Muslimani su sastavni dio naše realnosti

[P4cha]

U Internet tjedniku Glasnik br. 35. objavljen je kritički osvrt na moj uradak u istom glasilu pod naslovom: ''Hrvati su sastavni dio naše realnosti''. Zbog lakšeg objašnjenja povijene zbilje naslovio sam odgovor u istom kontekstu, samo umjesto riječi ''Hrvati'' stavio ''Muslimani'', tako da ta naša bosanskohercegovačka realnost bude što realnija, kako bismo mogli prihvatiti povijesne činjenice umjesto političkih marginalija.

Piše: Rudi Tomić

Shvaćam što je izazvalo Ernesta B. Kulauzovića da pokuša diskreditirati moj prikaz u kojem stoji: da su Hrvati temeljni narod u BiH, pa je na osnovu toga izveo teoriju:

''Bh Hrvati, bh Srbi i današnji Bošnjaci su samo plod nečijih interesa ali ne i realnost. Bošnjaci, Bošnjanini ili Bosanci imaju jedan i isti korijen a to je naziv za sve stanovnike Bosne (kasnije i Hercegovine), da su se mnogi dičili i kitili imenom 'Bošnjanin', a kasnije 'Bošnjak'…''

U moje vrijeme (prije pedesetak godina), dok sam živio u Sarajevu, nikad se nitko od nas nije dičio ''Bošnjaninom'' ili ''Bošnjakom'', jer takvih naziva nije ni bilo. Izvan Bosne nisu se ni autohtoni Bosanci oglašavali ''Bosancima'', jer taj naziv je bio sinonim za ''Hasu i Husu'', odnosno šalu ili sprdnju. Stoga su se mnogo ljudi (muslimani) iz Bosne, koji se nisu htjeli identificirati kao Bosanci; rekli bi da su Sarajlije, Banjalučani, Tuzlaci i sl.

Očito je da su Kulauzovićevi mentori bili bošnjački ''povjesničari'' Adil Zulfikapašić, Muhamed Filipović, Rusmira Mahmutčehajićm i drugi, nastavljajući propalu politiku austro-ugarskog režima, koji je smislio ''bosansku naciju'' i ''bosanski jezik''. Taj a-u režim u isto vrijeme bilo je zabranjeno isticanje hrvatskog i srpskog imena. Austro-ugarska montaža nacije nije bila prihvaćena od pučanstva, pa je brzo i završila.

Isto, ali malo drugačije

Međutim, današnje bosanskohercegovačko muslimansko političko vodstvo ponovo nameće ''bosansku nacionalnost'' i ''bosanski jezik'', što će u konačnici imati istu sudbinu kao i austro-ugarski eksperiment. Dobro bi bilo da se već jednom islamsko pučanstvo u BiH od-turči i postanu svoji na svome; imaju bosansku (ali ne bošnjačku) naciju, jer ''Bošnjak'' je prevedena turska riječ za Bosanca, što nije etnonim. Što se tiče ''bošnjačkog jezika'' - to je farsa, lakomislena i vulgarna komedija. Tko čita ''Avaz'', najbošnjačkiju bošnjačku publikaciju, izuzevši tuđica turskog i latinskog jezika, te srpskih riječi u ijekavštini i na latinici - vidi da je to jezik kojim se Hrvati služe stoljećima, odnosno hrvatski jezik. U hrvatskih pisaca iz tog vremena bošnjački je označavao hrvatski jezik: B. Benić, F Lastrić i drugi.

Ilirsko podrijetlo je druga priča, na koju se ne može direktno nakalemiti bošnjaštvo, kao što se ne može pismo bosančicu pobošnjačiti u bošnjački jezika. Vidjeli smo kakva je bila lakrdija ''jugoslavenska nacionalnost'' i sprdnja ''jugoslavenski jezik'', te ne bismo željeli da se povijest ponavlja zaslugom naših sugrađana.

