Moj nevidljivi dan

[Haqqani]

Moj nevidljivi dan

by Vedrana Seksan


Ako se stepen tolerancije mjeri ne trpljenjem drugačijeg, nego apsolutnim prihvatanjem i poštivanjem, a mjeri se, Sarajevo ima ozbiljan problem. Bosanska prijestolnica nije, čini se, tolerantna prema drugačijem, nego tek prema onome na što su polako, bez praćenja političkih trendova, svikli njeni stanovnici. Može se danas ulicama glavnog grada hodati polugol, s minđušom u nosu, ljubičastom kosom, u trenirci, i sem ponekog, tihog komentara ili još tišeg smiješka - dobacivanja nema. Granica trpljenja ipak postoji. Postavila ju je bivša vlast svojim forsiranjem ekstremnih islamskih grupa, pripadnici tih istih grupa agresivnim odnosom prema drugom, u ovom slučaju i domaćem, ali i Alijansa, donoseći odluke čiji je rezultat, pored ostalog, konfuzno tumačenje vjerskih osjećaja na osnovu njihove političke korektnosti. Nakon što je život po pravilima rigidnih islamskih zajednica bio moderan i isplativ, žene koje su odlučile sakriti lica, tijelo pokriti crnim haljinama i svijet posmatrati kroz tanko platno, sada osjećaju naličje svog pristanka. Ne samo da ih se - bez razmišljanja da li je njihov izgled stvar izbora ili moranja - istovremeno sažalijeva i ismijava nego im se, u suštini, pokušava osporiti prokleto pravo izbora. Na isti način na koji su njihova "braća i sestre" pokušavali mijenjati svije(s)t bosanskih muslimana. Novinarka Dana dan je provela pod nikabom, želeći provjeriti kakav je život žena čija se lica ne vide. Otkrila je, međutim, kakvo Sarajevo zna biti, šta je u našim životima promijenio 11. septembar, ali i koliko neke norme svom poštovaocu mogu zakomplikovati životne sitnice, poput vezivanja pertli
________________________________________
"Ma, nemam ja ništa protiv. Neka svako živi svoj život onako kako hoće. Šta meni smeta ako je ona stavila krpu na glavu. Neka. Samo, ja bih to ufatio i tako prebio a ne bi' dao plakati", kaže stariji gospodin gospođi koja stoji do njega. Opći smijeh zgužvanog trolejbusa. Jedina osoba kojoj nije smiješno je, valjda, ona o kojoj govore. Osoba "s krpom na glavi". U ovom slučaju - ja.
Zadatak je jasan - postati na jedan dan žena pod nikabom. Smjernice: mora biti crn, da ne otkriva oči. Garderoba prilagođena bojom - crna. Rukavice obavezne. Obići sva mjesta na kojima jedna žena može i mora da se pojavi i vidjeti kako će metropola, glavni grad, otvoren, slobodouman i naviknut na sve, da podnese pojavu žene u crnom. Nema problema.
Problem nepostojećeg Aha. Lako je reći. Otkako su zvanično skinute 13. jula 1947. velikom akcijom AFŽ-a, feredže su do prije nekoliko godina ostale prisutne samo u nevjerovatnim pričama u kojima je bilo spašenih partizana i nadmudrenih Švaba. Ovi su prostori, zapravo, do prvih višestranačkih izbora viđali vrlo malo pokrivenih žena. Iako smo bili potpuno naviknuti da gledamo časne sestre, nakon što su prve žene pod maramama prošetale gradom, počeli su stizati panični pozivi iz inostranstva kojima su prijatelji provjeravali istinitost vijesti da se u Sarajevu svako žensko mora "pobuliti". I hajd' ti njih sada razuvjeri.
