Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 11/11/2006 02:50

Isa, alejhisselam (I dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 21.11.2003.

SADRŽAJ:
Merjema
Rođenje Isaovo, alejhisselam
Jahja, alejhisselam
Djetinjstvo i odrastanje Isaovo, alejhisselam

Merjema

Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetom gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila (Israilćana), potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovog sina Jakuba, Israila, alejhisselam, čijih dvanaest sinova predstavljaju rodonačelnike svih dvanaest plemena drevnog Izraela.

Mesdžid je u njegovom, vjerovatno, najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.

Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragom Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena, ali i veličanstvena, Allahova dragocijenost nazvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu znači ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.

Hizmetiti Bejtul-makdis oduvijek je bila najveća čast za svakog vjernika iz redova Benu Israila, ali ta počast, po propisima vjere, nije bila dostupna svakome od njih. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnom kovčegu nosilo je jedno, posebno odabrano pleme, pleme Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.[1] Svećenici iz redova ovog plemena su, još i prije izgradnje Mesdžida, njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Musa, alejhisselam, je za prvog Vrhovnog svećenika izabrao svoga brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu veoma odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima, zbog toga što su svećenici, kao posebno odabrani između redova naroda Benu Israila (koji je, opet, bio odabran između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti duhovni i vjerski uzor svim ostalim vjernicima. Zato su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari morali biti takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala i mudrosti, da su samo Allahovi vjerovjesnici i poslanici trebali u svemu tome biti iznad njih.

Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnog svećenika Allahovom odredbom bili imenovani neki od Njegovih vjerovjesnika, to nam nije sasvim jasno, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam.

Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komunikacije sa Sobom. Smatramo da je i Imran, ako kojim slučajem nije čak i jedan od vjerovjesnika, sasvim sigurno jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika. Ovog smo mišljenja zato što je njegova veličina i veličina njegove porodice jasno istaknuta u sljedećim ajetima Kur'ana:

Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna. (3:33,34)

Mišljenja smo da je, iako je moguće i drugačije, Imran hizmetio Allahovom Mesdžidu, Bejtul-Makdisu[2] vršeći funkciju Vrhovnog svećenika, a samo Allah istinu zna. Njegova žena je bila veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece kod Allaha dragog bude primljeno kao odani rob koji je čitav svoj život posvetio robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. U tom smislu je jedne prilike, kada je bila u drugom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete Allahu, Svemilosnom, Samilosnom na službu. Pošto je bilo uobičajeno u tradiciji Benu Israila da službu Allahu, Živom i Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranovu ženu je jako iznenadilo kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i Allahu dragom uputila još jednu dovu za svoju kćerkicu:

Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.'' (3:35,36)

Dragi Allah, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu čestite žene, primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu kćer Merjemu.

Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez svoga oca još dok je bila mala, tako da je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdis pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to doba bio među njima (najvjerovatnije na funkciji Vrhovnog svećenika, a samo Allah zna šta je i kako je bilo) Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam, oni su zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti Allahu, iako je znao da je on, i kao vjerovjesnik, i kao rod njezin po tazbini,[3] najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su polagali pravo da brinu o Merjemi, Imranovoj kćeri, otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u vodu vide kako će Allah presuditi. Kada su bacili pera u vodu, sva su potonula, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo na površini. Iako je ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi, i kada su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam:

To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)

Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa, u Jerusalemu, pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj posebno za nju određenoj prostoriji, mihrabu unutar Hrama i samo joj je navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njene potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazima i molitvama, zikrullahu, slavljenju i veličanju Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezina života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punom cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragom Allahu, tako da je njeno srce blistalo čistim nûrom, izvornom svjetlošću duhovnog savršenstva i čistote. Njezina deredža kod uzvišenog Allaha najbolje se može vidjeti iz sljedećih ajeta Kur'ana časnoga:

I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)

I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)

A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)

Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je Merjema stvorena čistom i da je bolja od svih drugih žena. Voljom dragog Allaha ona ipak nije bez društva na tim visinama. Naime, prema časnome Kur'anu i vjerodostojnim predajama (hadis) od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na tim deredžama, skupa sa Merjemom, kćerkom Imranovom, još su i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.[4]

Rođenje Isaovo, alejhisselam

Osim što hazreti Merjema spada u najbolje žene, ikad stvorene, ona kod Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu počast koja se oživotvorila u Odredbi Njegovoj da upravo ona bude majka Mesiha Isaâ, alejhisselam, poslanika koji je jedan od dragom Allahu najdražih i najbližih stvorenja.

Allahova volja bila je i to da i sama Merjema, skupa sa svojim mubarek sinom, bude Njegovo posebno Znamenje:

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)

Nakon izvjesnog vremena koje je hazreti Merjema provela pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam, (nije nam poznato koliki je to vremenski period bio, kao niti to koji je bio konkretan razlog njezina odlaska), došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem, grad nedaleko od Jerusalema. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom, kako bi i tamo nastavila svoj život, odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo potrebno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepog nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo, jer se pobojala da nije došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njezin strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi, pa je tako ona saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragog Allaha izaslanik koji joj je došao u obliku savršeno stvorenog mladića.

Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina:

I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!", uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22)

Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitog (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinog sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još jedno ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora da ode u potpunu izolaciju, prije nego li njezina trudnoća postane vidljivom, tako da je, neko vrijeme nakon dolaska Džibrilovog, ona otišla u prirodu da tamo čeka rođenje svog sina.

Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do rođenja. Kada je dobila trudove, osjetila je veliku bol i bila je prisiljena da dođe do stabla jedne palme. Tu je njezina plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac, kada joj se u jednom trenu slabosti oteo bolni uzvik. I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u momentu kada Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne svoj vrhunac, baš tada stižu pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da natrese sebi hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svoga plemenitog sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala se i briga kako da rodbini svojoj objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral, ali je sve već bilo unaprijed predodređeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome tog dana niti jednu jedinu riječ ne progovori:

I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)

Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Zbog toga što je njezina vjera i čestitost svima bila poznata, potpuno ih je šokirala pojava njezine bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. Tada se desilo Čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:

I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše oni, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33)

Kada su se osvjedočili ovom velikom Čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskog života jednog od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. Ovo je unijelo mir u njihova srca i još više povećalo veliku ljubav i poštovanje koju su inače gajili prema svojoj rodici Merjemi.

Takvo začudno rođenje Merjemina sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletog Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvog njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isa, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga Allahovim sinom. To je veoma teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa Allah dragi upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isaovog, alejhisselam, rođenja ajetima časnoga Kur'ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane:

To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude. (19:34,35)
Jahja, alejhisselam

Veličina Allahove milosti, ljubavi i pažnje prema Benu Israilu može se vidjeti i iz veoma interesantne činjenice da im je u vrijeme prvog boravka Isaovog, alejhisselam, na Zemlji, bio poslao još dvojicu Svojih vjerovjesnika, oca i sina, Zekerijjaâ i Jahjaâ, alejhimesselam. Ešja' (Iša) kćerka Imranova, Merjemina starija sestra, bila je, kako se prenosi, žena Zekerijjaova, alejhisselam, a samim time i majka Jahjaova, alejhisselam, tako da su sva trojica ovih plemenitih Allahovih vjerovjesnika i poslanika bili rođaci. Sva trojica su u istom vremenu bili poslati Benu Israilu sa istom zadaćom, da ponude Allahov lijek srcima Israilćana, koja su zbog njihovog nemara i licemjerstva, što se taložilo već dugo godina, postala veoma bolesna. Kako svaka teška bolest zahtijeva i jače doze lijeka i intenzivnije liječenje, milost i pažnja njihova Gospodara prema njima jasno se pokazala i u tome što su im u istom vremenu došla čak trojica odabranih Allahovih robova, Njegovi vjerovjesnici i poslanici Zekerijja, Jahja i Mesih Isa, alejhimesselam.

Jahja, alejhisselam, bijaše Allahov poklon Njegovom robu Zekerijjau, alejhisselam, i odgovor na dovu koju je on jedne prilike skrušeno uputio Gospodaru svih svjetova:

Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: "Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan." "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj", reče on, "kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?" "Eto tako!" reče. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.'" "Gospodaru moj", reče, "daj mi neki znak!" "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti." I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: "Hvalite ga ujutro i navečer!" (19:2-11)

Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj", reče, "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih." "Gospodaru moj", reče, "kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?" "Eto tako", reče On, "Allah čini što On hoće." "Gospodaru moj", zamoli on, "daj mi neki znak!" "Znak će biti", reče, što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!" (3:38-41)

I Zekerijjau se, kada zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"; odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaâ mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (21:89,90)

Iz navedenih ajeta se vidi da je i rođenje Jahjaâ, alejhisselam, veliko Čudo Allahovo, slično rođenju njegova tetića Isaâ, alejhisselam, pošto mu je otac bio oronuo od starosti, a majka nerotkinja u vrijeme kada su ga dobili.

Gospodar njegov ga je stvorio čednim, čestitim, nježnim i dobrim, a Knjizi i mudrosti ga je poučio još od malih nogu:

"O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!"; a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio, i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao! (19:12-15)

I otac i sin su, čitav svoj dunjalučki život posvetili svojoj vjerovjesničkoj misiji koju im je povjerio Svemogući, a koja je, u suštini svojoj, imala isti karakter kao i poslanička misija njihova rođaka i savremenika Mesiha Isaâ, alejhisselam, osim po pitanju objave Indžila.

Naime, mada nam to nije poznato, mi ipak pretpostavljamo da njih dvojica nisu imali nikakvog učešća u primanju objave Indžila, jer ljudskom razumu izgleda veoma logičnom pretpostavka da je Allahov red (Sunnetullah) takav da objavljivanje jedne Njegove Knjige na Zemlji može ići samo preko jednog od Njegovih poslanika, jer bi u suprotnom moglo doći do konfuzije i nereda, a samo Sveznajući istinu zna. Zbog toga je naše mišljenje da je vjerovjesnička misija Zekerijaâ i Jahjaâ, alejhimesselam, prije svega bila okrenuta ka liječenju bolesnih srcâ Benu Israila, njihovom ozdravljenju, snaženju i pripremi za ono što im je odmah potom trebao donijeti Mesih Isa, alejhisselam. U tom smislu smo mišljenja da je njihova vjerovjesnička misija prethodila Isaovoj, alejhisselam, misiji sa ciljem da joj utvrdi put, a dragi Allah najbolje zna.

Uzevši u obzir njegov hizmet Bejtul-Makdisu, može se reći da je vjerovatno Zekerijja, alejhisselam, najveći dio svog vremena boravio u Jerusalemu. Međutim, njegov sin, Jahja, alejhisselam, je preferirao prirodu, pa je veliki dio svoga vremena provodio u prirodi, u ibadetu i zikrullahu, nastojeći da se, što je moguće više, udalji od pokvarenosti i grijeha gradskog života. Prenosi se da se veoma skromno oblačio i da je bio zadovoljan da se hrani onim što nađe. Naravno, nimalo nije zapostavio svoju vjerovjesničku misiju pa je često dolazio u kontakt sa ljudima prenoseći im riječi opomene i pouke. Te riječi su imale veoma veliki uticaj na ljudska srca, pa su mu mnogi dolazili u prirodu, ili na periferije gradova, ili na bilo koje drugo mjesto, slušajući ga i primajući njegovu poruku. Kasnije, kada je njegov tetić, Mesih Isa, alejhisselam, započeo svoju misiju na Zemlji, njih dvojica su se susretali u prirodi pošto je i Isa, alejhisselam, volio da se što može više udalji od griješnosti, buke, vreve i brzine gradskog svakodnevnog života.

Kršćani Jahjau, alejhisselam, pripisuju ustanovljenje obreda krštenja [5] navodeći kako je on krstio ljude u rijeci Jordanu i da je čak krstio i Mesiha Isaâ, alejhisselam, lično. S obzirom da je obred krštenja, u onom smislu koji mu daje kršćanska teologija, potpuno strân osnovnoj poruci Allahove Vjere islama,[6] sigurno da Jahja, alejhisselam, nema ništa sa tim i takvim obredom.

Hafiz Ibn Kesir o Jahjau, alejhisselam, navodi sljedeći predaju[7] koja se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

Ibn Wehb navodi: Ibn Luhej'a mi je pričao da je čuo od Akila, da je Ibn Šihab rekao: Jednog dana ashabi su govorili o odabranosti pojedinih poslanika, pa je Allahov Poslanik, sallallahualejhivessellem, pred njih izašao, a jedan od njih je rekao: ''Musa je sa Allahom govorio.'' Drugi je rekao: ''Isa je Allahov duh i riječ.'' Treći je rekao: ''Ibrahim je Allahov prijatelj.'' Tako su govorili, dok im Poslanik nije rekao: ''A gdje vam je šehid, sin šehida koji je, bojeći se grijeha, oblačio kostrijet i jeo lišće sa drveća?'' Ibn Wehb kaže da je time mislio na Jahjaâ ibn Zekerijjaâ.

Ovaj hadis nam ukazuje na još jednu veliku počast koju je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni dao Svojim robovima, Jahjau, alejhisselam, i njegovu ocu Zekerijjau, alejhisselam, počast šehidske smrti.

Jahja, alejhisselam, je pogubljen od strane lokalnog vladara Benu Israila zbog toga što nije htio da prekrši Allahov Zakon. Naime, prenosi se da je pomenuti vladar htio oženiti ženu koja mu je, po Musaovom, alejhisselam, Vjerozakonu koji je u to doba važio, bila zabranjena. Oholost pokvarenog vlastodršca, naviklog na to da mu se svi pokoravaju i ulizuju, i da mu žurno ispunjavaju sve njegove prohtjeve, zahtijevala je od Allahovog vjerovjesnika, Jahjaâ, alejhisselam, ''fetvu'' koja će, suprotno Allahovom Zakonu, takav brak dozvoliti. Računao je da će ugled koji Jahja, alejhisselam, ima u narodu umiriti javnost i da će svi šutke preći preko takvog haram braka. Međutim, Jahja, alejhisselam, je, baš kao pravi mudžahid,[8] rekao riječi istine ravno u lice nepravednom vladaru, koji ga je zbog toga žestoko zamrzio, ali se nije odmah usudio da atakuje na njegov život.

Nije samo vladar u svom srcu nosio mržnju prema Jahjau, alejhisselam, istu mržnju je nosila i žena koju je dosljednost Allahovog vjerovjesnika na Njegovu putu spriječila da na legalan način postane vladarevom suprugom. Nije nam poznato da li su se njih dvoje ipak vjenčali, ili su pak ostali u vanbračnoj vezi, ali su, prema predajama, ostali zajedno. Prenosi se da je, u trenucima bliskosti i intime, ova žena zatražila od vladara da joj pokloni glavu Jahjaovu, alejhisselam. On se neko vrijeme nećkao, ali je onda pod njezinim pritiscima ipak popustio i poslao ubice po Jahjaâ, alejhisselam, koji su ga ubili i njegovu mubarek glavu odnijeli u lavoru toj pokvarenoj ženi.

Postoji i jedna drugačija predaja po kojoj se vladareva supruga zaljubila u Jahjaâ, alejhisselam, te ga počela zavoditi i pozivati na bludnu vezu. On je to, naravno, čvrsto i beskompromisno odbijao, pa je ona, kad se definitivno uvjerila da ga nikako ne može imati, uspjela ubijediti svoga muža da joj pokloni njegovu glavu.

Dragi Allah najbolje zna kako je zaista bilo, ali uglavnom mi možemo osnovano kazati da je Jahja, alejhisselam, preselio na budući svijet smrću istinskog šehida, ostavši do kraja čvrst i dosljedan u borbi da Allahova Riječ bude iznad volje Njegovih zabludjelih robova.