''Da je, vjerski gledano, crkva bila prisutna na teritoriji Bosne prije dolaska islama, je neosporno – ne zaboravimo da govorimo o 'Crkvi Bosanskoj'. Ali to ne govori da su stanovnici Bosne bili ili Rašljani ili Croati. Takvih dokaza nema, ma koliko se spuštali u historiju i po njoj kopali, ali ima obilno dokaza da je Bosna bila nezavisna (puno veća nego danas: sa Sandžakom zajedno, a i pomorske granice od Skadra do Zadra) vođene njenim liderima, kraljevala u regiji, i bila priznata od drugih moćni evropskih centralnih sila.'', stoji u priopćenju.

Bosna je postala samostalnom i priznatom državom tek za vrijeme Stjepana Tomaševića, kome je papa priznao državnost i poslao mu insignije, očekujući od njega obranu od Turaka. Mada, povijesno gledano, može se govoriti o bosanskoj ''stoljetnoj'' državnosti samo od Tvrtka, koji se ilegalno okrunio, do dolaska Turaka 1463. godine.

Bosna nikad nije imala izlazila na more ni u Skadru ni Zadru, a Neum nije u Bosni nego je u Hercegovini. Na jednom znanstvenom skupu Radoslav Dodig je rekao: ''ako je i bilo kakve 'bosanske mornarice' na Neretvi, bilo je to skupna trupica, barki ili čamaca, s kojima se je jedino mogla loviti jegulja.''

Dokle god budu zatajivane povijesne istine - tako dugo neće biti mirnog suživota na tim našim prostorima; niti će biti boljitka u života, a nema nikakvih izgleda ni za bolju budućnost. Jer, u logici dokazivanja (Petitio principii) pretpostavljanje tvrdnji koje tek same moraju biti dokazane. Znači dakle pogrešku u dokazivanju, jer se ono što treba dokazati uzima kao osnova za dokazivanje.

Ovaj osvrt bio bi puno opsežniji s argumentima glede hrvatskog identiteta BiH: porušeni samostani i crkve nakon turske okupacije bili su isključivo katolički; pravoslavnih manastira i crkava nije bilo s ove strane Drine; ni jedne džamije… Ali, ilustracije radi, navest ćemo samo nekoliko tumačenja (napisanih na čistom ''bošnjačkom jeziku'') najistaknutijih Bošnjanina:

Svima na očigled

Muhamed Filipović: ''U Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata do polovice 19. stoljeća, kad smo pod utjecajem nacionalnih preporodnih pokreta u susjednim zemljama i, naravno, po osnovi vjere, i jedni i drugi izvukli svoje posebne nacionalnosti i ubacili se u Bosnu, u kojoj su prije bili i živjeli samo Bosanci, odnosno Bošnjaci ili Bošnjani…''

Adil Zulfikarpašić: ''Bosanska kraljica Katarina je uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovniku, a kasnije i na saslušanje u Rim. Njezini roditelji su bili Bogumili, kao i njen muž. Sada, vidite, od te jadne žene, od jedne naše junakinje se pravi svetica neke druge vjere, što nema veze sa istorijom.''

Haris Silajdžić: '' Naša država je jako stara i ima, po mišljenju mnogih, najstarije granice u Europi i mi moramo vratiti dug onima koji su sve te godine čuvali BiH i dali živote za taj cilj.''

Na kraju Kulauzovića brine sljedeće: ''kad su Bošnjaci htjeli biti Bosanci (za vrijeme Jugoslavije), su samo oni bili ti koji su pristali, a svu drugi su htjeli biti susjedi, a susjed je htio bosanski usjev…''

Za vrijeme Jugoslavije u BiH nije bilo Bosanaca, Bošnjaka niti Bošnjinanija, nego su bili Hrvati, Srbi i muslimani, a oni muslimani koji nisu htjeli ostati ''neopredijeljenima'' opredijelili su se za Muslimane s veliko ''M''.