Žene pokrivenih lica prošetale su kasnije. Negdje pred kraj rata, paralelno sa pojavom muškaraca koje smo prozvali vehabijama. Njihove žene dobile su naziv nindže. Vrlo malo ko se pitao smeta li njima činjenica da, gdje god prođu, ne mogu ostati nezapažene. Buljili smo u njih pokušavajući odgonetnuti kako se i da li se uopće vidi ispod crnog pokrivača za oči i šta li se nalazi pod svim tim platnom. Ono o čemu smo manje razmišljali, čak i kada smo ih počeli viđati kako voze automobile, šetaju sa djecom u kolicima ili kupuju namirnice u samoposluzi, i kada smo navikli da su tu, oko nas, jeste - kako je unutra?
E, to je, dakle, bio moj zadatak.
Problem prvi - gdje kupiti stvari sa izdiktiranog spiska. Mada u Sarajevu postoji nekoliko specijaliziranih prodavnica sa garderobom "za pokrivene žene", u svakoj od njih će kupca koji traži nikab gledati kao da traži lijevi cvajlburger za blambinger.
Šta sad? Druga opcija je isti sašiti. I da je kakvo čestitije žensko u pitanju, vjerovatno problema stvarno i ne bi bilo, ali sam ja zadnji put iglu uzela u ruke zahvaljujući činjenici da me niko nije gledao, da bi mi je odmah zatim, uz vrisak, oduzeli. "Šta će trogodišnjem djetetu igla!" Znači, ni to ne može. A ne može se, vala, ni prići nekom na ulici i onako ga s neba pa u rebra upitati gdje se oblači. U ovom slučaju može biti shvaćeno kao provokacija.
Moja je velika sreća da nije. Vrlo ljubazno, kao da se znamo sto godina, djevojka mi je objasnila da se nikabi i prateća oprema nabavljaju kod sestre koja tu robu ponekad dobije iz zemalja u kojima se oni najnormalnije kupuju u radnji.
Shopping! Ima li i jednoj ženi draže riječi. Sasvim je nebitno šta se kupuje, već od same činjenice da ću trošiti novac osjećam se mnogo bolje. U stanu je već nekoliko djevojaka koje biraju marame. Jedna kupuje haljinu. Ja bih trebala nikab. Nema problema. Koji? Kako koji? Onaj, crni, što svi nose.
Prije svega, mala škola pojmova. Nikab se najčešće prevodi kao veo. Crno je odomaćeno u gotovo svim islamskim zemljama, mada postoje i varijante u bijeloj, ali i drugim bojama. Dva su oblika nikaba. Jedan pokriva lice od obraza nadolje, dok drugi pokriva čelo i oči, ostavljajući mrežu kroz koju se gleda. Hidžab se odnosi na različite stilove pokrivanja kose, vrata i ponekad ramena. Džilbab je, najjednostavnije, kaput kojim se pokriva cijelo tijelo, dovoljno širok da se ništa ne ocrtava. Rukavice su ono za ruke.
Mama u nestanku Ja ću taj što sve pokriva, jednu maramu, par rukavica i crni džilbab u zimskoj, znači malo debljoj varijanti. Spakovano, plaćeno. Osjećam se kao mješavina Mate Hari (špijunke, da ne bude zabune) i Agenta 007. Tipično, odmah po dolasku kući, sve isprobavam. Džilbab mi je malo kratak. Znači da ću farmerke morati zavrnuti gotovo do koljena. Ako izviri jeans, mogao bi neko provaliti da sam lažnjak. Duboke cipele, obavezno. Još samo da zavežem pertle. E, lako je reći. Prvo, ne vidim pertlu; drugo, i kad je iskopam, smetaju mi rukavice. Znači, prvo pertle, nikab, pa rukavice. Čovjek uči dok je živ.
Moja dvogodišnja kćerka prisustvuje reviji. Sa velikim zanimanjem gleda naročito onaj dio kada pokrivam lice i pokušavam povlačenjem gore-dolje proširiti prorez za oči. "Mama se sakrila", komentariše i odlazi da se igra potpuno ravnodušno. Da hoće svi tako reagovati.
