Na koji nacin pokazati bijes, tugu i nezadovoljstvo 11.jula?

[Cholina_Lokica]

http://www.facebook.com/album.php?aid=1 ... =534237705

nisam znala gdje da stavim... slike iz beograda juce... u organizaciji zena u crnom, podsjecanje na srebrenicu i akcija prikupljanja cipela

[shuriken]

dobar način je bio da se dođe pred predsjedništvo danas u podne,
ali malo ko je iskoristio tu priliku
srebreničani, slučajni prolaznici i mozda jos par stotina ljudi

[jazzer]

Ako imate vremena procitajte ovo. Mene je steglo u plucima, jedva sam se izborio za zrak. Ako i nije ovaj tekst
u skladu sa temom, oprostite mi.

Odlomak iz knjige ''Duša u leptiru'',
Šefka Begović-Ličina

Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.
Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Ravnicom odliježu tekbiri:
- Allahu ekber!
Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na broju 125.
Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe.
- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim. Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.
Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni.
Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.
- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad! Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.
- Evo nas 505 tabuta!
Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima, kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama.
Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.
- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s Bosnom za nama.
Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.
- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!
- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!
Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.
- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski.
Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.
- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!
Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, kao da je pred Kijamet.
Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san.
Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu broj 125.
Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo...
Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim.
- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!?
- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!
Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno.
- Lanetosum! - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi.
Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!
- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!
Neka nijesi otišla, a molio sam te: "Idi, Zejna, spasi se!", govorio sam ti. "Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju." Danas mi milo što smo zajedno.
Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja.
- Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena!
- Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!
Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.
- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...
- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?
Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo kad stignemo.
Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uzbrdo.
- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?
Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.
- Ne volim te!
- Lažeš!
Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš.
- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.
Je li ti ostao makar pramen kose?
Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom.
Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.
Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š.
Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom.
- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.
Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja.
- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa.
Ne boj se, nevjesto moja!
Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.
Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

Allah im se smilovao svima i podario lijepi dzennet.

[Gospoda Ministarka]

Ako imate vremena procitajte ovo. Mene je steglo u plucima, jedva sam se izborio za zrak. Ako i nije ovaj tekst
u skladu sa temom, oprostite mi.

Odlomak iz knjige ''Duša u leptiru'',
Šefka Begović-Ličina

Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.
Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Ravnicom odliježu tekbiri:
- Allahu ekber!
Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na broju 125.
Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe.
- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim. Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.
Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni.
Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.
- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad! Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.
- Evo nas 505 tabuta!
Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima, kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama.
Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.
- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s Bosnom za nama.
Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.
- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!
- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!
Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.
- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski.
Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.
- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!
Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, kao da je pred Kijamet.
Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san.
Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu broj 125.
Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo...
Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim.
- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!?
- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!
Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno.
- Lanetosum! - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi.
Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!
- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!
Neka nijesi otišla, a molio sam te: "Idi, Zejna, spasi se!", govorio sam ti. "Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju." Danas mi milo što smo zajedno.
Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja.
- Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena!
- Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!
Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.
- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...
- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?
Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo kad stignemo.
Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uzbrdo.
- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?
Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.
- Ne volim te!
- Lažeš!
Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš.
- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.
Je li ti ostao makar pramen kose?
Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom.
Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.
Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š.
Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom.
- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.
Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja.
- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa.
Ne boj se, nevjesto moja!
Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.
Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

Allah im se smilovao svima i podario lijepi dzennet.

Allahrahmetile.

jazzer, hvala.

[Big Boy]

Ako imate vremena procitajte ovo. Mene je steglo u plucima, jedva sam se izborio za zrak. Ako i nije ovaj tekst
u skladu sa temom, oprostite mi.

Odlomak iz knjige ''Duša u leptiru'',
Šefka Begović-Ličina

Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.
Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Ravnicom odliježu tekbiri:
- Allahu ekber!
Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na broju 125.
Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe.
- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim. Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.
Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni.
Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.
- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad! Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.
- Evo nas 505 tabuta!
Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima, kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama.
Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.
- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s Bosnom za nama.
Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.
- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!
- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!
Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.
- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski.
Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.
- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!
Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, kao da je pred Kijamet.
Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san.
Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu broj 125.
Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo...
Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim.
- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!?
- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna!
- Allahu ekber! Allahu ekber!
Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!
Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno.
- Lanetosum! - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi.
Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!
- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!
Neka nijesi otišla, a molio sam te: "Idi, Zejna, spasi se!", govorio sam ti. "Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju." Danas mi milo što smo zajedno.
Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja.
- Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena!
- Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!
Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.
- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...
- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?
Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo kad stignemo.
Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uzbrdo.
- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?
Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.
- Ne volim te!
- Lažeš!
Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš.
- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.
Je li ti ostao makar pramen kose?
Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom.
Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.
Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š.
Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom.
- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.
Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja.
- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa.
Ne boj se, nevjesto moja!
Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.
Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

Allah im se smilovao svima i podario lijepi dzennet.