Nedavna proslava Dana državnosti BiH pokazala je tko što slavi: Srbi slave Daytonski sporazum (21. studenog 1995.) jer su dobili svuju Srpsku Republiku; Hrvati slave obljetnicu osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. studenog), a Bošnjaci slave dan ZAVNOBIH (25. studenog 1943.) na kojem je donesena odluka: ''Republika Bosna i Hercegovina nije Srpska, nije Hrvatska nije muslimanska, nego je Srpska, Hrvatska i muslimanska.''

Dakle, Bošnjaci su uzeli komunistički termin sa Zasjedanja antifašističkog vijeća Narodnooslobodilačke borbe, koji nam je u konačnici donio genocid u Srebrenici i pokolje diljem BiH. Teško je razumnom čovjeku shvatiti da netko može slaviti nadnevak, kada je uvedena komunistička diktatura u zemlji, kao početak svoje državotvornosti, slobode i utemeljenje nacionalne posebnosti.

Tko želi prihvatiti činjenice - taj će prihvatiti istinu, tko želi prihvati istinu - taj će prihvatiti stvarnost. Na stranicama ovog Glasnika objavio sam nekoliko osvrta o zbivanjima u BiH, a također u ovom glasilu o Bosni i Hercegovini sustavno pišu hrvatski autori: dr. Tomislav Dragun, akademik Mirko Vidović, prof. Filip Ćorlukić, dr. Ante Čuvalo i drugi.

U politici je kao i u osnovnoj školi: tko ne zna povijest taj propada.

Sa portala bljesak.info

[vratnik]

Postiranje tekstova bez komentara onog koji ih postavi vodi u progon (ili ban).

[PipiDugaDevetka]

Postiranje tekstova bez komentara onog koji ih postavi vodi u progon (ili ban).

@P4cha=Rudi Tomić?

[P4cha]

Pa eto da ja to prokomentarisem.

Kakav Rudi Tomic, mislim znam nesto od istorije tako da ne nasjednem na ovu istoriju, ali cini mi se da danas svako moze pisati svoji istoriju.

Pokusaj da se omalovazi naziv Bosanac i Bosanski jezik od strane ovoga "istoricara" mi je u najmanju ruku smijesan. Naglasavanje da Hrvatski jezik ima dugu tradiciju kao i Srpski, dok se ta dva jezika razlikuju u mozda nesto vise od 200 rijeci. Samim tim dajem pravo za postojanje Bosanskog jezika. Kada se stavi na znanje da je Bosancica jedan od najstarijih jezika i pisama na ovom prostoru svo ovo pisanje pada u vodu.

Zanima me vase misljenje o ovoj novoj istoriji i jos vecoj mrznji koju spomenuti autor pokusava da nametne ili pokaze prema Bosancima, poglavito Muslimanima.

[vratnik]

Pa eto da ja to prokomentarisem.

Kakav Rudi Tomic, mislim znam nesto od istorije tako da ne nasjednem na ovu istoriju, ali cini mi se da danas svako moze pisati svoji istoriju.

Pokusaj da se omalovazi naziv Bosanac i Bosanski jezik od strane ovoga "istoricara" mi je u najmanju ruku smijesan. Naglasavanje da Hrvatski jezik ima dugu tradiciju kao i Srpski, dok se ta dva jezika razlikuju u mozda nesto vise od 200 rijeci. Samim tim dajem pravo za postojanje Bosanskog jezika. Kada se stavi na znanje da je Bosancica jedan od najstarijih jezika i pisama na ovom prostoru svo ovo pisanje pada u vodu.

Zanima me vase misljenje o ovoj novoj istoriji i jos vecoj mrznji koju spomenuti autor pokusava da nametne ili pokaze prema Bosancima, poglavito Muslimanima.

Mi se trudimo da ne komentarisemo bas sve bljuvotine sa spomenutog foruma.

[dallton]

U Internet tjedniku Glasnik br. 35. objavljen je kritički osvrt na moj uradak u istom glasilu pod naslovom: ''Hrvati su sastavni dio naše realnosti''. Zbog lakšeg objašnjenja povijene zbilje naslovio sam odgovor u istom kontekstu, samo umjesto riječi ''Hrvati'' stavio ''Muslimani'', tako da ta naša bosanskohercegovačka realnost bude što realnija, kako bismo mogli prihvatiti povijesne činjenice umjesto političkih marginalija.