Istu plemenitu sudbinu Allah je propisao i Jahjaovom, alejhisselam, mubarek ocu, koji je takođe postao istinski šehid što svojom prolivenom krvlju svjedoči svoju odanost dragom Allahu i beskompromisnu dosljednost u borbi i naporu da riječ Jedinog, Vladara bude nad svim gornja.

Zekerijja, alejhisselam, je, kako predaje kazuju, stradao od ruku Jevreja, čime je još jednom na svijetlo dana izašla sklonost ka zločinu i nasilju, koju mnogi od njih[9] skrivaju u svojim iskvarenim i otvrdlim srcima. Ubijanje Allahovih vjerovjesnika od strane pokvarenih među Benu Israilom i ranije je bilo prisutno kako Kur'an jasno kazuje:

... I poniženje i bijeda na njih (sinove Israilove, tj. Jevreje) padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili (2:61)

Izgleda da se, uglavnom, uvijek isto dešavalo: dolazi im Allahov vjerovjesnik i donosi spasonosne lijekove za njihova teško oboljela srca, riječi istine o njima i njihovom stanju sa željom da ih to otrijezni, popravi i ka spasu povede, ali oni te lijekove doživljavahu veoma gorkim, jer je istina uvijek gorkog okusa onome ko je ogrezao u ''slatkim'' lažima i grijesima; i onda počnu padati optužbe za herezu, cijepanje jedinstva zajednice, bavljenje sihrom (vradžbinama), ili za bilo šta drugo što će opravdati ''ulemu'' da donese ''fetvu'' o halal ubistvu.

Prema nekim predanjima nešto slično se desilo i Zekerijjau, alejhisselam, (vjerovatno nakon šehadeta njegovog sina, a Allah zna najbolje), kojeg je nakon jedne takve ''fetve'' razularena gomila, na čelu sa prokletim Iblisom,[10] jurila između stabala neke šume u želji da ga pogubi. Kada je, bježeći od njih, Zekerijja, alejhisselam, smalaksao, začuo je glas jednog drveta koje se otvorilo i pozvalo ga da uđe unutra. Ušao je i drvo se zaklopilo, ali je sudbina htjela da ga prokleti Iblis sustigne i u zadnjem trenu povuče za haljinu pa je dio njegove haljine ostao da viri izvan drveta. Iblis prokleti je to pokazao zabludjeloj svjetini i oni su donijeli pilu te počeli testerisati drvo. Kada su zupci pile probili drveni omotač i tako došli do njegova tijela, Zekerijja, alejhisselam, se za pomoć obratio dragom Allahu. Dobio je Objavu da je njihovo zlo došlo do tako velikog nivoa, da će samo još jedan, jedini vapaj iz njegovog srca dovesti do toga da ih Allah, istog trena, uništi sve zajedno, od prvog do posljednjeg. Tada je reagovalo obilje milosrđa što ga je dragi Allah usadio duboko u srce Svoga plemenitoga vjerovjesnika, pa je tako Zekerijja, alejhisselam, odlučio da ne upućuje dovu kako bi oni, ili barem njihova djeca, imali šansu za spas na ahiretu. Prerezan je zajedno sa drvetom koje mu je pružilo utočište.

Postoji mišljenje (i njega, kao i ovo naprijed navedeno bilježi Ibn Kesir) da je ovo bila sudbina nekog drugog Allahovog čestitog roba, a da je Zekerijja, alejhisselam, umro prirodnom smrću, ali to ne odgovara ranije navedenom hadisu po kome su i otac i sin šehidi, a dragi Allah jedino istinu zna.
Djetinjstvo i odrastanje Isaovo, alejhisselam

O djetinjstvu Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, i o njegovom životu prije poslanstva malo je poznato i dosta toga nam je ostavljeno skrivenim.

Ono što nalazimo u Novom zavjetu svodi se na to da je, odmah nakon rođenja, Isa, alejhisselam, odnešen u Egipat jer je zli kralj Judeje Herod bio naredio da se pobiju svi novorođeni dječaci u Betlehemu. Zbog toga je, prema ovom izvoru, Merjema odnijela svoga sina u Egipat i tamo su, zajedno sa Josipom, Merjeminim mužem boravili sve dok zlikovac nije umro. Nakon toga su se vratili u Judeju, ali su, vidjevši da je Heroda naslijedio njegov sin Arhelaj, nakon kratkog vremena produžili za Galileju na sjeveru i nastanili se u Nazaretu. Tako je, prema Bibliji, Isa, alejhisselam, odrastao u Nazaretu u kući Josipa drvodjelje radeći sa njim stolarske poslove. I svoju misiju je započeo iz Nazareta.

Ovo je uglavnom ono što Evanđelja govore o ovom periodu Isaovog, alejhisselam, života.

Mi, međutim, ne možemo prihvatiti ovako kazivanje iz prostog razloga što je ono sastavni dio biblijske priče o rođenju i odrastanju Mesiha Isaâ, alejhisselam, prema kojoj je Merjema bila udata za Josipa u Nazaretu i zajedno sa njim krenula u njihov rodni grad Betlehem kako bi se tamo popisali (jer je bio u toku popis stanovništva Ken'ana koji je bio naredio rimski vladar). Stigavši tamo navečer, nisu mogli naći mjesta u svratištu već su se smjestili u obližnjoj štali. Tu je dobila trudove i porodila se bez muke. Ubrzo nakon toga ih je posjetila grupa od nekoliko mâga koji su vidjeli na nebu zvijezdu novorođenog kralja Izraela i prativši je došli do štale. Upravo ti mâzi su nešto ranije rekli Herodu o novorođenom djetetu u Betlehemu koje treba biti kralj Izraela, pa je on donio odluku da pobije svu novorođenu mušku djecu u tom gradu kako bi se oslobodio opasnosti za svoju vlast.

Nama, koji svjedočimo Kur'an kao Allahov govor objavljen čovječanstvu na arapskom jeziku, jasno je da navedeno biblijsko kazivanje o rođenju Isaâ, alejhisselam, nije istinito, jer na bazi ajeta Kur'ana, koje smo naveli ranije, tačno i precizno znamo da je Merjema svoga sina donijela na ovaj svijet sama, u prirodi, ispod stabla hurme, i da je pri tome trpjela porođajne bolove, kao i to da je poslije toga novorođenče govorilo porodici svoje majke kako bi ona bila zaštićena od optužbi za nemoral. Isto tako, koliko je nama znano, ona nije bila udata ni za jednog čovjeka. Zbog toga izražavamo više nego opravdanu sumnju i u ostatak ove biblijske priče (o pomoru djece, odlasku u Egipat i odrastanju u Nazaretu).

Smatramo da je Mesih Isa, alejhisselam, svoje djetinjstvo proveo uz svoju majku u Betlehemu gdje je boravila njena rodbina iz plemena Juda,[11] jer su jedino oni, budući da su čuli govor djeteta iz kolijevke, znali da je rođenje njegovo direktna volja dragog Allaha i Znamenje ljudima, te da je Merjema Allahova miljenica, čista od svakoga grijeha. Svugdje drugdje bi mlada majka sa djetetom, a bez muža, u to doba bila smatrana bludnicom. Upravo zbog toga što je jedino među svojom rodbinom u Judeji Allahova miljenica mogla biti zaštićena od potvora, mišljenja smo da je Isa, alejhisselam, odrastao u Betlehemu, a ne u Nazaretu, a dragi Allah jedino istinu zna.

Jedino što možemo sasvim pouzdano kazati o ovom periodu života Mesiha Isaâ, alejhisselam, jeste to da je on, zajedno sa svojom plemenitom majkom, bio nastanjen na jednoj visoravni sa tekućom vodom:

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili (23:50).

Gdje je ta visoravan, zašto su tamo bili i koliko su tamo ostali nije nam poznato.

Mi takođe pouzdano ne znamo niti to kada je, gdje i kako Mesih Isa, alejhisselam, dobio Indžil i emanet Allahova poslanstva. Isto tako, nije nam poznat ni originalni tekst Indžila koji je, izgleda, nepovratno izgubljen.[12] Današnja Evanđelja, prema tome, nemaju ništa sa Indžilom i nikako se ne mogu smatrati Allahovom objavljenom Riječju, ali se i u njima mogu naći određene mudrosti i pouke, naravno samo u onolikoj mjeri u kojoj su u njima riječi i djela Isaova, alejhisselam, vjerodostojno prenešeni.[13]

U želji da vam, poštovani čitaoci, što potpunije i kvalitetnije opišemo život i vjerovjesničku misiju Mesihovu, odlučili smo se da kao izvor koristimo i Evanđelja. Međutim, s obzirom da četiri, po odluci Crkve kanonska, Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu sadrže kršćanske dogme koje odudaraju od istine islama (koju mi jasno prepoznajemo kroz Kur'an i Sunnet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam), odlučili smo se na Evanđelje po Barnabi, jer je ono, po našem mišljenju, a vjerujemo i po objektivnom sudu, najbliže istini, mada zasigurno ni ono nije sasvim vjerodostojno.[14]

Prema tome, ako u Evanđelju po Barnabi potražimo odgovor na na naše pitanje kada je, gdje je i kako je Isa, alejhisselam, dobio Indžil i emanet poslanstva, pronaći ćemo sljedeći odgovor:

... Isus je prispjevši dobu od trideset godina, kao što mi je on rekao, otišao na Goru Maslinsku. U podne, dok se molio, kad je došao do riječi: ''Gospod sa milošću...'', bio je okružen jarkom svjetlošću i bezbrojnim mnoštvom anđela, koji su govorili: ''Blagoslovljen neka je Bog''. Anđeo Gabriel mu predstavi kao da je sjajeće ogledalo, knjigu, koja se spustila na srce Isusovo, u kojoj je on imao znanje onog šta je Bog učinio i šta je rekao i šta Bog hoće, toliko da je sve bilo njemu otkriveno i otvoreno, kao što mi je rekao: ''Vjeruj Barnaba, da ja znam svakog proroka sa svakim proročanstvom, tako da šta god ja kažem, sve proizilazi iz te Knjige''.

Isus, primivši ovu viziju, i znajući da je on prorok poslat domu Izraelovu, sve otkri Mariji, svojoj majci, govoreći joj da on mora pretrpjeti velik progon zarad časti Boga i da on ne može više nimalo boraviti s njom da bi je služio. Čuvši ovo Marija reče: ''Sine, prije nego što si ti rođen, meni je sve najavljeno: zato neka je blagoslovljeno sveto ime Božije''. Isus ode tog dana od svoje majke, da bi se posvetio svojoj proročkoj službi.

(Evanđelje po Barnabi, 10) ...

Prema ovom izvoru, dakle, Isa, alejhisselam, je dobio Indžil kompletan, odjednom, direktnim spuštanjem na srce od strane Džibrila, pouzdanog i cijenjenog, i sve ono što Isa, alejhisselam, govori i radi potiče odatle.

Naše mišljenje o ovome je, međutim, drugačije, jer mi smatramo da je kod Mesiha Isaâ, alejhisselam, isti slučaj kao i kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, to jest smatramo da se trebaju razlikovati Allahova Riječ objavljena u obliku Knjige kao prvi pojam, odnosno mudrost i znanje koju Allah spušta na srce Svojim poslanicima kako bi oni mogli ispravno tumačiti Knjigu i objašnjavati vjeru ljudima, kao drugi pojam.

Prema tome, nema ni najmanje sumnje u to da Isa, sin Merjemin, alejhisselam, u svome srcu i nutrini posjeduje istinsko znanje dobiveno od dragog Allaha, jer bez toga on ne bi u Kur'anu bio nazvan Allahovom Riječju koja je dostavljena plemenitoj Merjemi i Duhom od Njega:

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok (4:171).

Ali, mi smo ubijeđeni da se ovo odnosi na potpunu mudrost i znanje o vjeri općenito, kao i o ispravnom tumačenju Tevrata, Zebura i Indžila, a ne na konkretan sadržaj samog Indžila, koji je kao Allahova Riječ u obliku Knjige bio objavljen Isau, sinu Merjeminu, alejhisselam; baš kao što i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u svom srcu i svojoj nutrini posjeduje potpunu mudrost i znanje o ispravnom tumačenju Kur'ana, dok je Kur'an, sam po sebi, direktna Allahova Riječ koju je Poslanik Njegov prosto memorisao i citirao identično onako kako mu je i objavljena. Smatramo da je isti slučaj i sa Isaom, alejhisselam, a samo dragi Allah pravu istinu zna.

Kao zaključak ovog dijela našeg kazivanja o Isau, alejhisselam, možemo kazati da je Mesih živio sa svojom majkom sve dok nije navršio oko trideset godina života, kada je, najvjerovatnije, dobio (ili započeo dobivati) Indžil od dragog Allaha, i započeo svoju poslaničku misiju.

[1] Levitski zakonik je jedna od knjiga današnje verzije Starog zavjeta.

[2] Riječ je o drugom Hramu, koji je izgrađen nakon babilonskog progonstva.

[3] Prenosi se da je Zekerijja, alejhisselam, oženio Merjeminu stariju sestru koja se zvala Ešja'/Iša.

[4] One su sve zajedno najbolje od svih žena i nalaze se na najvećim stepenima bliskosti dragom Allahu, a kakve su i kolike njihove pojedinačne deredže, koja je viša a koja malkice niža, to samo dragi Allah zna, a Njegova je odredba, dakako, apsolutno savršena u ljepoti i svemu drugom.

[5] Jahja, alejhisselam, je u kršćanskoj tradiciji poznat pod imenom Ivan/Jovan Krstitelj, odnosno u engleskoj verziji John The Baptist.

[6] Islam kazuje da svako ima direktan odnos sa Allahom i da svako za sebe odgovara za djela; a krštenje kao učlanjenje u Crkvu kod kršćana znači jedini put učešća u konačnom spasenju jer će, po njima, samo članovi Crkve imati spas na Sudnjem Danu.

[7] ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', strana 584

[8] Poznat je hadis u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kazuje da je najveći džihad riječ istine rečena ravno u lice nepravednom vladaru.

[9] Naravno, Allahovom milošću, čestiti i plemeniti među njima su od ovog izuzeti i sačuvani.

[10] Iblis im se prikazao u ljudskom liku i bio inicijator svega toga.

[11] Merjema, a time i Mesih Isa, alejhisselam, potiču iz loze Davuda, alejhisselam, koji je rođen u redovima plemena Juda u Betlehemu.

[12] Knjige koje danas nazivamo Evanđeljima samo su rukama evanđelista pisane biografije Isaova, alejhisselam, života sa zabilježenim nekim mudrostima koje mu se pripisuju. Sa druge strane, mi, bez sumnje, znamo da je Indžil Allahova Objava i, možda uz to i iskaz mudrosti objavljene Isau, alejhisselam (dragi Allah najbolje zna); ali Indžil sigurno nije samo prikaz njegova života, filozofije i djela, tako da se može kazati da je originalni tekst Indžila danas, najvjerovatnije, nepovratno izgubljen.

[13] Naravno, strogo vodeći računa o tome da mi kao izvor islamskog vjerovanja (Akaida) i prava (Fikha) možemo koristiti samo Kur'an i Sunnet, tako da Stari i Novi Zavjet, kao i sve knjige iz jevrejsko-kršćanske tradicije (Isralijate) možemo tretirati samo kao 'zanimljivo štivo', a nikako ne kao izvor vjerovanja i prava.

[14] O Evanđelju po Barnabi, njegovoj vjerodostojnosti i historiji prenošenja smo, Allahu dragom hvala, nešto više kazali u okviru naslova ''Muslimani, sljedbenici Isaâ, alejhisselam''.

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 11/11/2006 02:52

Isa, alejhisselam (II dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 05.12.2003.

