranja zajednice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca takvim su tendencijama naročito išle u prilog. Bošnjački narod našao se u potpunoj nezaštićenosti. U isto vrijeme servirane su mu ideje o navodnoj inovjeronosti muslimana, odnosno da su muslimani vjerska grupacija čiji su pradjedovi bili Srbi, odnosno Hrvati, te da su oni u periodu Otomanske imperije, zarad lakšeg života i trenutnog boljitka, izdali „predjedovsku vjeru“ i prihvatili islam. Ako su u to i mogli ubijediti ponekog bošnjačkog političkog ili kulturnog „prvaka“, nisu mogli za to pridobiti bošnjačkomuslimanske mase. Razlog u tome vjerovatno treba tražiti u onome što bismo mogli nazvati kolektivno podvjesno. Naime, iako im je na hiljade načina osporavan identitet, iako su držani u neznaju naspram vlastite historije, podsvjest bošnjačkoga muslimanskog naroda pokazala se mnogo efikasnijom odupirući se svim lažnim konstrukcijama kojima je borbardirana njihova svijest i jasno osjećajući da je njihov identitet drugačiji od identiteta Srba i Hrvata.

Rezultat te borbe i bezuspješnog pokušaja našao je svoj izraz u činjenici da je u periodu AVNOJ-evske Jugoslavije krajem sedamdesetih, konačno shvaćeno da Bošnjaci muslimani nikad u masovnom broju neće pristati da budu Srbi ili Hrvati, te da će radije biti neopredijeljeni ili supranacionalni poput prihvatanja ideje jugoslavenstva ako već ne može drugačije. Doduše neki bošnjački intelektualci bili su prevareni na taj način što su razrađeni mehanizmi indokrinacije djelovali na njihov um, mada je to , posigurno, za njih bio bolan proces, jer su morali da se i emotivno prilagode novousvojenom konceptu.

Pogledi na Bosnu kao na ničiju i kao na svačiju zemlju

Ovdje se radi o interesantnom fenomenu. Iako je bošnjačkomuslimanski narod bio izloran od vlastite historije, iako su mu nuđeni kvazikoncepti koji su imali svoju logiku, nije se uspjelo u tendenciji da se većina tog naroda veže za takve kvazikoncepte jer je moć podsvjesti bošnjačkoga naroda osjećala da se to kosi sa strukturom njihovog bića. Rezultat takve spoznaje je da se Bošnjacima muslimanima omogućilo da se konstituiraju i izjašnjavaju kao zaseban nacionalnu entitet, no formula koja je pritom nađena bila je mimikrijska. Naime, određeno je da je bošnjačkomuslimanski narod može nacionalno izjasnit kao muslimani sa velikim M. Tako da, iako je postignut neki napredak, oni su i dalje bili odvojeni od svoga autentičnog, prirodnog i historijski zasnovanog nacionalnoga imena. Tako su ispali neka vrsta nacije stvorene dekretom gdje je religijsko identificira sa nacionalnim, a ustvari radi se o narodu starom više od hiljadu godina sa jasno profiliranim nazivom.

Na ovaj način problem bošnjačkog naroda bio je samo prividno riješen, a ustvari pravog rješenja nije bilo. Iako je Bošnjačkim muslimanima po prvi put u najnovijoj historiji data mogućnost da se deklariraju kao zasebna nacija, konstrukcija musliman sa velikim M kao nacionalno određenje odvojila ih je od njihove vijekovne domovine Bosne čiji su oni kroz vijekove bili najveći branioci i nosioci njezina očuvanja. Na taj način na Bosnu se moglo gledati kao na ničiju zemlju ili pak na Bosnu kao svačiju zemlju čime su stvoreni preduvjeti za krvavi pir 1992.godine. Takvim planovima usprotivio se bošnjačkomuslimanski narod, koji je, iako decenijama manipuliran, aktiviran u sebi iskonske instikte, za očuvanje njegove jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Na kraju bi završio mišlju da su Bošnjaci posljednih decenija neprekidno tražili sabe i svoj dom, a kad su sve to konačno našli, shvatili su da su sve vrijeme bili u svom domu, samo toga nisu bili svjesni. Knjiga profesora Filipovića, na to najizravnije ukazuje.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=66887