https://bleiburg.jimdo.com/ratne-priče/ ... kufu-1941/MASAKR OKO 2.300 PRETEŽNO MUSLIMANA CIVILA U KULEN VAKUFU OD STRANE PARTIZANSKO-ČETNIČKIH POSTROJBI 1941
Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako, u Srbu je 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciji srpskog ustanka u Lici.
Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca polovina smaknuta na Vakufskom buku. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke jedinice vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.
Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf u BiH, dok je u samom Kulen Vakufu živjelo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941., od strane združenih četničkih i partizanskih postrojbi koje su djelovale zajednički. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su partizani uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob. U tim napadima, kao i u napadu na vojno pojačanje upućeno u Kulen Vakuf, četničko-partizanske postrojbe koje su tad činili 95% Srbi koji su stekli samopoouzdanje i došli do određene količine naoružanja.
Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku.
Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta. Pojedinačni napadi po okolini mjesta tijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu u otvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad su kombinirano izvele partizansko-četničke postrojbe iz Bosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz Like djelovale ustaničke postrojbe predvođene Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem. Postrojbe iz Like napale su muslimanska sela Klišević, Ćukove i Orašac te su ih pozivali na predaju govoreći da im neće ništa. No muslimansko stanovništvo im nije vjerovalo jer su znali kako su prošla susjedna sela prije njih. Mještani su odgovorili da se ne žele predati. To je dovelo do oružanog sukoba. Gojko Polovina navodi kako je otpor bio tako žestok da su morali paliti kuće iz kojih je pružan. No, branitelji su se premještali u nezapaljene kuće i nastavljali s otporom.
Za to vrijeme, mještani pretežno muslimansko stanovništvo se povlači prema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u Kulen Vakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2 000 stanovnika uglavnom muslimana Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uz takav priliv civila, procjenjujući da nije moguće izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa, satnik Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje mit o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih.
Kad su partizansko-četničke postrojbe ušli u grad 6. rujna, on je bio prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače u njemu uopće nije bilo stanovnika. Ostala su tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati partizane. No, prvi su partizani došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom da kolju Turke jer kod Srba je i tad bila duboko urezana osvetnička mržnja prema muslimanima pa su često napadali njihova sela i činili zločine i kao pripadnici četničkih a i partizanskih postrojbi čiji je i jedan i drugi sastav bio uglavnom Srpski a što je muslimane uglavnom opredijelilo na stranu NDH koja se prema muslimanima postavila zaštitnički. Tri mladića ljevičara za njih su bili tekTurci koje treba likvidirati.
Đoko Jovanić general JNA
Partizani su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina partizansko-četničkih postrojbi krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca. Na Ćovki partizani su iskopali jarak na šumskom putu tako onemogućavajući prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice, naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz partizansko-četnički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Drugi dio zbjega uglavnom muslimana mještana Kulen Vakufa i nešto hrvata iz okolnih sela zastao je na Prkosima, a nada je probuđena glasinom da tu trebaju čekati kamione koji su po njih poslati iz Bihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjesto prijevoza došli su partizani koji su ponovno zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje ih je polovina smaknuta a pola pušteno.
Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.
Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo je desetak dana da bi se partizani nakon toga povukli u planine. Tijekom cijelog rata u Kulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije rata stanovnici koji su preživjeli su počeli dolaziti natrag i raditi na obnovi. Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992. od ljudi sa petokrakom na čelu ponovo je uništena kao i prvi put, ovaj put je minirana, kamenje srušene bogomolje odnešeno je iz Kulen Vakufa, a na njenom mjestu je napravljeno parkiralište.
Očigledan je trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske nacionalnosti, od strane partizana imaju najmanje obilježja. U područjima Bosanske Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Ljudi šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti i 71 godina po okončanju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da je u prvim danima rata pogubljeno na desetke tisuća Muslimana. Istina je došla u obliku rata. U prvim mjesecima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je, zatvoreno i protjerano iz svojih domova desetine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bili bošnjački i hrvatski civili. Bio je to nastavak prošlog rata, ovaj put ponovno su došli ljudi sa petokrakom na glavi kao i 41. Srpski je nacionalizam otvoreno pokazao svoje pretenzije na dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bili smetnja ostvarenju tog nauma trebali su biti uklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.
O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata ostvarili činove i funkcije. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.
Više je razloga za to
Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje četnika fašista i partizana kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?
Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika civila u njemu. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?
Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički i dalmatinski četnici, pridružili narastajućoj antifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6. ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pripadnici sudjelovali su u vjerovatno osobno najdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskog vođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar 1944.godine.
Poduhvat spašavanja partizanskog vođe uspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spomen pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Tito je, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i djevojku, Jovanku Budisavljević, na dar.
Četnička je pobuna protiv novouspostavljene države počela netom nakon uspostave, 12/13 travnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenika bile domobranske postrojbe u Lici, da bi se napadi potom proširili na sve Hrvate u području, nešto me to podsjeća na “Balvan revoluciju 90-tih. Bilo je etničko čišćenje mnogo prije definiranja pravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četnički zapovjednik, u svojim sjećanjima govori kako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji bio četnički, a partizani su kasnije sebi prisvojili sve zasluge.
Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvajanja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.
No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila pretežno muslimana a grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naseljima Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, Demirovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.
O vidi misha, meni se obraca.madner wrote:Kakve gluposti, ljudi koriste pojmove za koje ne znaju ni sta znace. Sovjetske ciske
Inace zato je postojala razlika izmedju NOBa i SK, jer nisu uzeli tapiju. To sto se desilo poslje 45 je neka druga borba.
Cuveni antifasista foruma sto pravi klasifikacije naroda ko je skart a ko plemenit. 
Haman2 wrote:https://bleiburg.jimdo.com/ratne-priče/ ... kufu-1941/MASAKR OKO 2.300 PRETEŽNO MUSLIMANA CIVILA U KULEN VAKUFU OD STRANE PARTIZANSKO-ČETNIČKIH POSTROJBI 1941
Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako, u Srbu je 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciji srpskog ustanka u Lici.
Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca polovina smaknuta na Vakufskom buku. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke jedinice vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.
Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf u BiH, dok je u samom Kulen Vakufu živjelo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941., od strane združenih četničkih i partizanskih postrojbi koje su djelovale zajednički. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su partizani uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob. U tim napadima, kao i u napadu na vojno pojačanje upućeno u Kulen Vakuf, četničko-partizanske postrojbe koje su tad činili 95% Srbi koji su stekli samopoouzdanje i došli do određene količine naoružanja.
Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku.
Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta. Pojedinačni napadi po okolini mjesta tijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu u otvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad su kombinirano izvele partizansko-četničke postrojbe iz Bosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz Like djelovale ustaničke postrojbe predvođene Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem. Postrojbe iz Like napale su muslimanska sela Klišević, Ćukove i Orašac te su ih pozivali na predaju govoreći da im neće ništa. No muslimansko stanovništvo im nije vjerovalo jer su znali kako su prošla susjedna sela prije njih. Mještani su odgovorili da se ne žele predati. To je dovelo do oružanog sukoba. Gojko Polovina navodi kako je otpor bio tako žestok da su morali paliti kuće iz kojih je pružan. No, branitelji su se premještali u nezapaljene kuće i nastavljali s otporom.
Za to vrijeme, mještani pretežno muslimansko stanovništvo se povlači prema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u Kulen Vakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2 000 stanovnika uglavnom muslimana Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uz takav priliv civila, procjenjujući da nije moguće izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa, satnik Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje mit o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih.
Kad su partizansko-četničke postrojbe ušli u grad 6. rujna, on je bio prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače u njemu uopće nije bilo stanovnika. Ostala su tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati partizane. No, prvi su partizani došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom da kolju Turke jer kod Srba je i tad bila duboko urezana osvetnička mržnja prema muslimanima pa su često napadali njihova sela i činili zločine i kao pripadnici četničkih a i partizanskih postrojbi čiji je i jedan i drugi sastav bio uglavnom Srpski a što je muslimane uglavnom opredijelilo na stranu NDH koja se prema muslimanima postavila zaštitnički. Tri mladića ljevičara za njih su bili tekTurci koje treba likvidirati.
Đoko Jovanić general JNA
Partizani su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina partizansko-četničkih postrojbi krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca. Na Ćovki partizani su iskopali jarak na šumskom putu tako onemogućavajući prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice, naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz partizansko-četnički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Drugi dio zbjega uglavnom muslimana mještana Kulen Vakufa i nešto hrvata iz okolnih sela zastao je na Prkosima, a nada je probuđena glasinom da tu trebaju čekati kamione koji su po njih poslati iz Bihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjesto prijevoza došli su partizani koji su ponovno zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje ih je polovina smaknuta a pola pušteno.
Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.
Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo je desetak dana da bi se partizani nakon toga povukli u planine. Tijekom cijelog rata u Kulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije rata stanovnici koji su preživjeli su počeli dolaziti natrag i raditi na obnovi. Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992. od ljudi sa petokrakom na čelu ponovo je uništena kao i prvi put, ovaj put je minirana, kamenje srušene bogomolje odnešeno je iz Kulen Vakufa, a na njenom mjestu je napravljeno parkiralište.
Očigledan je trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske nacionalnosti, od strane partizana imaju najmanje obilježja. U područjima Bosanske Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Ljudi šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti i 71 godina po okončanju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da je u prvim danima rata pogubljeno na desetke tisuća Muslimana. Istina je došla u obliku rata. U prvim mjesecima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je, zatvoreno i protjerano iz svojih domova desetine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bili bošnjački i hrvatski civili. Bio je to nastavak prošlog rata, ovaj put ponovno su došli ljudi sa petokrakom na glavi kao i 41. Srpski je nacionalizam otvoreno pokazao svoje pretenzije na dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bili smetnja ostvarenju tog nauma trebali su biti uklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.
O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata ostvarili činove i funkcije. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.
Više je razloga za to
Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje četnika fašista i partizana kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?
Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika civila u njemu. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?
Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički i dalmatinski četnici, pridružili narastajućoj antifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6. ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pripadnici sudjelovali su u vjerovatno osobno najdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskog vođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar 1944.godine.
Poduhvat spašavanja partizanskog vođe uspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spomen pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Tito je, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i djevojku, Jovanku Budisavljević, na dar.
Četnička je pobuna protiv novouspostavljene države počela netom nakon uspostave, 12/13 travnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenika bile domobranske postrojbe u Lici, da bi se napadi potom proširili na sve Hrvate u području, nešto me to podsjeća na “Balvan revoluciju 90-tih. Bilo je etničko čišćenje mnogo prije definiranja pravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četnički zapovjednik, u svojim sjećanjima govori kako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji bio četnički, a partizani su kasnije sebi prisvojili sve zasluge.
Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvajanja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.
No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila pretežno muslimana a grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naseljima Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, Demirovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.
Behar.hr. arhivaTarik Kulenović , A što kada partizani počine genocid?
Ne znam koliko je Muslimana pobijeno. Niko to ne zna.Niko nije nikada sačinio listu, niko nije samostalno ili s drugima
prikupio takve informacije, niko ne preuveličava niti umanjuje, sasvim jednostavno, ljudi šute. (Živojin Gavrilović, 1991.)
Zločin je zločin. I ne zastarijeva bez obzira tko ga je počinio. No, što sa zločinima koje su počinili dobri dečki? Kada naši kurvini sinovi bivaju prepoznati kao obični zločinci? Je li režim koji ih štiti i sam zločinački?
U slučaju koji obrađujemo ubojice su za svoja nedjela nagrađeni činovima, funkcijama, a kasnije i mirovinama, preživjele su žrtve šutjele i poslije rata, sretni što su preživjeli. Neki su robijali, valjda za kaznu što su ostali živi, neki su emigrirali iz države, neki su nastavili živjeti svoje živote, neki jednostavno nisu izdržali život poslije zločina koji su pretrpili. Naselja, vjerski objekti i groblja su uništeni u naletu divljačkog bijesa valjda da se protivnicima, kao po narodnoj kletvi, zatre sjeme. To nije bilo dovoljno. Nakon svih užasa, pokolja, izbjeglištva, uništenja kuća, cijelih naselja i grobalja, žrtvama je pravno ukradena zemlja, konfiscirana ili proglašena napuštenom, a onda dodijeljena na korištenje ubojicama i njihovim obiteljima.
Je li riječ o genocidu? Nema druge adekvatne riječi za učinjeno nedjelo. Namjera, izvršenje, temeljitost u izvršenju, sveobuhvatnost zločina… No, pravno je zločin genocida definiran tek poslije 2. svjetskog rata, a ubojice su se našle na pobjedničkoj strani. Pobjednici nisu željeli suditi svojim vojnicima, također pobjednicima, za klanje oko dvije i pol tisuće civila, pljačku i palež. Osim toga, zločin se dogodio na početku rata u kojem su ubijene desetine miliona ljudi. Još su ubijeni bili muslimani. Koga briga za nekoliko tisuća ubijenih muslimana?