SADRŽAJ:
Misija Isaova, alejhisselam
Uzdignuće na nebesa

Misija Isaova, alejhisselam

Isa, alejhisselam, je živio u doba kada su Benu Israil (Israilćani), već nekih šesdeset godina bili pod direktnom upravom rimske države. Iako to, historijski gledano, nije bio dugačak period, ipak je vlast mnogobožačke države izuzetno teško padala Benu Israilu koji su, iako sa dosta zastranjenja i licemjerstva, ipak baštinili islam (tada interpretiran po Zakonu Tevrata i Zebura) kao svoju vjeru. Osim toga, već se oko hiljadu godina među njima prenosilo sjećanje na Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i zlatne dane njihove vladavine, kada je država Benu Israila bila na vrhuncu svoje moći.

U takvoj klimi, između sjetnog prizivanja stare slave i ponižavajuće potčinjenosti Rimljanima koju su svakodnevno trpili, u njima je tinjala želja za ustankom, džihadom i ponovnim uspostavljanjem njihove države na toj svetoj zemlji gdje su živjeli. Zato je sasvim prirodno da je tada njihova pažnja bila posebno okrenuta ka, u njihovim knjigama zapisanom, Allahovom obećanju o Poslaniku kojega će On uzdići od braće njihove,[1] od kojeg su oni očekivali da će ih povesti u džihad, osloboditi ih rimskog okupatora i ponovo uspostaviti njihovu državu, a kojeg oni nazvaše ''Mesijom'' tj. pomazanikom.[2]

Dakle, njihovo duhovno stanje u tom vremenu bilo je takvo da su oni vjerovali da je njihova vjera ispravna, da je glede toga dragi Allah sa njima zadovoljan, i da se samo trebaju formalno vratiti prakticiranju Vjerozakona i ujediniti pod zastavom Mesije, te se osloboditi od rimskih okupatora.

Međutim, nije bilo tako.

Samo su iskreni Allahovi robovi, istinski vjernici među njima, čija srca su iskreno bila okrenuta Allahu, Gospodaru svih svjetova, znali da je upravo taj njihov ponižavajući položaj bio posljedica njihovih preko mjere nagomilanih grijeha, iskrivljenog tumačenja i licemjernog prakticiranja Allahove Vjere. Očekivali su, dakle, Mesiju živjeći u uvjerenju da su im srca zdrava, a u stvari njihova srca su bila bolesna i vapila su za liječenjem čega oni uopće nisu bili svjesni.

U to doba, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, navrši tri decenije zemaljskoga života i Allahovom milošću bi poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Benu Israilu, da ih uputi, i izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma:

A kada meleki rekoše: "O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ, ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit"; ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo''? "Eto tako", reče, "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: 'Budi!'; i ono bude." I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati kao poslanika sinovima Israilovim: "Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, zato se Allaha bojte i mene slušajte; Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!" (3:45-51)

Kao što se vidi iz ovih ajeta Isa, alejhisselam, je svojim poslanstvom i Indžilom koji mu je objavljen potvrđivao istinitost Tevrata i Zebura, koji su objavljeni prije njega. Stoga se može reći da je Indžil bio izvjesna korekcija i nadopuna Tevrata i Zebura, tako da su sve tri Knjige trebale činiti jednu cjelinu. Spomenuta korekcija se, vjerovatno najviše, odnosila na olakšavanje nekih tevratskih propisa koji su tada bili veoma strogi (vjerovatno radi kazne i pouke Israilćanima zbog njihovih grijeha), pa je, Allahovom milošću, bilo došlo vrijeme da im se olakša i da im se neke ranije zabranjene stvari dopuste.

Ovo se odnosilo na originalni tekst Tevrata i Zebura.

Međutim, dodatni problem i značajan izazov za Mesiha Isaâ, alejhisselam, bijaše činjenica da je tokom dugog niza godina koliko je bilo proteklo od vremena Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, došlo do iskrivljenja sadržaja Tevrata i Zebura, jer su neki od prepisivača i svećenika, oni koji nisu bili iskreni vjernici i koji se nisu Allaha kako treba bojali, uklanjali i izostavljali neke dijelove originalnog teksta iz njima znanih razloga:

... Oni su (sinovi Israilovi) riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili (5:13).

Umjesto toga u Knjige su unosili vlastitim rukama pisane tekstove, odraz njihova odmišljanja izvora Vjere, ali i tendencioznih, njihovim dušama prilagođenih, tumačenja. Tu mješavinu Božijeg i ljudskog, istinskog i lažnog smatrali su svetim tekstovima:

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha"; da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! (2:79).

Odatle prva suštinska karakteristika poslaničke misije Mesiha Isaâ, alejhisselam, bila je u tome da se Indžilom nadopune Tevrat i Zebur, iz njih izbace izmjene koje su ljudi učinili, i da se izvrši izmjena Vjerozakona u smislu donošenja izvjesnih olakšica.

Druga suštinska karakteristika poslaničke misije Isaove, alejhisselam, očitovala se u tome što je Indžil donosio Benu Israilu informaciju o budućem poslanju posljednjeg među Allahovim vjerovjesnicima i poslanicima, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam,[3] kao posebne milosti dragog Allaha, milosti Svemilosnog odaslane svim svjetovima:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (Muhammed), koji će poslije mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)

Ovo im je bila jasna poruka i pojašnjenje o velikanu kojeg su očekivali i koji je bio zapisan u Tevratu i Zeburu. Prema tome, dočekali su istinskog Mesiju (dragi Allah Kur'anom naziva Isaâ, alejhisselam, imenom Mesih Isa, sin Merjemin), ali koji nije bio onakav kako su oni očekivali da će Mesija biti, a koji ih je trebao uputiti na posljednjeg Allahovog poslanika, onoga koji im je bio najavljen u jasnim zapisima u Tevratu i Zeburu. Ono što je danas, nakon što je originalni tekst ljudskim intervencijama više puta bivao izmijenjen, ostalo od ovih zapisa vjerovatno je sljedeći stavak u Starom zavjetu:

Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću Svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih prorok bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom. (Ponovljeni zakon, 18:18,19)

Iako je ovo izmijenjena verzija originalnog zapisa, u kome je svakako bilo zapisano i to da će obećani poslanik biti nepismen (vidjeti ajete niže navedene), čak i ova verzija, ovakva kakva jeste, sadrži sasvim jasne aluzije na Muhammeda, alejhisselam, o čemu je Ahmed Deedat napisao čitavu knjižicu, a koju zainteresirani mogu pronaći na ovoj istoj web stranici na linku: ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, SallAllahu alejhi ve sellem''.

Pošto je u judeo-kršćanskoj tradiciji (vidjeti Ponovljeni zakon, 1:1-5) odveć znano da je kompletna knjiga Ponovljenog zakona upućena Musau, alejhisselam, (Mojsiju) jasno je da je i gore navedena poruka upućena upravo njemu. To znači da je Musau, alejhisselam, bilo najavljeno poslanje posljednjeg poslanika preko kojega će Allah razasuti Svoju milost svim svjetovima i čije je slijeđenje obaveza svih ljudi i džina ako žele biti spašeni.

Pogledajmo sada ajete Kur'ana koji govore o ovome:

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

Odavde se vidi da je u situaciji kada su Benu Israil bili u velikim brigama i strahu od Allahove srdžbe i kazne zbog toga što je jedan dio njih obožavao zlatno tele u podnožju Sinajske gore, na dovu Musaâ, alejhisselam, da im bude oprošteno, dragi Allah objavio da će biti oprošteno svim čestitim vjernicima koji su iskreno i potpuno odani Allahu, koji u dokaze Njegove čvrsto vjeruju, koji se grijeha klone i zekat daju. Zatim dalje Allah dodaje da je veoma značajno svojstvo tih čestitih vjernika i to da oni vjeruju u budući dolazak nepismenoga posljednjeg Allahovog poslanika i da će milost biti data samo onima koji će slijediti tog Poslanika. Na kraju Allahov govor časnoga Kur'ana jasno ističe da je upravo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, taj obećani, u Tevratu i Indžilu zapisani, posljednji Allahov poslanik.

Pošto je Mesih Isa, alejhisselam, posljednji od poslanika poslatih prije Muhammeda, alejhisselam, to je svakako informisanje o njegovom dolasku bila veoma značajna zadaća koju je on imao obaviti.

Treća suštinska karakteristika prve etape poslaničke misije Isaâ, alejhisselam, bila je sadržana u poruci Benu Israilu da se okrenu sami sebi, da vide, prepoznaju i sagledaju vlastitu licemjernost jer su oni tada samo formalno i riječima obožavali dragog Allaha, a u njihovim srcima bio je materijalizam i zadovoljenje vlastitih strasti, prohtijeva i interesa koji su im bili preči od dragog Allaha i Njegovog Zakona, tako da su uvijek, kada bi im se interesi suprostavljali Allahovoj naredbi, njih slijedili, a ostavljali Allahove naredbe. Takvo stanje je nešto najopasnije u što jedan vjernik može upasti, jer je to akt suprostavljanja Allahu dragom, pokušaj varanja Njega, pa čak i skriveni oblik pripisivanja Njemu drugova (širka). Njihova srca vapila su za istinskom, potpunom i iskrenom predanosti Allahu, Svemilosnom, Milostivom, Gospodaru svjetova svih, a da oni sami većinom toga nisu bili ni svjesni, i On im je kao milost Svoju i Znak Svoj poslao Isaâ, alejhisselam, koji je trebao da ih uputi na to kako da se pokaju, izliječe i očiste svoja srca, te ih potom učvrste na putu iskrenosti u Allahovoj vjeri.

Kako bi Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, mogao biti očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivog su mu date velike mu'džize: mogao je tako da oživljava mrtve, vraća vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je da od blata stvori pticu i da govori ljudima o tome gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti što su ih oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima:

Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-Qudusom (Džibrilom) pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada Sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali povikali: 'Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!' (5:110)

Sva ta čuda su bili sasvim jasni i očevidni Allahovi znakovi i dokazi istinitosti Isaovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilćanima, i pored svega toga, ostali gluhi na njegove poruke. Da ironija bude veća, u poricanju, mržnji i neprijateljstvu su prednjačili upravo oni koji su zbog svoga znanja i položaja u društvu najprije morali prepoznati i slijediti Mesiha Isaâ, alejhisselam, a to su svećenici, pismoznanci i farizeji.[4] Na ovom mjestu korisno je navesti citat iz Evanđelja po Barnabi, gdje Isa, alejhisselam, na pitanje jednog od svećenika kakvu će Allah dragi dati nagradu njima, svećenicima na ahiretu odgovara:

... Ti me pitaš: ''Šta će nam Bog dati u raju''? Doista, kažem ti, da oni koji misle o zaradi ne vole svog Gospodara, čoban koji ima stado ovaca, kad vidi da dolazi vuk, spremi se da ih brani; nasuprot tome kad plaćenik vidi vuka napušta stado i bježi. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, da je Bog očeva naših vaš Bog, vi ne biste pomišljali da kažete: Šta će mi Bog dati''? Nego vi biste rekli, kao što je učinio David, njegov prorok: ''Šta ću ja dati Bogu, za ono sve što je dao meni''?

Ja ću vam govoriti parabolama da biste vi razumjeli. Bio jedan kralj koji pored puta nađe čovjeka kojeg su skinuli lopovi, koji su ga smrtno ranili. I on je imao sažaljenje prema njemu i naredio je svojim robovima da ga odnesu u grad i njeguju; oni ovo uradiše marljivo. I kralj uveliko zavoli bolesnog čovjeka, tako da mu on dade sopstvenu kćerku za brak i učini ga svojim nasljednikom. Sigurno je da je ovaj kralj bio najmilosrdniji; međutim, čovjek je tukao robove, prezirao lijek, zlostavljao svoju ženu, govorio zlo o kralju, učinio da se njegovi vazali pobune protiv njega. I kad bi kralj tražio neku uslugu, on bi imao običaj da kaže: ''Šta će mi kralj dati kao nagradu''? Pa kad je kralj ovo čuo, šta je učinio tako bezbožnom čovjeku?

Oni svi odgovoriše: ''Jao njemu, kralj ga je lišio svega i okrutno ga kaznio''.

Onda reče Isus: ''O svećenici i pismoznanci i Farizeji i ti velikosvećeniče koji si čuo moj glas, ja vam objavljujem šta je Bog rekao vama preko proroka Isaije: 'Ja sam izdržavao robove i veličao ih, ali oni su me prezirali'. Kralj je naš Bog, koji je našao Izraela na ovom svijetu punom nevolja, i dao ga zato svojim slugama Josipu, Mojsiju i Aronu, koji su ga njegovali. A naš Bog je začeo takvu ljubav prema njemu, da je On radi naroda Izraelovog uzeo potopiti faraona i uznemirio sto dvadeset kraljeva Kanaanaca i Medjenaca; On mu je dao svoje zakone, čineći ga nasljednikom sve te (zemlje) u kojoj naš narod živi.

Ali kako se ponio Izrael? Koliko mnogo proroka je pobio; koliko je proročanstava zaprljao; kako je on prekršio Zakon Božji: kako su mnogi zbog tog napustili Boga i otišli da služe idole kroz vaš prekršaj. O svećenici! Kako vi obeščašćujete Boga načinom svog života! A sad me vi pitate: 'Šta će nam Bog dati u raju'? Trebali ste me upitati kakva će biti kazna koju će vam Bog dati u paklu, a zatim šta treba da radite za pravo pokajanje, da bi Bog imao milosti prema vama, jer ja vam ovo mogu reći i za ovaj kraj sam poslat vama. Tako mi Boga živog, pred kojim stojim, vi nećete dobiti od mene pohvalu, nego istinu. Zato vam kažem, pokajte se i okrenite Bogu kao što su činili očevi vaši nakon griješenja, i ne otvrdnite svoja srca''.

Svećenike je spopao bijes zbog ovog govora, ali zbog straha od običnog puka, oni ne rekoše niti riječi.

Isus nastavi govoreći: ''O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog sa vama obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvog zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra''.

Kad je ovo Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''!

Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Sotone, Sotona bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božju moć. Tako mi Boga živog, blesfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugom svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije tog dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.

(Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...

Iz gornjeg citata jasno se vidi koliko su samo svećenici i ostali ''istaknuti duhovnjaci'' (pismoznanci i farizeji) Benu Israila željeli sve ugodnosti i privilegije koje im je njihov ''posvećeni'' položaj u društvu osiguravao, ali nisu nimalo željeli truda, napora, žrtve i odgovornosti koje je takođe taj isti položaj sobom nosio. Čak štaviše, očekivali su da ''nebo'' potvrdi ispravnost i valjanost njihova ponašanja i osigura im nastavak privilegija koje su u društvu uživali. Očekivali su da novi poslanik stane uz njih, na njihovo čelo u političkom smislu i izbori im slobodu od Rimljana i, naravno, omogući još veće privilegije i ugodnosti u budućoj slobodnoj državi.

A umjesto toga, dočekali su Isaâ, alejhisselam, koji je jasno ukazivao na njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, i da tako steknu Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, a i zadrže svoje zemaljske ugodnosti. Tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isa, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli obuzdati vlastitu oholost i uobraženost, te su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali upravo suprotno onome kako su trebali postupati. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isaâ, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isaâ, alejhisselam, i narod odvraćali od njega. Pošto su njegove mu'džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine, Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina. I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ''Kakav je narod, takve i vođe ima''; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala da prihvati Isaâ, alejhisselam.

Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilćanima i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovog poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno se posvetili druženju sa Isaom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli). Slijedili su Isaâ, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji, svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja Allahu, zajedno sa njim noćivali i osvitali, zajedno sa njim, na Allahovom putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, uvrede nevjernika i sve ostalo:

A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?" "Mi", rekoše havarijjuni, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!" (3:52,53)

Narednih, kako se prenosi, tri godine Isa, alejhisselam, je zajedno sa havarijjunima prolazio sva područja gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio on je pozivao na Allahov put, poučavao ispravnom tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskoj nagradi, ali i dunjalučkoj pomoći iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj kazni onima koji leđa okrenu i ustrajni u grijehu ostanu. Njegove riječi su itekako uticale na ljudska srca, kod jednih su razvijale najljepše osjećaje i davale plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom. On je mu'džize koje mu je Gospodar njegov podario pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je to moglo polučiti neko dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta. U više navrata je, Allahovom dozvolom, oživljavao tek umrle osobe, vraćao vid slijepcima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne. Zna se da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio, a prenosi se takođe i da je, Allahovom dozvolom, hranio i pojio veliki broj ljudi sa malim količinama hrane i vode, hodao po vodi Galilejskog jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino ...

Ovdje navodimo još jedan citat iz Evanđelja po Barnabi koji govori o poznatom slučaju oživljenja Lazara, brata Marte i Marije Magdalene, (Mesih Isa, alejhisselam, ga je, sa Allahovim dopuštenjem, oživio nakon što je u grobu proveo puna četiri dana):

... Tad Isus reče: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati''! I tako se to desi na veliki strah čitavog Jerusalema i Judeje.

I Isus reče pismoznancu: ''O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene, pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živog, ovo je dovoljno za čovjekov spas, kao što poniznost Haggajeva, sa milosrđem Hošeé, ispunjava sav zakon i sve proroke. Reci mi brate, kad si došao da me pitaš u Hramu, jesi li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i proroke? Sigurno je da Bog ovo ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasa, ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva, sa Knjigom oca našeg Davida, nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni.

A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanostvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi, a ljudi ne mogu griješiti. Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji, jer na njih će doći krv svakog proroka i pravednog čovjeka, sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika! Kojeg proroka oni nisu progonili? Kojeg su oni pravednika pustili da umre prirodnom smrću? Rijetko koga! A oni sad traže da ubiju mene. Oni se hvališu da su djeca Abrahamova i da imaju lijep Hram. Tako mi Boga živog, oni su djeca Satane i zato oni vrše njegovu volju: zato će Hram sa Svetim gradom biti porušen, tako da neće ostati od Hrama jedan kamen na drugom".

''Reci mi brate, ti koji si učitelj učen u Zakonu, u kome je dato obećanje Mesije, našem ocu Abrahamu? U Isaku ili u Jišmaelu''?

Pismoznanac odgovori: ''O gospodaru, ja se plašim da ti ovo kažem, zbog kazne smrću''.

Tad reče Isus: ''Brate, meni je žao što sam ja došao da jedem hljeb u ovoj kući, pošto ti više voliš ovaj život nego Boga svog stvoritelja; iz ovog razloga se ti bojiš da izgubiš svoj život, a ne bojiš se da ne izgubiš vjeru i vječni život koji je izgubljen kad govori jezik suprotno onom šta srce zna od Zakona Božjeg''.

Tad dobri pismoznanac zaplaka i reče: ''O gospodaru, da sam ja znao kako uspjeti, ja bih propovjedao mnoge stvari koje sam ostavio nerečene, da ne bi nastala agitacija među narodom''.

Isus odgovori: ''Ti ne treba da respektuješ ljude niti svijet, niti sve svece, niti sve anđele, ako će to proizvesti uvredu Bogu. Zato rađe neka sav (svijet) strada nego da uvrijediš Boga tvog Stvoritelja i ne očuva to sa grijehom. Jer grijeh uništava, a ne čuva, a Bog je moćan da stvori toliko svjetova koliko ima pjeska u moru i više''.

Pismoznanac tad reče: ''Oprosti mi, o gospodaru, jer ja sam zgriješio''.

Isus reče: ''Bog ti prašta; jer ti si protiv Njega zgriješio''.

Nato reče pismoznanac: ''Ja sam vidio jednu staru knjigu pisanu rukom Mojsija i Jošue (onog koji je učinio da Sunce stane, kao što si ti učinio), slugu i proroka Božjih, a to je prava Knjiga Mojsijeva. U njoj je napisano da je Jišmael otac Mesije, a Isak otac glasnika Mesijinog. I tako kaže Knjiga, da Mojsije kaže: ''Gospod Bog Izraelov, moćni i milosrdni predstavlja tvom sluzi SJAJ slave''. Nato mu Bog pokaza svog Poslanika u rukama Jišmaela, a Jišmaela u rukama Abrahama. Blizu Jišmaela je stajao Isak, u čijim rukama je bilo dijete koje je svojim prstom pokazivalo na Poslanika Božjeg, govoreći: ''Ovo je onaj za kog je Bog stvorio sve stvari''. Nato Mojsije povika sa zadovoljstvom: ''O Jišmaelu, ti u svojim rukama imaš cio svijet i raj! Misli na mene Božjeg slugu, da bih kod Boga imao milost preko tvog sina, za kog je Bog sve stvorio. U toj Knjizi se ne nalazi da Bog jede meso goveda ili ovce; u toj Knjizi se ne nalazi da je Bog zaključao svoju milost samo u Izraelu, već prije da Bog ima milost nad svakim čovjekom koji traži Boga svog Stvoritelja u istini. Nisam bio u stanju da svu tu knjigu pročitam jer mi je prvosvećenik u čijoj sam biblioteci bio, zabranio, rekavši da ju je napisao jedan Ismaelita''.

Tad reče Isus: ''Pazi da nikad više ne zadržiš istinu, jer će u vjeri Mesije Bog dati spas ljudima, a bez nje niko neće biti spašen''. I tu Isus učini kraj raspravi.

Nato, dok su oni sjedili pri mesu, gle! Marija koja je plakala na nogama Isusovim, uđe u kuću Nikodemovu (jer to je bilo ime pismoznanca), i plačući se smjesti kraj nogu Isusovih govoreći: ''Gospodaru, tvoj sluga, koji je kroz tebe našao milost Božju, ima sestru i brata koji sada leži bolestan u smrtnoj opasnosti''.

Isus upita: ''Gdje je tvoja kuća? Reci mi, jer ja ću doći da molim Boga za njegovo zdravlje''.

Marija odgovori: ''Betanija je (dom) moga brata i moje sestre, jer moj jedini dom je Magdala: moj je brat zato u Betaniji''.

Isus reče ženi: ''Idi odmah kući svog brata i tamo čekaj na mene, jer, ja ću doći da ga izliječim. I ne boj se, jer on neće umrijeti''. Žena ode, i došavši u Betaniju otkri da je njen brat umro tog dana, zbog čega su ga oni položili u grobnicu svojih otaca.

Isus je proboravio dva dana u kući Nikodemovoj, a trećeg dana on otputova za Betaniju; i kad je bio blizu gradu, on posla dvojicu svojih učenika ispred sebe da najave Mariji njegov dolazak. Ona izjuri van grada i kad je našla Isusa, reče plačući: ''Gospodaru, ti si rekao da moj brat neće umrijeti; a on je sad sahranjen četiri dana. Da Bog da da si došao prije no što sam te pozvala, jer on tad ne bi umro''!

Isus odgovori: ''Tvoj brat nije mrtav, nego spava, zato sam došao da ga probudim''.

Marija dogovori plačući: ''Gospodaru, iz takvog sna će on biti probuđen na Dan sudnji od anđela Božjeg koji će zatrubiti svojom trubom''.

Isus odgovori: ''Marija, vjeruj mi da će se on dići prije (tog dana), jer mi je Bog dao moć nad ovim snom; i zaista ti kažem da on nije mrtav, jer jedino umire onaj ko umire ne našavši milost Božju''.

Marija se brzo vrati da najavi svojoj sestri Marti Isusov dolazak. Tamo su se bili skupili pri smrti Lazara mnogi pismoznanci i farizeji. Marta čuvši od svoje sestre za Isusov dolazak, ustade u žurbi i istrča vani, našto ju je slijedilo mnoštvo jevreja, pismoznanaca i farizeja, da je utješe, jer su pretpostavljali da ona hoće da ide u grobnicu da plače nad svojim bratom. Kad ona dođe mjestu gdje je Marija razgovarala s Isusom, Marta plačući reče: ''Gospodaru, da si Bog dao bio ovdje, tad moj brat ne bi umro!''

Marija tad dođe plačući; nato Isus proli suze i uzdišući reče: ''Gdje ste ga položili''? Oni odgovoriše: ''Dođi da vidiš''. Farizeji govorahu međusobno: “Pa zašto ovaj čovjek koji je podigao sina hudovice iz Naina, zašto je dopustio da ovaj čovjek umre, zašto je rekao da on neće umrijeti''?

Isus, pošto dođe do grobnice, gdje su svi plakali reče: ''Ne plačite, jer Lazar spava, a ja sam došao da ga probudim''.

Farizeji govarahu međusobno: ''Da Bog da ti tako spavao''.

Tad Isus reče: ''Moj čas još nije došao; ali kad on dođe ja ću spavati na sličan način i brzo ću biti probuđen. Zatim ponovo Isus reče: ''Sklonite kamen sa grobnice''.

Reče Marta: ''Gospodaru, on smrdi, jer on je mrtav već četiri dana''.

Reče Isus: ''Zašto sam onda ja došao ovdje Marta? Zar ne vjerujete meni da ću ga probuditi''?

Marta dogovori: ''Ja znam da si ti sveti od Boga koji te je poslao na ovaj svijet''.

Tad Isus podiže svoje ruke ka nebu i reče: ''Gospodaru, Bože Abrahama, Bože Jišmaelov i Isakov, Bože očeva naših, imaj milosti nad nevoljom ovih žena i daj slavu svom svetom Imenu''.

I kad su oni svi odgovorili ''Amen'', Isus glasno reče: ''Lazare izađi''! Nato onaj što je bio mrtav ustade, a Isus reče svojim učenicima: ''Oslobodite ga''! Jer on je bio vezan u mrtvački pokrov sa peškirom preko lica, kao što su naši očevi imali običaj da sahranjuju (svoje mrtve). Veliko mnoštvo Jevreja i neki farizeji vjerovaše u Isusa, jer, čudo je bilo veliko. Oni koji su ostali u svom nevjerovanju napustiše i odoše u Jerusalem i obavijestiše poglavara svećenika o vaskrsenju Lazara, i kako su mnogi postali Nazarenci; jer tako su oni zvali one koji su se vratili pokajanju kroz riječ Božju koju je Isus propovijedao.

Pismoznanci i farizeji su se savjetovali s prvosvećenikom da ubiju Lazara; jer mnogi su se odrekli svoje tradicije i vjerovali u riječ Isusovu, pošto je čudo Lazarovo bilo veliko, obzirom da je Lazar razgovarao sa ljudima, i jeo i pio. Ali, pošto je on bio moćan imajući sljedbeništvo u Jerusalemu i imajući sa svojom sestrom Magdalu i Betaniju, oni nisu znali šta da rade.

Isus uđe u Betaniju u kuću Lazarevu, a Marta sa Marijom ih je opsluživala. Marija je jednog dana sjedila pri nogama Isusovim, slušala njegove riječi, našto Marta reče Isusu: ''Gospodaru, zar ne vidiš da moja sestra ne brine o tebi i ne pripravlja ono šta morate jesti ti i tvoji učenici''?

Isus odgovori: ''Marta, Marta, misliš li ti o onome šta treba da radiš; jer Marija je izabrala dio koji se neće od nje oduzeti nikad''.

Isus, sjedeći za stolom sa velikim mnoštvom koje je vjerovalo u njega, je govorio, rekavši: ''Braćo ja imam samo malo vremena da ostanem s vama, jer vrijeme je blizu da ja moram otići sa svijeta. Zato vam stavljam na um riječi Božje govorene Ezekielu proroku: 'Kunem se sobom, vašim vječnim živim Bogom, duša koja zgriješi, ona će umrijeti, ali ako se grešnik pokaje, on neće umrijeti nego će živjeti'. Zato prisutna smrt nije smrt, već prije kraj dugačke smrti: kao što (je) tijelo rastavljeno od svijesti besvjesno, mada u sebi ima dušu, nema druge prednosti nad mrtvim i sahranjenim izuzev ovog, što sahranjeno (tijelo) čeka Boga da ga ponovo digne, dok besvjesni čeka da se svijest vrati. Vidite onda da je sadašnji život smrt, pošto nema percepcije Boga. Oni koji budu vjerovali u mene neće vječno umrijeti, jer će oni kroz moju riječ opaziti Boga u okviru sebe, i zato će doći njihov spas. Šta je smrt sem jedan akt koji čini priroda naredbom Božjom? Kad neko drži pticu vezanu i drži uže u svojoj ruci; kad glava hoće da ptica odleti šta radi? Sigurno, ona naređuje ruci da se otvori; i tako ptica odmah odlijeće. 'Naša duša', kao što kaže prorok David, 'je vrabac oslobođen iz zamke ptičara'', kad čovjek boravi pod zaštitom Boga. A naš život je kao uže kojim priroda drži dušu vezanu za tijelo i svijest čovjeka. Zato kad Bog hoće i naredi prirodi da otvori, život se prekida i duša umiče u rukama anđela koje Bog odredi da uzimaju duše. Neka onda prijatelji ne plaču kad im je prijatelj mrtav; jer tako je Bog htio. Ali neka on plače bez prestanka kad on pogriješi, jer (tako) duša umire, pošto se ona odvaja od Boga, pravog života. Ako je tijelo strašno i bez zajednice s dušom, mnogo je strašnija duša bez jedinstva s Bogom koji je svojom milošću uljepšava i oživljava".

I rekavši ovo Isus zahvali Bogu, nato Lazar reče: ''Gospodaru, ova kuća pripada Bogu mom Stvoritelju sa svim šta je On dao meni na čuvanje za usluge siromasima. Pošto si ti siromah, a imaš veliki broj učenika, dođi da boraviš ovdje onoliko koliko želiš, jer, sluga Božji će te služiti onoliko koliko bude potrebno za ljubav Božju''.

Isus se obradova kad je ovo čuo i reče: ''Vidite sad kako je dobra stvar umrijeti! Lazar je umro samo jednom i naučio je takvu dogmu koja nije bila poznata najmudrijim ljudima svijeta koji su ostarjeli među knjigama! Da Bog da, da svaki čovjek može umrijeti jednom i vratiti se na svijet kao Lazar, da bi ljudi mogli naučiti da žive''.

Ivan upita: ''O gospodaru, dozvoljava li mi se da kažem riječ''?

''Reci hiljadu'', odgovori Isus, ''jer kao što je čovjek obavezan da dijeli svoja dobra u služenju Bogu, isto tako je obavezan da dijeli nauk: i utoliko više je obavezan (da to čini) pošto riječ ima moć da uzdigne dušu pokajanju, dok naprotiv dobra ne mogu vratiti život mrtvacu. Zato je ubica onaj koji ima moć da pomogne siromahu, a kad mu ne pomogne, siromah umire od gladi; međutim veći je ubica onaj ko bi mogao rječju Božjom obratiti grešnika pokajanju, a ne obrati ga, nego stoji, kao što kaže Bog, 'Kao nijemo pseto'. Protiv takvog Bog kaže: 'Duša grešnika koji će stradati zbog tog što si sakrio Moju riječ, Ja ću je tražiti u tvojim rukama, o nevjerni slugo'. U kojem su onda stanju sada pismoznanci i farizeji koji imaju ključ, a neće da uđu, štaviše sprečavaju one koji bi ušli u vječni život? Ti me pitaš, o Ivane, da kažeš jednu riječ, pošto si slušao sto hiljada mojih riječi. Uistinu ja ti kažem, ja sam obavezan da te slušam dest puta za sve što si ti slušao mene. A onaj ko neće da sluša drugog, svaki put kad bude govorio zgriješiće; pošto mi treba da činimo za druge ono što želimo sebi, a ne da činimo drugima ono što mi ne želimo da primimo''.

