ovako

pasha je izgleda jedva dochekao da se otvori ovaj podforum, a i ne chudi me nimalo pravac u kojem se vrte diskusije

ne mozhemo mi bez srednjevjekovlja i osmanlija, pa dzhaba sve

al neka, bice valjda nekad i drugih tema
ja bih da se malchice vratim na samo pitanje kojim je otpocheta tema, dakle ono o "kontinuitetu" i dzhajinoj "tezi", ali prije svega cu neshto malo o samom dzhaji.
dakle, porediti srecka dzhaju ili stavljati ga u istu ravan sa onim ultranacionalistima iz SANU je prilichno neprimjereno.
od njegovih radova dosada,
konfesionalnost i nacionalnost za mene jeste najkontroverzniji (i kvalitetno najslabiji), upravo zbog teze koju je pasha ovdje iznio, a sa kojom se ja ne slazhem

a ubrzo cu objasniti i zashto

no, njegova ostala djela, prvenstveno
bosna i hercegovina pod austrougarskom vlashcu, te
politichki realitet jugoslavizma (nisam sigurna da li su knjige ovako prevedene kod nas, ja sam ih chitala na njemachkom originalu) su stvari i te kako vrijedne chitanja, prilichno dobro reshershirane. shta god se moglo prebaciti dzhaji i koliko god se ne slagali sa nekim njegovim zakljuchcima i interpretacijom izvora (a ja mu osim toga spochitavam i izbor izvora, jer je ogranichen) jedno mu se ne mozhe spochitati -- a to je mitomanija. to shto su odredjeni krugovi njega stilizirali maltene kao "neprijatelja" svega bosanskog i boshnjachkog, govori vishe o njima, a manje o dzhaji samom. dzhaja nikada za boshnjake/bosanske muslimane nije tvrdio niti da su srbi niti hrvati, a nije on chlan nikakve hrvatske akdademije nauka ili slichnih gluposti, nego ANUBiH.
tachno je da on nastupa sa odredjene pozicije, uoblichene njegovim vlastitim (bosanskim) hrvatstvom odnosno katolichanstvom (dzhaja je bivshi franjevachki fratar), ali to perspektiviranje je sasvim normalno i rijetko koji istorichar ce se naci za kojeg se mozhe tvrditi da se potpuno oslobodio uticaja koji proizilaze iz njegove vlastite ideoloshke pozicije. neki to rade manje, neki vishe, a dzhaja to radi vishe konkretno onda kada govori o istorijskoj ulozi hrvata u bosni, tu njegova nauchna nepristrasnost koje se inache pridrzhava, prilichno pada u vodu.
dalje, njegova djela se trebaju shvatati i u kontekstu istoriografske polemike o stvarima o kojima pishe. istorichari ne pishu uvijek da "saznaju istinu", niti se drzhe one von rankeove da hoce da "znaju kako je zaista bilo", nego su njihovi radovi uvijek i manje-vishe polemichki odgovori na odredjene teze koje zastupaju drugi, na odredjene tendencije u nauci, itd. itd. u tom kontekstu se dzhajina djela trebaju razmatrati i kao reakcije na jedan cijeli korpus radova u kojima se spominje srednjevjekovna bosna, odnosno osmansko carstvo.
ovdje posebno mjesto zauzima pricha o "bogumilima" koji su navodno masovno preshli na islam zbog slichnosti izmedju njihove i islamske religije. upravo ova teza se dugo odrzhavala kod nas, usprkos radovima poput recimo finea te inache radovima o krishcanskoj herezi u evropi iz kojih se da zakljuchiti da su bogumili bili i te kako prisutni u bugarskoj, ali da o njihovom postojanju kod nas nema nikakvih sigurnih podataka, osim izvora katolichke crkve... a i ovdje znamo da su crkveni kronichari imali obichaj da koriste termine koji su neadekvatno opisivali odredjenu grupu, odnosno da su prishivali etikete grupama koje su smatrali hereticima, chesto i ne poznavajuci uchenje tih grupa (kao shto je fine pokazao u sluchaju bosanskih "krstjana", paterena, ili chega vec... )... i dzhaja je napao tu tezu kojom se pokushavao uspostaviti kontinuitet izmedju srednjevjekovne bosne preko osmanskog carstva pa do danas, kao shto uostalom radi i dosta drugih istorichara kojima sigurno nije cilj da negiraju bilo kakvo bosanstvo.
medjutim, shta radi dzhaja po ovom pitanju? potvrdjuje nalaze koji se prema "bogumilskoj tezi" odnose krajnje sumnjichavo (glavni adut je nedostatak izvora, te je stoga svaka sumnja asolutno prihvatljiva), ali -- ne pruzha nikakve alternative. dzhaja ne odgovora na pitanje zashto se islamizacija u bosni odvijala u ovakvim razmjerama, dok je situacija vec bila sasvim drugachija recimo u bugarskoj i srbiji... socijalni uzroci islamizacije kod njega su totalno sporedni, a time na kraju krajeva -- ne doprinosi ama bash nishta novo ovoj tematici, nishta shto ostali istorichari poput chubrilovica, filipovica, handzhica ili finea nisu vec ustvrdili... jedini njegov znachajniji doprinos ovom pitanju jeste mozhda shto je na jednom mjestu sakupio odnosno nachinio presjek sekundarne gradje po ovom pitanju.
eh sad, shto se tiche tog kontinuiteta uopceno, te uloge bosanskih hrvata kao jedinih "dosljednih" bashtinika srednjevjekovne bosne (a zadnjih dana i neke teme na forumu mogu posvjedochiti o uticaja ovih teza na odredjene pripadnike bosanskog hrvatskog puka

