Mit o zajednickoj borbi protiv fasizma

[hAZNADAR]

Mozemo mi nabrajati SBB KBB, ali da nije bilo partizana mi bi vjerovatno bili pod ruskom sapom do 90-ih, sto vjerovatno znaci na nivou Rumunije, a sve sa istim etnickim previranjima.

Ekonomski mozda, ali gdje god je bila sovjetska čizma raspad je protekao uglavnom mirno. Pri tome ne treba zanemariti činjenicu koliko je SSSR bio etnički raznolik.

Gruzija, Nagorno Karabah, Ukrajina, ... bas mirno?

[_BataZiv_0809]

Gruzija, Nagorno Karabah, Ukrajina, ... bas mirno?

Uglavnom mirno. Koji se od tih sukoba moze porediti sa nasim?

Jesi li ti svjestan da pricamo o drzavi koja je zauzimala 1/6 kopnene povrsine planete Zemlje sa 280 miliona stanovnika i preko 100 razlicitih etnickih grupa?

[hAZNADAR]

Gruzija, Nagorno Karabah, Ukrajina, ... bas mirno?

Uglavnom mirno. Koji se od tih sukoba moze porediti sa nasim?

Jesi li ti svjestan da pricamo o drzavi koja je zauzimala 1/6 kopnene povrsine planete Zemlje sa 280 miliona stanovnika i preko 100 razlicitih etnickih grupa?

A jesi li ti svjestan da se vidi kako se vadis. Pogrijesio si i priznaj,.. Nisu ti ratovi bili istog intenziteta kao kod nas ali nije bas proteklo mirno kako rece. ..bo te SSSR.

Greska nasih komunista je bila sto su kopirali u mnogo toga sovjetski model

[madner]

Kakve veze ima Ukraina sa SSSRom.

Ovi imperijalisticki ratovi Ruske federacije nisu vezani za komunizam, to je povratak carskog sistema.

Sto se tice vecine, vecina je bila uz partizane, odnosno postali su partizani. Ali ne zbog ideologije, nego jer su na ulici (odnosno po sumamam i gorama) imali rezultate. Daleko najefikasniji, najbolje ustrojeni i sa uspjesima protiv domacih izdajnika i stranih okupatora.
Narodu se taj dio svidio. Komunizam dolazi poslje, nisu se 42 bavili imovinom.

Sto se tice zbivanja 50 godina poslje, to je uspjesan pokusaj pobjedjenih struja da iznutra poraze sistem. Srbi frustrirani sto su napravljene republike, pa glas jednog Srbina vrijedi manje od ostalih, Hrvati sto nisu nezavisni. Medjutim inicijalna kapsula je Srpska, jer misle da su najgore prosli.

Naravno to zvuci smjesno, ali ima ljudi koji misli da su Bosnjaci osteceni, mada su od podjeljenih banovina dosli do ravnopravne republike.

[hAZNADAR]

Kakve veze ima Ukrajina sa SSSR-om - pa mozda da se Krim vratio pod okrilje Moskve, mozda da je upravo politika SSSR preduslov za kasnija desavanja u Ukrajini,... A i miloseviceva YU je imala veze sa SFRJ koliko i imperijalisticka Rusija sa SSSR. I YU i SSSR su bile politicki okvir koji je odgovarao srpskim i ruskim interesima.

Intervencija u Gruziji pomaganjem Abhazije i komadanje Gruzije, intervencija u Azarbejdzanu pomaganjem Armenije(Nagorno Karabah),... zar je bitno koju politicku imenicu staviti ispred ruskog imperjalizma - SSSR ili Rusija? Gdje su Rusi i Srbi imali interes - tu su i intervenisali. Zvali se ovako ili onako.

YU jeste kopirala sovjetski model po mnogo toga. I tu cekam Batu a ne tvoje palamudjenje samo da kontriras.

[LBVIEW]

O ome zasto "nema zrtava" i u kojoj mjeri su ustanici odgovarali za pocinjene zlocine:

Zabrana ekshumiranja i pokapanja tijela žrtava; odsustvo bilo kakvih sudskih procesa za one koji su bili odgovorni za počinjena ubojstva i shodno tome stalni susreti preživjelih žrtava s počiniteljima zločina; prevlađujući osjećaj
među Srbima da je Kulen Vakuf i ostatak Ljutočke doline bio jedno “ustaško
mjesto’’; duboke traume i strahovi s kojima su preživjeli živjeli te predanost s
kojom su Muslimani komunisti promovirali ideologiju “bratstva i jedinstva’’ -
svi ovi elementi bili su od ključnoga značaja u formiranju javne kulture šutnje
o masakrima u rujnu 1941. godine. Zajednički promatrani, u poslijeratnim
godinama stvorili su atmosferu u kojoj je, unatoč rasprostranjenom znanju o
masovnim ubojstvima, svatko naučio šutjeti.

Sazetak:

Summary
THE STRANGE SILENCE
WHY WERE THERE NO MONUMENTS FOR MUSLIM CIVILIANS KILLED
IN BOSNIA DURING THE SECOND WORLD WAR?
Newly available documentation from the State Archive of Bosnia-Herzegovina indi- cates that the majority of sites where Muslim civilians
were killed during the Second World War remained unmarked as late
as the mid-1980s. The existing scholarship, most of which argues that
Yugoslavia’s communist regime sought to “de-ethnicize” the remembrance of all of the interethnic violence of the war, has failed to notice
and explain this apparent bias against Muslim civilian war victims. This
article seeks to answer the question of why so many sites in BosniaHerzegovina where Muslim civilians were killed remained unmarked
after the war. It does so through the reconstruction and analysis of the
wartime and postwar history of Kulen Vakuf, a small town located in
northwestern Bosnia. The analysis of the dynamics of mass killing in
the region reveals that the communist-led Partisan movement absorbed
large numbers of Serbian insurgents who had murdered Muslims earlier
in the war. The transformation of the perpetrators of the massacres into
Partisans created a postwar context in which the authorities, to avoid
implicating insurgents-turned-Partisans as war criminals, and the Muslim survivors, out of fear of retribution and a desire to move on, agreed
to stay silent about the killings. The end result was the absence of monu

[madner]

Kakve veze ima Ukrajina sa SSSR-om - pa mozda da se Krim vratio pod okrilje Moskve, mozda da je upravo politika SSSR preduslov za kasnija desavanja u Ukrajini,... A i miloseviceva YU je imala veze sa SFRJ koliko i imperijalisticka Rusija sa SSSR. I YU i SSSR su bile politicki okvir koji je odgovarao srpskim i ruskim interesima.

Intervencija u Gruziji pomaganjem Abhazije i komadanje Gruzije, intervencija u Azarbejdzanu pomaganjem Armenije(Nagorno Karabah),... zar je bitno koju politicku imenicu staviti ispred ruskog imperjalizma - SSSR ili Rusija? Gdje su Rusi i Srbi imali interes - tu su i intervenisali. Zvali se ovako ili onako.

YU jeste kopirala sovjetski model po mnogo toga. I tu cekam Batu a ne tvoje palamudjenje samo da kontriras.

Ovo jeste kljucna glupost koju ponavljas i nikako da shvatis koliziju u logici. I SFRJ i SSSR su bili izuzetno lose forme ako je cilj bio promovisati srpske odnosno ruske interese. Format prije je bio znatno bolji za isto. Federalizacija i jednog i drugog prostora je kontra takvih interesa, odvajanje AP odnosno prekrajanje carskih granica je bilo protiv tih interesa itd...

Mislim nije nuklearna fizika za shvatiti, komunisti su pokusali klasnu borbu da stave na prvo mjesto, a da rjese nacionalna pitanja federalnim jedinicima. To je onemogucilo vecinskim narodima da svoju vecinu koriste. Sto je direktno protiv njihovih interesa. Shodno tome i raspadom i RF i Srbija su resetovani na postavke prije 200 godina.

RF je imala interese u mnogo vise mjesta, ali nije intervenisala.

Navedi gdje smo kopirali sovjetski model? Politicki nismo, ekonomiju nismo, vojnu doktrinu nismo, vanjsku politiku nismo, obrazovanje nismo itd...

[hAZNADAR]

Kakve veze ima Ukrajina sa SSSR-om - pa mozda da se Krim vratio pod okrilje Moskve, mozda da je upravo politika SSSR preduslov za kasnija desavanja u Ukrajini,... A i miloseviceva YU je imala veze sa SFRJ koliko i imperijalisticka Rusija sa SSSR. I YU i SSSR su bile politicki okvir koji je odgovarao srpskim i ruskim interesima.

Intervencija u Gruziji pomaganjem Abhazije i komadanje Gruzije, intervencija u Azarbejdzanu pomaganjem Armenije(Nagorno Karabah),... zar je bitno koju politicku imenicu staviti ispred ruskog imperjalizma - SSSR ili Rusija? Gdje su Rusi i Srbi imali interes - tu su i intervenisali. Zvali se ovako ili onako.

YU jeste kopirala sovjetski model po mnogo toga. I tu cekam Batu a ne tvoje palamudjenje samo da kontriras.

Ovo jeste kljucna glupost koju ponavljas i nikako da shvatis koliziju u logici. I SFRJ i SSSR su bili izuzetno lose forme ako je cilj bio promovisati srpske odnosno ruske interese. Format prije je bio znatno bolji za isto. Federalizacija i jednog i drugog prostora je kontra takvih interesa, odvajanje AP odnosno prekrajanje carskih granica je bilo protiv tih interesa itd...

Mislim nije nuklearna fizika za shvatiti, komunisti su pokusali klasnu borbu da stave na prvo mjesto, a da rjese nacionalna pitanja federalnim jedinicima. To je onemogucilo vecinskim narodima da svoju vecinu koriste. Sto je direktno protiv njihovih interesa. Shodno tome i raspadom i RF i Srbija su resetovani na postavke prije 200 godina.

RF je imala interese u mnogo vise mjesta, ali nije intervenisala.

Navedi gdje smo kopirali sovjetski model? Politicki nismo, ekonomiju nismo, vojnu doktrinu nismo, vanjsku politiku nismo, obrazovanje nismo itd...

- Cistke u partiji i isljucenje svih frakcionara i istinskih komunista koji nisu lizali dupe,
- autokratija, kult licnosti, tapija nad istinom i antifasizmom kroz stigmatizaciju drugih,…
- sama JNA pokusaj kopijesovjetske i po oruzju i komandovanju, da pokazem bilo kome u svijetu moje fotke iz JNA sa sovjetskim puskama, sovjetskim tenkovima, sovjetskim stajlingom oficira,..pomislio bi na SSSR. Samo nedostaje Serbedzija u ulozi oficira. I taktovi pjesme По долинам и по взгорьям
- sami partizani imali politicke komesare po uzoru na ?
- prisilna kolektivizacija i osiromasavanje seljaka,
- odnosi medju narodima gdje je kopiran sovjetski model po kojem su bijeli Rusi krscanskog backgrounda bili elita a ostali fukare. Licno sam upoznao mnoge te mrke i kosooke bivse SSSR-vce Gruzije, Kazahstana, Azarbejdzana,… koji tvrde da jeste postojao neoficijelni rasizam i da su Rusi na sve gledali odozgo. Davana su masovno ruska imena djeci, ruski jezik oficijelan i kopiranje ruske kulture u smislu bolje integracije i podobnosti u SSSR. Zvuci poznato?