Tad reče Ivan: ''O gospodaru, zašto Bog nije ovo darovao ljudima, da oni umru jednom i da se povrate kao što je Lazar učinio, da bi oni mogli naučiti spoznati sebe i svog Stvoritelja''?

Isus odgovori: ''Reci mi Ivane: bio jedan domaćin koji je dao odličnu sjekiru jednom od svojih sluga, da bi posjekao drvo koje je smetalo vidiku njegove kuće. Međutim, radnik je zaboravio sjekiru i reče: 'Kad bi mi gazda dao jednu staru sjekiru ja bih drvo lahko posjekao'. Reci mi Ivane šta je rekao gazda? Sigurno je bio gnjevan i uzeo staru sjekiru i udario ga u glavu, rekavši: 'Budalo i podlače! Ja sam ti dao sjekiru s kojom si mogao posjeći drvo da se ne mučiš, a ti tražiš ovu sjekiru, s kojom ćeš raditi s većom mukom, a sve šta se posječe je izgubljeno i ne vrijedi ništa? Ja želim da ti posječeš drvo na takav način da tvoj posao bude dobar'. Je li ovo istina''?

Ivan odgovori: ''Sama istina''. (Tad reče Isus): '' 'Tako Mi Mog života vječnog', kaže Bog, 'Ja sam dao dobru sjekiru svakom čovjeku, a to je prizor sahrane jednog mejjita. Ko god dobro rukuje njome, ova sjekira odstranjuje drvo grijeha iz njihovih srca bez bola; zato oni primaju Moju milost i milosrđe; dajući im zaslugu vječnog života za njihova dobra djela. Međutim, onaj koji zaboravi da je smrtan, iako s vremena na vrijeme vidi da drugi umiru i kaže: 'Kad bih ja vidio drugi život ja bih radio dobra djela', Moj gnjev će biti nad njim i Ja ću ga pogoditi smrću da više nikada neće primiti nikakvo dobro'.'' ''O Ivane'', reče Isus, ''kolika je samo prednost onog ko iz pada drugih nauči da stoji na svojim nogama''!

(Evanđelje po Barnabi, 189-197) ...

Ovaj citat smo naveli jer se u njemu, kako se to jasno vidjelo, nalaze veoma poučne mudrosti vezane za suštinu fenomena smrti i za istinsku Isaovu, alejhisselam, vjeru koju on ispovijeda.

Sve mu'džize Isaove, alejhisselam, što ih je, Allahovom dozvolom činio, učinile su da je, iako ga mnogi Israilćani nisu prihvatali, on bio veoma poznat, kako kod njih, tako i kod pripadnika drugih naroda koji u to doba življahu na prostorima kuda je on hodio, pa i šire. O svim tim mu'džizama se u svim slojevima društva mnogo pričalo. U takvoj situaciji, kako to, nažalost, često biva, počele su kružiti kojekakve priče i netačne informacije o Mesihu Isau, alejhisselam. Vezano za ovo može se prepoznati nekoliko grupa ljudi.

Prvu grupu je sačinjavala većina među Hebrejima, a to su bili oni koji su odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam. Bili su pod uticajem većine svećenika, pismoznanaca i farizeja[5] koji su, kako smo naprijed naveli, išli čak dotle da su optuživali Isaâ, alejhisselam, da se bavi čarolijom i da je smutljivac koji ruši jedinstvo Benu Israila. Tako su, nažalost, svojom ohološću i lažima svećenici i ostala ''duhovna elita'' odveli u zabludu većinu naroda Benu Israila koji su im vjerovali, i, obmanuti njihovim ''posvećenim'' duhovnim položajem i ugledom, slijepo ih slijedili. Ova grupa je očevidne mu'džize Isaove, alejhisselam, tretirala kao obično čarobnjaštvo (sihr), a njega lično smatrali su otpadnikom koji ruši duhovno jedinstvo zajednice.

Drugu grupu su sačinjavali oni od pripadnika Benu Israila (a možda i od drugih naroda koji su živjeli tu, dragi Allah najbolje zna) koji su išli u drugu krajnost. Oni su Isaove, alejhisselam, mu'džize pogrešno tumačili tako da su, neuzubillah, smatrali Isaâ, alejhisselam, Bogom otjelovljenim u ljudskoj formi, ili Božijim sinom. Dragom Allahu, Bogu jednom i jedinom se utječemo od ovih uništavajućih laži i zabluda. Ovi ljudi nisu bili u bližem kontaktu sa Isaom, alejhisselam, niti sa havarijjunima, a pali su u ovako tešku zabludu slijedeći neistinite glasine što su ih vojske prokletog Iblisa svuda okolo širile.

Treću skupinu, nažalost izgleda malobrojniju od prve dvije, činili su ljudi koji su bili bliži Isau, alejhisselam, i havarijjunima, slušali njegove riječi i Indžil i po tom osnovu su, Allahovom milošću i nadahnućem, stvar pravilno razumijevali. To su bili pravi i iskreni vjernici, muslimani koji su Mesiha Isaâ, alejhisselam, smatrali samo čovjekom poput ostalih, ali obdarenog velikom bliskošću dragom Allahu, Njegovim miljenikom i poslanikom koji je poslat sa poslaničkom misijom, poput svih ostalih poslanika.

Prema Barnabi, jedne prilike umalo nije došlo do rata zbog različitog razumijevanja poruke i misije Isaâ, alejhisselam:

... U ovo vrijeme je u Judeji bio veliki nemir zbog Isusa: jer je rimska vojska kroz djelovanje Satane uzbunila Hebreje govoreći da je Isus Bog koji je došao da ih posjeti. Nato nasta velika uzbuna, da je za četrdeset dana sva Judeja bila na oružju, tako da se digao sin protiv oca i brat protiv brata, zato što su neki govorili da je Isus Bog koji je došao na svijet; drugi su govorili: ''Naprotiv, on je sin Bogov''; a drugi su govorili: ''Ne, jer Bog nema sličnosti čovjeku i zato ne rađa sinove; nego je Isus Nazarenac prorok Božji''. A ovo se uzbunilo zbog velikih čuda koja je učinio Isus. Nakon toga je za umirenje naroda bilo potrebno da visokosvećenik jaše u procesiji odjeven u njegovu svećenićku odjeću, sa svetim Božjim imenom, teta gramaton (sic) na svom čelu. A na isti način je jahao guverner Pilat i Herod. Nato su se u Mizpehu sakupile tri vojske, svaka od po dvjestohiljada ljudi koji nose mač. Herod im je govorio, ali se oni nisu umirili. Zatim je govorio guverner i visokosvećenik, rekavši: ''Braćo, ovaj rat se zametnuo djelom Satane, jer Isus je živ, i njemu mi treba da se obratimo i da tražimo od njega da svjedoči o sebi, i da onda vjerujemo u njega prema njegovoj riječi''. Tako se na ovo svi umiriše, svi do jedan, i svi položiše dole svoje oružje, zagrliše jedan drugog govoreći jedan drugom: ''Oprosti mi brate''. Na taj dan je svako usadio u svoje srce da će vjerovati Isusu, onako kako će on reći. A guverner i visokosvećenik su ponudili velike nagrade onom ko dođe da najavi gdje se Isus može naći.

U ovo vrijeme smo mi sa Isusom, prema riječi svetog anđela otišli na Goru Sinaj. I tamo se Isus sa svojim učenicima zadržao četrdeset dana. Kad je ovo prošlo, Isus se približi rijeci Jordan da bi otišao u Jerusalem. A njega vidje jedan od onih koji su vjerovali da je Isus Bog. Nato sa najvećom radošću vičući stalno: ''Naš Bog dolazi'', primičući se gradu, on pokrenu čitav grad da viće: ''Naš Bog dolazi, o Jerusaleme; pripremi se ti da ga primiš!'' I on je svjedočio da je vidio Isusa blizu Jordana. Tad iziđe iz grada svako, mali i veliki, da vidi Isusa, tako da je grad ostao prazan, jer su žene nosile svoju djecu u rukama, tako da su zaboravile da uzmu hranu za jelo. Kad oni ovo primjetiše, guverner i visokosvećenik izjahaše i poslaše izaslanika Herodu, koji je isto tako izjahao da nađe Isusa, da bi se buna naroda mogla stišati. Poslije toga su ga dva dana tražili u divljini blizu Jordana, a treći dan su ga našli, blizu podnevnog časa, kada se on sa svojim učenicima čistio za molitvu prema Knjizi Mojsijevoj.

Isus se jako čudio videći mnoštvo koje je pokrilo zemlju ljudima, i reče svojim učenicima: ''Možda je Satana digao bunu u Judeji, neka Bog bude zadovoljan da oduzme od Satane vlast koju on ima nad grešnicima''. I kad je on ovo rekao, gomila se približi, a kad su ga poznali, počeli su da viču: ''Dobrodošao, o bože naš!'', i oni počeše da mu odaju štovanje kao Bogu. Nato Isus jako jeknu i reče: ''Nestanite ispred mene, o ludaci, jer, ja se bojim da se zemlja ne otvori i poždere me sa vama zbog vaših gnusnih riječi!'' Nato ljudi bijahu ispunjeni strahom i počeše plakati.

Tad Isus podigavši svoju ruku u znak tišine, reče: ''Uistinu, vi ste naveliko pogriješili, o Izraeliti, zovući mene čovjeka, svojim bogom. A ja se bojim da bi Bog zbog ovog mogao da dadne tešku nevolju na čitav grad, dajući ga u ropstvo strancima. O hiljadu puta prokleti Satano, što si ih pokrenuo na ovo!''

Rekavši ovo Isus udari svoje lice objema rukama, našto nastade takva buka od plakanja da niko nije mogao čuti šta je Isus govorio. Nakon toga on još jednom diže svoje ruke u znak tišine, a pošto se narod umirio od plakanja svog, on reče još jednom: ''Priznajem pred nebom, i pozivam za svjedoka sve šta živi na zemlji, da sam ja stran svemu onome šta ste vi rekli; pošto sam ja čovjek, rođen od žene smrtnika, potčinjene sudu Božjem, trpeći nevolje jedenja i spavanja, hladnoće i toplote, kao i drugi ljudi. Zato kad Bog dođe da sudi, moje će riječi kao mač probosti svakog (od onih) koji vjeruju da sam ja više nego čovjek''.

I rekavši ovo Isus vidje veliko mnoštvo konjanika, pri čemu opazi da dolazi guverner sa Herodom i visokosvećenikom. Tade Isus reče: ''Možda su i oni takođe poludjeli''.

Kad guverner stiže tamo sa Herodom i svećenikom, svi sjahaše i načiniše krug oko Isusa, tako da vojska nije mogla da zadrži narod koji je želio da čuje Isusa kako govori sa svećenikom. Isus se primače svećeniku sa poštovanjem, ali je on želio da se pokloni i obožava Isusa, kad Isus povika: ''Čuvaj se toga šta činiš, svećeniće Boga živog! Ne ogriješi se o našeg Boga!''

Svećenik odgovori: ''Sad je Judeja uveliko uzbuđena tvojim znakovima i tvojim učenjem da oni viču da si ti Bog; zato sam ja natjeran od naroda došao ovdje sa rimskim guverenerom i kraljem Herodom. Mi te molimo iz sveg srca da smiriš bunu koja se digla zbog tebe. Jer, neki kažu da si ti bog, neki kažu da si ti sin Bogov, a neki kažu da si ti prorok''.

Isus odgovori: ''A ti, o visokosvećeniće Božji, zašto ti nisi smirio ovu pobunu? Jesi li ti takođe sišao s pameti? Jesu li proročanstva sa Zakonom Božjim tako pala u zaborav, o jadna Judejo obmanuta od Satane!''

I rekavši ovo, Isus reče ponovo: ''Ja svjedočim pred nebom i pozivam za svjedoka sve što živi na zemlji, da sam ja stran svemu što su ljudi rekli o meni, to jest, da sam ja više nego čovjek. Jer, ja sam čovjek, rođen od žene, podložan sudu Božjem; koji živi ovdje kao i drugi ljudi, podvrgnut običnim nevoljama. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, ti si uveliko pogriješio, o svećeniče, govoreći šta si rekao. Neka Bog bude zadovoljan da ne dođe na sveti grad velika osveta za ovaj grijeh''.

Tad reče svećenik: ''Neka nam Bog oprosti, a ti se moli za nas''.

Tad rekoše guverner i Herod: ''Gospodine, nemoguće je da čovjek čini ono šta ti činiš; zato mi ne razumijemo to šta ti govoriš.''

Isus odgovori: ''To što ti kažeš je istina, jer Bog proizvodi dobro u čovjeku, kao što Satana proizvodi zlo. Jer, čovjek je kao radnja u koju svak uđe svojim pristankom, radi i prodaje u njoj. Ali, reci mi, o guverneru, i ti o kralju, vi kažete ovo zato što ste strani našem Zakonu: jer da vi čitate oporuku i zavjet našeg Boga, vidjeli biste da je Mojsije štapom učinio da se voda pretvori u krv, prašina u buhe, rosu u oluju i svjetlost u mrak. On je učinio da žabe i miševi dođu u Egipat koje su pokrile tlo, on je ubio prvorođenče i otvorio more u kojem je On potopio faraona. Od ovih stvari ja nisam učinio nijednu. A o Mojsiju svako priznaje da je on u ovom trenutku mrtav čovjek. Jošua je učinio da Sunce stoji nepokretno i otvorio je Jordan, što ja još nisam učinio.[6] A o Jošui svako priznaje da je on u ovom trenutku mrtav čovjek. Ilija je učinio da vatra dođe vidljivo s neba i kiša, što ja nisam učinio. A o Iliji svako priznaje da je on čovjek. I (na sličan način) mnogi drugi proroci, sveti ljudi, prijatelji Božji, koji su s Božjom pomoći uradili stvari koje ne može shvatiti razum onih koji ne znaju našega Boga, Svemoćnog i Milosrdnog, koji je blagoslovljen za svagda''.

Guverner, svećenik i kralj su molili Isusa da se, u cilju smirivanja naroda, popne na prostrano mjesto i govori narodu. Tad se Isus pope na jedan od dvanaest kamenova, koje je Jošua dao da uzme dvanaest plemena iz sred Jordana, kad je sav Izrael prešao preko suhog busena, i on reče glasno: ''Neka se naš svećenik popne na uzvišeno mjesto odakle on može potvrditi moje riječi''.

Nato se svećenik pope onamo, kojem Isus reče jasno tako da je svako mogao čuti: ''Zapisano je u oporuci i zavjetu Boga živoga, da naš Bog nema početka, niti će on imati ikada kraj''.

Svećenik odgovori: ''Tačno tako je tamo zapisano''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog samo svojom Rječju stvorio sve stvari''.

''Tačno je to tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je Bog nevidljiv i skriven od uma čovjekovog obzirom da je On bestjelesan i nesastavljen, bez promjene''.

''To je doista tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano kako Ga nebo nebesa ne može sadržati, obzirom da je naš Bog bezgraničan''.

''Tako je rekao prorok Solomon'', reče svećenik, ''o Isuse''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da Bog nema potrebu, jer ne jede, ne spava, ne pati niotkog nedostatka''.

''Tako je'' reče svećanik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog svugdje i da nema nikakva drugog boga, osim Njega, koji čini sve što zaželi''.

''Tako je zapisano'', odgovori svećenik.