Porijeklo pokrivanja žena je antropolozima nepoznato. Ono u čemu se slažu jeste da je postojalo mnogo prije dolaska islama. Nekih 4.000 godina prije prve Objave u starim civilizacijama Mesopotamije žene su nosile veo. Zna se da je u gradovima pokrivanje bilo privilegija - znak luksuza žena koje nisu morale da rade. Pokrivanje u prvom periodu poslanstva nije bilo obavezno. Žena nije stavljala nikab, osim u rijetkim prilikama. Zna se da su žene Muhammeda a.s. i nekih ashaba (najbliži prijatelji Poslanika a.s.) nosile nikabe nakon objave ajeta iz sure El- -Ahzab, u kojoj se ženama naređuje da spuste haljine svoje niza se, jer će se tako najlakše prepoznati i neće biti napastvovane.
Najviše protesta protiv pokrivanja žena u prošlosti čulo se tokom 18. i 19. vijeka, kada su Evropljani kolonizirali većinu islamskog svijeta. Otkrivanje žene tada zahtijevano je kao forma njenog oslobađanja i dovođenja u ravnopravan položaj sa muškarcem. Zanimljivo je da su paralelno sa propagiranjem ravnopravnosti evropski kolonizatori zakon koji njihovim ženama daje pravo glasa usvojili tek kojih stotinu godina kasnije.
Islamski učenjaci razišli su se po pitanju da li je nošenje nikaba obaveza. Sve dostupne studije o tome govore na dva načina - tako da u jednom dijelu to potvrđuju, a u drugom opovrgavaju, koristeći pritom iste kur'anske ajete i hadise. U Saudijskoj Arabiji žene van kuće moraju biti pokrivene. Egipat ne zahtijeva pokrivanje, dok je u Tunisu pokrivanje lica čak zabranjeno. Iran je od žena počeo tražiti da nose čador nakon islamske revolucije 1979, dok su žene u Afganistanu van kuće morale nositi burku, odjevni predmet koji pokriva cijelo tijelo, ostavljajući na očima mrežu kroz koju se gleda.
Ko se pljuje Iako neradikalan, moj nikab bio je jedno sasvim novo iskustvo. Sastavljen od tri sloja, od kojih dva pokrivaju oči, a jedan pokriva lice ispod nosa, nešto je kroz šta se jedva vidi i jako teško diše. Pogled u ogledalo. Pa, ne vidim ništa. Prva odluka pod nikabom: ulicu prelaziti isključivo na zeleno svjetlo ili kada u blizini nema ni jednog jedinog auta.
Izlazim iz kuće. Do trolejbuske stanice, koja je udaljena nekih 500 metara, tri puta "Bože me sačuvaj", dva puta spominjanje majke u vrlo negativnom kontekstu i jednom "sve vas je trebalo pohapsiti". Koga? Šta vam je, ljudi, dan je tek počeo! Da ja kupim kartu. Nije se pametno švercati u ovakvom izdanju. Problem - sve su mi pare iste. Kako ću pronaći marku i pol. Kopam po novčaniku u napasti da skinem bar jedan sloj. Evo ga trolejbus. Gužva. Krasno. Neću ni tražiti, baš će se revizor gurati.
Radnici i đaci, nakrcani, kreću u nove radne pobjede. I među njima ja. Nekoliko je načina na koje ljudi gledaju na činjenicu da se pored njih vozi neko drugačiji. Najljepši je onaj kada na to gledaju normalno. Jer, ima i takvih. Ali jako malo. Najčešći je da tako intenzivno ne gledaju ne samo u nego i pored, iznad ili ispod mjesta na kojem stojim, da to postaje iritirajuće i izuzetno neprijatno. Treći, definitivno najgori, jeste da o vama pričaju kao da vas uopće nema. Kao da ste nevidljivi čovjek koji, pored toga što se ne vidi, ne može ni da čuje. Najtužniji je kad pričaju jezikom koji nindža ne razumije. Šta li, Bože, znači "divi nje". Probajte na japanskom.