Koča Popović, komunista, spanski borac, legendarni komandant Prve proleterske, spasitelj titove guzice i cijelog staba na Sutjesci, intelektualac i diplomata, nacelnik Generalstaba, ministar inostranih poslova, potpredsednik Republike i član Predsedništva SFRJ,…
Izvod iz njegovog intervjua:
Ja sam 1948. bezrezervno stao na stranu jugoslovenskog rukovodstva. Bio sam za doslednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a pre i posle toga smo jednim okom uvek gledali na Velikog brata. Naša istorijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

https://www.blic.rs/vesti/drustvo/inter ... og/8cgwmrh

Ko je mjerodavniji od njega da dadne sud po tom pitanju?

[madner]

Ciscenje u ljevici ti je pocelo prije 1900, kada su se prvi put podjelili na socijaliste i komuniste. Nema tu nista sovjetskog. Isto kao sto je i Hitler cistio svoju partiju. Sto se tice brutalnosti, daleko je sovjetski sistem bio brutalniji sa neistomisljenicima, ni to nije kopija.

Autokratija i kult licnosti su stariji od komunizma, mada je upitno koliko je bilo autokratije. Opet, Hitler je imao kult licnosti, po cemo smo kopirali sovjetski a ne njemacki sistem?

Kakva crna kopija sovjetskog sistema. Poslje WW2 postojala su tri ozbiljna proizvodjaca oruzja, JNA je koristila sva tri. Tako da si sluzio 1950 oko Ljubljanje bi izgledao kao NATO vojnik. Sto se tice kopiranja, ako je neko kopiran onda je to francuska a ne sovjetska skola. Tako je i komesar otisao 1953. Ustroj jedinica je bio sasvim drugaciji, doktrina sasvim drugacija. Uniforme drugacije. Cinovi su prvo bili unikatni za NOP, pa su jedno vrijeme koristeni sovjetski, pa NATO da bi na kraju opet bili jugoslovenski. Jedino je dio oruzja bio sovjetski, dio francuski, dio njemacki, dio americki i dio vlastiti.

Odnosi izmedju naroda se ne mogu kopirati, to je ipak izmedju naroda. Prelazis u licni dozivljaj jer nemas drugi argument.
Asimilacija drugih i nametanje jezika i kulture se desava u svakoj nacionalnoj drzavi Evrope od formiranja nacionalnih drzava. 1791 manje od pola Francuza je govorilo francuski.

Sto se tice Koce, valjda znas sta znaci rijec potpuno.
Prelazak sa jednopartijskog sistema je ono sto je ostalo do potpuno.

[hAZNADAR]

Mogao bih te sad cereciti lagano i sjeckati na sitni komadici,.... ali to bi bilo gubljenje vremena i opet bi davao tako nesuvisle odgovore. Ako si toliko pametan kako se prodajes nemoj sad biti intelektualni kepec vec budi intelektualna gromada sa intelektualnim postenjem pa priznaj da nisi bas u pravu. Imas za svoje uberbosanstvo i jugoslovenstvo mnostvo drugih tematika gdje to mozes uspjesnije argumentirati,...
Pitao si po cemu je YU kopirala sovjetski model i dobio odgovore.

I ti odgovori iz prve ruke ne predstavljaju nista izdvjeno vec zajedno. Mozes ti sad traziti slicnosti autokratije i u antickom dobu, kult licnosti, cistke, i u nacizmu(gdje ipak neces reci da su komunisti kopirali bas taj model), porediti komunistickog politickog komesara u partizanskoj jedinici sa francuskim modelom a ne sovjetskim,.. ali to je vise ono da se bilo kako odgovori. Sve sto jesam nabrojao u prethodnom postu jeste bil po uzoru na SSSR i gdje si preskociorecimo prisilnu kolektivizaciju. Kakva crna Francuska, Njemacka,... komunisticka partija YU je bila usko uz SSSR, vjerni saveznik i prijatelj, clan i Kominterne prije i Informbiroa poslije, vjerni sovjetski prijatelj poslije staljinove smrti,.. i ti mi nalazis slicnosti drugdje.

Za JNA mozes ti sad naci otvarace za konzervu iz amerike, jedan puskomitraljez preradjeni njemacki,....ako je bilo generalstabu jeftinije na trzistu,.. ali generalno nacin komandovanja i oruzje jeste bilo po sovjetskom modelu i licenci. Artiljerija uglavnom po sovjetskoj licenci i nerjetko kupljeno, tenkovi T modeli sovjetske ili proizvodnje ili licence, top avioni sovjetski MIG-ovi, puska doduse domace proizvodnje ali Kalasnjikov i jasno po cijem modelu, ideolosko pumpanje u nastavi isto po uzoru na sovjetski model,....

Odnosi izmedju naroda se naravno ne mogu skroz kopirati ali se moze kopirati obrazac, drustveno uredjenje. Nije u SSSR-u na djelu bilo mjesanje kultura pa da si mogao u Lenjingradu osjetiti upliv kazahstanske, kirgizke, samojedske, azarbejdzanske,.. kulture - vec si imao otvorenu rusifikaciju u svim tim republikama gdje je ruski jezik bio standardni, asimilaciju u rusku kulturu i ruska licna imena sto je u SSSR-u znacilo integraciju u SSSR. Isto tako u YU si imao SH oficijelni jezik, i nisu u Begradu primili bosansku kulturu i davali djeci muslimanska imena u duhu multietnicnosti vec si u Sarajevu imao SH licna imena kod muslimana, historigrafiju po srpskom modelu i slavenofilstvo po SH modelu gdje sve sto nije bilo slavenskog korijena i krscanskog bacgrounda se tumacilo kao strano. Na ovo znam da ces se nakaciti i zanemariti ovo sljedece sto cu reci tj ponoviti a to je:

Koča Popović, komunista, spanski borac, legendarni komandant Prve proleterske, spasitelj titove guzice i cijelog staba na Sutjesci, intelektualac i diplomata, nacelnik Generalstaba, ministar inostranih poslova, potpredsednik Republike i član Predsedništva SFRJ,…
Izvod iz njegovog intervjua:
Ja sam 1948. bezrezervno stao na stranu jugoslovenskog rukovodstva. Bio sam za doslednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a pre i posle toga smo jednim okom uvek gledali na Velikog brata. Naša istorijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

Nisi odgovorio na pitanje ko je relevantniji od Koce dati sud o tome. Ako je sam Koča Popović, covjek koji je stvarao YU, nije bio disident, obnasao najvece funkcije i znao najbolje kako drzava funkcionise, kao diplomata poznavao dobro SSSR, covjek koji je na Sutjesci mozda i omogucio naredni tok historije i uopce postojanje SFRJ,.. ako je sam on rekao da YU jeste kopirala sovjetski model - kome onda da vjerujem?

Njemu ili tebi sto si upravo upao zbog licnih razloga kada sam poceo prozivati tvog havera Batu. Ili mozda Bati sto za SSSR zna samo sa wiki a YU pamti samo kroz serijal Branka Kockice kojeg je zadivljeno gledao iz žablje perspektive?

Ako mislis odgovarati na ovaj post - budi posten pa odgovori na sve one argumente koje sam iznio u prethodnom postu ali u cjelini a ne izdvajati iz konteksta sta na sta lici i naravno - jeli Koča Popović sta pogrijesio, slagao,..?

[madner]

Pa nisam dobio odgovore. Nisi pokazao ni u jednom segmentu dokaz.

KP Jugoslavije je bio saveznik anglosaksonaca u razbijanju komunistickog prodora na zapad, prvi disident koji se uspjesno suprostavio direktivi Moskve i neformalna clanica NATO saveza, koja je cuvala Ljubljanska vrata i time prodor u Italiju. Najblizi saveznici Moskve je bio DDR.

Jugoslovenski model je vrlo brzo odbacio kolektivizaciju, te nije bio nikakva kopija sovjetskog. Dok je u jugoslovenskom modelu vlasnik preduzeca bio radnik (mali dionicari po zapadnim tvrdnjama) u sovjetskim sisteima to je bila drzava.

Doktrina upotrebe jedinica je bila sasvim drugacija od sovjetske, bila je jugoslovenska. Sto se tice oruzja, to se bar lako pobije. Artiljerija je imala oko 1000 sovjetskih cijevi i 700 americkih, ali je daleko najbrojnija bila jugoslovenska, kalibra 105, gdje su Njemci bili uzor. Inace 105mm nije postojala u zemljama WP.
Tenkovi su prvo bili britanski, pa sovjetski, pa americki pa opet ruski. Do 1970 je bilo vise americkih od ruskih tenkova. M serija je puno vise od kopije. To je njemacka transmisija, sarajevski motor, svedsko-slovenacki SUV spojen sa ruskim.
Jugoslovenska puska je bila naslonjena na kalasnikov, ali je imala dorade da po francuskoj doktrini moze pucati tromblone. Za francuze je to bilo bitno, za SSSR nije. Rekoh, komesari su nestali 1953 iz JNA.

Rekoh da je asimilacija cilj svake nacije, bila to Njemacka, Italija ili nesto drugo. No federalni sistem je najveca brana. Za asimilaciju je puno pogodnije da nemas republike, nego centralisticko uredjenje kao u Fr ili UK. Ovako imas Moskvu, ali nije sve u Moskvi, nego ima nesto i u Kievu. SSSR i SFRJ su bile grozne u asimiliaciji u dominantnu grupu, nemas nesto kao u Njemackoj i Francuskoj gdje su manjine totalno utopljenje. Sama cinjenica da KP nije forsirala Jugoslovenstvo kao primarni identitet sve kaze. Nije bio cilj asimilirati, nego odkloniti razlog nacionalne netrepeljivosti u njihovoj teoriji.


Rekao sam vec za Kocu, potpuno odbaciti nije znak da kopiras nego da imas jos neke male djelove koje nisi odbacio. Inace jos jedan Francofil. Tako da ako zelis modificirati svoju izjavu u bilo je nekih malih slicnosti, mozes citirati Kocu. Ovako, dokaz je da je gotovo sve odbaceno.

[hAZNADAR]

Opet okolo naokolo i zavlacenje u sporedne detalje.
Neznam kakav dokaz zelis?
Opcepoznata istina je da su sovjeti prisilnom kolektivizacijom oduzimali privatnu svojinu - isto su radili i jugoslovenski komunisti. Tako je izbila i pobuna u Cazinu.

Opcepoznata istina je da je SKJ/ KPJ bila clan i Kominterne i Informiroa i poslije staljinove smrti opet saveznik.

Sto se tice vojske vec sam i rekao da jeste bilo nabavke i na drugim stranama ali je glavnica i oruzja i ustroja bila po sovjetskom modelu. Sovjetski vojnik - sapka, petokraka, u ruci kalasnjikov, iza njega tenk T model, na nebu MIG, u sklopu obuke i ideoloska predsavanja o komunizmu. Isto to i jugoslovenski vojnik,.. sta spominjes francuske tromblone.

Sto se tice asimiacije sve je to fino sto ti rece,,.. ali je opcepoznata istina da se u SSSR ruska kultura, jezik, ruska imena,... sirila i prihvatala kod drugih naroda. Kod nas su slavenska imena bila sve vise u opticaju kod muslimana.

Koca Popovic je vise nego jasan iako ga vec svrstavas i u njegovoj recenici trazis rupe. To sto je rekao da smo trebali potpuno odbaciti sovjetski model se istina moze tumaciti razlicito i po tvome nagadjati koliko je to bilo djelomicno. Ali je u istom kontekstu spomenuo i Velikog brata i drustveno uredjenje i tu je jasno da je ipak u pitanju sovjetski model u YU.