Tad Isus podigavši uvis svoje ruke, reče: ''Gospode Bože naš, ovo je moja vjera s kojom ću ja doći na sud: sa svjedočenjem protiv svakog koji bude vjerovao suprotno.''

I okrenuvši se prema narodu, on reče: ''Pokajte se radi svega onog šta je rekao svećenik, a šta je zapisano u Knjizi Mojsijevoj, zavjet Božji za svagda, vi možete opaziti svoj grijeh, jer ja sam vidljiv čovjek i komad ilovače koja hoda po zemlji, smrtnik kao i drugi ljudi. I ja sam imao početak, i imaću kraj i takav (sam) da ja ne mogu stvoriti iznova mušicu".

Nato narod podiže glas svoj plačući, i reče: ''Mi smo zgriješili, Gospode Bože naš protiv Tebe; imaj milosti nad nama.''

I oni moliše Isusa svi da se on moli za sigurnost svetog grada, da ga naš Bog u svom bijesu ne bi dao narodima da ga zgaze. Poslije toga se Isus, podigavši svoje ruke, molio za sveti grad i za narod Božji, svi su vikali: ''Tako budi'', ''Amen''.

Kad se molitva završila, svećenik reče naglas: ''Ostani Isuse, jer mi treba da znamo ko si ti, radi umirenja našeg naroda''.

Isus odgovori: ''Ja sam Isus, sin Marijin iz sjemena Davidovog, čovjek koji je smrtan i boji se Boga, i ja tražim da se Bogu oda čast i slava''.

Svećenik odgovori: ''U knjizi Mojsijevoj je pisano da nam naš Bog mora poslati Mesiju koji će doći da nam najavi ono šta Bog želi, i donijeti na svijet milost Božju. Zato te ja molim, reci nam istinu, jesi li ti Mesija Božji kojeg očekujemo?''

Isus odgovori: ''Istina je da je Bog tako obećao ali ja nikako nisam on, jer on je stvoren prije mene, a doći će poslije mene.''

Svećenik reče: ''Iz tvojih znakova i riječi mi svakako vjerujemo da si ti prorok i sveti Božji zbog čega te ja molim u ime sve Judeje i Izraela da nam za ljubav Božju kažeš, u kom obliku će Mesija doći''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, ja nisam Mesija kojeg očekuju sva plemena zemlje kao što je Bog obećao našem ocu Abrahamu, rekavši: 'U tvom sjemenu ću blagosloviti sva plemena na zemlji.' Međutim, kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima. Iako nisam zaslužan da mu razvežem šnjire, primio sam slavu i milost od Boga da ga vidim.''

Tad odgovori svećenik sa guvernerom i kraljem, rekavši: ''Ne žalosti se, o Isuse, sveti Božji, jer u naše vrijeme više neće biti ove uzbune, obzirom da ćemo mi pisati svetom Rimskom senatu, tako da te carskim dekretom, više niko neće zvati bogom ili sinom božjim.''

Tad reče Isus: ''Ja nisam utješen vašim riječima, jer, gdje se vi nadate svjetlosti doći će tama; međutim moja utjeha je u dolasku Poslanika koji će uništiti svako krivo mišljenje o meni, a njegova vjera će se proširiti i zahvatiti sav svijet, jer, tako je Bog obećao Abrahamu ocu našem. A to što mi daje utjehu je što njegova vjera neće imati kraja, nego će je Bog držati neprikosnovenom''.

Svećenik upita: ''Poslije dolaska Poslanika Božjeg hoće li dolaziti drugi proroci?''

Isus odgovori: ''Poslije njega neće dolaziti pravi proroci poslati od Boga, nego će doći veliki broj lažnih proroka, zbog čega žalim. Jer, Satana će podići njih pravednim sudom Božjim i oni će se kriti pod izgovorom mog Evanđelja.''

Herod upita: ''Kakav je to pravedni sud Božji pa će doći tako bezbožni ljudi?''

Isus odgovori: ''Pravedan je što će svako ko neće vjerovati u istinu za svoj spas, vjerovati u laž za svoje prokletstvo. Zato vam kažem da je svijet uvijek prezirao prave proroke, a volio lažne, kao što se može vidjeti iz vremena Miheja i Jeremije. Jer, svako voli sebi sličnog.''

Zatim reče svećenik: ''Kako će se Mesija zvati i koji znak će otkriti njegov dolazak?''

Isus odgovori: ''Ime Mesije je divno, jer mu je sam Bog dao ime kad je On stvorio njegovu dušu i stavio je u nebeski sjaj. Bog je rekao: 'Čekaj Muhammede; jer zbog tebe ću stvoriti raj, svijet i veliko mnoštvo stvorenja, od čega ti činim poklon, tako da ko god te bude blagoslovio biće blagoslovljen, a ko te prokune biće proklet. Kad te pošaljem na svijet, poslaću te kao Poslanika spasa, a tvoja riječ će biti istinita, tako da će propasti nebesa i zemlja, ali tvoja vjera nikad neće'; Muhammed je njegovo blagostavljeno ime".

Tad gomila podiže svoje glasove, govoreći: ''O Bože, pošalji nam svog Poslanika, O Muhammede, dođi brzo radi spasa svijeta!''

(Evanđelje po Barnabi, 91-97) ...

I ovaj citat smo vam ponudili, poštovani čitaoci, jer nam se čini da su ovdje na jedan veoma lijep način iskazane neke suštinske mudrosti i pouke izvorne Allahove Vjere koju Mesih Isa, alejhisselam, propovijeda.

Isto tako, iz ovog citata se može zaključiti da su, izgleda, još i za prvog boravka Isaâ, alejhisselam, na Zemlji, o njemu kružile neistine o tome da je on Bog, otjelovljen u ljudskom obliku, odnosno Božiji sin, neuzubillah, protiv čega se on najenergičnije borio.[7]

Vezano za ovaj period Isaovog, alejhisselam, života potrebno je još da spomenemo jedan veoma značajan događaj, još jednu njegovu veličanstvenu mu'džizu:

A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)

Trpeza je tada spuštena sa neba, na očevid svih prisutnih, i prenosi se da su svi iz nje jeli. Iz navedenih ajeta vidimo da su i havarijjuni, iako su stalno bili u društvu Mesiha Isaâ, alejhisselam, i konstantno bili svjedoci njegovih velikih mu'džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bila potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.

Iz ovoga se dalje vidi i kolika je odgovornost na onome ko vidi i čuje nekog od Allahovih vjerovjesnika i svjedok je Allahovim jasnim znakovima u vidu vjerovjesničkih i poslaničkih mu'džiza. Blago li onome ko uzvjeruje i čvrsto vjeruje, a da mu'džizu i nije vidio. I, sa druge strane, teško li onome ko vidi mu'džizu, a odbije uzvjerovati.

Nažalost, nevjernička srca toliko su tvrda i nemarna da, čak i kad bi i najveću mu'džizu ''rukama opipali'', opet ne bi povjerovali, jer oni neće, da vjeruju i zadovoljni su svojim nevjerovanjem:

A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina." (6:7)

I prije tebe smo poslanike prijašnjim narodima slali, i nijedan im poslanik nije došao, a da mu se nisu narugali. Eto tako Mi Kur'an uvodimo u srca nevjernika, oni u nj neće vjerovati, a zna se šta je bilo s narodima davnašnjim. Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:10-15)
Uzdignuće na nebesa

Nakon što je Mesih Isa, alejhisselam, proveo oko tri godine u pozivanju na Allahov put, voljom uzvišenog Gospodara svih svjetova, došlo je vrijeme završetka ove prve faze njegove ukupne poslaničke misije na Zemlji. Taj događaj koji je ostavio tako duboke i dobro znane posljedice na čitavo čovječanstvo desio se u Jerusalemu, najvjerovatnije u trideset trećoj godini Isaovog, alejhisselam, života.

Bilo je vrijeme Pashe (Pesaha), izuzetno značajnog praznika u vjeri i tradiciji Benu Israila, praznika kojim se tradicionalno obilježava izlazak iz Misira (Egipta) pod vodstvom Musaâ, alejhisselam.[8] Mesih Isa, alejhisselam, je odlučio da praznično vrijeme provede u Jerusalemu. Predaje nam kazuju kako je u sveti grad ušao jašući na magarcu. Pošto su bili praznični dani u Jerusalemu se skupilo mnoštvo svijeta iz svih krajeva Palestine i iz svih plemena Benu Israila. Izgleda da je Isaov, alejhisselam, dolazak u pratnji havarijjuna izazvao veliku pažnju svih prisutnih, a naročito svećenika. Tada su oholost, strah od istine i od gubitka njihovih ovosvjetskih privilegija, kao i bolesna mržnja prema Allahovom poslaniku u njihovim otvrdlim i odumrlim srcima doživjeli svoj vrhunac, pa su svećenici potpuno uništili i one ostatke svoje vjere donijevši monstruoznu odluku da organiziraju ubistvo Mesiha Isaâ, alejhisselam.

Prema Evanđeljima, svećenici su još ranije bili stupili u kontakt sa Judom Iskariotom, jednim od havarijjuna, koji je bio licemjer i družio se sa Isaom, alejhisselam, samo iz tog razloga što je očekivao da će sin Merjemin jednog dana preuzeti vlast nad Benu Israilom, pa se nadao da će to i njemu pružiti koristi. Međutim, kada se uvjerio u to da je Isa, alejhisselam, potpuno okrenut misiji čišćenja ljudskih srca od grijeha i njihova vraćanja istinskoj predanosti Allahu, a da o zemaljskoj vlasti nad narodom i ne razmišlja sve dok oni ne postanu istinski vjernici, on je izgubio strpljenje, i odlučio da stupi u kontakt sa svećenicima. Evanđelje po Barnabi o tome kaže sljedeće:

... Juda izdajnik, kad je vidio da je Isus pobjegao[9], izgubi nadu da će postati moćan na svijetu, jer je on nosio Isusovu novčarku u kojoj je čuvao sve šta mu je dato za ljubav Božju. On se nadao da će Isus postati kralj Izraela i tako bi on sam bio moćan čovjek. Zato, izgubivši ovu nadu, on reče u sebi: ''Da je ovaj čovjek prorok, on bi znao da je kradem njegov novac; i tako bi on izgubio strpljenje i izbacio me iz svoje službe znajući da ne vjerujem u njega. A da je mudar čovjek, on ne bi pobjegao od časti koju Bog hoće da mu da. Stoga je bolje da ja sačinim aranžman sa prvosvećenicima i sa književnicima i farizejima i vidim kako da ga izručim u njihove ruke, jer tako ću ja biti u stanju da postignem nešto dobro''. Donijevši ovakvu odluku, on dade obavještenje književnicima i farizejima kako je stvar prošla u Nainu.

Oni održaše savjet sa prvosveštenikom, govoreći: ''Šta ćemo raditi ako ovaj čovjek postane kralj? Sigurno ćemo mi proći slabo; jer on je râd da reformira obožavanje Boga poslije drevnog običaja, jer on ne može daleko sa našim tradicijama? Pa kako ćemo mi proći pod suverenitetom takva čovjeka? Sigurno ćemo svi stradati s našom djecom, pošto budemo izbačeni s dužnosti, moraćemo prositi naš hljeb. Mi sad imamo, hvaljen neka je Bog, kralja i guvernera koji su stranci našem zakonu, koje nije briga za naš zakon, isto kao što nas nije briga za njihov. I tako smo mi u stanju da činimo šta god hoćemo; jer iako mi griješimo, naš Bog je tako milosrdan da se on umiri žrtvom i postom. Ali ako ovaj čovjek postane kralj, on se neće umiriti ako ne vidi obožavanje Boga onako kako je Mojsije pisao; a šta je gore, on kaže da Mesija neće doći iz sjemena Davidovog (kao što nam je jedan od njegovih glavnih učenika rekao), nego on kaže da će on doći iz sjemena Jišmaelovog, i da je obećanje učinjeno na Jišmaelu, a ne na Isaku. Šta će onda biti plod ako se ovom čovjeku dopušta da živi? Sigurno će Ismaeliti steći ugled kod Rimljana, i oni će im dati našu zemlju u posjed; i tako će Izrael opet biti podvrgnut ropstvu kao što je bilo ranije”.

Čuvši prijedlog, visokosvećenik dade odgovor da on mora vidjeti sa Herodom i guvernerom, “jer mu je narod naklonjen, pa bez vojske mi nećemo biti u stanju da išta učinimo; i neka Bog bude zadovoljan da s vojskom obavimo ovaj posao”.

Pošto su se posavjetovali međusobno, oni isplaniraše da ga se dokopaju noću, kad Herod i guverner pristanu na to.

(Evanđelje po Barnabi, 142) ...

Iz ovog citata jasno se da vidjeti šta je bilo u osnovi poricanja i odbacivanja Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, i njegovog poziva od strane ''duhovne elite'' Benu Israila, svećenika, pismoznanaca i farizeja.

Naime, oni su živjeli u jednom svome ''duhovnom'' svijetu, izgrađenom na njihovim tradicijama, u kome su oni uživali razne pogodnosti i ugled u narodu. Nimalo ih nije brinula jedna, čak i njima samima veoma dobro znana, činjenica da takvo poimanje i prakticiranje vjere nije u skladu sa Allahovom Knjigom. Oni su ''obožavali'' Allaha na način koji je odgovarao njihovim ovozemaljskim interesima, a ne na način koji je upravo Allah propisao u Objavi. Suočivši se sa pojavom Mesiha Isaâ, alejhisselam, jako su se uplašili za svoj zemaljski položaj jer su vidjeli da on nimalo ne dopušta mijenjanje i napuštanje izvorne Allahove vjere i da se neće umiriti dok ne vidi obožavanje Boga onako kako je navedeno u Objavi i izvorima pouzdanim, što bi za njih i njihov status u društvu, kako su smatrali, bila potpuna katastrofa jer bi onda bili izbačeni s dužnosti i morali prositi hljeb za sebe i svoju djecu. Tu se dakle još jednom pokazalo koliko je u opasnom položaju ''ulema'' koja preuzeti emanet tumačenja i prenošenja Allahove vjere na Zemlji shvata profesijom od koje se živi i preko koje se nastoji ostvariti karijera. Ulema koja svojim namjerama, ciljevima i nastojanjima teži ka tome da ''živi od vjere'', sebe dovodi u najveću opasnost. Kako su čestiti oni među ulemom koji svim svojim srcem nastoje da ''žive za vjeru'', čestiti su, odani i iskreni, spremni su i da se žrtvuju, ako ustreba. Većina od ''uleme'' Benu Israila, na njihovu žalost, u to vrijeme izgleda da življaše od vjere, a samo manjina življaše za vjeru.

Oni u takvom unutarnjem stanju bijahu u vrijeme Pesaha treće godine Isaove, alejhisselam, misije među Israilćanima i zato su odlučili da u te praznične dane eliminiraju Mesiha Isaâ, alejhisselam, uz pomoć lažnih optužbi, koristeći Rimljane u toj nakani. Prema Barnabi, povod su našli u još jednoj istini koje su se jako plašili, a koju je Isa, alejhisselam, jasno isticao: odgovoru na pitanje kojega je od sinova svojih Ibrahim, alejhisselam, krenuo žrtvovati za ljubav Gospodara svoga, odnosno, u potomstvu kojega između njih dvojice je sadržano Allahovo obećanje o poslanju posljednjega Poslanika, kao milosti svim svjetovima:

... Kad je došao dan, Isus ode u Hram sa velikim mnoštvom naroda. Nato se provosvećenik privuče govoreći: ''Reci mi o Isuse, jesi li zaboravio sve šta si priznao, da ti nisi Bog, niti sin Božji, niti čak Mesija?''