) --- tu mislim da dzhaja itekako fula cijelu stvar. upravo u ovoj knjizi postaje ochito koliko pazhnje on posvecuje "uljepshavanju" uloge katolichanstva --- kao shto je neko spomenuo, dzhaja itekako umanjuje i ignorira katolichke pokushaje proselitizacije (okrviljuje uglavnom uticaje "s vana", tj. rim te susjedne drzhave), dok pritisak na katolike od strane pravoslavaca i osmanlija vec opisuje prilichno minuciozno. njegova interpretacija franjevaca i njjihove uloge u multireligijskom mozaiku BiH je, blago govreci, zachinjena vlastitim franjevachkim preferencijama.
dalje - knjiga se zove "konfesionalitet i nacionalitet".... a ovome drugome posvecuje jako malo pazhnje

prema njemu, nacionalitet iz 19. og vijeka je tek uoblichavanje prije toga postojecih konfesionalnih lojalnosti... pa je prema tome i moguce povuci liniju "kontinuiteta" izmedju sredjevjekovnog katolichanstva i hrvatstva.... ali shta dzhaja propushta da uradi, je da se barem malo vishe posveti teorijskim pristupima pojma nacije i nacionaliteta - koji mu 1984. sigurno jesu bili pristupachni - te da ih konceptualizira. samim tim doshao bi do zakljuchka koji je meni puno plauzibilniji --- i do kojeg je doshao recimo ivan lovrenovic u svojim radovima o bosanskim hrvatima -- da je specifichno bosansko hrvatstvo koje poznajemo produkt ne nekog kontinuiteta sa sredjnjevjekovnom drzhavom, nego nacionalne ideologije 19.og vijeka i nachina na koji se ona oblikovala. taj kontinuitet se dakle ne pojavljuje kao neka istorijska chinjenica, nego kao elemenat nacionalne bosansko-hrvatske ideologije. u tome je za mene poenta.
o tome zashto protagonisti boshnjachih nacionalnih pokreta nisu rekurirali na crkvu bosansku i srednjevjekovlje, nego na osmanlije bi se mogla otvoriti posebna tema

. pitanje je koliko to zaista nisu uradili (opet da podsjetim na prichu o bogumilima koju su bosanski muslimani/boshnjaci rado prihvatili pogotovo nakon drugog svjetskog rata, u oblicima u kojima ju je prezentriao recimo aleksandar solovjev). medjutim, koji su to - objektivno govoreci - razlozi na osnovu kojih bi mi nekome spochitavali zashto se pri konstrukciji identiteta (prije nego me neko napadne, svaki nacionalni identite je socijalna konstrukcija, a ne neshto 'prirodno") oslanjaju na jednu stvar, a ne na drugu? i inache mislim da cemo se kod ovog pitanja prije priblizhiti odgovoru ne pitajuci zashto se NE POZIVAJU na bosansko kraljevstvo, nego iz kojih se razloga (uglavnom) pozivaju na osmansko carstvo
ja cu toliko o ovome (i previshe

) --- a o crkvi bosanskoj cu na temi koja je za to i otvorena... malo zato shto bi bilo previshe ovdje, a onda i malo zbog toga shto imam razloga da mislim da crkva bosanska ne treba da bude glavna tema svaki put kada govorimo o oblicima nasheg identiteta.