"Antifasizam" ovih iznad do u detalje opisao rahmetli Adil beg Zulfikarpasic, jos davne 1957._Scarlett_ wrote:Danas vidjeh ove slike sa proslave 78. godisnjice ustanka naroda BiH protiv fasizma u Kozarskoj Dubici. Ovo organizuje SUBNOR RS. Srbijanska zastava, himna.
Razumijem da je tokom Jugoslavije bilo potrebe da se pravi da su se ljudi zaista borili "za bratstvo i jedinstvo", ali zasto nasi mediji i dalje propagiraju tu neistinu?
Srbi, koji su bili najbrojniji u partizanima, su se borili da bi se branili od ustasa.
Nema tu ni bratstva ni jedinstva.
KPJ je i bila uspjesna jer nije poticala iz naroda. Dok su oni krvavili gace po sumama, narod je uveliko saradjivao sa okupatorom i plackao i klao komsije.JThomas wrote:borba protiv fašizma je generalno mit, prema kritičnoj masi ljudi. u svim ex-yu narodima simpatizeri fašizma (kao što su i danas) i saradnici okupatora su bili većina. 90% članova kpj '41 nije živo dočekalo '45. u suštini oni su svojom žrtvom napravili državu šaki svojih istomišljenika i ostalima koji su do '44 (a neki i poslije toga) bili za nešto skroz drugo...
Sta bi bilo kad bi bilo...MehmedPasaMoric wrote:Pa i Bosnjaci/Muslimani su imali dobar razlog da se brane od ustasa i fasizma generalno, zar mislis da bi privremena simpatija koju je Pavelic iskazivao prema Muslimanima bila dugog vijeka i da bi u Trecem Rajhu zaista bilo mjesta za bilo kakvu manjinu pa i muslimansku? Ili bi nestali preko noci ili bi bili potrpani u getoe i zivjeli u najgorim uslovima
Ee to su bila vremena, Zagreb dao Poglavnikovu dzamijunosara wrote:Sta bi bilo kad bi bilo...MehmedPasaMoric wrote:Pa i Bosnjaci/Muslimani su imali dobar razlog da se brane od ustasa i fasizma generalno, zar mislis da bi privremena simpatija koju je Pavelic iskazivao prema Muslimanima bila dugog vijeka i da bi u Trecem Rajhu zaista bilo mjesta za bilo kakvu manjinu pa i muslimansku? Ili bi nestali preko noci ili bi bili potrpani u getoe i zivjeli u najgorim uslovima
Cinjenica je da je u Pavelicevoj vladi bilo i podpredsjednika, a bogami i ministara muslimana. Nije sala, kotirali ljudi.
A Muslimani su od njih imali koristi koliko i Hrvati od SDAovog ministra Ivice Saricanosara wrote:Sta bi bilo kad bi bilo...MehmedPasaMoric wrote:Pa i Bosnjaci/Muslimani su imali dobar razlog da se brane od ustasa i fasizma generalno, zar mislis da bi privremena simpatija koju je Pavelic iskazivao prema Muslimanima bila dugog vijeka i da bi u Trecem Rajhu zaista bilo mjesta za bilo kakvu manjinu pa i muslimansku? Ili bi nestali preko noci ili bi bili potrpani u getoe i zivjeli u najgorim uslovima
Cinjenica je da je u Pavelicevoj vladi bilo i podpredsjednika, a bogami i ministara muslimana. Nije sala, kotirali ljudi.
Napomena: Dr. Spaho bio je jedan od privih koji je likvidiran a da tacnu verziju ne znamo ni danas.Akademik Prof. Dr. Muhamed Filipovic, Kako su umrli Bijedić, Dizdar, Selimović.
Jednom prilikom kazali ste mi kako ste primijetili da je skoro sve naše visoke zvaničnike i uopće važne ljude koji su se borili za BiH i evropsko lice Bošnjaka zadesila slična sudbina.
- Svaki čovjek koji donosi nešto novo postavlja pred ljude zahtjeve. Akomodacija prilika je jedan od osnovnih načina kako čovjek preživljava kada ne odustaje od sebe, kada želi da putem svoje aktivnosti ostvari određeni napredak. Zbog toga su izuzetno značajni ljudi koji pokreću stvari.
Apsurdno je da se misli da je Džemal Bijedić poginuo jer njegov pilot nije znao upravljati avionom, već je neko pokvario visinomjer! Hamdija Pozderac umoren je u bolnici, na Odjeljenju psihijatrije, gdje je nad njim vršena tortura. Totalitarni sistemi, sistemi tajnih službi uvijek vrše psihički pritisak i teror koji vodi do iscrpljivanja čovjeka koji onda čini greške. Ako ne čini greške, onda podlegne stresu i ljudi masovno umiru od infarkta. Kako su umrli Skender Kulenović, Mak Dizdar, Meša Selimović, Hazim Šabanović... Cijeli niz značajnih ljudi stradao je ne mogavši izdržati psihički pritisak. Grijeh im je bio što su se borili za BiH, što su bili Bosanci i pružali dokaze da je BiH sposobna za najviše domete u politici, kulturi i drugim segmentima života. Te ljude htjelo se likvidirat, i to likvidirati tako da se onemoguće u nastojanjima da budu nosioci. To je progoniteljima u određenoj mjeri pošlo za rukom.