Isus odgovori: ''Ne, sigurno nisam zaboravio; jer ovo je moje priznanje koje ću ja donijeti pred sudsko sjedište Boga na dan sudnji. Jer, sve šta je napisano u Knjizi Mojsijevoj je sama istina, pošto je Bog naš Stvoritelj (Bog) jedan, a ja sam Božji sluga i želim da služim Božjeg Poslanika kojeg vi zovete Mesija''.

Prvosvećenik reče: ''Pa šta koristi da dođe u hram veliko mnoštvo naroda? Tražiš li ti možda da učiniš sebe kraljem Izraela? Pazi da te kakva opasnost ne snađe!''

Isus odgovori: ''Da sam ja tražio svoju vlastitu slavu i želio udio ovog svijeta, ja ne bih pobjegao kad su ljudi iz Naina htjeli da me učine kraljem. Vjeruj mi da ja ništa ne tražim na ovom svijetu''.

Tad reče prvosvećenik: ''Mi želimo da znamo stvar o Mesiji''. I onda svećenici, pismoznanci i farizeji načiniše krug oko Isusa.

Isus odgovori: ''Kakva je stvar koju tražite da znate o Mesiji? Možda je to laž? Ja vam sigurno neću reći laž. Jer da sam ja rekao laž, ti bi me obožavao i pismoznanci (i) farizeji sa svim Izraelom: ali zato što sam vam rekao istinu, vi me mrzite i tražite da me ubijete''.

Prvosvećenik reče: ''Pa mi sad znamo da ti imaš đavla u leđima; jer ti si Samaritanac, i nemaš respekta prema svećeniku Božjem''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živog, ja nemam đavola u leđima, nego ja tražim da izbacim đavola. Zato iz ovog razloga đavo buni svijet protiv mene, jer ja nisam od ovog svijeta, nego tražim da se slavi Bog koji me je poslao na svijet. Poslušajte me zato i ja ću vam reći ko ima đavola u svojim leđima. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, onaj ko djeluje po volji đavola, on ima đavola u svojim leđima, koji je na njega stavio uzdu svoje volje i upravlja njime po svom ćejfu, dajući da on uđe u svaki grijeh. Kao što odijelo promjeni svoj naziv kad promjeni svog vlasnika, iako je posve isto odijelo; tako takođe ljudi, iako su svi od jednog materijala, različiti su zbog djela onog ko djeluje u čovjeku. Ako sam ja (kao što znam) zgriješio, zašto me vi ne prekorite kao brata, umjesto da me mrzite kao neprijatelja? Doista članovi tijela pomažu jedni druge kad se oni ujedine s glavom, a oni koji su odsječeni od glave, ne daju joj pomoć. Jer, ruke jednog tijela ne osjećaju bol nogu drugog tijela, nego tijela s kojim su sjedinjene. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, ona

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 11/11/2006 02:53

Isa, alejhisselam (III dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 12.12.2003.

SADRŽAJ:
Nakon uzdignuća
Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam

Kršćani, ''sljedbenici'' Isaâ, alejhisselam
Muslimani, sljedbenici Isaâ, alejhisselam

Nakon uzdignuća

Nakon što je osoba za koju su svi vjerovali da je Isa, alejhisselam, umrla na križu, neki među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima koji su bili poprilično bogati i ugledni u Jerusalemu (Barnaba nam kaže da su to bili Nikodem i Josip iz Arimateje) uspjeli su izdejstvovati dozvolu od vlasti da skinu tijelo sa križa, pa su ga skinuli i kasnije sahranili u novu Josipovu grobnicu.

Međutim, par dana nakon raspeća tijelo je nestalo iz grobnice i pojavile su se glasine da je Isa, alejhisselam, uskrsnuo iz mrtvih. Barnaba nam, kako smo vidjeli u naprijed navedenom citatu iz njegova Evanđelja, kazuje da su za to odgovorni neki zabludjeli Isaovi, alejhisselam, sljedbenici koji su tajno, po noći sklonili tijelo iz Josipove grobnice u kojoj je bilo ukopano i proširili lažnu priču o uskrsnuću, što je izazvalo veliki nered i pometnju, pa je prvosvećenik Israilćana reagovao strogom zabranom da bilo ko govori o Isau, alejhisselam, a pošto se ljudi nisu mogli suzdržati mnogi su kamenovani ili prognani iz zemlje. Barnaba nam dalje kazuje kako se Isa, alejhisselam, Allahovom milošću, na tri dana vratio sa neba na Zemlju da se vidi sa svojom majkom i havarijjunima, kao i nekima od svojih sljedbenika, nakon čega je ponovo, u njihovom prisustvu, uzdignut na nebo.

Da li je priča o uskrsnuću Isaovom, alejhisselam, zaista nastala tako što su je izmislili oni zabludjeli sljedbenici koji su sakrili tijelo, ili je nastala tako što je istinito svjedočanstvo o trodnevnom povratku Isaâ, alejhisselam, na Zemlju u kasnijim predajama iskrivljeno i prikazano kao uskrsnuće iz mrtvih, ili je pak Pavle to počeo propovijedati, ili na neki drugi način; to nama nije poznato. Allah dragi zna kako su se zaista stvari odvijale, ali osnovano možemo pretpostaviti da je priča o uskrsnuću tada zaista izazvala veliku pometnju, a njezin odjek i posljedice, očevidno, sežu do današnjeg vremena.

Prema tome, prva etapa zemaljskog života Mesiha Isaâ, alejhisselam, i njegove poslaničke misije značajno je oblikovala čitavu kasniju historiju čovječanstva, a napose je uticala na tri, ranije spomenute, skupine ljudi: jevreje, kršćane i muslimane.
Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam

Jevreji su pod uticajem svojih svećenika kao i ostale ''duhovne elite'' potpuno i definitivno odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, smatrajući ga čarobnjakom, smutljivcem i rušiteljem jedinstva zajednice. U Talmudu je ostalo zapisano sljedeće:

U predvečerje svetkovine Pashe objesili su Isusa Nazarenca ... jer je tjerao čarobnjaštvo, zavodio i pocijepao Izrael.[1]

Oni su tako, oholi i tvrdih srca, odbacili milost i šansu za izliječenje i spas svojih duša koju im je bio poslao njihov plemeniti Gospodar. Ostali su sami, bez Allahove upute, sa zastarjelim i izmijenjenim verzijama Tevrata i Zebura, koje oni nazvaše Torom; ostali su sa ubijeđenjem da su i dalje kod Allaha odabran, sveti narod, da su i dalje Njegovi miljenici i da je samo Allahova milost za njih rezervisana i da će samo oni, mimo svih ostalih, biti privilegovani na obadva svijeta; ostali su da iščekuju svog ''mesiju'' koji će im ''potvrditi'' valjanost njihovog tumačenja Allahove vjere i omogućiti im da kao ''odabran narod'' zavladaju svijetom. Ostali su, dakle, sa takvim mišljenjem o sebi, a Allahova Riječ, izrečena u Kur'anu časnom nam o njima kazuje sljedeće:

Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali, i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!", i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!", i od njih smo čvrsto obećanje uzeli.

Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo, i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaâ, sina Merjemina, Allahova poslanika!". A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.

I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.

I zbog teškog nasilja jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili.

Ali onima među njima koji su u nauku sasvim upućeni, i pravim vjernicima, oni vjeruju u ono što se objavljuje tebi (Muhammede) i u ono što je objavljeno prije tebe, naročito onima koji molitvu obavljaju i onima koji zekat daju i u Allaha i u onaj svijet vjeruju, njima ćemo, sigurno, veliku nagradu dati. (4:153-162)

I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili.

A kada im je bilo rečeno: "Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: 'Oprosti!', a na kapiju uđite glava pognutih, oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više"; onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.

I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.

A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?"; oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili."

I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo griješnike, zato što su stalno u grijehu bili.

I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.

I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.

I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!

A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.

A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:160-171)

Ovi ajeti nam jasno pokazuju svu težinu i ozbiljnost položaja potonjih generacija Israilćana (jevreja) koji pogaziše Zavjet dat dragom Allahu, onaj isti koji su njihovi plemeniti prethodnici čestito i časno nosili iskreno slijedeći Allahovu Knjigu i poslanike Njegove.

Kratko[2] nakon što su odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, već su počele stizati prve posljedice. Naime, 70. godine nove ere njihova nagomilana želja za oslobođenjem od rimske vlasti, eksplodirala je u svenacionalnom ustanku protiv Rimljana. Sva jevrejska plemena su se digla na oružje računajući da će sa Allahovom pomoći uspjeti poraziti mnogobošce Rimljane i ponovo na toj svetoj teritoriji uspostaviti kraljevstvo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam. Naravno (s obzirom na njihovo tadašnje stanje kod dragog Allaha), ta se njihova očekivanja nisu ispunila i umjesto pobjede okusili su gorku Allahovu kaznu. Ustanak je potpuno skršen od strane moćnih rimskih legija pod zapovjedništvom Tita, a Hram Bejtul-Makdis u Jerusalemu je opljačkan i do temelja razrušen. Posljednji od njihovih boraca koji su imali snage i volje za borbu, njih oko devet stotina, opkoljeni u tvrđavi Masada, nakon dvije godine opsade, međusobno su se poubijali da ne bi pali u ropstvo Rimljana. Tit se svečano vratio u Rim vodeći sa sobom veliki broj porobljenih Židova i noseći opljačkano blago iz potpuno razrušenog Bejtul-makdisa. Uspomena na ove događaje čuva se i dan danas u prizorima uklesanim u kamenu Titova slavoluka u Rimu. Ovo se desilo za vrijeme vladavine rimskog cara Vespazijana.

Za vrijeme vladavine rimskog cara Trajana bilo je nekoliko ustanaka Jevreja koji su opet u krvi ugušeni, a kada je car Hadrijan oko 132. godine nove ere odlučio na mjestu razrušenog Bejtul-makdisa izgraditi hram posvećen nekim od rimskih bogova, ponovo je buknuo veliki židovski ustanak. Iako su u prvi mah uspjeli čak i osloboditi Jerusalem, Židovi su u periodu od 134. do 135. godine bili ponovo do nogu potučeni čime je i ovaj njihov ustanak u krvi ugušen. Tada su poginuli i organizatori ustanka, njihov duhovni vođa Rabin Akiba i njihov vojskovođa Šimon bar Kosiba, kojega je Akiba bio proglasio mesijom i dao mu ime Bar Kohba (Sin zvijezde). Nakon ovog ustanka odlukom cara Hadrijana došlo je do masovne deportacije svih Jevreja iz Palestine. Oni su raseljeni po čitavom svijetu i bio im je trajno zabranjen ulaz u Jerusalem, a, vjerovatno, i u područje čitave Palestine.

Tako je započeo njihov život u izgnanstvu koje će trajati narednih oko dvije hiljade godina. Poraženi, poniženi i raseljeni po čitavom svijetu, Jevreji su iz tih događaja mogli da izvuku pouku, jer im je Allahovo dopuštenje da na mjestu potpuno razrušenog Bejtul-Makdisa Rimljani sagrade paganski mnogobožački hram, a da oni koji su to htjeli spriječiti budu potpuno poraženi, porobljeni i poniženi, bila više nego jasna opomena da su veoma ozbiljno skrenuli sa pravoga puta u svome vjerovanju i življenju. Ali, Židovi, umjesto da iz toga izvuku pouku, razmisle, pokaju se i poprave, i dalje ostadoše tvrdokorni u griješenju.

Nekih pet stotina godina kasnije Židovi odbiše prihvatiti još jednu ponuđenu šansu za svoj spas, jer odbaciše i posljednjeg Allahovog poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa se nad njima obistinila dragog Allaha Riječ da će ih neko na najgori način tlačiti sve do Sudnjeg Dana[3]: kroz vijekove su doživljavali strahovite progone od katolika i protestanata u Evropi, isto tako od Inkvizicije u Španiji, i razne druge progone; i onda su dočekali dvadeseti vijek po Isau, alejhisselam, i Adolfa Hitlera.

Naravno da između njih, kako nam to jasno ističu plemeniti ajeti Kur'ana, ima i čestitih vjernika, iskrenih i Allahu odanih, koje dragi Allah poznaje, koji će sigurno biti odvojeni i drugačije tretirani od nevaljalaca, i koji će, inša'Allah, dobro proći na ahiretu.

I pored svega ovoga, dragi Allah, Milostivi i Svemilosni nije ih, kao cjelokupan narod, definitivno otpisao. Oni i dan danas imaju šansu, i, kao i svi ostali ljudi, imaće je, milošću dragog Allaha, sve do samog Sudnjeg Dana, da se pokaju i spasu prihvatanjem Kur'ana i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Kršćani, ''sljedbenici'' Isaâ, alejhisselam

Druga značajna skupina ljudi čije je povijesno utemeljenje vezano za prvu etapu poslaničke misije Isaâ, alejhisselam, su kršćani. Oni predstavljaju one sljedbenike Mesiha Isaâ, alejhisselam, koji su, sasvim pogrešno shvativši njegovo čudesno rođenje bez oca i njegove velike mu'džize, povjerovali da je on Allahov sin, odnosno da je on otjelovljenje dragog Allaha na Zemlji, neuzubillah, i tako zapali u duboku zabludu. Tako se obistinilo ono što je, prema Barnabi, Isa, alejhisselam, kazao:

... ''Kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima."

(Evanđelje po Barnabi, 96) ...

Ključnu ulogu u širenju ovakvog pogrešnog vjerovanja o Mesihu Isau, alejhisselam, koje danas nazivamo kršćanstvom, imao je Pavle. On je pripadao Jevrejima i bio je jedan od farizeja. Tada je bio poznat po svome izvornom imenu Savle i bio je veoma žustar i radikalan u mržnji prema kršćanima (da li i prema muslimanima, nije nam znano) ističući se u njihovom progonu.

Kako je on lično kasnije govorio, prilikom jednog putovanja u Damask vidio je viziju koja mu se predstavila kao Isus, nakon čega je postao kršćaninom i promijenio ime u Pavle. Koliko je raniji Savle bio poznat u progonu kršćana, kasniji je Pavle još više poznat u širenju kršćanstva. Hodio je širom Palestine šireći učenje kršćanstva, uglavnom, u onom obliku kako ga mi danas poznajemo. Mi, istina, ne znamo koliko je dogmi u kršćanstvu utemeljeno prije Pavla, koliko u njegovo vrijeme, a koliko nakon njega putem Koncilâ ili na drugi način, ali je neosporno da je on imao itekakvog udjela u širenju kršćanstva sa svim njegovim dogmama.

Jedno vrijeme se Pavle družio sa havarijjunom Barnabom, ali je njihovo prijateljstvo raskinuto i njihovi putevi se trajno razišli, najvjerovatnije, onda kada je Pavle utemeljivao dogme današnjeg kršćanstva, a dragi Allah najbolje zna. Barnaba ga spominje u uvodu svoga evanđelja:

... Barnaba, apostol Isusa Nazarenca, zvanog Krist, svima koji borave na zemlji želi mir i utjehu. Dragi, veliki i čudesni Bog nas je za vrijeme proteklih dana pohodio Svojim prorokom Isusom Kristom u velikom milosrđu pouke i čudesa, zbog čega mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso: među kojima je Pavle takođe obmanut, o čemu govorim ne bez žalosti; iz tog razloga ja pišem tu istinu koju sam vidio i čuo, kroz vezu koju sam imao sa Isusom, a da biste vi bili spašeni, a ne obmanuti od Satane i stradali na Božijem sudu. Zato se pričuvajte svakoga ko vam propovijeda novo učenje suprotno onome šta ja pišem, da biste bili vječno spašeni. Veliki Bog neka je s vama i neka vas štiti od Satane i od svakog zla. Amen ...