Tuzno i dojmljivo... tuga jedna velika... ogromna.

Da im Bog da vjecni rahmet i lijepi dzennet.

[black]

neka im Allah podari vjecni rahmet

[ladyblue18]

http://www.facebook.com/album.php?aid=1 ... =534237705

nisam znala gdje da stavim... slike iz beograda juce... u organizaciji zena u crnom, podsjecanje na srebrenicu i akcija prikupljanja cipela

Ja se divim hrabrosti ovih zena.

[djana h]

11.jula gledam TV prenos ukopa zrtava,sjetna sam i objasnim ponesto svom potomstvu kad pitaju zasto sam tuzna.Zrtava,svih,sjetim se cesce ,a ne samo na ovaj tuzni dan.sada je kasno i nista vise ne mozemo uciniti za zrtve,ali mozemo postovati njihovo zrtvovanje,spomenuti ih,jednostavno da ne zaboravimo.

[Braco Alija]

NEMA ZABORAVA
NEMA OPROSTA

Neka im je vječni rahmet.

[neprilagodjena]

zaista dojmljivo milim vas izdvojite vremena i pročitajte...


Ne boj se sine (pismojedne majke, Srebrenica )

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili Ti si moćan, jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se sine, tu je majka.
Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.
Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Majka

Evo procitala i ne mogu da dodjem sebi

Suze same pocele da teku,mislim na svog malog sina koji u svom kreveticu mirno lezi i spava.

Neka im je rahmet dusi.

Ne do bog nikome vise

[fixer]

Strasno. Gnusno. Zalosno. Koliko je samo potrebno da se jedan zivot razvije,a koliko malo je potrebno da se unisti.

[james_dean]

neka im je vjecni rahmet

[innovision]

evo citam ove tekstove stislo mi se nije ovako ima par godina....
i samo mi misao u glavi

sta uradise monstrumi ljudima koji se rodise pored njih samo sa drugim imenom...sta uradise...

[djana h]

Pratim od jutros prenos iz Srebrenice,pa malo ugasim,tolika tuga mi se skupi,pa onda opet gledam par desetaka minuta...a majke koje su izgubile djecu i ostale clanoce porodice ne mogu ni ugasiti,ni prebaciti svoj bol.On je uvijek tu,ne umanjen,nikad preboljen....
Neka im je vjecni rahmet.

[cyprus]

Gledam ovaj direktni prijenos i stvarno ne znam šta bih rekao Pretužno... Pitam se samo znači li šta ovim majkama i porodicama koje su izgubile najbliže ova silna politička govorancija...

[sa2101]

Gledam ovaj direktni prijenos i stvarno ne znam šta bih rekao Pretužno... Pitam se samo znači li šta ovim majkama i porodicama koje su izgubile najbliže ova silna politička govorancija...

E, to me najvise nervira Dodje gomila nekih praznih faca u svojim novim odjelima, deklamuju identicne govore, pricaju o suosjecanju, a nista od toga nije iskreno, i nista od toga se ne poprati djelima. Niko od njih ni ne pomisli na Srebrenicu osim ovog tuznog 11. jula. Dodju tamo i prave se govornici

[zelenashica]

Neka im Allah podari vjecni rahmet, a onima koji su ostali iza njih u bolu i suzama podari sabura i snage .

[ružmarin-a]

Zaista, teško je izabrati i naći riječi kojima se mogu opisati i izraziti na današnji dan : tuga, bol, gorčina...

paranje neisplakanih suza negdje u sredini grla...ili nagriženi obrazi od suza...

susosjećanje sa Srebreničanima, fatihe za njihove najmilije


Neka je vječni rahmet svim nevinim dušama! Amin!

[F.G.R.]

Ovo je strasno, iznova, svake godine, po 15 min gledas i ne mozes dalje...kako li je tek tim ljudima, cijelu godinu, svaki dan, 15 godina....

[Prozor]

Evo nakanjujem se da nešto napišem, a bojim se šta god da napišem da neće biti dovoljno....zapravo i neće, jer kako bi bilo? kakve riječi mogu opisati genocid u srebrenici? šta god da napišeš, bar meni, izgleda samo kao mrtvo slovo na papiru(ekranu), bez emocija, bez ičega....

reče danas ona na televiziji, bošnjački pjesnik mula mustafa bašeskija nije nikad, kada bi recimo četvero ljudi, njegovih savremenika, umrlo, napisao "danas je umrlo 4 ljudi", već uvijek danas je umro jedan čovjek, i još jedan, i još jedan, i još jedan čovjek! jer svaki čovjek je svoj mikrokosmos, svoj svijet, sasvim zasebna individa, a na kraju se nakon ovakvih ubijanja sve svede na puku statistiku.....