________________________________________

________________________________________

________________________________________

________________________________________


Izlazim iz trolejbusa u opasnoj napasti da se vratim kući i presvučem. Samo, valja ovu odluku objasniti uredničkom kolegiju. Neka. Predeverao je Mujo i gore. Čvrsto poštujući odluku da se danas ponašam neupadljivo, stojim na semaforu i čekam zeleno. Prekoputa mene, gospodin od šezdesetak godina. Priča sam sa sobom. Tek kad pređem ulicu, shvatit ću da zapravo priča sa mnom, jer mu sa udaljenosti od pet metara ne vidim izraz lica. Ispostavlja se da je to bolja opcija.
Svi moji pokušaji da prođem pored njega završavaju time da me hvata za ruku i, uz poplavu riječi među kojima su "srednji vijek", "da ti milu majku", "terorista" i još neke druge koje pred naglim naletom adrenalina nisam uspjela zapamtiti, bez namjere da me ikada pusti da prođem, gospodin penzioner svoj je krajnji protest izrazio tako što me je pljunuo.
Od svih ljudi koji su sa mnom na semaforu čekali da pređu ulicu, a bilo ih je, nije reagovao ni jedan.
Od sjedanja nasred ulice spašava me žena koja, prolazeći kraj mene, kaže "selam alejkum, sine". Suzdržavam se da je ne izljubim.
U Općini Centar gužva. Bez nekog posebnog cilja, uzimam broj i sjedam na slobodno mjesto. Pored mene djevojčica. Potpuno zabezeknuta. Prva komunikacija je, kao, slučajan dodir rukom. Okrećem se. "Zdravo, ja sam Irma. Imam četiri i po godine. Šta ti je to?" Rukavice. "A to?" Veo. "A zašto ti to nosiš?" Teško pitanje. Petljam neki odgovor, potpuno svjesna da me pored Irme sluša još desetak oduševljenih sugrađana. Nakon što sam joj odgovorila na pitanja imam li kuću, idem li u školu, je li mi vruće, prilazi mama i odvodi je. "Pa-pa. Vidimo se." Smijeh. Pa, ovom narodu stvarno prst pokaži.
Jedini način da izliječim depresiju koja prijeti da uništi moj undercover day jeste da kupim nešto. Možda puder. Iz Općine - u lanac prodavnica i butika. Šetam. "Halo, nindža, ijaaaaa", presreću me trojica sportski obučenih momčića, demonstrirajući par karate poteza iz kina Prvi maj. E, da ste živi i zdravi, toliko puta su me danas tako nazvali da imam crni pojas, treći dan.
Kupovina pudera završava zabezeknutošću prodavačica i tišinom dok izlazim iz prodavnice. Mogu samo da pretpostavim šta se dešavalo kad sam zamakla za ćošak. Vrijeme je da se sretnem sa fotografom, da štogod od svega ovoga i uslikamo. Dogovor je da se nađemo na buvljoj pijaci. Čovjek sa isukanim fotoaparatom čeka. Kako se pojavljujem, kreće škljocanje. Prolazim pored njega u trenutku dok se objašnjava sa gospođom koja zahtijeva da me ostavi na miru. Još će i on dobiti "mare".
Nijedna od prodavačica sa štandova me nije pokušala, kao obično, uvjeriti da mi "tigrasto najbolje stoji". Ponuđene su mi dvije duge suknje, "bez šlica", i džemper dovoljno širok da ga možemo nositi obje u isto vrijeme. Hvala, ne bih.
Evo marke… Neka zadnja stanica bude rasprodaja u popularnoj prodavnici šarene odjeće. Ulazim sa prijateljicom koja traži poklon za rođendan trogodišnjoj djevojčici. Razgovaramo normalno. Činjenica da me gledaju ispod oka, više mi ne smeta. Informacije radi, ispod široke crne haljine može se (i mora) ipak nositi neka garderoba.
Na izlazu se, kao po narudžbi, srećemo sa par njenih prijatelja. Mada se svi ponašaju kao da je činjenica što je u pratnji nevidljive žene najnormalnija stvar na svijetu, mobitel počinje da zvoni u trenu kad se rastajemo. Nagađanja idu od zabrinutih, da se i sama ne namjerava pobuliti, do radoznalih koji pitaju da li je pod nikabom novi frajer kojeg krije od ostatka svijeta.
Još malo šetnje i - nazad u redakciju. Usput srećem par poznatih ljudi kojima, naravno, ne prilazim. Ali mi je urnebesno zabavna činjenica da ja znam ko su oni, a oni ne znaju ko sam ja. E, lijepo sam vas povukla za nos, dragi sugrađani. Osvanut ćete u Danima.
Ono što nisam uradila jeste da nisam otišla doktoru ili stomatologu. Nisam se porodila. Nisam došla u situaciju da pokažem ličnu kartu. Nisam morala oprati prozor. Nisam izvela dijete u šetnju. Nisam živjela tako do kraja života.
Ali jesam shvatila da odjeća, ipak, čini čovjeka.
Naročito u trenutku kada mi je prišla Cigančica i rekla: "Daj pola marke, Allaha ti. Lijepa si k'o lutka."
Čuj pola. Evo ti cijela.

