pokusvajuci naci odgovor pretrazivao sam internet, iscitavajuci tekstove i sa jedne i sa druge strane...citajuci o ratovima u istoriju naisao sam na interesantan clanak o Spartancima i njihovom osvajackom mentalitetu...Sparatnaci su kad bi se djete rodi provjeravali kolko je djete jako i tesko...Ako bi ustanovili da je dijete slabo i bolesljivo bacali bi takvu djecu sa litice, jer su Spartanci zeljeli da odgajaju samo najacu i najzdravlju djecu...Sparatanac bi dobivao svake godine po jedan ogrtac i to je sve od odjece sto je posjedovao...Od malena bi bili trenirani raznim ratnim vjestinama, a hrana im je bila veoma oskudna (komad hljeba i voda)...gospodari, to jest roditelji su djecu tjerali da kradu i da u tome budu sto spretniji...ako bi kojim slucajem bio uhvacen kradljivac bi dobivao zestoke batine od strane vlasnika ukradenih stvari, sa sveukupnim odobravanjem roditelja kradljivca, a ako nebi uspio u kradji roditelji su ga sibali u istoj mjeri koliko je to radio i onaj kome su stvari bile pokradene...odrastajuci ovako spartanska djeca su postajali vjesti, otesani, neustrasivi, borci...kada bi stupali u boj spartanac je isao glavom bez obzira, ne bojeci se nicega...razlog za necijenjenje svog zivota je bio u tome sto u njegovom zivotu nije bilo sta cijeniti...ne cijenivsi svoj zivot, sparatanac je bio neustrasiv do te mjere da mu je bilo potpuno svjedno hocel poginut ili ne...
uporedjujuci ovo sa palestincima dosao sam do zakljucka da jedan palestinac odrastajuci u zemlji u kojoj je ekonomija srusena do te mjere da ljudi cesto gladaju, odrastajuci u ne-ljudksim uvjetima gdje mu je uskraceno normalno djetinjstvo, gdje su smrt, rusenje kuca, ubijanje, sakacenje, neimastinja, ugnjetavanje svakodnevnica, je doveden u poziciju da mu nepreostaje nista drugo nego da poteze poteze koji su usmjereni ka poboljasanju svog zivota bez obzira kako radiklani i extremni to potezi bili.