Evo jos jednom i svakom normalnom vrlo jasno:
Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a pre i posle toga smo jednim okom uvek gledali na Velikog brata. Naša istorijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

I ti bi diskutovao sad o izrazu "potpuno" i to tumacio kao eto nismo imali sovjetski model po drustvenom uredjenju? Mislim da je ovdje jasno i tebi i meni. Isto kao da Karadziceve rijeci u skupstini o "autostradi pakla i stradanja" sad neko pokusa prevesti kao opasnu cestu u saobracaju ili dobronamjerno upozorenje?
Zao mi je stari ali isto kao u onoj raspravi o spomenima Bosnjaka vise vjerujem tumacenju autoriteta u historiji nego tebi. Tako i ovdje o drustvenom uredjenju YU vise vjerujem jednom Koci Popovicu nego tebi. Bata sigurno vjeruje vise tebi.

[madner]

Ne znam sta je opste poznato tebi, no valjda znas da se odustalo od toga.
Kolektivizacija, odnosno seljacke radne zadruge su postojale od 1948 do 1953, kada su vidili da nema rezultata rasturili su iste.
Za razliku od Sovieta, nisu dogmu stavili iznad rezultata.

Saveznik nije bio, zato pokret nesvrstanih. To znaci da nisi dio ni jednog ni drugog pakta.

Naveo sam ti vec da nije, upravo po artiljeriji i tenkovima. RV takodje nije letio uglavnom na sovietskim avionima nego na jugoslovenskim. Presretaca nismo znali napraviti prije raspada, ali smo poceli.
Naravno ignorises cinjenice, to sto je bilo vise americkih nego ruskih tenkova ili sto je u rukama bila njemacka puska nije bitno.

Cekam argument da je to dokaz za nesto?

Nema tu nikakve rupe, covjek je fino sve rekao. Nismo u potpunosti sve odbacili.

Primarni izvor je iznad bilo kakve interpretacije, sakrivanje iza interpretacije je samo dokaz intelektualnog kepecluka. Bukvalno neces da vjerujes svojim ocima nego preferiras sta ti neko kaze o tome. Gledas bijeli kamen, historicar tvrdi da je zut, ti kazes ovo je mjerodavnije.

[Haman2]

Ubijanje od zore do mraka



Jedan od pokajnika, Jure, tvrdi da je pokolj trajao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. 'Likvidacije' su se vršile u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora. Na dane odmora spavalo se u brvnarama partizanske bolnice, uz najstrožu zabranu Od Kistanja do Kocevskog Rogabilo kakva dodira s mjesnim stanovništvom. Ubijanje je trajalo od svitanja do punoga mraka, od 4 do 22 sata. Tijekom jedne 24-satne smjene Jurina je skupina uspjevala pobiti i baciti u jame oko 1.500 ljudi.

Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bez prozivke i bilo kakva pisanoga traga. Nije se evidentirao ukupan broj ubijenih te njihova dobna i spolna struktura. Nijedna osoba smaknuta na Kočevskome Rogu nije bila saslušana, optužena, niti osuđena na smrt od bilo kakva, pa čak ni partizanskoga prijekog suda. Jure je procijenio da je njegova skupina krvoloka pobila oko 11.000 ljudi. Osim 800 Slovenaca, svi su ostali bili Hrvati.

U svojoj knjizi 'Od Kistanja do Kočevskoga Roga, život, greh i kajanje', Simo Dubajić tvrdi da je u Kočevskome Rogu 'likvidiran Pavelićev zdrug' od oko 30.000 ljudi. To je već u startu glupost jer zdrug može brojiti najviše nekoliko stotina ljudi, a najčešće manje od 100. U tom 'zdrugu' bili su i maloljetnici, a također i brojne žene i djeca, pa i čitave obitelji, iako Dubajić tvrdi da civila nije bilo već u vlaku iz Bleiburga za Sloveniju. Pokoljem je zapovjedao Simo Dubajić, iako on tvrdi da je neposredni zapovjednik bio Hrvat iz Šibenika Ljubo Periša. On je osobno poubijao oko 3.000 nesretnika, čime je postao drugi po broju poubijanih 'bandita'. Kasnije je u Novom Sadu ubio sina, ženu, ranio drugoga sina i na kraju presudio sebi.


Mladi Dubajica major

Dubajić je tvrdio da on osobno nije ubijao, nego da je njegovo zapovjedno mjesto bilo u Kočevju, pred nekom 'gostilnom', gdje su mu koljači podnosili izvješća o DubajićU svojoj knjizi 'Od Kistanja do Kočevskoga Roga, život, greh i kajanje', Simo Dubajić tvrdi da je u Kočevskome Rogu 'likvidiran Pavelićev zdrug' od oko 30.000 ljudi. To je već u startu glupost jer zdrug može brojiti najviše nekoliko stotina ljudi, a najčešće manje od 100. U tom 'zdrugu' bili su i maloljetnici, a također i brojne žene i djeca, pa i čitave obitelji, iako Dubajić tvrdi da civila nije bilo već u vlaku iz Bleiburga za Sloveniju.grozotama koje su počinili. To je totalna glupost jer od stratišta do Kočevja ima više od 20 km pješačenja po tadašnjim lošim putovima, što bi značilo da su krvnici Dubajica ubojicamorali pet sati hodati do Sime i još toliko natrag, i to još tijekom noći. Dubajić je očito želio zatajiti što je doista radio, iako je tvrdio da 'pobiti 'ustaše' nije ništa loše i da se za to ne treba kajati'. Ali zato je o tome progovorio Jure koji ga je osobno vidio kako kolje hrvatske zarobljenike dvosjeklim bodežom zvanim kama.

Pritom je pio mlazeve krvi iz njihovih vratnih žila i lizao krv s noža po čemu nije bio ništa posebno, jer su to radili i ostali 'drugovi i drugarice'. Istina je da je Simo malo manje ubijao, odnosno njegov 'učinak' nije dosegnuo 2.000 ubijenih. Zbog brzine na koju ih je tjerao Tito, najveći broj žrtava ubijen je rafalima iz strojnica, a potom pojedinačnim hitcima u glavu, nakon čega su sami padali ili su bili gurnuti u jame. Dio ih je smaknut u stojećem stavu na samom rubu ponora pojedinačnim pucnjima iz blizine u glavu, što je izazvalo prskanje mozga, krvi i komada lubanjskih kostiju po ubojicama.

Velik broj žrtava je i u jamama bio živ pa su ubojice za njima bacali ručne bombe. Neka bomba pala bi izravno na ljude pa su kroz otvor jame u zrak letjeli komadići ljudskih tijela. Neki su unatoč svemu ostali živi, iz mraka su zapomagali i molili da ih dokrajče. Lakše ranjeni pokušavali su ispuzati van, pa su ih morali, kako tvrdi Jure, 'po nekoliko puta ubijati'. Ali to je bio samo 'nježniji' dio užasa. Krvnici se nisu mogli suzdržati od bolesne naslade mučenja žrtava.

Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Silovanja su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Žene su prisiljavali na felaciju i mokrili im u usta. Jure navodi da je na Kočevskome Rogu vidio silovanja dječaka i odraslih muškaraca koje su još prisiljavali na felaciju. To je činila skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom, da bi ih kasnije prepustili komesarici Milji. Neki su krvnici nakon silovanja zaklali žrtvu i pili mlazeve tople krvi iz prerezanih vratnih žila ili lizali krvavi nož. No vrhunac kanibalizma bio je kušanje posoljenoga svježeg ljudskog mozga na vrhu noža.

„Specijaliteti" (ko)mesarice Milje – izrezivanje muških splovila, vađenje srca

Iz mnogih je izvora poznata okrutnost partizanskih 'drugarica'. Ali ni jedna, koliko je poznato, nikada nije nadmašila po bolesnoj surovosti komesaricu zvanu 'Milja', koja je po tadašnjoj zapovjednoj crti bila glavna 'šefica', čak i Simi Dubajiću. 'Milja' je zapravo bila 'instruktorica stručnoga klanja' manje iskusnim 'drugovima'. Pokazivala im je da muško spolovilo ne treba 'testerisati', nego zabiti nož ispod možnje koso u Mladi DUbajica majorpreponu i zatim snažnim i dubokim rezom izrezati oboje, nakon čega bi žrtva ubrzo umrla od krvarenja u groznim mukama.

Na taj je način osobno kastriranjem ubila više stotina hrvatskih mladića srednjoškolske dobi iz nekakvoga internata školske ustanove i pritom ritualno lizala njihovu krv s noža. Rukom im je utrljavala sol na amputacijske rane i naslađivala se njihovim mukama. Nakon toliko sadističkih ubojstava poprimala je sotonski izgled. Bila je tako krvava da joj se krv cijedila s odjeće i ruku. Čizme su joj bile ružičastobijele od gaženja po ljudskoj krvi, a u naborima odjeće i kosi nosila je komadiće raznesenih lubanjskih kostiju. Podučavala je 'drugove da klanje rezanjem vrata trebaju raditi samo prolazeći nožem kroz mekano tkivo ne dotičući kralježnicu, jer se tako nož brzo istupi.

Klanje treba učiniti tako da se jednim potezom noža prerežu vratne (karotidne) arterije s obje strane vrata, a istovremeno prerezati i grkljan da 'hrvatska Monstrumi'Milja' je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vađenje još uvijek kucajućeg srca kao vlastiti 'specijalitet' zvan 'usoljeno ustaško srce'. Nakon četiri snažna udarca sjekirom u prednji dio prsnoga koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti, još uvijek živim žrtvama izvlačila je srca, rane obilato zasipala solju i potom ih potežući za srca i pripadajuće krvne žile, vukla po zemlji.svinja ne može glasno urlikati'. Poseban 'specijalitet' bio joj je zabijanje čavala u glavu živim ljudima. Žrtve su tu torturu nevjerojatno dobro podnosile, pa ih je ona još žive pitala: 'Jesam li ti izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku?' Osobno je izdvajala veće skupine mlađih muškaraca i zapovijedala borcima da ih kolju, žlicama i noževima kopaju oči, odsijecaju uši, noseve i spolne organe, te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u usta odrezane penise. Prema naredbi komesarke, partizanski su koljači sve amputacijske rane obilno solili i potom žrtve puštali da se što dulje muče.

'Milja' je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vađenje još uvijek kucajućeg srca kao vlastiti 'specijalitet' zvan 'usoljeno ustaško srce'. Nakon četiri snažna udarca sjekirom u prednji dio prsnoga koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti, još uvijek živim žrtvama izvlačila je srca, rane obilato zasipala solju i potom ih potežući za srca i pripadajuće krvne žile, vukla po zemlji.

Na kraju je nožem bušila otvor na stijenci kucajućeg srca, usmjeravala mlazeve krvi žrtvi u usta i tjerala ju da pije vlastitu krv. Po njezinoj zapovijedi borci su svakodnevno na ražnjevima žive pekli časnike hrvatske vojske. Postupak nabijanja živoga čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

Užasno krvožedne „drugarice"

Na nagovor komesarke 'Milje', partizanke su komade bodljikave žice za vezivanje ruku muškarcima sadistički zabijale kroz penis u mokraćnu cijev. Trudnicama su nožem parale trbuhe, vadile im nerođenu djecu i SvirepostNa poticaj komesarke 'Milje', većem su broju žena odsijecale dojke, solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozljede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirrale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je Rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.dječje ručice provlačile kroz nožem napravljene proreze na dojkama majke. Partizanke su skupini časnih sestara i svjetovnih žena, nakon serijskog silovanja, vlastite ruke provukle kroz proreze na dojkama, međusobno ih svezala žicom i potom ih prisilile da prije smaknuća tako sputane i gole, uz zvuke harmonike, plešu kozaračko kolo i pjevaju: 'Mi smo kurve, joj mi smo kurve i hrvatsko smeće, časne sestre, joj časne sestre, đubre su najveće'.