[njonjica]

Istina je da se sa ovako obucenim zenama srecemo tek zadnjih 10-15 godina i i ovakav nacin oblacenja u Sarajevu je relativno nova pojava. Ali, buduci da Sarajevo tezi tome da bude velegrad ovaj nacin oblacenja je nesto sto treba prihvatiti jer je normalno iako drugacije od onog na sta smo navikli.
Imam srecu da radim u jednom trznom centru. U tom trznom centru postoji i prodavnica luksuznog zenskog vesa. Djevojka koja tu radi koliko je meni poznato (ta prodavnica je u mojoj blizini) nema predrasuda i uvijek pokrivene zene posluzi isto onako kako posluzuje sve kupce....
Kod mene takodjer dolaze, vrlo su pristojne i sasvim normalne. Sasvim su ZENE, ako me razumijete.

[Haqqani]

Istina je da se sa ovako obucenim zenama srecemo tek zadnjih 10-15 godina i i ovakav nacin oblacenja u Sarajevu je relativno nova pojava. Ali, buduci da Sarajevo tezi tome da bude velegrad ovaj nacin oblacenja je nesto sto treba prihvatiti jer je normalno iako drugacije od onog na sta smo navikli.
Imam srecu da radim u jednom trznom centru. U tom trznom centru postoji i prodavnica luksuznog zenskog vesa. Djevojka koja tu radi koliko je meni poznato (ta prodavnica je u mojoj blizini) nema predrasuda i uvijek pokrivene zene posluzi isto onako kako posluzuje sve kupce....
Kod mene takodjer dolaze, vrlo su pristojne i sasvim normalne. Sasvim su ZENE, ako me razumijete.

Njonjice draga. Zadnjih 10-15 godina... pogledaj malo arhivske slike Sarajeva od prije nekih 100 , 150 godina :):) Na bas carsiji je haman svaka zena imala nikab .

[njonjica]

Itd.....

[njonjica]

Vise o ovoj temi mozete naci na:

http://www.bosnafolk.com/sehara/nnosnje.php

[stickitout]

Lijep clanak, zaista.

Sarajevo je prilicno odbojno prema svemu u principu razlicitom od uobicajene Sarajevske vreve. Uvijek su se studenti i srednjoskolci koji dolaze van Sarajeva zvali "vozari". Pankeri i "hasisari" su redovno ostajali bez bubrega u nekim od carsijskih mracnih ulica. Minjak je odijevni predmet za cure sumnjivog morala itd. itd.
Mislim da je to ipak i dio sarma tog grada. A ne vjerujem da su neki drugi gradovi ista tolerantniji po slicnim pitanjima.
Bas me zanima kako bi se provela djevojka u minjaku i ljetnoj majici na ulicama Teherana.
S druge strane, neko ko je izabrao da se pokrije iz ljubavi prema bogu ne bi trebao da se osvrce na komentare okoline jer je ispunjen(a) velikom ljubavlju milostivog i zna da sve ovo zapravo i ne postoji.

[Latina]

Vedrana je kraljica kao i obicno.

"Odijelo ne cini covjeka. Vec covjek odijelo." - sto rece neko pametan. Nikab je kao i svaki drugi nacin ispoljavanja dijela licnosti kroz nacin odijevanja. Mislim da ne znaci ni manje ni vise. Ljude ne procjenjujem po onome sto imaju ( ili nemaju ) na sebi. Ono sto je oku nevidljivo je mnogo znacajnije.

[Latina]

Neki Haqqanievi i Salkovi postovi su izbrisani. Haqqani, dobio si pp sa upozorenjem!

Morate li se non-stop svadjati ?

[Helem]

radi nje je Ibro tarabe ribo,
radi nje je Bego u mezar lego,
radi nje je Salko u vodu skako....

pjevao je Safet Isovic za" kada sretnes Hanku"....Muslimanku...


zarovi i peche su ukinuti 1947 godine na Titov zahtjev,Tito nikada nije sam sprovodio svoje zakone, uvijek je lijepo govorio, a egzekutori su bili svi Titovi komesari....Tito i titici.....
tada su Muslimanke pjevale, one koje nisu htjele skinuti ni pechu ni zar i nikada otkriti glavu, biti gologlave, za one Muslimanke koje su skinule peche i zarove ovu pjesmicu:"
"Dale bule din za Titin chin
skinule bule gacice za Titinie tackice....".