Piše: Rudi Tomić

Shvaćam što je izazvalo Ernesta B. Kulauzovića da pokuša diskreditirati moj prikaz u kojem stoji: da su Hrvati temeljni narod u BiH, pa je na osnovu toga izveo teoriju:

''Bh Hrvati, bh Srbi i današnji Bošnjaci su samo plod nečijih interesa ali ne i realnost. Bošnjaci, Bošnjanini ili Bosanci imaju jedan i isti korijen a to je naziv za sve stanovnike Bosne (kasnije i Hercegovine), da su se mnogi dičili i kitili imenom 'Bošnjanin', a kasnije 'Bošnjak'…''

U moje vrijeme (prije pedesetak godina), dok sam živio u Sarajevu, nikad se nitko od nas nije dičio ''Bošnjaninom'' ili ''Bošnjakom'', jer takvih naziva nije ni bilo. Izvan Bosne nisu se ni autohtoni Bosanci oglašavali ''Bosancima'', jer taj naziv je bio sinonim za ''Hasu i Husu'', odnosno šalu ili sprdnju. Stoga su se mnogo ljudi (muslimani) iz Bosne, koji se nisu htjeli identificirati kao Bosanci; rekli bi da su Sarajlije, Banjalučani, Tuzlaci i sl.

Očito je da su Kulauzovićevi mentori bili bošnjački ''povjesničari'' Adil Zulfikapašić, Muhamed Filipović, Rusmira Mahmutčehajićm i drugi, nastavljajući propalu politiku austro-ugarskog režima, koji je smislio ''bosansku naciju'' i ''bosanski jezik''. Taj a-u režim u isto vrijeme bilo je zabranjeno isticanje hrvatskog i srpskog imena. Austro-ugarska montaža nacije nije bila prihvaćena od pučanstva, pa je brzo i završila.

Isto, ali malo drugačije

Međutim, današnje bosanskohercegovačko muslimansko političko vodstvo ponovo nameće ''bosansku nacionalnost'' i ''bosanski jezik'', što će u konačnici imati istu sudbinu kao i austro-ugarski eksperiment. Dobro bi bilo da se već jednom islamsko pučanstvo u BiH od-turči i postanu svoji na svome; imaju bosansku (ali ne bošnjačku) naciju, jer ''Bošnjak'' je prevedena turska riječ za Bosanca, što nije etnonim. Što se tiče ''bošnjačkog jezika'' - to je farsa, lakomislena i vulgarna komedija. Tko čita ''Avaz'', najbošnjačkiju bošnjačku publikaciju, izuzevši tuđica turskog i latinskog jezika, te srpskih riječi u ijekavštini i na latinici - vidi da je to jezik kojim se Hrvati služe stoljećima, odnosno hrvatski jezik. U hrvatskih pisaca iz tog vremena bošnjački je označavao hrvatski jezik: B. Benić, F Lastrić i drugi.

Ilirsko podrijetlo je druga priča, na koju se ne može direktno nakalemiti bošnjaštvo, kao što se ne može pismo bosančicu pobošnjačiti u bošnjački jezika. Vidjeli smo kakva je bila lakrdija ''jugoslavenska nacionalnost'' i sprdnja ''jugoslavenski jezik'', te ne bismo željeli da se povijest ponavlja zaslugom naših sugrađana.

''Da je, vjerski gledano, crkva bila prisutna na teritoriji Bosne prije dolaska islama, je neosporno – ne zaboravimo da govorimo o 'Crkvi Bosanskoj'. Ali to ne govori da su stanovnici Bosne bili ili Rašljani ili Croati. Takvih dokaza nema, ma koliko se spuštali u historiju i po njoj kopali, ali ima obilno dokaza da je Bosna bila nezavisna (puno veća nego danas: sa Sandžakom zajedno, a i pomorske granice od Skadra do Zadra) vođene njenim liderima, kraljevala u regiji, i bila priznata od drugih moćni evropskih centralnih sila.'', stoji u priopćenju.