'Drugarice' nije trebalo puno nagovarati na najodvratnija mučenja. Jure svjedoči da su one žrtvama oba spola palile cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije dijelove vanjskog spolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupale maternice, te ih potom žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce su gušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta. Neke su 'drugarice' ženama puščane cijevi zabijale u rodnicu, a muškarcima u analni otvor i zatim pucale u njih.

Na poticaj komesarke 'Milje', većem su broju žena odsijecale dojke, solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozljede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirrale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je Rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.

Deranje kože živim ljudima – kao mrtvim svinjama

Simo i Milja su među dragovoljcima izdvojili skupine koljača s mesarskim iskustvom i zadužili ih za deranje kože živim ljudima. Te su 'drugove' oslobodili svih drugih zločinačkih obveza i dali im povlašten status u kaznenoj jedinici. Svjedok navodi da su ih zvali 'specijalisti', a njihov zločinački uradak 'specijalnom obradom'. 'Specijalisti' su žrtve vješali naglavačke na drvene križeve za deranje svinja i živima im derali kožu počevši od stopala prema glavi. 'Specijalnu su obradu' namjerno izvodili potanko i što dulje, a oderane dijelove tijela obilno zasipali solju. Urlici koje su žrtve ispuštale bili su slični životinjskim krikovima.

Obrada je završavala skidanjem skalpa i pribijanjem cijelih oderanih ljudskih koža na obližnje drveće radi sušenja. 'Specijalist' živoder potom bi oderanu žrtvu posolio i ostavio da polako umire u mukama ili bi joj u položaju naglavačke rasporio trbuh, izvukao i presjekao šupljine i vijugu iz koje se cijedio izmet provukao u usta. Svoje najbolje 'remek-djelo' imali su prigodu pokazati nikom drugom doli svom maršalu Titu koji ih nije propustio posjetiti.

Žrtva je bio svećenik Mihović Lajoš kojega su pribili na stablo okrenutoga naopako. Iz usta mu je virio penis, izvađene očne jabučice bile su mu zašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji 'čestitao na primjernom obavljanju zadaće'.

Slovenski partizani šumarskom „žagom" pili žive ljude na pola

Svjedok Jure navodi da su slovenski partizani ravnopravno sudjelovali u svim vrstama nasilja nad žrtvama i to više nego je javnosti poznato. Prema njegovoj procjeni, oni su obavili približno polovicu 'posla' i to na osobito okrutan način. Sa sobom su donijeli velike šumarske tandem-pile 'žage' i njima 'hrvaške bandite žagali' na pola i to vrlo polako, tako da se žrtva čim dulje muči i zapomaže. Svjedok ističe da je osobno promatrao Slovenku, kojoj su njemački vojnici navodno pred očima pobili čitavu obitelj, kako u stanju potpune izbezumljenosti živim ljudima nožem izrezuje utrobne organe i sjekirom odsijeca udove. Ista je osoba kasnije postala viđenija dužnosnica KP Slovenije.

Slovenski su partizani pojedinim žrtvama prilikom klanja odsijecali glave i s njima za vrijeme odmora igrali nogomet. Osim toga ljudske su glave nabijali na štapove i pekli na žaru. Nakon što su pobili sve ljude koji su dovezeni u Kočevski Rog, partizani su minirali ulaze u jame. To je bila ideja Sime Dubajića kojega se je snažno dojmila jama na Promini u koju su po njegovom navodu ustaše bacili dvadesetak zarobljenih MedaljeTako je 'zlatnu medalju' za oko 3.800 ubijenih ljudi dobio Ante Čepić, malodobni postolar iz Makarske, srebrnu već spomenuti Ljubo Periša iz Šibenika za oko 3.000 pobijenih, te brončanu Ado Dragić, malodobni srednjoškolac iz Zaostroga, za oko 2.200 pobijenih ljudi. Otprilike toliko ljudi pobio je i samozvani Ivan Bokež, navodno pravim imenom Nikola Marić iz Kotora. Zloglasna 'Milja' ostala je na petome mjestu sa 'samo' 2.000 pobijenih, očito zato jer je previše gubila vrijeme na izrezivanje muških spolovila, vađenje srdaca i tome slično. Svi oni, a i druge ubojice, osim Dubajića i izvjesnog Koste Ugrice iz Obrovca, bili su Hrvati.Srba. Trojica od njih su uspjela živa izići iz jame. Iz toga je on izvukao zaključak da otvore treba minirati, što je i provedeno. Dubajić izričito tvrdi da svatko tko kaže da je preživio Kočevski Rog - laže. Ipak, 1945.godine pojavili su se ljudi koji su svjedočili da su u bespućima Kočevskog Roga vidjeli 'gole ljude koji bježe od drugih ljudi'. Jesu li oni preživjeli pokolj?

Titove medalje za ubijanje

Malo je i ubojica koji su poživjeli do starosti. Jure tvrdi da ih je većinu pobila UDBA da ne bi pričali, a i on sam je stalno živio u strahu. Oni koji su odmah za vrijeme pokolja dobili živčani slom OZNA je odvela navodno na liječenje, ali nitko ih kasnije nije vidio ni čuo za njih. Za one koji su uspjeli pročitati toliku količinu gadosti a da im ne pozli još nešto o epilogu toga 'partizanskoga zadatka'. Kao nagradu za divljanje i pokolj, Tito je zvijerima s Kočevskog Roga dao 'nagradni odmor'na Bledu za vrijeme kojega su se 'borci' ponašali krajnje perverzno užasavajući domaće ljude pokazivanjem odrezanih dijelova tijela svojih žrtava, dok su muški 'drugovi nudili Slovenkama opljačkano zlato, uključujući i iščupane zube - za seks. Vrhunac perverzije bila je podjela odličja za ubijanje.

Tako je 'zlatnu medalju' za oko 3.800 ubijenih ljudi dobio Ante Čepić, malodobni postolar iz Makarske, srebrnu već spomenuti Ljubo Periša iz Šibenika za oko 3.000 pobijenih, te brončanu Ado Dragić, malodobni srednjoškolac iz Zaostroga, za oko 2.200 pobijenih ljudi. Otprilike toliko ljudi pobio je i samozvani Ivan Bokež, navodno pravim imenom Nikola Marić iz Kotora. Zloglasna 'Milja' ostala je na petome mjestu sa 'samo' 2.000 pobijenih, očito zato jer je previše gubila vrijeme na izrezivanje muških spolovila, vađenje srdaca i tome slično. Svi oni, a i druge ubojice, osim Dubajića i izvjesnog Koste Ugrice iz Obrovca, bili su Hrvati.

Zašto i otkuda tolika mržnja?

Precizan broj žrtava, kao i njihova nacionalna, dobna i spolna struktura se neće saznati, jer se je to tada smatralo nevažnim. Trebalo je što Slvoenija tdprije pobiti što više Hrvata, da kasnije ne bi smetali. Izvori iz Srbije spominju 13.000 ubijenih. Sam Simo Dubajić negdje spominje 23.000, a negdje 30.000 žrtava. Pokajnik Ivan Gugić iz Vele Luke misli da je ubijenih oko 40.000.

Sličnu brojku iznosi Franc Perme u knjizi 'Tudi mi smo umrli za domovino'. On broj ubijenih procjenjuje na 41.000. Ostaje vječno pitanje: Zašto? Kakvim se to postupkom pranja mozga postiže da ljudi koji su valjda prije bili normalni maloljetnici ili jedva punoljetni postanu bezumne sotonske zvijeri željne samo ljudske patnje, krvi i smrti. Postoje metode kojima su to postigli zločinac Tito i ekipa, ali to je sasvim druga tema.

Ovo je samo dio od oko stotina tisuća poklanih Hrvata čije su kosti u više od 1.500 masovnih grobnica. Aktualna komunistička klika na vlasti na sve načine izbjegava suočiti se s istinom, odnosno zločinima svojih očeva i djedova, jer istina boli, ali je i neizbježna.

Tko je Milja?

Identitet te žene - sotonske zvijeri nije konačno utvrđen. Neki sumnjaju na Milku Meladu iz Drniša, kasnije poznatu pod prezimenom Planinc. Njezina uključenost u Kočevski Rog je velika. Jure je tvrdio da ga je u Kočevje pozvala 'jedna drugarica komesarica'. Simo Dubajić u razgovoru s engleskim piscem ruskih korijena Nikolajem Tolstojem, rekao je: 'Milka Planinc je bila u toj 11. dalmatinskoj brigadi koja je izvršila masakr. I ona je određivala tko će ići na taj posao'...'Izričito se tražilo da to budu samo dobrovoljci i komunisti. Ona je bila komesar'.



Potkraj života Milka Planinc je u jednom razgovoru za medije izjavila da je za pokolj u Kočevskom Rogu saznala iz novina. To je ogromna laž već i zbog činjenice iz prethodne rečenice. K tome, svjedok Jure je izričito izjavio da su ih na putu za Kočevski Rog predvodili Simo i 'ta drugarica, komesarica Milja'. Nikolaj Tolstoj je u časopisu 'Encounter' među glavne izvršitelje pokolja uvrstio 'stanovitu visoku jugoslavensku partijsku i državnu dužnosnicu'. Ipak, nepobitne identifikacije 'Milje' još nema.

Napomena:
Ovako nesto slicno desavalo se zarobljenim Srebrenicanima ali i coivilnom stanovnistvu iz okolnih prijedorskih sela, kasnije bacenih u masovnu grobnicu Tomasica. Dakle, masovne likvidacije neduznih ljudi po kratkom postupku, bez sudjenja i dokazane krivnje.

Ipak zelim naglasiti, da sumnjam u neke opise ubijanja. Ima tu pretjerivanja posebno u prici Jure koji je ocito spasavao svoju kozu, optuzujuci druge za nezamislive zlocine. Mislim, da je bilo masovnog ubijanja ali ne bas toliki broj na ovako svirep nacin. Ljude je trebalo likvidirati u sto kracem roku i to se cinilo najvjerovatnije rafalnom paljbom ili pojedinacnim pucanjem u glavu.
O tome sam citao ispovijest jednog Zenicanina koji je kao mladic pred sam kraj rata bio mobilisan u partizane. Na ovim prostoprima on je strazaio i sa brda gledao likvidacije. Njegov opis masovnih likvidacija slaze se sa ovom opisom: vezivanje ljudi za zicu, a onda ide jedan egzekutor i pojedinacno puca ljudima u glavu, poslije cega ih tako vezane bacaju u jamu.

Ovo je samo nesto veci izvod iz teksta. Cijeli tekst mozete procitatai ovdje.
http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1...kome-rogu.html

[jeza u ledja]

Kakve gluposti Tito dragi....

[madner]

Nadasve objektivno javljanje covjeka koji po navodima drugih ne postoji.

[Haman2]

PARTIZANI I ČETNICI IMALI SU SPORAZUM O ČIŠĆENJU MUSLIMANSKIH I HRVATSKIH SELA
Mahir SOKOLIJA 18.05.2017.


Pasaga Mandzic

U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine

Druže direktore,

Primio sam Vašu dokumentaciju i popratno pismo za TV seriju “Zapisi”. Zahvaljujem na pošiljci i pažnji. U popratnom pismu želite da Vam iznesem moje mišljenje o specifičnostima revolucije po pojedinim krajevima, najvažnijim događajima koje će te u emisijama da obuhvatite. Oduševila me je Vaša namjera da TV serije tretirate problemski, da prikažete veličinu revolucije u njenim teškoćama i dilemama u traženju da se sve prepreke savladaju i teškoće.

Zato vjerovatno očekujete i moj odgovor.