No, što kad su zločinci partizani? Što kad se zločin koji su počinili jedino ispravno može okarakterizirati kao genocid? Upravo se to desilo 6-8. rujna 1941. godine u Kulen Vakufu u BiH kada su gerilci i narodne mase nošene pravednim gnjevom provalili u napušteni grad, temeljito ga opljačkali, uništili i spalili. Narodne su mase, mrtve pijane od rakije opljačkane iz mjesnih gostionica, teturale pokraj spaljenih kuća oboružane ukradenim predmetima, koje su često koristili i kao instrumente ubijanja. Parola ustanika: Ubi Turčina, štedi metak, u Kulenvakufskoj je tragediji ostvarena u punom opsegu.
Tko su bili ti Turci? Te 1941. godine prošlo je 63 godine otkako je Osmansko carstvo otišlo iz Bosne. Muslimani Ljutočke doline, etnički Bošnjaci, poznavali su samo jednog cara, austrijskog, za kojeg su i ratovali u 1. svjetskom ratu. Muškarci su ratovali u Drugoj bošnjačkoj regimenti, postrojbi najodlikovanijoj za hrabrost u cijeloj austro-ugarskoj vojsci. U užasnoj klanici fronte na Soči, baš su Bošnjaci Ljutočke doline 8. 6. 1917. osvojili vrh Monte Melletu u Alpama, ostvarivši time najsjajniju austrijsku pobjedu u 1. svjetskom ratu. Prema zapisima austrijskih časnika Bošnjake je odlikovala hrabrost, požrtvovnost i plemenitost. Izgleda kako je to bio samo razlog više za mržnju. Ona je eksplodirala u scenama kao sa Braudelovih slika pakla, potpuno u neskladu s ideologiziranom antifašističkom utopijom socijalističke Jugoslavije. U partizanima se strijeljalo za ukradenu jabuku[1], učili su nas u školi.
U Kulen Vakufu ne samo da su partizani krali jabuke, opljačkan je i spaljen cijeli grad. No zbog toga nitko nije strijeljan. Dapače, nakon rata, kada je bilo više vremena za sudske istrage, nitko nije uhapšen niti procesuiran zbog okrutnog ubojstva oko 2,3 tisuće civila. Kako je to bilo moguće? Usred Europe?
Na prvi pogled nemoguće. No, dogodilo se. I bilo je nevjerovatno okrutno. Imala je pravo majka kad je rekla svom 10-godišnjem sinu da zapiše što im se dogodilo. Inače, nitko im neće vjerovati kako se takav užas stvarno dogodio.
- Tko živi tamo? – pitao sam rođaka Vakufčanina, pokazujući preko brda, u pravcu Drvara, Livna i Duvna.
- Zli ljudi. – glasio je njegov odgovor. Bez osude vjere, nacije ili političke pripadnosti. Jednostavno zli ljudi.
Razni su ratni, ali i poslijeratni događaji doveli do začudnog razvitka situacije. Zločin 1941. godine bio je užasan. Zarobljeni su civili zaklani ili su na smrt zatučeni raznim hladnim oruđima, muškarci i žene, bez obzira na starosnu dob. Žene su silovane i klane poslije toga. Naročito morbidno, majke su silovane i klane pred djecom koju su nasilnici poslije takođe ubijali. Seksualnog nasilja nisu bile pošteđene ni djevojčice predpubertetske dobi, starosti 5 do 8 godina. Uz nasilje nad civilima, gerilci, kasniji partizani i četnici, temeljito su opljačkali i spalili. Da bi destrukcija bila potpuna, uništeno je i lokalno groblje, nadgrobni su spomenici razbijeni, mramorne su ploče što pokrivaju grobove izudarane teškim čekićima. Promatrač ne može ne pitati se kakva je to intenzivna mržnja gonila zlotvore koji su porazbijali mramorne nadgrobne ploče debele desetak centimetara? Je li i u tom slučaju rakija bila jedino pogonsko gorivo revolucionarnih narodnih masa? Jesu li to bile preteče sotonista koji danas izvrću križeve po grobljima?