u srebrenici je ubijeno preko 8000 ljudi, a od njih je danas ukopano čini mi se 775....njih su ubili drugi ljudi, njihove komšije, poznanici, i tamo neki sa one strane rijeke....došlo ih je odsvakle da ubijaju.....jer srebrenica se herojski držala, nanosila nesreće tim silncima i rušila im njihov ponos i oholost tu na pragu srpske matice.....a onda su crvi dočekali trenutak da se domognu srebrenice i njenih bošnjaka, i nisu štedili ni vrijeme ni noževe ni žice ni municiju da sve do korijena istrijebe.....

ne mogu, makar bilo sebično, nabrajati sve one koji su odgovorni na ovaj ili onaj način, ne mogu spekulisati o njihovim motivima niti komentarisati one koji su danas došli u potočare od političara.....

samo ću konstatovati ono što svi znamo, da su u srebrenici ubijeni ljudi, samo zato što su muslimani, i da danas njihovi najmiliji, mnogi od njih, žive u sjeni tog kobnog ljeta, živeći, za mrtve.....a dželati, većina, su još slobodni, uključujući ratka mladića.....

Dragi Allahu, podari šehidima Tvoju milost i daj im Tvoj džennet,
dragi Allahu, podari poridacama šehida sabur i poboljšaj njihove prilike,
naš Gospodaru, učini Srebrenicu opomenom za sve Bošnjake, da više nikad ne dopuste nešto tako dušmaninu,
Svemoćni Allahu, kazni dželate i one što ih podržavaju, ponizi ih i daj im muku i na ovom i na onom svijetu,
Gospodaru naš, nedaj da se ikome igdje ikada ponovi Srebrenica! Amin!

[ružmarin-a]

Dragi Allahu, podari šehidima Tvoju milost i daj im Tvoj džennet,
dragi Allahu, podari poridacama šehida sabur i poboljšaj njihove prilike,
naš Gospodaru, učini Srebrenicu opomenom za sve Bošnjake, da više nikad ne dopuste nešto tako dušmaninu,
Svemoćni Allahu, kazni dželate i one što ih podržavaju, ponizi ih i daj im muku i na ovom i na onom svijetu,
Gospodaru naš, nedaj da se ikome igdje ikada ponovi Srebrenica! Amin!

AMIN

[BHCluster]

Poslati buket sa 11 bijelih ruza premijeru RS-a.

[Pre94tender]

nisam bas cesto na forumu pa se izvinjavam ako sam postavio ovaj odgovor u temu u kojoj mu nije mjesto ali pojavila se nova grupa na facebooku koja vrijedja Srebrenicu i 11 juli molim vas sve da praijvte grupu koju su opet napravili neki maljoljetnici koji veze nemaju osim vrijedanja i psovanja po zidu te grupe :@ ovo je stvarno tuzno http://www.facebook.com/profile.php?id= ... 005&v=wall

[Magarece_godine]

Nekoliko dana sam proveo u Srebrenici. Necu pisati o boli koja se tamo osjeti u zraku. Zelim da kazem kako sam ponosan sto sam Bosanac i Bosnjak. Studenti iz Mostara su pjesacili 14 dana (oko 460km) i dosli u Srebrenicu. Majkama su predali zastavu BiH i zastavu RBiH. Biciklisti iz Bihaca su tako ponosno i grandiozno iz Bratunca dosli do Potocara. Sve mladi momci. Oni PAMTE i NE ZABORAVLJAJU. Ucesnici Marsa mira ove godine iz svih gradova BiH. Nekako najvise Krajisnika. Natpisi na majicama BUZIM - SREBRENICA, SANSKI MOST, TUZLA U SREBRENICI, ZENICA, KONJIC .... i tako puno bh gradova. Samo nazalost nista Sarajevsko ne vidjoh. Znam da su Sarajlije danas sugradjani sa ljudima iz Istoce Bosne, i znam da su im pruzili mnogo, ali ljudi iz "malih" bh gradova bili su primjer. A primjer valjda treba doci iz glavnog grada. Helem, naredne godine spreman sam platiti stampanje majica za Sarajlije koji ce ici u Srebrenicu.

11 Juli

Dzenaza. 11:30 Pocinju govori i govori i govorancije ... i tako dugo dugo ... Tek u 14 sati tabuti krecu ka mezarima... Kako su tabuti krenuli prema mezarima, tako su visoki zvanicnici krenuli u svoje skupocjene automobile... I puno raje je krenulo ka autobusima i autima ... Nekako sam imao osjecaj da u tom momentu Srebrenicani ostaju opet sami ... Bas kao 1995 ... Strpljivo su cekali da dodju do Potocara, propustajuci razne delegacije, onda su po toplom vremenu sacekali da se zavrse govorancije, i u najbolnijem momentu ostali sami ... Jebga ....