Mi smo budalast svijet

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
User avatar
Soul_Sista
Posts: 3750
Joined: 29/01/2003 00:00
Location: anybody seen my baby?

#1 Mi smo budalast svijet

Post by Soul_Sista » 28/03/2005 14:36

Susret s Miljenkom Jergovićem
"Mi smo budalast svijet"
Boris Gagić

Miljenko Jergović, vjerovatno najtraženiji bh. pisac u našoj po mnogo čemu podijeljenoj državi, ali i u susjednoj Hrvatskoj, promovisao je nedavno roman “Dvori od oraha” u Banjaluci. Njegovi “Dvori” podjednako su vrednovani u Sarajevu, Banjaluci i Zagrebu. Roman je dobio “Kočićevo pero”, koje dodjeljuje banjalučka Zadužbina “Petar Kočić”, a ponio je nagrade Društva pisaca BiH, te zagrebačkog “Jutarnjeg lista” za najbolje prozno djelo.

Kočićevo pero izrazito mi je draga nagrada. Prvo zbog Kočića koji je bio veliki pripovjedač. Drugo, priznanje je došlo iz Banjaluke, dakle moje zemlje, ali iz dijela za kojeg niko nije vjerovao da će nagraditi moj roman. Osim toga, slatka je nagrada zato što je mali broj ljudi u Zagrebu, gdje živim, došao na svoje tvrdnjom da sam `mali Hrvat`, jer dobijam priznanje iz Banjaluke. I eto, Kočić je tako svima dobrodošao”, uz jutarnju kafu, poslije uspješne promocije, počeo je Jergović razgovor za Bosansku poštu.

Miljenka vrlo često u Hrvatskoj pominju kao pisca koji je u tamošnju književnost vratio Bosnu i Hercegovinu na starinski, otmjen način koji slijedi čitalački puls.

“Sretan sam kad me hvale kao hrvatskog pisca, ali to ne umanjuje činjenicu da sam bosanski pisac. Ne bih imao ništa protiv da me i neko treći prisvaja”, kaže Jergović.

Dokazuju to i “Dvori od oraha”, koji prate priču o dubrovačko-hercegovačkoj porodici Delevale, kroz njen život u XX vijeku, tačnije od 2001., ispričane kroz obrnutu hronologiju, do 1878. i Austro-Ugarske okupacije BiH.

“Razne epizode događaju se u različitim djelovima Evrope, te naravno bivše Jugoslavije, po principu kretanja i raseljavanja ljudi, te sudbina, uvjetno rečeno malih likova. Danilo Kiš je inače 20. vijek nazvao stoljećem koncetracionih logora. Dvori upravo govore o sve dubljem tonjenju i propadanju južnoslovenskih na-roda u posljednjih 120 godina”, ističe Jergović.

Važna epizoda romana odvija se i u Banjaluci, gradu u koji Jergović uvijek rado dolazi. Ali, ocjenjuje da je Banjaluka sada jako udaljena od Zagreba, a ni Beograd joj nije tako blizu iako bi to mnogi voljeli. Sa Sarajevom, nastavlja Miljenko, razdaljina u glavama ljudi se svakim danom smanjuje, no razlog tome je “približavanje u bijedi”.

“Grad na Vrbasu bio je prije rata uistinu gospodski grad. Imao je višak prepotencije, podsjećao je na Zagreb ili Beč. Onaj pravi, teški Balkan počinjao je u Zenici, Sarajevu i Beogradu. Sada je Banjaluka to izgubila, što je velika grehota. Jeziv je bio moj prvi poslijeratni dolazak u grad 1997. Krajiška ljepotica koja je rasla uz crkve i džamije, kao da je sve izgubila, posljedice etničkog čišćenja bile su vidljive. Džamije i dalje nedostaju Banjaluci, no poslije osam godina stvari se u gradu u ljudskom i materijalnom smislu popravljaju”, konstatuje Miljenko. Kritičari Jergovićevog pisanja ističu da su “njegovi likovi, situacije, krajolici živi, shvaćaš tužne drame, prepoznaješ osobe”. Možda su zato uspješne njegove promocije u mnogim dijelovima Evrope, gdje ima naših ljudi, rasljenih u prvom redu zbog “imenika ludosti iz prošlosti”.

“Obožavam kada naši ljudi hvale moj rad u Stokholmu ili Frankfurtu na primjer. Vidljivo je da oni žive u filmu iz prošlosti, ja ih zovem čuvarima sjećanja, što je pomalo i tužno. Ipak, mislim da je greška rješavati se prošlosti, dobre ili krvave. Međutim, tebalo bi stvarati našu bolju sadašnjost ili bi se moralo shvatiti da su Bosanci i Hercegovci, bez obzira na vjerske ili nacionalne razlike, ljudi istog mentaliteta. U Zagrebu ili Beogradu detektirani smo kao glupi Bosanci, potpuno jednako bili Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, što nije nimalo slučajno”, kazuje Jergović.

Stvaranje “normalne” BiH, i uticaj malih ljudi na promjene, želja je koju Jergović ne krije. Mediji, smatra, iako redovno piše za neke sarajevske ili zagrebačke novine, “samo mogu odmoći u tome”. Kulturni radnici, sa sjetom naglašava, možda još više produbljuju jaz u BiH.

“Mi smo, u suštini, budalast svijet. Da li je logično imati u državi dvije nagrade Skender Kulenović, više Andrića, bosanskog i srbijanskog Mešu Selimovića? Svi ti veliki Bosanci, uvjeren sam, okreću se u grobu kako se s njima manipulira. Iskrena ljudska supstanca, ne zato što sam rođen u Sarajevu, preživjela je, čini mi se kod nas samo u gradu na Miljacki. Ista atmosfera tamo je i sada kao prije rata, što je nažalost rijedak slučaj u BiH”, dodaje Jergović.

Neće Miljenko tek tako pasti u euforiju zbog pohvala, međutim na kraju promocije u vijećnici Banskog dvora, jedna banjalučka dama nije skrivala emocije, objašnjavajući da je Jergovićevo pisanje opušta, te vraća u bolja vremena kada se bez opterećenja dnevnim problemima uživalo u dobroj knjizi.

“Te dirljive reakcije puno znače čovjeku i svugdje ih doživljavam. To je razlog što pišem”, otkriva Jergović.

Možemo samo reći, na radost svih poklonika njegove književnosti.

................
Bosanska posta

http://www.bosniskpost.no/


Post Reply