Komunist, koji je gerilcima zamjerio užas koji su počinili, govoreći kako ih to čini istim kakve su ustaše, Marko Oreškovič Krndija, sekretar Komunističke Partije Jugoslavije za Liku, ubrzo nakon zločina u Kulen Vakufu ubijen je iz zasjede. Navodno su ga ubili četnici. Pjesma govori: Drug je Marko hrvatskog roda, al’ je majka srpskoga naroda. No, tu je majku ubio srpski metak. Možda ga je ispalio baš Srbin čiju je porodicu zaštitio? Dr. Mladen Stojanović, drugi ikonografski lik partizanske borbe, protestirao je u ustaničkom štabu u Drvaru zbog zločina nad Kulen Vakufom. I njega su, navodno, ubili četnici. Previše da bi bilo slučajno?
Gojko Polovina, komunista i partizanski zapovjednik, iako se osobno istakao u spašavanju i zaštiti preživjelih vakufskih civila, izjavio je da nikada neće reći imena odgovornih za zločin u Kulen Vakufu. Obećanje je i održao. Umro je, ali imena nije rekao.
Omerta, zakon šutnje specifičan za kriminalne organizacije poput sicilijanske i korzikanske Mafije, važio je i ovdje. Šutnja kao obilježje organiziranog zločinačkog poduhvata prati i počinitelje zločina u Kulen Vakufu.
Kako je sve počelo?
Slavko Kvaternik je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. travnja 1941. godine u Zagrebu. Bio je to završni čin Travanjskog rata sila Osovine protiv Kraljevine Jugoslavije. Kratki je rat završio potpunim vojnim slomom i raspadom Kraljevine Jugoslavije. Osnovane su nove države Hrvatska i Srbija, a ostatak je pripao zemljama pobjednicama u tom ratu; Madžarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji i Njemačkoj. Kraljevina je Jugoslavija prsnula kao zrela lubenica pod napadom sila Osovine raspavši se na sastavne dijelove. Kad je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu[2] računalo se kako je ostvaren mir za duže razdoblje. No skupina oficira Kraljevske jugoslavenske vojske, inspirirana od strane britanske obavještajne službe i vođena generalom zrakoplovstva Dušanom Simovićem, izvela je 27.03.1941. vojni udar u kojim je smijenjena cjelokupna jugoslavenska politička vlast i odbačen Trojni pakt.
Nova je vlast bila kratkog vijeka. Već 6. travnja 1941. godine Jugoslaviju su napale države članice Trojnog pakta, osvojile je i podijelile među sobom.
Novoosnovana NDH predstavljala je ostvarenje pravaškog nacionalnog sna – Hrvatska od Sutle do Drine. No, ostvareni je san imao cijenu. Fašistička je Italija anektirala Istru i velike dijelove Dalmacije, nastavljajući politiku talijanizacije domaćeg stanovništva, Hrvata. Nova država NDH imala je oko trećine pravoslavnog stanovništva. Hrvati katolici su s muslimanskim Bošnjacima činili dvotrećinsku većinu stanovništva kao hrvatski državni narod.
Novoosnovana država Srbija obuhvaćala je teritorij Srbije prije Balkanskih ratova dok je Makedonija, koju je Srbija osvojila i okupirala u 1. balkanskom ratu 1912. godine, pripojena Bugarskoj. Iskustva okupacije Srbije 1915. godine doprinijela su brutalnosti njemačke vojske spram civilnog stanovništva. Tu se naročito izdvaja strijeljanje 5 000 učenika u Kragujevcu kao odmazde zbog ubojstava njemačkih vojnika u Srbiji.
Obje su države prihvatile i provodile tzv. rasnu politiku svojih zaštitnika, njemačkog Trećeg Reicha i fašističke Kraljevine Italije. Uz progone Židova i Roma, kao nižih rasa, na čemu je insistirala njemačka strana, Srbi i Hrvati postali su istovremeno i više i niže rase, ovisno u kojoj su okupacionoj zoni živjeli.
Fašistička je Italija protežirala srpsko stanovništvo u NDH. Strategijska zamisao pripajanja istočnog Jadrana Italiji u Hrvatima je vidjela prirodne neprijatelje, a u Srbima saveznike. Talijanska mržnja prema muslimanima iz kolonijalnog razdoblja, iskazana u brutalnim postupcima prema arapskom stanovništvu u Libiji, prenijeta je i na Bošnjake.
