‘… moje emocije najviše su bile na strani Suane. Ona je bila moj favorit, jer ima izuzetan potencijal i profinjeno ponašanje na sceni. Njen način pjevanja nije standardan. Svoj glas sam dao Enveru, jer me je kupio lijepim odgojem’.
(Deen, expert za svekoliku trgovinu emocijama)
‘Suana je tehnički najbolje pjevala, ali joj je nedostajala komunikacija s publikom…’
(Igor Vukojević, komunikativni v.k.v - mali mi je, al’ sam - tehničar)
***
Dvije potonje Lupih Pa Ostadoh Živ izjave, što svojevrsni su Manifest nelogičnih gluposti i glupih nelogičnosti na kojima, u miru, počiva naše multi-kako-hoćeš-društvo, svakoj multi-bubuljičavoj teenage girl s mobitelom u rukama, a koja ne razlikuje Talenat od Amela Čurića - Pobjednika OBN Dvorska Luda Talents, i/ili Dr. Zoe-a Pobjednika Kojemu je Neko, Bog Mu Dao Lijepog Zdravlja – Od Rezanja Bar-Kodova Otupjelim Makazama – Cvikn’o, Najzad, Onaj Muf Pod Bradom Da U Njega – U Zoe-a, A Ne U Muf - Bar Gledati Se Može I Kad’ Već Slušati Ga Mog’o Nisam - trebale bi, u svakom, budućem, multi orgazmičnom finalu svih zabavnjačko-narodnjačko-manekensko-teatarskih orgazama, otkloniti najmanje dvije sexualne dileme:
Čim su strašću zbrkane emocije nekog od članova žirija na strani izuzetnog potencijala i prefinjenog ponašanja na sceni to - nek’ curice, ubuduće, znaju - s Neba je išaret da uz zaglušujuću vrisku, televoting-om triju GSM operatora, glasaju za Rudarski kombinat TREPČA, Rudnike BOR i MAJDANPEK i Banoviće, jer – Jeb’o Potencijal – Deen Pada Na Drhtava Koljena Samo I Jedino Pred Stasom I Lijepim Manirima Plećatih & Potentnih Potomaka Rudara Što Gdje Zgaze - Tu favorit One Who Knows-a Ne Niče!
Ništa manje bitna (ako ne i – kurcijalna!!!) Communication With the Audience - kakvu, svjedoci smo, uspostavili su još samo okretni i do sad’ neprevazidjeni Igor Look At My Zorica Brunclik Hands Moves Vukojević I Adnan Look At My Nada Topčagić Tri Koraka Naprijed Dva Koraka Nazad Moves Tatarević otkriva nam da svakog, nulti-stručnog člana žirija, Južnije Od Duše, Nešto Baš Zaboli za doktore tehničkih i/ili prirodnih nauka kakva je, recimo, medicina – a sve dok Suana Muhibić ne dodje towbe i shvati da I Will Allways Love You, bez trostrukog salta mortale u refrenu, vatrenog trbušnjaka uz zvuke saksofona u instrumentali i, uklizavanja na koljenima sa pristojne daljine od 2 kilometra, u završnici pjesme – po čemu su - znamo svi, i ako, baš, Suana hoće - Whitney Houston I Enver Lugavić prepoznatljivi – neće – sve i da Deen hoće – NIKOGA, NIKOME I NIŠTA podići s mjesta. Ma, ni obrve…
***
Da živim(o) u zemlji u kojoj svi se, šućur, slažemo - ka’ u sahan što se čorbe slažu, podsjetio me je – a priznajem, često zaboravljam - Jakov Look At My Brand New Zubalo Čist Porcelan Kasalo; Nazif Gljiva kaže /a nazif gljivama vjerovati nije/ – veliki showman – što u samo tri minute antologijskog hrvatskog hita ‘Neki Turbo-Hrvati Nikad Ne Polete, Cijeli Život Čekaju Na To’ ostalim je sudionicima, još jednom, free of charge, održao brzi glazbeni tečaj i lekciju – kako ne treba pjevati…
Hrvatski rečeno: U meni, osobno, poljuljao je desetljećima staro, danas, već, klimavo uvjerenje kako turbo folk produkt je naših istočnih susjeda, pa – tijekom svih ovih dana - dvojim, trojim i četverim – sve u šesn’est! - nije li Tereza Kesovija – (za čijom svakom, suncem izvitoperenom singlicom, plak’o sam – k’o dijete… čekajte, pa, ja – tad’ – i bio sam dijete!) – ustvari - vitalna (srp. vremešna) Lepava Mušović – poznatija kao Lepa Lukić, a Duško Kuliš – niko drugi do Dobrivoje Crno Vino Crne Oči Topalović?!!!
Priliku da čuje kako zvuči samrtni hropac tuberkulozom pogodjenog insana imao je, samo na OBN-u, svaki gledatelj koji je, nemajući pametnijeg, a ni glupljeg posla, ostao uz ekran da - od početka do kraja - odsluša Amira (Ljube) Smajića - djevojačko, Aličić.
Onaj Sam Koji Zna da nije baš isti osjećaj, al’ kako mu je, naslutiti sam mog’o onog k(obn)og trenutka kad’ kikiriki otiš’o mi je u stranu osudivši me da – kakve li ironije od OBN-a? – uz zvuke ovogodišnjeg hita radio postaje ‘Podhrastovi’ - ‘Moj Živote Dal Si Živ?’, za(po)čnem borbu za goli život, zrak i opstanak…
U nedjelju, 19. decembra 2004. godine započeta, ta borba, evo – još uvijek – traje… al' u jedno sam siguran:
S ko’ca i konopca skinuti - odabrani da multi-bradavičavi andjeo Gabrijel Vukadin (Jubi Ga Pijana Doris, Zauvik) baš na njih Bila, Bila, Bila Svoja Krila Spusti i dodijeli im zlu sudbinu članova žirija (Stručnih Koliko I Mara Za Krivu Kitu Ljiljana) - Amela Look At My Garfield Eyes Radan & Dragan Look At My Garfield Pussy Body Marinkovic & Company pokazali su se, ipak, što jest’ – jest’! zadrtim, hvale vrijednim sljedbenicima k(obn)e politike uništavanja talenata začete još sredinom prošle godine, u neprirodnoj vezi dvojice vlasnika dviju Lupih Pa Ostadoh Živ izjava, inače, i za neupućene, vjerovjesnika skorog Kijameta na koji, raspjevani dan i o kojem, uostalom, govori i predskazanje čuvenih Tarabića - Bosanci i Hercegovci i svaka bosansko-hercegovačka ptica, dileme nema, umjesto pjevajući - umirati će repajući:
‘Moram crć’ najzad, hej… najzad, hej… crć’ najzad, hej…!
Idemo, još jednom:
Moram crć’ najzad, hej… najzad, hej… crć’ najzad, hej…’
Moram Crć', Najzad, Hej!
Moderator: _BataZiv_0809