Radovaće me da Vam se druže direktore ostvare želje i plemenite namjere. Ali, mogu da Vam kažem da je za ono što tražite od mene što bih mogao i što sam dužan kao komunista i ratnik da dam o zbivanjima u istočnoj Bosni rok je vrlo kratak. Jer složenost, specifičnost, veličina i brojnost događaja, a naročito teškoće ustanka u istočnoj Bosni, za period 1941/42. godina traže dosta truda i vremena da se objasne i razjasne, a naročito greške učinjene u tom periodu koje su doprinijele da se stvori vrlo teška i složena situacija, a do danas ne rasvijetljena i neobjašnjena. Na nama je odgovornost što za ovih trideset godina ostade nerazjašnjeno i što smo ćutali.

Druže direktore,

Pored poteškoća koje izaziva vrlo kratak rok, mogu da Vam kažem i tvrdim da bez ovih razjašnjenja i odgovora da ove TV serije o istočnoj Bosni za period 1941. – 1942. godina neće ostvariti Vaše želje i plemenite namjere, neće dati stvarnu sliku o specifičnosti, složenosti, teškoćama i veličini revolucije za taj period pa ni gledaoci neće dobiti stvaran i objektivan prikaz. Zato sada mogu da u ovom roku dam samo neke napomene i mišljenja o specifičnostima revolucije u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godina i krajnje je vrijeme da se sve ovo razjasni i da otvoreno kažemo i ukažemo i na velike greške napravljene u sprovođenju linije i zadataka koje je stavio Centralni komitet KPJ i drug Tito pred kumuniste istočne Bosne. Bez tog pristupa nema pravog prikaza situacije koju očekuju, a koju očekuju sadašnje generacije.

Prije svega da Vam napomenem da je Peti kongres KPJ 1948. godine dao ocjenu rukovodstva u istočnoj Bosni za taj period, i to: “Da je rukovodstvo u istočnoj Bosni imalo kolebljiv i oportunistički stav prema četnicima.” Dakle, ocjena vrlo negativna za rukovodstvo u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godine. Na Kongresu sam se složio sa tom ocjenom pa i danas smatram da je pravilna. Ali, zašto smo od tada ćutali pa i danas ćutimo? Zašto to nismo raspravili odmah, pa danas bi imali jasne i jedinstvene stavove o događajima u ustanku 1941. – 1942. godina u istočnoj Bosni. Razumljivo je zašto su ćutali oni drugovi iz rukovodstva na koje se ta ocjena odnosila i koji su bili nosioci grešaka, ali zašto su ćutali i ćute oni na koje se ne može i ne odnosi ta ocjena, ali ipak ćute. I pored mog izričitog traženja iz razumljivih razloga mi u Bosni i Hercegovini nismo raspravili to pitanje 1948. godine, pa to eto ostade sve do današnjih dana neobjašnjeno i nerazjašnjeno.

Poslije Petog kongresa mislio sam da će to dovoljno djelovati na drugove, na koje se to odnosi, pa da će se u svojim daljim istupima i kazivanjima držati stavova istaknutih na Petom kongresu. Ali, kako vrijeme odmiče od toga je sve manje, tako da se o oportunizmu govori da je on malte ne spasio revoluciju. Drugi opet piše, da kad bi se ponovo našao u tom periodu, ne bi ništa mijenjao od onoga što je i kako je radio 1941. i 1942. godine.

Zato treba i mora se bar sada ukazati na osnovne greške i oportunizam toga doba u istočnoj Bosni. Dalje ćutanje nema nikakvog opravdanja i biće sve štetnije. Zbog toga želim da Vam ukažem na osnovnu grešku u istočnoj Bosni, koju su napravili drugovi vraćajući se sa savjetovanja u Stolicama i pogrešno sprovedoše liniju tog savjetovanja u istočnoj Bosni. Da su bar ti drugovi kad su prešli Drinu, prije nego išta uradiše, potražili Pokrajinski komitet, jer se u to doba u Bosni i Hercegovini već dva mjeseca ratuje i već tada imali smo veliko iskustvo i poznavali situaciju. Ali, činjenica je da ti drugovi nisu nikoga potražili te primiše na sebe istorijsku odgovornost i formiraše “četničko-partizanski štab” pa time napraviše osnovnu grešku, uzrok svih pojava deformacija i sve što se desilo i dešavalo 1941. i prve polovine 1942. godine kao što je težina situacije, dubina krize ustanka, stvaranje zabune u narodu i u našim redovima, zabune u gradovima i među radničkom klasom. Time se odvojismo od većine naroda istočne Bosne. Te i mnoge druge štete proizišle su iz tog zajedničkog štaba sa četnicima. A četnici, u tom zajedničkom štabu, Dražini oficiri i ko zna sve čiji agenti svršiše svoj posao. I pored ostaloga, Draža je proturao kroz taj štab desetine svojih oficira sa proputnicama tog štaba, i to ne samo u četničke nego i u partizanske odrede koji pripremiše i razbiše ustanak u istočnoj Bosni.

Kako je to bila teška situacija, i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje sa četnicima, navešću samo jedan primjer pokolja Hrvata i Muslimana u dolini Krivaje “četničke cerske brigade” i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. godine na željezničkoj stanici, dočekuju voz od Vozuće i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi sa kokardom i zamjenik komandanta partizan sa petokrakom zvijezdom. Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana, a nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i Muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola “četničke cerske brigade” po zadatku komandanta Račića čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu “zarobljenih” Hrvata i Muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane ni jedno živo “tursko uho” i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, “grupa zarobljenika” biva sprovedena preko stanice pored kokardi i petokraka koji stoje zajedno i na očigled ono malo putnika na stanici pobiše ih neposredno pored stanice. Zamjenik komandanta mjesta partizanski predstavnik u komandi mjesta reče mi “da je to svakodnevna pojava i ja ću moju dužnost napustiti, jer mi je svega ovoga dosta”. I iskoristio je naš prolazak i pobjegao iz Olova.

Pored svega toga što se desilo i dešavalo sa takvom saradnjom sa četnicima i ogromne štete i stvorene vrlo teške situacije u istočnoj Bosni, drugovi na Ozrenu 14. januara 1942. godine stvoriše sa Račićem sporazum o čišćenju muslimanskih i hrvatskih sela od Ozrena, Tuzle i Živinica. I da Račić nije prevario drugove na Ozrenu, nego da je nastupio sa svojom brigadom koljača u ta muslimanska i hrvatska sela, može se zamisliti kakve bi to teške posljedice bile. Ali taj sporazum drugova sa Ozrena sa Račićem ostavio je teške i štetne posljedice na Ozrenski partizanski odred. Podvalom Račića “u toj zajedničkoj akciji“ udarni bataljon Ozrenskog partizanskog odreda doveden je u vrlo težak položaj, jer su izginuli najbolji borci tog bataljona na čelu sa komandantom Kupresom. Tada na čelo tog “udarnog bataljona“ dolazi četnik sa kokardom za komandanta tog bataljona Jovo Sojić i kroz nekoliko dana sa dijelom tog bataljona vrši puč četničkih protiv udarne čete koja je bila tek u formiranju. U Gornjoj Brijesnici 2. februara 1942. godine. I to je eto bio početak kraja Ozrenskog partizanskog odreda. Brojni su ovakvi i mnogo teži primjeri saradnje sa četnicima i teške posljedice takve saradnje.

Ove teške greške drugova u istočnoj Bosni sa stvaranjem “četničko-partizanskog štaba“ dovele su ustanak u istočnoj Bosni u tešku krizu i da ta kriza nije završena katastrofalno pa i tragično zahvaljujući samo drugu Titu, koji je to spriječio u zadnji čas svojim dolaskom u istočnu Bosnu sa prvom proleterskom brigadom.

Dolazak druga Tita u istočnu Bosnu u doba kada se nalazila u najtežoj krizi je od neprocjenjive važnosti i narodi istočne Bosne a i borci su naročito zahvalni drugu Titu i njegovom dolasku, jer je donio i spasenje naroda istočne Bosne.

Drug je Tito na Pokrajinskom savjetovanju u Čevljanovićima kod Srednjeg koje je održano prvih dana 1942. godine objasnio nam situaciju u kojoj smo se nalazili, ukazao na ozbiljnost situacije i tražio od članova Komunističke partije i boraca da učine krajnje napore i da to od njih naša Partija traži u savlađivanju teškoća ustanka koje su nastale i koje dolaze. Drug Tito nam je otvorio perspektivu izlaska iz te situacije i kako da te poteškoće svladamo. Tom prilikom Tito je odao priznanje komunistima Bosne i Hercegovine da su časno izvršili zadatke koje je Partija stavila pred njih, u pripremama i dizanju ustanka u Bosni i Hercegovini i velikim uspjesima u borbama, ali Vas očekuju daljnji zadaci mnogo teži, mnogo složeniji, koji traže mnogo više napora i Partija očekuje od vas komunista Bosne i Hercegovine i vjeruje da ćete isto tako časno izvršiti i te zadatke. Na tom savjetovanju sekretar Pokrajinskog komiteta Iso Jovanović govorio je o situaciji u istočnoj Bosni, kritikovao oportunistički i kolebljiv stav prema četnicima, govorio o štetnostima takvih stavova, a naročito se osvrnuo sa kritikom na oportunizam u štabu Ozrenskog-partizanskog odreda i što je dozvoljeno da tamo četnici rade šta hoće.

Po završetku savjetovanja drug Tito pozvao je na razgovore u sjedište Vrhovnog štaba isto u Čevljanovićima Cvjetina Mijatovića i mene zajedno. Na tom sastanku Tita je interesovalo u detalje stanje u odredima Ozrena i Majevice. O stanju na Ozrenu Tita sam detaljno upoznao i odgovorio na čitav niz njegovih pitanja, tom prilikom Tito mi je dao detaljna uputstva i zadatke za Ozrenski partizanski odred kao i posebne naredbe za Odred.

Vraćamo se sa Savjetovanja u Čevljanovićima svako u svoje odrede, nošeni sa puno oduševljenja i poleta na izvršenje zadataka kojim nas je drug Tito zadužio, ulio nam još veću vjeru u našu pobjedu i savlađivanje ovih velikih teškoća. Oduševio nas je svojim riječima da se još sa većim zalaganjem i borbom odupremo izdaji četniku, drugu njemačku ofanzivu koja je već započela i da sačuvamo sve što se može i mora sačuvati, živu silu, borce i narod. Na izvršavanju tih zadataka učinjeni su nadljudski napori, proliveno mnogo krvi, date velike žrtve, dok smo ponovno stekli povjerenje naroda, razbili četnike, razbuktali ustanak u istočnoj Bosni i pobijedili.

Na kraju ovih mojih napomena i mišljenja želim da Vam druže direktore ponovno napomenem da TV serije koje tretiraju istočnu Bosnu za period 1941. i prva polovina 1942. godine neće i ne može dati stvarnu sliku zbivanja u tom vremenu, teškoća pa prema tome i veličinu revolucije ne bude li se imalo u vidu ovo što sam naprijed izložio ove moje napomene i mišljenje. I krajnje je vrijeme da kažemo narodu golu istinu o zbivanjima u tim velikim, ali teškim i slavnim danima u istočnoj Bosni 1941. 1942. godine.

Šaljem Vam pozdrave i želim Vam mnogo uspjeha.

Sarajevo, 17.5.1973. godine Pašaga Mandžić

[Haman2]

Muslimani su partizane 1941. doživljavali kao 'srpsku vojsku'
Knjiga Marka Hoarea donosi novu perspektivu na događaje tokom Drugog svjetskog rata i ulogu Muslimana u pobjedi NOB-a.