Nacistička je Njemačka, pak, u Hrvatima i Srbima vidjela saveznike, a ne neprijatelje. Strategijski, njemačka je politika bila da osvojenim područjima upravljaju lokalne populacije, a njemačke se postrojbe usmjeravaju na najvažnija ratišta. Na području Kraljevine Jugoslavije, Njemačkoj je bilo najvažnije neometano funkcioniranje pruge do Soluna. Oni su taj cilj i ostvarili. Iako je povremeno bila cilj partizanskih diverzija, pruga je funkcionirala tijekom cijelog rata, a njome se 1945.godine povlačila i Grupa armija E, pod zapovjedništvom feldmaršala A. Von Loehra. Tko se i zašto ubija po brdima u unutrašnjosti, daleko od pruge, Nijemcima nije bilo toliko važno.
No, postojao je neprijatelj oko čijeg su se uništenja svi slagali. Bili su to komunisti. Osnovana 1920. na Kongresu u Vukovaru, zabranjena iste godine prvo zakonom Obznanom kojom je zabranjena komunistička propaganda, potom i Zakonom o zaštiti države 1921. godine kojim je zabranjena svaka komunistička akivnost. KPJ je bila malobrojna, ilegalna stranka, koja je 2. svjetski rat dočekala s oko 5000 članova u cijeloj Jugoslaviji koja je tada brojala oko 17 miliona stanovnika. Današnjim rječnikom govoreći, KPJ je bila smatrana terorističkom organizacijom, a vlasti su se prema njoj tako i odnosile.
Komunisti su djelovali uglavnom prema radnicima koji su gravitirali prema industrijskim središtima i intelektualcima u velikim gradovima. Većinom su poticali sa sela, no u seoskim sredinama nisu imali jača uporišta. Tu su dominantni bili srpski nacionalisti koji su se okupljali u raznim udruženjima. Udruženja četnika bila su dobro umrežena i formirana gdje god je bilo Srba, naročito u Bosni i Hrvatskoj. Njima je bila namijenjena uloga prethodnice u skladu s tradicijom martologa naslijeđenom iz osmanskih vremena.
Martologe su Turci regrutirali iz vlaških[3] stočarskih plemena koje su naseljavali na svoje granice. Njihova pokretljivost, uvjetovana traženjem ispaše za stoku, dobro je poslužila za vojne potrebe, osmanske i druge. Martolozi su činili prvi val prodora koji je okrutnim nasiljem poticao domicilno stanovništvo na bjegstvo u sigurnije krajeve. Današnji gradišćanski (Austrija) i moluški (Italija) Hrvati potomci su izbjeglica iz Bosne i Hercegovine iz osmanskih vremena. Potomke izbjeglica možemo naći i na Dugom otoku, od hrvatske obale najudaljenijem naseljenom otoku, u okolici Samobora i u Istri. Nakon martologa uslijedile bi akindžije (laka konjica) koji su prodirali u neprijateljsku pozadinu, pljačkale i odvodile roblje. I za hrvatsku povijest tragična Krbavska bitka 1493. godine bila je tek pogranični sukob bosanskih akindžija na povlačenju sa pohoda u Štajerskoj i hrvatskih vitezova.
No, to je bila daleka prošlost. Turbulentna zbivanja na osmansko-austrijskoj granici od 15. do 18. stoljeća okončana su bošnjačkom pobjedom u bitci pod Banjalukom 1737. godine. Taj pokušaj Austrijskog carstva da osvoji Bosnu neslavno je propao, pa Austrija do 1878. godine više nije pokušavala ostvariti svoj naum. Kad je to ostvarila 1878. godine bilo je to s mandatom Berlinskog kongresa. Iako planirana kao šetnja do Sarajeva, okupacija se pretvorila u krvavu višemjesečnu kampanju, gdje je moralo biti angažirano oko 300 tisuća austrougarskih vojnika na nešto manje od milion stanovnika BiH. Malo je poznat podatak da je Austro-ugarski generalštab okupaciju Bosne izučavao kao jedan od velikih ratova 19. stoljeća. Još je manje poznat podatak da su Bošnjaci sami otjerali tursku upravu i proglasili neovisnost 5. srpnja 1878. godine. Kratkotrajna nezavisnost Bosne uništena je austrijskim osvajanjem. Iako kratkotrajna, nezavisnost je trajala kao i Pariška komuna, a mnogo duže od Seljačke bune Matije Gupca, bune Matije Ivanića na Hvaru ili Ilindenski ustanak u Makedoniji. Ipak, bosanska je neovisnost i borba protiv austrijske okupacije 1878. godine za trajanja SFRJ sustavno izbjegavana i omalovažavana.
madner wrote:Ono kada nepismeni ljudi tumace historiju, pa nisu u stanju da razluce tri pojma. Pa onda je sve i anti antifasizam i Husko i Milovan.