Bosna je postala samostalnom i priznatom državom tek za vrijeme Stjepana Tomaševića, kome je papa priznao državnost i poslao mu insignije, očekujući od njega obranu od Turaka. Mada, povijesno gledano, može se govoriti o bosanskoj ''stoljetnoj'' državnosti samo od Tvrtka, koji se ilegalno okrunio, do dolaska Turaka 1463. godine.

Bosna nikad nije imala izlazila na more ni u Skadru ni Zadru, a Neum nije u Bosni nego je u Hercegovini. Na jednom znanstvenom skupu Radoslav Dodig je rekao: ''ako je i bilo kakve 'bosanske mornarice' na Neretvi, bilo je to skupna trupica, barki ili čamaca, s kojima se je jedino mogla loviti jegulja.''

Dokle god budu zatajivane povijesne istine - tako dugo neće biti mirnog suživota na tim našim prostorima; niti će biti boljitka u života, a nema nikakvih izgleda ni za bolju budućnost. Jer, u logici dokazivanja (Petitio principii) pretpostavljanje tvrdnji koje tek same moraju biti dokazane. Znači dakle pogrešku u dokazivanju, jer se ono što treba dokazati uzima kao osnova za dokazivanje.

Ovaj osvrt bio bi puno opsežniji s argumentima glede hrvatskog identiteta BiH: porušeni samostani i crkve nakon turske okupacije bili su isključivo katolički; pravoslavnih manastira i crkava nije bilo s ove strane Drine; ni jedne džamije… Ali, ilustracije radi, navest ćemo samo nekoliko tumačenja (napisanih na čistom ''bošnjačkom jeziku'') najistaknutijih Bošnjanina:

Svima na očigled

Muhamed Filipović: ''U Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata do polovice 19. stoljeća, kad smo pod utjecajem nacionalnih preporodnih pokreta u susjednim zemljama i, naravno, po osnovi vjere, i jedni i drugi izvukli svoje posebne nacionalnosti i ubacili se u Bosnu, u kojoj su prije bili i živjeli samo Bosanci, odnosno Bošnjaci ili Bošnjani…''

Adil Zulfikarpašić: ''Bosanska kraljica Katarina je uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovniku, a kasnije i na saslušanje u Rim. Njezini roditelji su bili Bogumili, kao i njen muž. Sada, vidite, od te jadne žene, od jedne naše junakinje se pravi svetica neke druge vjere, što nema veze sa istorijom.''

Haris Silajdžić: '' Naša država je jako stara i ima, po mišljenju mnogih, najstarije granice u Europi i mi moramo vratiti dug onima koji su sve te godine čuvali BiH i dali živote za taj cilj.''

Na kraju Kulauzovića brine sljedeće: ''kad su Bošnjaci htjeli biti Bosanci (za vrijeme Jugoslavije), su samo oni bili ti koji su pristali, a svu drugi su htjeli biti susjedi, a susjed je htio bosanski usjev…''

Za vrijeme Jugoslavije u BiH nije bilo Bosanaca, Bošnjaka niti Bošnjinanija, nego su bili Hrvati, Srbi i muslimani, a oni muslimani koji nisu htjeli ostati ''neopredijeljenima'' opredijelili su se za Muslimane s veliko ''M''.

Nedavna proslava Dana državnosti BiH pokazala je tko što slavi: Srbi slave Daytonski sporazum (21. studenog 1995.) jer su dobili svuju Srpsku Republiku; Hrvati slave obljetnicu osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. studenog), a Bošnjaci slave dan ZAVNOBIH (25. studenog 1943.) na kojem je donesena odluka: ''Republika Bosna i Hercegovina nije Srpska, nije Hrvatska nije muslimanska, nego je Srpska, Hrvatska i muslimanska.''