Vedrani dajte Helema.

[Latina]

Gdje nalazis ove pjesmice ?

Vedrani dajte Helema.

Ima Vedrana Aleksandra.

[Helem]

a je li Aleksandar Veliki????

ovo ja simultano i stimulativno pisem, iz glave, kakav Vedrana i kakvi bakraci?
Nema pisca do mene....
zar ne primjecujes??????
Tobejarabi...
Jah i tebe.


price mi je pricala moja rahmetli,zahmetli,nana a ja sve u obrve sakupljao....
a sada dajem zapise.....

[pitt]

Ovo je samo za latinku :D ZOome ne brishi, stici ce te moja suza :D

Zanimljiv osvrt na nelagodu (blago receno) spram hidzaba.



To understand why the hijab provokes such a strong reaction in non-Muslims, especially Western non-Muslims, one must consider the history of Europe. It may be noted, as I have noted in my original posting, that Mary, mother of Jesus (peace be upon him), preferred to wear the hijab, as can be attested by the fact that virtually all portraits of the blessed lady have depicted her with the hijab. At some point in history, Christian women got rid of the hijab, even though portraits of Mary (may God be pleased with her) continued to depict her with the hijab. The hijab, which was originally meant for all women, became confined only to a select group of women called the nuns. It was the historic battle between the Church and Science during the European Renaissance that finally helped to make the hijab so unpopular in Europe.

Everyone knows about how the Church was a great impediment to the progress of Science. The reason for this unfortunate conflict was the injection of Greek philosophy into the Bible centuries before the Renaissance even started. A significant portion of this Greek philosophy was unscientific and simply nonsense, but the upholders of the Church, unaware of this historic reality, sought to uphold the Bible as sacrosanct and thus vehemently opposed anything that was opposed to their set beliefs and patterns of thinking. In the battle between the Church and Science, the latter emerged victorious. While this victory paved the way for scientific progress and technological advancement in Europe, it also ensured the separation of the Church from the State. The Church, having thus lost its influential power, became an object of attack by the upholders of Science. Atheism became increasingly popular and morality levels plunged. Religion became "unscientific", faith became "blind", and secularism became the new religion of the European. Practices associated with religion became unpopular and frowned upon. One of these practices is the hijab, which, because of its association with nuns, became a symbol of oppression reminiscent of the oppression of the Church to advancement and progress. Thus, the woman who wears the hijab came to be considered as backward, conservative, or fundamentalist.

A very different story is found when one considers the history of Islam. It is important to note that while Christianity did away with the hijab, Islam did not. At the same time, while Christianity found itself at odds with Science, Islam found itself to be the impetus for Science. While Christianity lost its alliance with the State, Islam presented a framework for the establishment of the State. Thus emerges the modern Muslim woman, smart, confident, educated, and professional, with her all-too-conspicuous hijab. The European non-Muslim fails to come to terms with this combination of qualities because history seems to tell him, "There is something terribly wrong with that combination". Hence the strong emotional reaction.

[Latina]

Ti si pitt-ice prohizabski orjentisan.

U tom otporu protiv pokrivanja zenske kose ima kojecega : meni se cini da je najvise straha proisteklog iz neznanja. Muslimanke koje pokrivaju kosu se takodje razlikuju - kod nekih je to izraz predanosti Bozijoj uputi, skromnosti i posvecenosti vjeri, kod drugih je to dio obicaja i kulture vise nego izraz vjerskog ubjedjenja, a neke su u to "ubijedjene" od strane muzeva i familije. Dakle, kao i u svim drugim aspektima zivota, radi se o citavom spektru pobuda.

a ja sve u obrve sakupljao....
a sada dajem zapise.....

Zapisi su u "Helem" rimovanoj formi - pravo iz obrva.

[Helem]

Mobilna citaonica "Helem".

u zivotu nismo niko pa i nista
samo smo glumci "Putujuceg pozorista"
kojima su dodijeljene role
na one sto volimo
i one sto nas vole.

original "Helem".

[Latina]

Jok....ja sam samo pro-choice :D
Mislim da je ono sto je u dusi i srcu mnogo vaznije od onog sto je na glavi

[Helem]

Provaljen si Pitte i usuti,
vidi i Latinica da si Bosnjak - antimusliman.
Uvucen si u Helemovu paukovu mrezu, intervju je bio uspjesan.