Piše:Jasmin Agić



Hoare je autor knjige "Muslimani u Drugom svjetskom ratu"Ustupljeno Al Jazeeri
Knjiga britanskog historičara Marka Attile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ historijsko je štivo koje na dokumentaran način donosi priču o položaju muslimanskog stanovništva BiH tokom Drugog svjetskog rata i načina na koji su njihove elite nastojale sačuvati etnos od potpunog uništenja.

Muslimani su, kako to vidi Hoare, bili žrtve NDH-ove politike a zatim i osvetničkog nasilja koje je nad njima vršio četnički pokret. U takvim okolnostima intelektualne i vjerske elite tražile su načina da se suprotstave prijetnji uništenja i u tim nastojanjima tražili su saveznike.

S druge strane, kako to pojašnjava Hoare, partizanski pokret bio bi potpuno neuspješan da se interesi NOP-a i nisu podudarili sa „muslimanskim interesima“ i tek će privlačenjem širih muslimanskih masa u svoje okrilje partizanski pokret ojačati dovoljno da ta snaga prevagne i izdejstvuje ratnu pobjedu.

Izdavač knjige je Vrijeme iz Zenice.

Da li bi borba partizana i NOP-a bila uspješna da nije bilo podrške muslimanskih masa i muslimanske elite pokretu?
- Bez podrške Muslimana NOP bi izgledao sasvim drugačije i ne bi napravio uspjeh koji je ostvario. Više od polovine gradskog stanovništva u BiH početkom rata bili su Muslimani tako da je samo uz podršku Muslimana NOP bio u stanju stvoriti bazu u bosanskim gradovima. Bez toga partizani bi poput četnika ostali samo „šumska vojska“. Za partizane bi bili izuzetno teško osvojiti gradove bez podrške muslimanske populacije; bili bi zapravo u poziciji u kojoj je bila srpska vojska u ratu iz 199o-tih koji su se suočili sa neprijateljskim stavom Muslimana i Hrvata i završavajući u ratu u kojem su uništavali gardove poput Vukovara i Sarajeva i osvajajući (Vukovar) uz mnogo teškoća.

Partizani su zauzeli Bihać 1942. godine uz pomoć ilegalnog pokreta otpora koji se zasnivao na saradnji građana Muslimana u gradskom garnizonu. U Bihaću je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a što je bio jedan od ključnih događaja u stvaranju nove Jugoslavije. Onda, masovno pristupanje muslimanske populacije u NOP u drugoj polovini 1943. godine preobrazilo je BiH u solidnu bazu za održavanje drugog zasjedanja AVNOJ-a i predstavljalo je odskočnu dasku za širenje revolucije u Srbiju, gdje je taj proces stagnirao od 1941. godine. Masovno pristupanje Muslimana u NOP bilo bi nemoguće bez učešća pripadnika muslimanske elite poput Sulejmana Filipovića, Muhameda Sudžuke, Hamdije Ćemerlića, Zaima Šarca i drugih.


Na koji način su se tri vojne grupe – ustaše, muslimanski autonomaši i Narodnooslobodilački pokret – borile za naklonost Muslimana?
- Ustaše su bile hendikepirane još od proklamacija u kojima su tvrdili da su Muslimani zapravo Hrvati prisilno nastojeći da izbrišu granicu između BiH i Hrvatske i na taj način su otuđili većinsku muslimansku populaciju osim jedne manjinske grupe Muslimana koji su sami sebe identificirali kao Hrvate. Njihovo sve izraženije nasilno ponašanje usmjereno prema Muslimanima i posebice njihov genocidni odnos prema Srbima, što je isprovociralo srpsku odmazdu nad muslimanskom populacijom i Hrvatima, otuđili su većinu Muslimana od NDH, naročito onda kada je NDH izgubila moć da zaštiti muslimansku populaciju od tog osvetničkog nasilja.

S druge strane, bosanski autonomaši i NOP su u nekim razinama, podržavali muslimansku ili bosansku autonomiju i samoupravljanje. Podrška NOP-a bosanskom samoupravljanju, što je na koncu dobilo konačni oblik u jednakosti BiH sa drugim jugoslovenskim republikama, bila je ona ključna stvar u pridobijanjupodrške muslimanskih masa. To je značilo da su mnogi članovi i oficiri Muslimanske milicije koji su bili muslimanski autonomaški orijentirani prešli u NOP što je bilo od ključnog značaja za uspjeh pokreta. Muslimani su se borili za svoju autonomiju i za BiH, kako su oni to vidjeli, u autonomaškim formacijama, a onda su to isto nastavili činiti kao dio NOP-a

Zašto su veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP?
- Muslimani su podržavali NOP zato što je NDH bila brutalni režim koji je negirao njihov identitet, progonio ih i ubijao, i tjerao njihove komšije Srbe u pobunu u kojoj su se svetili Muslimanima. Muslimani su podržavali NOP zato što snage NDH nisu uspjele da ih odbrane od Četnika, dok su Italijani aktivno kolaborirali i sarađivali sa četnicima. Nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943. Nijemci su se sve više okretali savezu sa četnicima otuđujući još više muslimansku populaciju, a osim toga bile su i raširene glasine da Hitler planira da Bosnu preda Nedićevoj Srbiji, što je dodatno motiviralo Muslimane istočne Bosne da se priključe partizanima.

Muslimani su podržavali NOP i zbog toga što je pokret od samog početka vodio specifičnu bosanskoherecegovačku nacionalno – loslobađajuću borbu; bosanska partizanska vojska inicijalno je samu sebe nazivala „Narodna oslobodilačka vojska Bosne i Hercegovine“. Partizani su od samog početka podržavali bosansko samoupravljanje i nova Jugoslavija, koja je proglašena na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. eksplicitno je prepoznala BiH jednaku sa drugim jugoslovenskim republikama.

Jesu li komunisti u svojoj agitaciji usmjerenoj prema Muslimanima podržavali ideju autonomne Bosne?
- Da, od samog početka svoje agitacije NOP je ekplicitno podržavao bosanskohercegovačko nacionalno oslobođenje; odnosno, NOP i komunisti su u BiH eksplicitno se obraćali bosanskoj populaciji na bosansko – patriotskoj bazi. Tačan budući status BiH nije od samog početka bio definisan, ali u novembru 1943. u predvečerje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jugoslovensko komunističko rukovodstvo odlučilo je da će BiH biti republika i da će imati isti status kao i ostale republike u Jugoslaviji. Bosanska država formalno je osnovana na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u julu 1944. Ova podrška bosanskom samouprtavljanju i mogućoj državnosti bilo je od ključnog značaja za pridobijanje muslimanskih masa.

Da li su muslimanske elite pokušale naći načina da se suprotstave zločinačkoj politici NDH?
- Da, veliki dio muslimanskih elita bio je protiv zločinačke politike ustaškog režima, čak i među onim dijelom koji nikada nije pristao biti u savezništvu sa NOP-om, kao što su Uzeir – aga Hadžihasanović i Mehmed Handžić. Prva velika manifestacija ovog protivljenja bile su glasovite muslimanske rezolucije iz 1941. Ovo protivljenje bilo je motivisano kombinacijom moralnosti, zato što su ustaše ubijale i proganjale Srbe i ostale narode u BiH; iz potrebe za samoodržanjem, jer su ustaše provocirale srpsku pobunu o kojoj su meta osvetničkih napada bili Muslimani tada suočeni sa uništenjem (zapravo ustaše su namjerno pokušavale okrenuti Muslimane i Srbe jedne protiv drugih); i zbog patriotizma, jer su ustaše nastojale asimilirati Muslimane i BiH.

Ko je bio Sulejman Filipović?



Koja je uloga Sulejmana Filipovića u pridruživanju Muslimana NOP-u?
- Pukovnik Sulejman Filipović iz Domobrana bio je ugledni muslimanski zagovornik NOP-a, koji je kao komadant 8. domobranske regimente na koncu prebjegao u partizane zajedno sa 70 oficira početkom oktobra 1943. u akciji koja je omogućila partizanima da oslobode Tuzlu. Ova politička i vojna pobjeda bila je ključni momenat masovnom pristupanju Muslimana u NOP. Iako je Filipović u jednom trenutku pregovarao o svom prebjegu i prirodi njihove saradnje poslije samog čina postao je veoma lojalan u podržavanju vodstva NOP-a i nije se, za razliku od mnogih drugih, sukobio s njima zbog komunističke politike.

Obnašao je niz vroma visokih dužnosti u NOP-u sve do kraja rata postajući i ministar šumarstva u vladti Tito-Šubašić koja je imenovana u martu 1945. Njegovo ime i reputacija pomogli su NOP-u da privuče i regrutuje veliki broj Muslimana tako da je Titu bilo od velike važnosti Filipovićeva prisutnost na najvišim mjestima u NOP-u.

S druge straneFilipović je odigrao značajnu ulogu u diskusijama o nacrtu deklaracije drugog zasjedanja AVNOJ-a u novembru 1943 kada je intervenisao i sugerisao da se nacionalna ravnopravnost u AVNOJ-u ne odnosi samo na jednakos pet priznatih jugoslovenskih nacija (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, I Crnogorci) nego da to bude šest jugoslovenskih republika (Srbija, Hrvatska, Slovenija, makedonija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina). Na taj način Filipović je osigurao de facto priznavanje Muslimana u novoj državi.

Ovaj otpor muslimanskih elita NDH-a dobio je oblik u Nacionalnom spašavanju koje je promoviralo autonomaške muslimanske vojne snage i koje su nastojale pacifizirati relacije između Srba, Muslimana i Hrvata. S druge strane, važno je podsjetiti da suprotstavljanje NDH nije nužno značilo da biti anti-fašistički i anti-nacistički nastrojen; drugi članovi muslimanskih elita kolaborirali su sa Nijemcima, Italijanima, i četnicimaprotiv ustaša. Otuda, zloglasni muslimanski memorandum upućen Hitleru u novembru 1942. koji je slavio nacistički genocid nad Jevrejima.

Koji je bio motiv muslimanskih mladića da se priključuju „Crnoj legiji“ Jure Francetića?
- Crna legija inicijalno je bila mala jedinica osnovana u aprilu 1943. godine i u njoj je sam jedan pripadnik bio musliman. Ali progon i ubijanje muslimana istočne Bosne od strane srpskih pobunjenika dovelo je do priliva muslimanskih izbjeglica koji su onda pristupili Crnoj legiji. U tom periodu pobunjenici još uvijek nisu bili diferencirani na partizane i četnike; četnički lideri promovisali su ubijanje i progon muslimana, dok su partizani u to vrijeme bili sastavljeni isključivo od Srba na mnogim nivoima i ponašali su se identično kao i četnici. Stoga, boreći se protiv njih, muslimanski mladići koji su bili pripadnici Crne legije sebe su doživljavali kao borce koji se bore za preživljavanje i za odbranu svojih domova. Zbog toga je njihov moral bio izuzetno visok i bili su efektivni u borbi i pobjeđivanju i partizana i četnika u proljeće 1942.

Koliku je važnost Tito pridavao Muslimanima u partizanima?
- Tito je smatrao da je od ključne važnosti prisustvo Muslimana u partizanima. Prvi put ih spominje u NOP-ovom propagandnom obraćanju i pozivu jugoslavenskim narodima 01. novembra 1941. Odlučio je da jedan od tri predsjednika AVNOJ-a u novembru 1942. bude Nurija Pozderac bivši poslanik JMO-a. On je bio od ključne važnosti za partizansko agitovanje među muslimanskom populacijom bihaćke regije. Druga dva predsjednika AVNOJ-a bili su Ivan Ribar, Hrvat iz Hrvatske, i Pavle Savić, Srbin iz Srbije.