Dakle, Bošnjaci su uzeli komunistički termin sa Zasjedanja antifašističkog vijeća Narodnooslobodilačke borbe, koji nam je u konačnici donio genocid u Srebrenici i pokolje diljem BiH. Teško je razumnom čovjeku shvatiti da netko može slaviti nadnevak, kada je uvedena komunistička diktatura u zemlji, kao početak svoje državotvornosti, slobode i utemeljenje nacionalne posebnosti.

Tko želi prihvatiti činjenice - taj će prihvatiti istinu, tko želi prihvati istinu - taj će prihvatiti stvarnost. Na stranicama ovog Glasnika objavio sam nekoliko osvrta o zbivanjima u BiH, a također u ovom glasilu o Bosni i Hercegovini sustavno pišu hrvatski autori: dr. Tomislav Dragun, akademik Mirko Vidović, prof. Filip Ćorlukić, dr. Ante Čuvalo i drugi.

U politici je kao i u osnovnoj školi: tko ne zna povijest taj propada.

Sa portala bljesak.info

Kakav bullshit od teksta

[PipiDugaDevetka]

U Internet tjedniku Glasnik br. 35. objavljen je kritički osvrt na moj uradak u istom glasilu pod naslovom: ''Hrvati su sastavni dio naše realnosti''. Zbog lakšeg objašnjenja povijene zbilje naslovio sam odgovor u istom kontekstu, samo umjesto riječi ''Hrvati'' stavio ''Muslimani'', tako da ta naša bosanskohercegovačka realnost bude što realnija, kako bismo mogli prihvatiti povijesne činjenice umjesto političkih marginalija.

Piše: Rudi Tomić

Shvaćam što je izazvalo Ernesta B. Kulauzovića da pokuša diskreditirati moj prikaz u kojem stoji: da su Hrvati temeljni narod u BiH, pa je na osnovu toga izveo teoriju:

''Bh Hrvati, bh Srbi i današnji Bošnjaci su samo plod nečijih interesa ali ne i realnost. Bošnjaci, Bošnjanini ili Bosanci imaju jedan i isti korijen a to je naziv za sve stanovnike Bosne (kasnije i Hercegovine), da su se mnogi dičili i kitili imenom 'Bošnjanin', a kasnije 'Bošnjak'…''

U moje vrijeme (prije pedesetak godina), dok sam živio u Sarajevu, nikad se nitko od nas nije dičio ''Bošnjaninom'' ili ''Bošnjakom'', jer takvih naziva nije ni bilo. Izvan Bosne nisu se ni autohtoni Bosanci oglašavali ''Bosancima'', jer taj naziv je bio sinonim za ''Hasu i Husu'', odnosno šalu ili sprdnju. Stoga su se mnogo ljudi (muslimani) iz Bosne, koji se nisu htjeli identificirati kao Bosanci; rekli bi da su Sarajlije, Banjalučani, Tuzlaci i sl.

Očito je da su Kulauzovićevi mentori bili bošnjački ''povjesničari'' Adil Zulfikapašić, Muhamed Filipović, Rusmira Mahmutčehajićm i drugi, nastavljajući propalu politiku austro-ugarskog režima, koji je smislio ''bosansku naciju'' i ''bosanski jezik''. Taj a-u režim u isto vrijeme bilo je zabranjeno isticanje hrvatskog i srpskog imena. Austro-ugarska montaža nacije nije bila prihvaćena od pučanstva, pa je brzo i završila.