Nepismeno, bez mogucnosti bilo kakve kriticne misli, jedino sto ostaje je ideja koju pokusava provuci. I onda dodjemo do toga da je komunisticka partija zapravo srpska, a to jednostavno nema historijsko utemeljenje. Nacionalno pitanje i sta su komunisti uradili od unitarne kraljevine je dovoljna prosjecno inteligentnom covjeku da shvati kakva je to glupost.
Sto se tice teksta o Kulen Vakufu, nabaceno svega, opet jedan neozbiljan pristup gdje je meta 1990 a ne 1941.
madner wrote:Ono kada nepismeni ljudi tumace historiju, pa nisu u stanju da razluce tri pojma. Pa onda je sve i anti antifasizam i Husko i Milovan.
Nepismeno, bez mogucnosti bilo kakve kriticne misli, jedino sto ostaje je ideja koju pokusava provuci. I onda dodjemo do toga da je komunisticka partija zapravo srpska, a to jednostavno nema historijsko utemeljenje. Nacionalno pitanje i sta su komunisti uradili od unitarne kraljevine je dovoljna prosjecno inteligentnom covjeku da shvati kakva je to glupost.
Sto se tice teksta o Kulen Vakufu, nabaceno svega, opet jedan neozbiljan pristup gdje je meta 1990 a ne 1941.
Nesto sto je trajalo 40 godina, nazivati mitom...gdje je to on zivio da se tako provaljuje.madner wrote:Ima itekako i sa neznanjem, neko ko zna ne bi se ovako prosipao.
Zivio je tu ali je vjerovatno bio zakleti jugosloven kad su dosle devedesete i sad kao i svaki konvertit mora da bude najglasniji u pljuvanjuGeneral War wrote:Nesto sto je trajalo 40 godina, nazivati mitom...gdje je to on zivio da se tako provaljuje.madner wrote:Ima itekako i sa neznanjem, neko ko zna ne bi se ovako prosipao.
To bez daljnjeg, ali je ta prica za teferica iza zatvorenih vrata...pa ni haZnadar se sa tim ne slaze, sta onda ocekivati od drugih na forumuBodkin wrote:Zivio je tu ali je vjerovatno bio zakleti jugosloven kad su dosle devedesete i sad kao i svaki konvertit mora da bude najglasniji u pljuvanjuGeneral War wrote: Nesto sto je trajalo 40 godina, nazivati mitom...gdje je to on zivio da se tako provaljuje.
Bilo-proslo. Ja zivim u ovom vjeku, a vi? Antifasizam danasnjice nije vise eksplicitno samo partizanski a ljevice po uzoru na rezime proslog vijeka skoro da nema. Pa sretno vam bilo sa takvom pameti. Konvertit?General War wrote:To bez daljnjeg, ali je ta prica za teferica iza zatvorenih vrata...pa ni haZnadar se sa tim ne slaze, sta onda ocekivati od drugih na forumuBodkin wrote:Zivio je tu ali je vjerovatno bio zakleti jugosloven kad su dosle devedesete i sad kao i svaki konvertit mora da bude najglasniji u pljuvanjuGeneral War wrote: Nesto sto je trajalo 40 godina, nazivati mitom...gdje je to on zivio da se tako provaljuje.
Kad smo vec kod mitomanije - zna se ko taj izraz najcesce upotrebljava u negativnom kontekstu. 
su pobili ustanici u K Vakufu 41 - e. Zlocinci nikad nisu odgovarali, cak sta vise obnasali su visoke javne funkcije, a zrtve nikad nisu priznate kao zrtve rata, niti du dostojno pokopane.
...interesantno je kako si ti izabrao bas ovu knjigu da ovakvim cinjenicama...ne izmisljaj ziv bio.Haman2 wrote:
Sta mislite da je slican zlocin pocinjen prema Srbima. Da li bi se Srbi ponasali kao Bosnjaci, "saburi, saburi i samo saburi". O tom zlocinu bilo bi napisano nekoliko njiga. Bila bi to obavezna lektira u osnovnim i srednjim skolama, a kad su u pitanju Bosnjaci, nema price, nema spomenika itd, itd.
