Adil Zulfikarpašić – Put u Foču
Poslednji nastavak
Dobro došli!
Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.
Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Čengić sa Vihovica, reče Ferid.
Ma čuli smo za vas da ste u partizanima, – reče jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?
Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.
Braćo – počeo je nesigumim ali odlučnim glasom.
Čitav kotar je poklan. Nećete naći nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramoćene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su čitavo selo sa ljudima zapalili. Čitav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas četnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlučili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana nećemo biti. Nitko od nas neće napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su četnici. Oni to i čekaju i poklaće nas kao ovce.
– Mi ćemo dati jednu četu, da čuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.
– Da se ne bi mučili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi ćemo se sami braniti kako možemo.
– Šta će se dogoditi, ako se vi morate povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste jučer ovdje bili, a možda nećete ni sutra? – upitao je jedan starac.
Ribar je počeo da govori da mi nećemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.
– Mladiću, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i nećemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.
Oprostili smo se i pošli.
Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladić do kraja sela.
– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne čuju drugi. – Nemam metaka, ali daću ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.
– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.
– Svaka ti čast, mladiću. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.
– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.
– Vala ustaše vako nisu radili!
Jašući ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.
– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.
– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid neće to kod Vrhovnog štaba energično podržati.
Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.
– Mi nismo bili dovoljno energični, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.
Ujutro se vratio fočanski odred Straja Kocovića, pojačan dvjema četama pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacače, teške mitraljeze i jedan mali brdski top.
– Ti ćeš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamović, koji će rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.
– Ja ne mogu, neka pođe Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foči ne mogu ići, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.
Mjesto mene je otišao Ferid Čengić.
Curevci su predali oružje uz časnu riječ i obećanje, da će im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlačili sa terena. Dotle će selo čuvati od eventualnih napada četnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.
Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:
lzdati javni proglas u kome će se osuditi četnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foči.
Organizirati posebnu komisiju koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.
Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji uopće nije iz Foče. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.
Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi četničke koljače i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Među njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Čengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.
Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagači i sluge okupatora. Četnici su svojim zločinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su počinili tako strašan zločin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istočnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zločina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom području.
Sa mnom je bio i Ferid Čengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.
Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:
–
Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.
– Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.
Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.
– Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.
Čekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politički rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa događajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.
Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima četnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su četnici vršili klanja i obišao četnički zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela.
Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.
– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?
– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.
Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.
– Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.
– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?
– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.
– A tko je to učinio?
– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.
Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, četnici i Nijemci.
Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa čvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati učiniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.
(“Godišnjak”, broj 4, Beč, 1957.)