Isto, ali malo drugačije

Međutim, današnje bosanskohercegovačko muslimansko političko vodstvo ponovo nameće ''bosansku nacionalnost'' i ''bosanski jezik'', što će u konačnici imati istu sudbinu kao i austro-ugarski eksperiment. Dobro bi bilo da se već jednom islamsko pučanstvo u BiH od-turči i postanu svoji na svome; imaju bosansku (ali ne bošnjačku) naciju, jer ''Bošnjak'' je prevedena turska riječ za Bosanca, što nije etnonim. Što se tiče ''bošnjačkog jezika'' - to je farsa, lakomislena i vulgarna komedija. Tko čita ''Avaz'', najbošnjačkiju bošnjačku publikaciju, izuzevši tuđica turskog i latinskog jezika, te srpskih riječi u ijekavštini i na latinici - vidi da je to jezik kojim se Hrvati služe stoljećima, odnosno hrvatski jezik. U hrvatskih pisaca iz tog vremena bošnjački je označavao hrvatski jezik: B. Benić, F Lastrić i drugi.

Ilirsko podrijetlo je druga priča, na koju se ne može direktno nakalemiti bošnjaštvo, kao što se ne može pismo bosančicu pobošnjačiti u bošnjački jezika. Vidjeli smo kakva je bila lakrdija ''jugoslavenska nacionalnost'' i sprdnja ''jugoslavenski jezik'', te ne bismo željeli da se povijest ponavlja zaslugom naših sugrađana.

''Da je, vjerski gledano, crkva bila prisutna na teritoriji Bosne prije dolaska islama, je neosporno – ne zaboravimo da govorimo o 'Crkvi Bosanskoj'. Ali to ne govori da su stanovnici Bosne bili ili Rašljani ili Croati. Takvih dokaza nema, ma koliko se spuštali u historiju i po njoj kopali, ali ima obilno dokaza da je Bosna bila nezavisna (puno veća nego danas: sa Sandžakom zajedno, a i pomorske granice od Skadra do Zadra) vođene njenim liderima, kraljevala u regiji, i bila priznata od drugih moćni evropskih centralnih sila.'', stoji u priopćenju.

Bosna je postala samostalnom i priznatom državom tek za vrijeme Stjepana Tomaševića, kome je papa priznao državnost i poslao mu insignije, očekujući od njega obranu od Turaka. Mada, povijesno gledano, može se govoriti o bosanskoj ''stoljetnoj'' državnosti samo od Tvrtka, koji se ilegalno okrunio, do dolaska Turaka 1463. godine.

Bosna nikad nije imala izlazila na more ni u Skadru ni Zadru, a Neum nije u Bosni nego je u Hercegovini. Na jednom znanstvenom skupu Radoslav Dodig je rekao: ''ako je i bilo kakve 'bosanske mornarice' na Neretvi, bilo je to skupna trupica, barki ili čamaca, s kojima se je jedino mogla loviti jegulja.''

Dokle god budu zatajivane povijesne istine - tako dugo neće biti mirnog suživota na tim našim prostorima; niti će biti boljitka u života, a nema nikakvih izgleda ni za bolju budućnost. Jer, u logici dokazivanja (Petitio principii) pretpostavljanje tvrdnji koje tek same moraju biti dokazane. Znači dakle pogrešku u dokazivanju, jer se ono što treba dokazati uzima kao osnova za dokazivanje.

Ovaj osvrt bio bi puno opsežniji s argumentima glede hrvatskog identiteta BiH: porušeni samostani i crkve nakon turske okupacije bili su isključivo katolički; pravoslavnih manastira i crkava nije bilo s ove strane Drine; ni jedne džamije… Ali, ilustracije radi, navest ćemo samo nekoliko tumačenja (napisanih na čistom ''bošnjačkom jeziku'') najistaknutijih Bošnjanina:

Svima na očigled

Muhamed Filipović: ''U Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata do polovice 19. stoljeća, kad smo pod utjecajem nacionalnih preporodnih pokreta u susjednim zemljama i, naravno, po osnovi vjere, i jedni i drugi izvukli svoje posebne nacionalnosti i ubacili se u Bosnu, u kojoj su prije bili i živjeli samo Bosanci, odnosno Bošnjaci ili Bošnjani…''

Adil Zulfikarpašić: ''Bosanska kraljica Katarina je uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovniku, a kasnije i na saslušanje u Rim. Njezini roditelji su bili Bogumili, kao i njen muž. Sada, vidite, od te jadne žene, od jedne naše junakinje se pravi svetica neke druge vjere, što nema veze sa istorijom.''