Kasnije, jedan drugi lider JMO-a, Ismet Bektašević, bivši član skupštine, imenovan je u Prezidium ZAVNOBiH-a iako je bio politički nepouzdan i kasnije će počiniti ratni zločin. U septembru 1943. osnovana je muslimanska brigada koja je kasnije postala 16. muslimanska brigada. Prvog maja 1944. Centralni komitet KPJ praktično je smatrao Muslimane kao jednu od šest ravnopravnih jugoslovenskih nacija i obećao im je „slobodnu Bosnu i Hercegovinu“, iako formalno nisu bili priznati kao nacija. 22. maja 1945 „Generalno Vijeće Muslimana Bosne i Hercegovine“ osnovano je kao reprezentativno tijelo svih Muslimana. Sve ove činjenice potvrđuju tezu da su partizanski lideri s mnogo važnosti posmatrali Muslimane i uvažavali potrebu da se prepozna njihov specifični identitet.

Zašto je NOP u svoje redove lakše mobilizirao gradsko muslimansko stanovništvo od seoskog?
- Ne bih to rekao na taj način. Komunisti su bili urbani pokret, tako da je njihova prvobitna prisutnost bila u gradovima u kojima je 1941 godine više od polovine populacije bili Muslimani. Tamo su uživali u porodičnim i drugim ličnim vezama i bili su povezani sa širokim dijapazonom ljudi i zbog toga su bili u stanju kooptirati veliki broj ljudi u NOP. Ali, s druge strane, imali su jake lične veze i sa muslimanskom populacijom koja je živjela na selu. Pošto su srpske elite bile desetkovane od strane ustaša partizani su se brzo nametnuli pobunjenicima kao lideri u njihovoj borbi protiv ustaškog režima tako da su partizani na selima veoma brzo postali pretežno vojska sastavljena od srpskog stanovništva. Nije bilo mogućnosti da se mobiliziraju muslimani na selu na isti taj način jer su partizani prvobitno bili isključivo srpska vojska, a osim toga muslimanske elite nisu bile uništene kao što se to desilo sa srpskim elitama.

To je u praksi značilo da su partizani nužno morali raditi sa pripadnicima lokalnih muslimanskih elita kakvi su bili komadanti Muslimanske milicije i to sve kako bi privukli muslimanske mase i iz gradova i sa sela NOP-u. Taj proces nije bio spontan kao u slučaju Srba i zahtijevao je više strpljenja, političke agitacije i aktivizma; stoga masovni priliv Muslimana u partizane došao je kasnije u drugoj polovini 1943.

Zašto do početka 1943. nema masovnog pristupanja muslimana NOP-u?
- Masovni srpski ustanak protiv NDH uslijedio je veoma brzo kao reakcija na ustaški genocid i komunisti su brzo uspjeli da se nametnu kao vođe tog pokreta. To je značilo da su partizani u BiH na samom početku rata dominantno bili srpska vojska na nivou običnih vojnika, i doživljavani su tako od strane običnih muslimana. U početku partizani se nisu razlikovali od četnika; partizani su bili njihovi saveznici i sami su bili uključeni u zvjerstva koja su činjena nad Muslimanima civilima. Svi su ti faktori otuđili muslimane od pokreta. S druge strane, kako su četnici postajali nosioci ideje Velike Srbije, ekstremistički genocidan i kolaboratorski pokret koji je napadao i ubijao komuniste ovi su uvidjeli opasnost od jačanja četničkog pokreta.

Uloga Avde Hume



Koja je uloga Avde Hume u NOP-u i pridruživanju muslimana NOP-u?
- Avdo Humo bio je najviši muslimanski član KPJ i jedan od najvažnijih bosanskih komunista uopšte; služio je kao organizacioni sekretar regionalnog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu u 1943. dok je Rodoljub Čolaković obnašao dužnost političkog sekretara i njih dvojica su se razilazila u mišljenju koji ima višu funkciju, što je nagnalo Tita da ih smijeni i na njihovo mjesto imenuje Đuru Pucara Starog kao partijskog sekretara.

Ipak, Humo i Čolaković su igrali ključnu ulogu u osiguravanju da se BiH uspostavi kao republika ravnopravna sa ostalih pet jugoslovenskih republika. U novembru 1943. u sumrak prve sesije ZAVNOBiH-a reagovali su na prijedlog da BiH dobije niži status autonomne pokrajine, što je bio prijedlog nekoliko članova centralnog komiteta. Taj prijedlog podržali su članovi Centralnog komiteta iz Srbije i Crne Gore: Moše Pijade, Sreten Žujović – Crni i Milovan Đilas. U diskusiji koja je uslijedila Čolaković i Humo insistirali su da Bosna i Hercegovina dobije status punopravne republike. Tito je stao na njihovu stranu i podržao njihov prijedlog.

Šta su bile Muslimanske milicije i koji su razlozi njihovog osnivanja?
- Ubrzo nakon uspostavljanja NDH u aprilu 1941. godine osnovane su i goleme vojne snage posebno Domobrani novačenjem običnih Muslimana i Hrvata, ali nakon što je počeo ustaški genocid te su snage bile nedovoljne u zaštiti Muslimana civila od osvetničkih masakara koje su činili srpski pobunjenici. Veliki broj muslimana prebjegao je iz Domobrana kako bi formirali svoju zasebnu Muslimansku miliciju i to s ciljem da brane svoja sela od pobunjenika. Članovi muslimanskih elita prisvojili su ovaj pokret koji je najorganiozovaniji oblik dobio u komandovanju majora Muhameda Hadžiefendića koji je djelovao u širem području sjeverno – istočne Bosne i gdje ih je ustaški režim tolerirao. Hadžiefendić je bio muslimanski autonomaš i njegova je milicija ometala, vjerovatno namjerno, NDH opstruirajući njeno uspostavljanje kao države. Muslimanskim prvacima je uspjelo da prošire milicije i na druge dijelove zemlje i da ih koriste kako bi odvojili BiH od NDH. Ali, tokom 1943. veliki dio pripadnika tih milicija prešao je u partizane, koji su ubili Hadžiefendića. Oni koji su nastavili da se bore protiv partizana naknadno su se konstituisali kao „zeleni kadar“ koji je djelovao pod komandom Nešada Topića. To je bio muslimanski autonomaški kontrapunkt četnicima.

Muslimanski memorandum Hitleru. Šta je značio, zašto su se muslimanske elite obratile Hitleru, iz kojih pobuda to čine i sa kakvim zahtjevima?
- Muslimanski Memorandum Hitleru bio je pokušaj jednog dijela muslimanske elite, posebice Uzeir – age Hadžihasanovića, Mustafe Softića, Suljage Salihagića i vejrovatno Muhameda Pandže da izdejstvuju odvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH i to direktnim obraćanjem Hitleru i to na način da zemlja bude organizovana kao „Župa Bosna“ pod direktnom kontrolom Njemačke. Ovo je trabalo podrazumijevati povlačenje muslimana iz službe u NDH oružanim snagama i njihovo organizovanje u Bosansku gardu, aboliciju ustaškog režima u BiH i njegova zamjena novom vlašću. Trebala se kreirati nova muslimanska većina ustupanjem graničnih bosanskih područja susjedima i razmjena stanovništva. Memorandum Hitleru imao je ekstremno ulizivački karakter i u njemu se tvrdilo da su Bosanski Muslimani gotički narod. Memorandum je imao ekstremno antisemitski karakter izražavajući divljenje načinu na koji su nacisti rješavali jevrejsko pitanje uz optužbu da su ustaše projevrejski nastrojene. Ipak, taj je Memorandum jedan od načina da se izrazi muslimanski autonomizam, i ljudi koji su stojali iza njega ostali su u kontaktima sa drugim autonomašima koji su zagovarali neke druge strategije.

Salihagić je bio u bliskom kontaktu sa muslimanskim četničkim liderom Ismetom Popovcem. Hadžihasanović se susreo sa Avdom Humom odmah na početku rata i izrazio navodno svoje simpatije prema partizanskom programu bratstva i jedinstva i partizanskoj podršci muslimanskim pravima i izrazio je želju da dođe do stanovite saradnje i koegzistencije između partizana i Muslimanske milicije, ali se suprotstavio aktualnoj vojnoj saradnji iz straha da bi muslimani izgubili svojh identitet u NOP-u.

Koji su razlozi naveli njemačke vlasti da formiraju 13. SS tzv. Handžar diviziju i na koji način je jedinica djelovala?
- Handžar divizija bila je projekat Heinricha Himmlera koji se nadao da bi islamski svijet mogao da se mobiliše u borbi protiv Britanskog carstva i koji je smatrao da je NDH „smiješna država“. Stoga, bivši veliki muftija Jerusalema Amin al-Husseini, ogorčeni neprijatelj Velike Britanije i Jevreja, bio je zadužen da pomogne regrutaciju bosanskih Muslimana za tu diviziju. Projekat su podržali dijelovi muslimanskih elita koji su se nadali da bi se divizija mogla koristiti u ostvarivanju njihovih autonomaških ciljeva. Ali projekat im se osvetio. Popunjavanje divizije odvilo se na račun postojećih jedinica NDH snaga i to je ozbiljno narušilo moral Domobrana i ustaša. Odsustvo divizije iz BiH, dok je bila na obuci, značilo je da nije bilo ljudi da brane svoja sela od napada četnika što je još više udaljilo Muslimane od Nijemaca. Loš tretman muslimanskih vojnika od strane Nijemaca katalizirao je čuvenu pobunu u Villefranche-de-Rouergue. Na kraju je sigurno nekoliko stotina članova divizije prebjeglo u NOP; neki od njih su postali posvećeni i dobri partizanski vojnici.

Da li su muslimani simpatizirali Nijemce zbog straha od četničkih pokolja?
- Članovi muslimanskih autonomističkih elita usvojili su cijeli niz različitih strategija u svom suprotstavljanju ustaškom režimu i u odnosu na odmazde srpskih pobunjenika što je izraslo u otvoreni četnički genocid. Neki od njih, koje je predvodio Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Fehim Musakadićpridružili su se četnicima kako bi se suprotstavili ustašama i da bi zaštitili Muslimane Hercegovine od četničkih odmazdi i osnovali su muslimanski četnički pokret. Druga jedna frakcija čini se obratila se direktno Hitleru a protiv NDH. Iako su različiti dijelovi muslimanskih elita usvojili različite strategije djelovanja u suštini sve su dijelile zajdnički cilj očuvanja Muslimana i njihovog identiteta.

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su upućene Nijemcima i ustaškim vlastima. Nijemci su na rezolucije gledali kao na potencijalnu silu koja može obuzdati ustaše i zaštiti muslimane od četnika. Četnički pokolji nad muslimanima natjerali su mnoge muslimane da na Nijemce gledaju kao na zaštitnike od ideje Velike Srbije. Pošto su četnici u to vrijeme posmatrani kao dio savezničkih snaga a i Italijani su pružali otvoreno pomoć četnicima među muslimanima je bilo rasprostranjeno mišljenje da će slom Nijemaca značiti i njihovo uništenje.

Koji su razlozi naveli Tita da formira muslimanski bataljon u Teočaku, a kasnije i muslimansku brigadu?
- Formacija sastavljena od muslimana partizana u sjeveroistočnoj Bosni osnovana je po naređenju NOP-a kao magnet koji bi trebao privući muslimane koji su bili članovi muslimanskih legija i još više muslimansko stanovništvo cijele regije. Ta je odluka imala politički cilj a demonstrira muslimansku individualnost u borbi. Mogla je lakše egzistirati u dijelovima zemlje koje su nastanjivali muslimani, jednostavnije nego obična partizanskajedinica što je opet bilo nemoguće za jednu četničku jedinicu.