Izvor Avaz
Ako je Tunjo Filipović to izjavio mora da je istinaHaman2 wrote:Napomena: Dr. Spaho bio je jedan od privih koji je likvidiran a da tacnu verziju ne znamo ni danas.Akademik Prof. Dr. Muhamed Filipovic, Kako su umrli Bijedić, Dizdar, Selimović.
Jednom prilikom kazali ste mi kako ste primijetili da je skoro sve naše visoke zvaničnike i uopće važne ljude koji su se borili za BiH i evropsko lice Bošnjaka zadesila slična sudbina.
- Svaki čovjek koji donosi nešto novo postavlja pred ljude zahtjeve. Akomodacija prilika je jedan od osnovnih načina kako čovjek preživljava kada ne odustaje od sebe, kada želi da putem svoje aktivnosti ostvari određeni napredak. Zbog toga su izuzetno značajni ljudi koji pokreću stvari.
Apsurdno je da se misli da je Džemal Bijedić poginuo jer njegov pilot nije znao upravljati avionom, već je neko pokvario visinomjer! Hamdija Pozderac umoren je u bolnici, na Odjeljenju psihijatrije, gdje je nad njim vršena tortura. Totalitarni sistemi, sistemi tajnih službi uvijek vrše psihički pritisak i teror koji vodi do iscrpljivanja čovjeka koji onda čini greške. Ako ne čini greške, onda podlegne stresu i ljudi masovno umiru od infarkta. Kako su umrli Skender Kulenović, Mak Dizdar, Meša Selimović, Hazim Šabanović... Cijeli niz značajnih ljudi stradao je ne mogavši izdržati psihički pritisak. Grijeh im je bio što su se borili za BiH, što su bili Bosanci i pružali dokaze da je BiH sposobna za najviše domete u politici, kulturi i drugim segmentima života. Te ljude htjelo se likvidirat, i to likvidirati tako da se onemoguće u nastojanjima da budu nosioci. To je progoniteljima u određenoj mjeri pošlo za rukom.
Izvor Avaz
Skaka je rekao sta je danas na djelu.hAZNADAR wrote:Neosporan je taj stari antifasizam sa ideologijom i standardom u proslom milenijumu.
Danas je neki drugi antifasizam na djelu,.. Koga vise briga za komunisticko-velikosrpsku vezu. Bilo - proslo.
Samo se u Sarajevu, u europskom Jerusalemu, može dogoditi da Ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo unutaršnjih poslova Kantona Sarajevo sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, u negaciji srpskog dokazanog i osuđenog genocida nad Bošnjacima u liku i djelu Radislava Krstića; samo je u Sarajevu moguće da Rijaset Islamske zajednice ne bude zaštićen od grube i nečasne zloupotrebe; samo je u Sarajevu moguće da ideja "modula memorije" bude izvrnuta i okrenuta protiv same sebe; samo je u Sarajevu moguće da se žrtve srpskog genocida i oni koji ih podržavaju proglašavaju fašistima zato što dižu svoj glas protiv filma, koji vrijeđa njihovu ljudsku čast i bosansko dostojanstvo; samo je u Sarajevu moguće da se lijepi etiketa fašizma svima koji uznemiravaju savjest (anti) - fašista, koji imaju krizu identiteta, pa ne znaju kad igraju kolo fašista, a kad im se čini da su u krugu (anti) - fašista. Jer, sve što ne liči na njih je fašizam, a sve što makar malo liči na njihov intelektualni i kulturni komoditet (udobnost, ugodnost, popustljivost, nemarnost) je (anti) - fašizam. Koji jest da je sezonski i naručljiv, ali je njihov i zato (anti) - fašiste niko ne smije ni krivo pogledati, a kamoli ih javno pozvati da se jasno i nedvosmisleno ograde od filmske bruke, koju neki od njih čak i lajkuju, kao znak podršeke Kristini Ljevak, ali i kao predznak njihove borbe protiv fašista, koji su se drznuli da uznemiravaju sarajevske kolaboratore u izradi bugarskog filma, kao izraz umjetničkog stvaralaštva. Dakako, Lucifer je najveći umjetnik u proizvodnji zla u svijetu.
Čak petorica, od ukupno 40 ministara koliko se izredalo za četiri godine u raznim vladama NDH.nosara wrote:Sta bi bilo kad bi bilo...MehmedPasaMoric wrote:Pa i Bosnjaci/Muslimani su imali dobar razlog da se brane od ustasa i fasizma generalno, zar mislis da bi privremena simpatija koju je Pavelic iskazivao prema Muslimanima bila dugog vijeka i da bi u Trecem Rajhu zaista bilo mjesta za bilo kakvu manjinu pa i muslimansku? Ili bi nestali preko noci ili bi bili potrpani u getoe i zivjeli u najgorim uslovima
Cinjenica je da je u Pavelicevoj vladi bilo i podpredsjednika, a bogami i ministara muslimana. Nije sala, kotirali ljudi.
Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.
Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)
Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)
General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.
Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.
Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.
Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.
Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.
Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!
Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.
Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.
Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.
Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)
Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive ovdje u Australiji.
Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.
Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe. Osim Vasića u Jasenovcu je goleme zločine napravila grupa srpskih Cigana (Roma) koje su ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Oni su se, međutim, nekako najprije izborili za pozicije grobara, a kasnije i egzekutaora, odnosno koljača. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Međutim, niti jedan od tih Cigana-pravoslavaca nije dočekao kraj rata. Ustaše su ih, kao neugodne svjedoke, sve pobile u aprilu 1945. godine.
Eto tako je to bilo. Uglavnom, nije bilo baš sve crno-bijelo.