Haris Silajdžić: '' Naša država je jako stara i ima, po mišljenju mnogih, najstarije granice u Europi i mi moramo vratiti dug onima koji su sve te godine čuvali BiH i dali živote za taj cilj.''

Na kraju Kulauzovića brine sljedeće: ''kad su Bošnjaci htjeli biti Bosanci (za vrijeme Jugoslavije), su samo oni bili ti koji su pristali, a svu drugi su htjeli biti susjedi, a susjed je htio bosanski usjev…''

Za vrijeme Jugoslavije u BiH nije bilo Bosanaca, Bošnjaka niti Bošnjinanija, nego su bili Hrvati, Srbi i muslimani, a oni muslimani koji nisu htjeli ostati ''neopredijeljenima'' opredijelili su se za Muslimane s veliko ''M''.

Nedavna proslava Dana državnosti BiH pokazala je tko što slavi: Srbi slave Daytonski sporazum (21. studenog 1995.) jer su dobili svuju Srpsku Republiku; Hrvati slave obljetnicu osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. studenog), a Bošnjaci slave dan ZAVNOBIH (25. studenog 1943.) na kojem je donesena odluka: ''Republika Bosna i Hercegovina nije Srpska, nije Hrvatska nije muslimanska, nego je Srpska, Hrvatska i muslimanska.''

Dakle, Bošnjaci su uzeli komunistički termin sa Zasjedanja antifašističkog vijeća Narodnooslobodilačke borbe, koji nam je u konačnici donio genocid u Srebrenici i pokolje diljem BiH. Teško je razumnom čovjeku shvatiti da netko može slaviti nadnevak, kada je uvedena komunistička diktatura u zemlji, kao početak svoje državotvornosti, slobode i utemeljenje nacionalne posebnosti.

Tko želi prihvatiti činjenice - taj će prihvatiti istinu, tko želi prihvati istinu - taj će prihvatiti stvarnost. Na stranicama ovog Glasnika objavio sam nekoliko osvrta o zbivanjima u BiH, a također u ovom glasilu o Bosni i Hercegovini sustavno pišu hrvatski autori: dr. Tomislav Dragun, akademik Mirko Vidović, prof. Filip Ćorlukić, dr. Ante Čuvalo i drugi.

U politici je kao i u osnovnoj školi: tko ne zna povijest taj propada.

Sa portala bljesak.info

@Moodswinger sa bolga: http://bosanskijezik.blogger.ba/arhiva/ ... /14/467843
je genijalno sve u vezi sa bosanskim jezikom objasnio. Evo samo dio njegovog pisanija, a klikom na link sve ostalo se može vidjeti i to je toliko jasno da i R. Tomić može malo brkljačiti, a ne svašta pričati/pisati:

Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam stoga pribjegao jednom. Već neko vrijeme, kada me počnu daviti sa političko-jezičkim začkoljicama i kada mi kažu kako bosanski ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:

"Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski."

Rudo Tomiću, odgovori na ovo sa linkovanog bloga:

Pokaži mi, tačku po tačku, po čemu se to hrvatski i srpski razlikuju jedan od drugoga da bi, lingvistički, zavrijedili nazive različitih jezika i ja ću ti, po tim istim tačkama, pokazati po čemu se bosanski jasno razlikuje od srpskog ili hrvatskoga i, stoga, zavrijeđuje posebno ime.

Kada odgovoriš, zvaćemo @Moodswingera, pa da vidimo čiji monitor crne piksele prede!

@P4cha,
Tako, riješili smo pitanje bosanskog jezika. Šta je dalje na redu? Bošnjaci, e tu ti nastupaš. Zamisli da je Rudo, sarajevski đak, s one strane etera, pa opleti.

[Zox]

Ovo nije postiranje bez komentara. POstac je zamijenio jednu rijec drugom, sto uopste nije losa ideja! Cestitke!