Ne samo da je bila u stanju obezbijediti materijalnu podršku i regrute u populaciji običnih muslimana nego je i privlačila prebjege iz redova različitih muslimanskih milicija. Te su jedinice bile vrh udarnog koplja tokom oslobađanja Sarajeva 1945. 16 muslimanska brigade bila je izvanredna vojna jedinica. Ali čak su i manje elitne jedinice pridonosile pobjedama NOP-a. To je bio slučaj u Tuzli u kojoj je relativno slabija vojna jedinica koja je prvashodno služila u političke svrhe vodila borbe; regrutovala je članove muslimanskih kvislinških i kolaboracionističkih snaga i bila je bila je veoma uspješna u prihvatu prebjega iz Handžar divizije.

Izvor: Al Jazeera

[Haman2]

“ANTIFAŠISTIČKI” SAVEZ ČETNIKA I PARTIZANA"

Rodoljub Čolaković, bio je izvan svake sumnje velikosrpskog usmjerenja, jer se u tom smislu dokazao brojnim nacionalističkim istupima na javnim skupovima, zagovarajući svesrpsko ujedinjenje na cijelom jugoslavenskom području. Ovaj čovjek – koji je boraveći u Parizu, bio glavna Titova konspirativna veza s Kominternom prije rata, apostrofiran je od suborca Milovana Đilasa kao njegov glavni povjerenik za istočnu Bosnu i vodeći pregovarač s četnicima, u vrijeme kada je ondje realiziran plan uspostavljanja zajedničkih četničko-partizanskih postrojbi i zapovjedništava. Čolakoviću je to vjerojatno poslužilo i kao dobra preporuka za postavljanje na jedno od ključnih mjesta komunističke ratne vlasti: za sekretara vrhovnog zakonodavnog tijela – AVNOJ-a. Njegovo očito velikosrpsko usmjerenje, međutim, nije bila smetnja za djelovanje u najvišim tijelima komunističke državne i vojne vlasti. )

Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću (krajem studenoga mjeseca 1941. godine), istaknuti komunist Vladimir Dedijer, govoreći o dotadašnjem tijeku antifašističkog ustanka u Srbiji, među ostalim je rekao:
“ Ali, drugovi, šta je ometalo našu borbu u Srbiji? Omela nas je izdaja, izdaja Draže Mihailovića. Kad je okupator bio blokiran u ostalim gradovima, kad je srce Šumadije – Kragujevac bio opkoljen našim snagama, kad su u Kraljevu naše jedinice jurišale na sam grad, kad su naši odredi upali u Kruševac, kad smo lomili prugu Beograd – Niš, tada se pojavila ona guja izdajnička, tada se pojavio Draža Mihailović. Iako smo 27. oktobra (1941. godine – op. D.B) zaključili sporazum s Dražom Mihailovićem, dvadeset i četiri sata kasnije on je izvršio napad sa svih strana na slobodnu teritoriju. Nemci su ti iskoristili… “
( Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.146. )

Opće je poznato, da je cijela Srbija bila pod čvrstom njemačkom upravom (i nadzorom), uz potpunu lojalnost crkvene i intelektualne elite, s masovnom potporom srpskih kvinslinga (nedićevaca, ljotićevaca, četnika itd.), a da je narod bio zastrašen i uglavnom nije pružao otpor. Zar dovoljan dokaz u prilog tomu nije činjenica da u Srbiji tijekom cijeloga Drugoga svjetskog rata nije bilo niti jedne velike bitke, sve do dolaska ruske Crvene armije i operacija na oslobođenju Beograda i probijanja Sremskog fronta? Uostalom, da nije tako, ASNOS (Antifašistički savez narodnog oslobođenja Srbije) bio bio formiran ranije, a ne tek u jesen 1944. godine – kad je već bilo sasvim izvjesno tko je izgubio rat. U Srbiji koja je cijela bila lojalna okupatoru, do pred sam kraj rata, jednostavno nije bilo nikakvih uvjeta za borbu partizanskih postrojbi, jer zbog odnosa snaga i izostanka masovne potpore naroda, nisu imali logističkih preduvjeta za bilo kakav značajniji i dugotrajniji otpor.* Isto tako, poznato je da su njemačke snage bile u to vrijeme masovno angažirane na Istočnoj (ruskoj) fronti – što je i bio jedan od razloga da su četnici i partizani upravo tada krenuli u svoju zajedničku ofenzivu na malobrojne i slabo štićene garnizone i gradove – pa o nekom sukobu s Nijemcima većih razmjera ne može biti niti govora.
(* Da bi se vodio gerilski rat kakav su prakticirali partizani, od presudne važnosti bilo je raspoloženje naroda u krajevima gdje su se borbe vodile – samo na taj način mogli su osigurati munimum uvjeta za uspješnu borbu (hranu, smještaj, odjeću, podatke o neprijatelju itd.. Očito je da u Srbiji takve vrste logistike nije bilo.)
Kuda su pobjegli partizani iz Srbije, nakon što ih je Draža sa svojim četnicima razbio u Šumadiji, odgovara sam Dedijer na sljedećoj stranici (u istom govoru pred AVNOJ-em):
“U toj krvavoj, teškoj borbi rodile su se i iskovale naše proleterske brigade. I, evo drugovi, godinu dana kako su sinovi Kragujevca, Beograda, Kraljeva, Čačka i Užica krenuli po čitavoj Jugoslaviji da svoju krv liju kod Ruda, Vareša, Foče, Konjica, Jajca, za slobodu svih naroda Jugoslavije… “
(V. Dedijer, isto, str. 147.)

Dakle, poraženi i razbijeni srbijanski partizani ne uspjevaju održati “slobodni teritorij” u Srbiji (za što kasnije okrivljuju izdaju svojih saveznika četnika), ali se zato nakon ovog poraza i bježanja s tog područja “hvataju u koštac” s daleko težom, složenijom i obimnijom zadaćom: “krv liju za slobodu svih naroda Jugoslavije” protiv ustaša, Talijana i Njemaca, dakle u mnogo težim okolnostima koje su vladale na teritoriju NDH; eto, kako se demagoške teze koriste da bi se pokušalo prikriti stvarno stanje stvari, a srbijanski partizani ipak prikazali kao heroji i junaci (ovdje Dedijer, dakle, još u studenome 1942. godine, smišljeno postavlja temelje jednoj tezi koja je poslije rata postala gotova “činjenica”, a sastoji se u tvrdnji da su “srpski partizani podneli najveće žrtve u antifašističkoj borbi za slobodu Jugoslavije”.
Dakako, nitko još nije objasnio fenomen da Srbi iz “uže” Srbije uspješnije i s većim zanosom ratuju na području NDH nego u vlastitim selima – gdje bi, po logici stvari (ako je istina da im je narod bio naklonjen, kako tvrde), trebali imati neusporedivo bolju logistiku i daleko jači moral i motivaciju, jer bi branili vlastite domove i obitelji.

Nakon potpune rehabilitacije zločinačkog četničkog pokreta Draže Mihailovića u Srbiji (koji je zakonski, u Narodnoj skupštini Srbije, u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća proglašen “antifašističkim” – što je jedinstven takav slučaj u svijetu!) a ne tako davno i sudski rehabilitiran i vođa Draža Mihailović bilo bi zanimljivo upitati Dedijera i ostale demagoge koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata i po njegovom svršetku iznosili ovakve i slične tvrdnje: tko je protiv koga uopće ratovao u Srbiji i što se tamo uistinu događalo?
Zašto Dedijer nikada nije priznao da je njegov Kragujevački bataljon (u kojem je bio politički komesar), skupa s četnicima majora Miodraga Paloševića vodio ratne operacije na tom području, i to prije nego je (27. 10.) potpisan sporazum? Kako objasniti da su baš u to vrijeme u Kragujevcu, Kraljevu i drugim gradovima i naseljima u Šumadiji (od strane Srpske dobrovoljačke garde i Njemaca) bila obavljana masovna smaknuća civila – na području koje su “držale” partizanske snage do kraja studenoga mjeseca 1941. godine?
O brojnim i masovnim zločinima što su ih četnici i partizani skupa ili uz međusobno toleriranje vršili na prostorima koji su nominalno spadali pod jurisdikciju NDH, postoji obimna i relevantna povijesna građa. Iz mnogih razloga, nije moguće ići u širinu i navoditi sve poznate činjenice. Zbog toga je uputno ograničiti se na neke od izvora, prije svega one koji su utemeljeni na zapisima i iskazima očevidaca tih događaja, prije svega samih aktera – uglednih jugoslavenskih komunista-partizana.

Jedan od vodećih partizanskih generala, Svetozar Vukmanović Tempo, u svojim Uspomenama opisao je zločine koje su zajedno vršile skupine lokalnih četnika i partizana nad nesrpskim pučanstvom Bosne i Hercegovine. Vukmanović tvrdi, da su četnici naglašavali da se bore jedino protiv Hrvata i muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne žele se boriti protiv okupatora.
Nastojeći spriječiti nastavljanje ovih četničko-partizanskih zločina nad civilima, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom (Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’)
“Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago.”
Vukmanović iskreno priznaje i činjenicu, da su njegovi borci imali kod sebe “za svaki slučaj” i partizanske ‘petokrake’ i četničke ‘kokarde’, jer se često dešavalo da je ljudstvo prelazilo iz četnika u partizane ili obrnuto.
(Vidi: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546 )

Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, 05.07.1941. godine) bio zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i Hercegovine; k tomu, bio je Srbin (isto kao Ranković, Čolaković, Milutinović i Đilas), pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera prema vlastitom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica vodilo u otvoreni sukob s Partijom.
Mnogi dokazani četnički koljači, poput vojvode – pravoslavnog svećenika (popa), Vlade Zečevića, Đoke Jovanića (koji je od početka rata bio suborac četničkog vojvode i ratnog zločinca popa Momčila Đujića, da bi potom postao “komandant proslavljene 6. ličke partizanske brigade”) i drugih, zauzimaju potom važna zapovjedna mjesta u partizanskim postrojbama, što je inače bila praksa koja je kontinuirano provođena kroz cijeli rat.
Kakvih su razmjera bili ovi četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:
“ Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).
No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.
“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.
Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…
…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.
– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?
– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.
– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.
– A, sa Turcima? Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…
Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.
Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”
Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..
“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.
– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.
– Pa ko je to učinio? – pitao sam.
– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.
Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.
To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca. “
Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić stiže u Vrhovni štab.
“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.
– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi “
(* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao)
Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće:
“Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.
Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.
Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”
Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.
Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:
“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:
– Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.
Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”
Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.
“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.
Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …
– Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …
– Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”
Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan” i da će oni “prvom prilikom” napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?
Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čišćenja? Je li uopće čudno što su se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković

[General War]

Jel ti to ziv bio opet smaras

[radostan dan]

Jel ti to ziv bio opet smaras

ne diraj mi beogradskog đaka!

[General War]

Jel ti to ziv bio opet smaras

ne diraj mi beogradskog đaka!

Eto ti ga, da bog da se usrecio

[LBVIEW]

Smaro, ne smaro, ovo sto je postirao su historijske cinjenice, dobrim dijelom iz arhiva SFRJ/SRBiH.
Iste je koristio i Max Bergholz kad je analizirao uzroke zataskavanja zlocina ustanika.

[geralt]

Izvor mu je Bruno Busic. Pametnom dosta.

[madner]

Dio su cinjenice. Dio nema nikakve veze sa cinjenicama nego predstavlja licno misljenje.

Kao ovaj zakljucak.

Inace je zanimljivo pozivanje na Bergholza, mada isti ima vrlo pozitivan stav prema partizanima.