Ipak priznajem a ti to i sam znas, izuzetno si kvalitetan pisac.
Jos samo malo da te uputimo na pravi put i izvedemo na salamet, i ljudina i po, ako Bog da.


Ono znas, ne ides ni iza ni ispred, jednostavno idemo jedan pored drugoga i budemo prijatelji.

Latinice ne sikiraj se, smijeh je zdrav.
Nece ti prisisti,
ako Bog da.

[zanzibar]

Evo skromni doprinos temi:

ZAKON O ZABRANI NOŠENJA ZARA I FEREDŽE
Član 1
Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene;
Član 2
Zabranjuje se prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar i feredžu, odnosno pokriva lice, kao i svaka druga radnja usmjerena na podržavanje nošenja zara i feredže i pokrivanja lica žene;
Član 3
Kazniće se do 3 mjeseca lišenja slobode ili novčanom kaznom do 20000 dinara: a) ko nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) ko od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice;
Član 4
Kazniće se lišenjem slobode sa prinudnim radom do 2 godine ili novčanom kaznom do 50000 dinara: a) ko silom, prijetnjom, ucjenom ili drugim sličnim sredstvima nastoji da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene, b) ko, zloupotrebljavajući vjerska osjećanja, koristeći predrasude i zaostalost ili na bilo koji drugi način, vrši propagandu da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene;
Član 5
Administrativni-kazneni postupak za prekršaje iz člana 3 ovog zakona vodi u prvom stepenu izvršni odbor sreskog, gradskog (reonskog) narodnog odbora;
Član 6
Za postupak po krivičnim djelima člana 4 ovog zakona nadležan je sreski sud;
Član 7
Ovaj zakon stupa na snagu tridesetog dana nakon objavljivanja u «Službenom listu NR BIH».;
U broj 33, Sarajevo, 29 septembra 1950 godine;
PREZIDIJUM NARODNE SKUPŠTINE NR BIH
Sekretar, Muhidin Begić, s.r., Predsjednik, Vlado Šegrt, s.r.

[Pearl]

ovo se koliko ja vidim ne odnosi na maramu tj hidzab? (u pitanju je samo pokrivanje lica)

sto znaci da su muslimanke i u komunistickom sistemu (teoretski) mogle da nose hidzab... tj ono sto i jeste propisano islamom...

sta je izvadak iz zakona trebao da pokaze, malo sam zbunjena?

[Helem]

tvrditi da je hidzab nesto pogresno i da razdvaja,
je toliko ozbiljna tvrdnja
da je malo reci da je smijesna
i do kraja blesava.

[King Kikapu]

ovaj clanak samo dokazuje da je sarajevo palanka koja provodi vrijeme, sto bi rek'o radomir konstantinovic, zatvarajuci svaku stvar u cvrste oblike normativnosti, pa i samu religiju.

[Jimmy_The_Saint]

Razgodi Radomira... "Od toga može da se rikne."

[King Kikapu]

Razgodi Radomira... "Od toga može da se rikne."

odlican je radomir, tesko svarljiv, ali odlican.

[Jimmy_The_Saint]

Tako je.

[Latina]

tvrditi da je hidzab nesto pogresno i da razdvaja,
je toliko ozbiljna tvrdnja
da je malo reci da je smijesna
i do kraja blesava.

E bas neka si im rek'o Helemcicu.

[Bosanac sa dna kace]

Moja nena je imala bijelu boshchu, njome s epokrivala glava sve do pojasa, bila je ogromna, virile bi samo ochi, ostavila je to kao usponeu na neka dvana vremena! boshca je bila prelijepa ruchno tkana i vezena!
mislim da je nena kupona sa tom boshchom, jer ne mogu je nac nigjde u kuci!
kad je zakon stupi 1950 na snagu po banovickim selima isla je komisija od kuce do kuce koja je spaljivala zarove, ferdze i boshche i sisala zensku cheljad na celavo, a u to vrijeme je smatrano velikim grijehom da zena osijece kosu!
Danas u Banovicima cini mi se samo jedna zene pokriva lice, i svi bulje u nju kodar je pala s Marsa!