Iz ovog citata jasno se vidi u čemu je bio razlog razlaza između Barnabe i Pavla, a takođe se, još jednom, vidi koliko Evanđelje po Barnabi insistira na čistoći monoteizma i pravilnom shvatanju Isaove, alejhisselam mubarek ličnosti. Baš ova svojstva Barnabinog evanđelja kasnije će ga, kada se kršćanstvo utemelji kao službena vjera Rimskog carstva, dovesti na listu apokrifnih i zabranjenih knjiga, ali o tome, inša'Allah, kasnije.

Pavle je u misiji širenja kršćanstva hodio širom Rimskog carstva, naročito područjima Grčke, Balkana i Male Azije. Konačno je otišao u Rim gdje je, nakon nekog vremena koje je proveo u propovijedima, zatočen i smaknut od strane rimske vlasti.

Njegova sudbina nam pokazuje kakav su odnos Rimljani imali prema kršćanima: nekih tri stotine godina su ih podvrgavali žestokim progonima i strahovitim mučenjima. Između ostalog, žive su ih javno u arenama bacali lavovima. Zbog toga su kršćani živjeli skriveno, mnogi među njima u katakombama,[4] gdje su u tajnosti sprovodili svoje obrede. U tim katakombama su se i sahranjivali. I pored toga je njihov broj i uticaj u Rimskoj državi polagahno, ali sigurno rastao.

Taj je rastući uticaj, međutim, imao i svoju cijenu, za istinskoga vjernika svakako neprihvatljivu, ali za onoga koji živi od vjere a ne za vjeru, sasvim prihvatljivu; a ta cijena bila je mijenjanje čistog izvornog vjerskog učenja i njegovo prilagođavanje volji, željama i interesima ovosvjetskih moćnika. Na ovom mjestu navodimo citat iz naprijed pomenute knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', sa strane 279:

... Njegova vjerska nesnošljivost (kršćanstva, primjedba autora ovog teksta) bila je antičkim ljudima tuđa, pa je mladim kršćanskim općinama donijela velike teškoće.

Ako su njihovo nesnošljivo ponašanje u doba mira i blagostanja još i trpjeli, u velikim je državnim krizama kršćanstvo postajalo kamenom spoticanja. Latentno uvijek prisutno neraspoloženje prema kršćanima vodilo je tada do predbacivanja da je kršćansko poricanje svih drugih bogova prouzrokovalo nedaće tadašnjeg trenutka.

Sve veća snaga vjerskih osjećaja dovela je konačno, nakon prvih divljačkih progona kršćana koje carevi nisu odobravali, do toga da je i carska središnja vlast odlučila da kršćansku vjeru nasilno potlači (prije svega u vrijeme Decija, počevši od 250., i pod Dioklecijanom, počevši od 303.).

To što je kršćanstvo iz progona konačno ipak izašlo kao pobjednik, dogodilo se prije svega i zbog toga što je u usporedbi s drugim vjerama imalo prednost stroge crkvene organizacije koja je općinu okupljala u monarhijski strukturiranom biskupskom poretku, i jer je na provincijskoj i državnoj razini održavalo skupštine svojih biskupa (sinode). Usto su naročito zasnovanost na pisanom nauku i postojanje dogmatike koja je bila prožeta grčkim duhom, što je također među tadašnjim vjerama bilo jedinstveno, kao i činjenica da je kršćansko učenje bilo dostupno na oba državna jezika, znatno ojačali položaj kršćanstva; važno je bilo i to da su u nj bili vješto uključeni elementi poganskih vjerovanja (kult Marije treba u svakom slučaju shvatiti djelomice i kao takmičenje s kultom Izide) i prakse, a kršćanska je crkva preuzela i različita poganska kultna mjesta i njihove svetkovine (tako je naprimjer 25. prosinca / decembra[5] bio blagdan Sunca, dies Solis). Najzad je i postojanost u vrijeme progona ojačala kršćansku samosvijest.

Nakon što je u 311. godini car Galerije službeno potvrdio pravo kršćana da nesmetano djeluju (edikt o toleranciji), našlo se zatim careva koji su kršćanskoga boga namjesto nekoga od tradicionalnih bogova učinili svojim naročitim bogom zaštitnikom. Na taj je način Konstantin I postao pomagačem kršćana, jer mu se njihova crkvena organizacija kao dodatno načelo reda mogla učiniti korisnom.

S konačnim učvršćenjem Konstantinovske dinastije (325) bila je osigurana i nadmoćnost kršćana; poganske vjere koje su na mnogim mjestima još imale svoja uporišta (naročito u gradu Rimu) sve više su bile potiskivane. Pod Teodozijem I (379-395) kršćanstvo je priznato službenom državnom vjerom. Ali tek na početku 6. stoljeća nestali su posljednji ostaci poganske pobožnosti. ...

Iz naprijed navedenog citata vidimo kako se kršćanstvo afirmisalo u Rimskoj državi u periodu dugom tri stotine godina, u kojem su se smjenjivali periodi relativne tolerancije i otvorenih brutalnih progona, i kako je dolazilo do mijenjanja i prilagođavanja kršćanske vjere u želji da se ona približi dušama ranijih mnogobožaca,[6] kako običnom svijetu, tako još više carevima i ostalim moćnicima i uglednicima.

Nakon što je kršćanstvo zvanično proglašeno za službenu vjeru Rimskog carstva, uslijedio je period razračunavanja između različitih teoloških pravaca unutar kršćanstva, ali i između kršćanskog i islamskog mišljenja po pitanju istinske Isaove, alejhisselam, vjere, period u kojem su putem crkvenih Koncilâ utemeljene osnovne dogme kršćanstva, dogme koje su prisutne i dan danas, a sadržane su u vjerovanju u tri božanske osobe: oca, sina i svetog duha; vjerovanju u otjelovljenje dragoga Boga na Zemlji kroz formu sina Svojega; vjerovanju u mučeništvo i raspeće Božjeg sina čijom žrtvom su otkupljeni grijesi čitavog čovječanstva, ali samo onih koji to prihvate kroz sakrament krštenja putem kojega se učlanjuju u instituciju Crkve; vjerovanju u Crkvu kao ekskluzivnog posrednika između Isusa, odnosno dragog Boga, i čovječanstva, a koja time predstavlja jedinu šansu za spasenje, saglasno vjerovanju u žrtvu Isusovu za otkup grijeha Adamovog potomstva; neuzubillah.

Prema tome, osnovna poruka ovakvo shvaćene vjere, odnosno bît kršćanstva, leži u vjerovanju da je Isa, alejhisselam, spasitelj i da se milost dragog Allaha može dosegnuti samo pristupanjem Crkvi, kao Isusovom ovlaštenom zamjeniku na Zemlji, i pokoravanju njoj; bitno je, dakle, samo biti član Crkve, a lično ponašanje je važno samo kao ''kućni red'' unutar Crkve i ono ne može osigurati spas onome ko nije u njezinom okrilju.

Ovakvo shvatanje velika je zabluda, jer je upravo suština Allahove vjere u tome da je samo dragi Allah, Milostivi, Svemilosni spasitelj i zaštitnik koji daje svako dobro i čuva od svakoga zla i nevolje; i da je upravo ključan odnos svakog pojedinca prema Allahu. Taj odnos će jedino biti ispravan onda kada se pojedinac potpuno preda i pokori Allahu,[7] u smislu da cjelokupnim svojim bićem i ponašanjem, svim mislima, riječima i djelima, u svako vrijeme i na svakom mjestu, izražava ljubav, pokornost i iskrenu odanost Allahu i Njegovom konkretnom poslaniku koji je poslat u to vrijeme. Dragi Allah je čovječanstvu slao Svoje poslanike i objavljivao Svoje Knjige, upravo zbog toga da bi ljudi imali konkretan putokaz, pouku, mudrost cjelokupnog života i, napose, Zakon koje će slijediti čineći dobro i zabranjujući zlo, ulažući napor i boreći sa na Allahovom putu da Njegova Riječ nad svim gornja bude.

Kada se jednom spozna ova istina o Allahovoj vjeri, koju On jedino priznaje i prima, tada sasvim postaje jasno kako je veoma opasno svako uljuljkivanje u vjerovanju da će spas doći samim pripadništvom nekoj skupini, pa bio to Odabrani narod, ili Crkva, ili čak Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a bez vlastitoga truda, odricanja, napora i borbe u slijeđenju Objave.

Sve opasnosti koje sobom nosi ovakvo shvatanje i tumačenje Allahove Vjere, a koje je izraženo kod jevreja i kršćana, najbolje nam pokazuju ajeti časnoga Kur'ana:

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.

Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani zaboravili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjega dana ubacili; a Allah će ih, sigurno, obavijestiti o onome što su radili.

O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.

Nevjernici su oni koji govore: "Bog je Mesih, sin Merjemin!" Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.

I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.

O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš, nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, da vam objasni, da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može. (5:12-19)

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je!

Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.

Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagraditi i još će im, iz obilja Svoga, više dati; a one koji su zazirali i oholili se na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. (4:171-173)

Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete; ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! (19:88-93)

I kada Allah reče: "O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći." A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!", i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:55-60)

A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!'", on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: 'Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!' I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si." Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! (5:116-120)

Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim naše poslanike slali, dok nismo Isaâ, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli, Mi im ga nismo propisali, u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici. (57:27)

Iz navedenih ajeta, a i drugih vjerodostojnih izvora, jasno se razlučuje da među sljedbenicima Knjige, koji su većinom u zabludi, a mnogi i otvoreni poricatelji istine, ima jedna skupina koji su iskreni vjernici, moralni, čestiti, Allahu dragom iskreno odani i koji će, inša'Allah, na ahiretu biti spašeni.

Isto tako, vidi se da ni sudbina zabludjelih među njima, izgleda, ipak nije definitivno zapečaćena, odnosno da postoji još uvijek šansa za njih da se pokaju i nađu svoj spas u beskrajnoj Allahovoj milosti. Ta nada se temelji na dva elementa: čistom monoteizmu i iskrenosti u ljubavi i pokornosti Allahu; i odatle je, po našem mišljenju, sasvim realna mogućnost da svi oni, između sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana), ali i svih ostalih ljudi i džina, koji budu imali iskrenu vjeru u jednog, jedinog Boga, dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, i koji budu moralni i čestiti, dobiju od dragog Allaha, Milostivog, Svemilosnog, ličnu uputu, i preko nje spas. Allaha dragog molimo za sve takve, i ljude i džine, za koje je On zadovoljan da Ga zamolimo, da Njegovu milost, uputu i spas nađu i na dunjaluku i na ahiretu.
Muslimani, sljedbenici Isaâ, alejhisselam

Veličina kušnje nošenja emaneta vjere i dunjalučkog života, koju je ljudski rod (Ademovo, alejhisselam, potomstvo) tako brzopleto prihvatio,[8] najbolje se vidi u činjenici da većina ljudi, osim u rijetkim izuzecima, slijedi puteve nevjerstva i grijeha. To je istina koju nam Kur'an časni potvrđuje u mnogim svojim ajetima. To je nešto što je pratilo sve Allahove poslanike, jer mnoge od njih njihovi narodi odbiše slijediti, a i onî poslanici i vjerovjesnici, poput Muhammeda i Musaâ, alejhimesselam, koju su u cijelosti uspjeli u svojoj dunjalučkoj poslaničkoj misiji, do uspjeha su došli tek nakon periodâ poricanja, odbacivanja, pa i ratovanja protiv njih od strane njihovih naroda.

Niti Isa, alejhisselam, nije, nažalost, bio izuzetak. Već smo vidjeli kako je većina njegovog naroda i ostalih koji su bili svjedoci njegove misije, zapala u zabludu po pitanju njegove ličnosti i onoga sa čime je on došao. Jedni su zapali u zabludu tako što su ga potpuno odbacili, a drugi su zapali u zabludu tako što su ga prihvatili na pogrešan način.

Broj onih koji su ga na ispravan način slijedili bio je, vjerovatno, osjetno manji od ove zabludjele većine. To su bili muslimani, istinski predani dragom Allahu, koji su pravilno shvatali suštinu ličnosti Mesiha Isaâ, alejhisselam, i smatrali ga samo Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom i poslanikom. Oni su ispravno slijedili Indžil i nikoga i ništa nisu dragom Allahu ravnim smatrali. U skupinu muslimana su, izgleda, spadali samo havarijjuni i oni od sljedbenika koji su bili bliski Isau, alejhisselam, i havarijjunima. Samo su oni bili ti koji su izbjegli lavine laži koje su mnogobrojne šejtanske vojske pokretale u te tri sudbonosne godine prve etape poslaničke misije Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Jevreji su ih potpuno odbacili optuživši ih da slijede čarobnjaka i nositelja razdora zajednice Benu Israila. Kršćani su jedno vrijeme bili skupa sa njima, ali su kasnije nepomirljive razlike u shvatanju i poimanju ličnosti Isaove, alejhisselam, učinile da su se ove dvije skupine nepovratno razišle.

Primjer položaja i života muslimana u prvim godinama i decenijama nakon uzdignuća Isaovog, alejhisselam, su životi dvojice havarijjuna, Petra i Barnabe.

Veličina ličnosti havarijjuna Petra i snaga njegove vjere lijepo se može vidjeti i po tome kako je on dobio to ime. Naime, Mesih Isa, alejhisselam, je Šimuna, sina Jonina, ribara sa Galilejskog jezera nazvao Petar zbog njegove čvrste i nepokolebljive vjere.[9] Prema tome, njegovo ime ukazuje na to da je bio jedan od havarijjuna, vjere poput stijene snažne, i blizak Mesihu Isau, alejhisselam. Doduše, Evanđelje po Barnabi navodi jedan slučaj kada je on zamalo otišao u zabludu:

... Poslije paše Isus ode iz Jerusalema i uđe u granice Cezareje Filipi. Poslije toga kad mu je anđeo Gabriel rekao o zavođenju, koje je počeo među svjetinom, on upita svoje učenike, rekavši: ''Šta ljudi kažu o meni''?

Oni rekoše: ''Neki kažu da si ti Ilija, drugi Jeremija, a mi da si jedan od starih proroka''.

Isus upita: ''A vi, šta vi kažete da sam ja''?

Petar odgovori: ''Ti si Krist, sin Bogov''.

Tad Isus bi ljut i s gnjevom ga prekori, rekavši: ''Odlazi i napusti me, jer ti si đavo i tražiš da učinim prekršaj''.

I on preplaši jednaestoricu, rekavši: ''Jao vama ako ovo vjerujete jer mi je Bog dao veliko prokletstvo protiv onih koji ovo vjeruju''.

On je bio rad da odbaci Petra; nato jedanaestorica preklinjaše za njega Isusa, koji ga ne odbaci nego ga još jednom prekori, govoreći: ''Pazi da nikad više ne kažeš takve riječi, jer će te Bog prokleti''!

Petar zaplaka i reče: ''Gospodaru, govorio sam ludo, preklinji Boga da mi On oprosti''.

Tad reče Isus: ''Ako Bog nije htio da se pokaže svom sluzi Mojsiju niti Iliji, kojeg je tako volio, niti bilo kojem proroku, zar ćete misliti da bi se Bog pokazao ovoj bezvjernoj generaciji? Ali, zar ne znate da je Bog stvorio sve stvari iz ničega samo sa jednom Rječju, a svi ljudi imaju svoje porijeklo iz komada ilovače? Pa kako će Bog imati sličnost čovjeku? Jao onima koji dopuštaju sebi da ih Satana obmane''!

Rekavši ovo Isus je molio Boga za Petra, jedanestorica i Petar su plakali i govorili: ''Tako budi, tako budi, o blagoslovljeni Gospode Bože naš''.

Poslije toga Isus ode u Galileju da bi ovo zaludno mišljenje, koje je običan puk počeo da drži o njemu, bilo ugašeno.

(Evanđelje po Barnabi, 70) ...

S obzirom na to da, nažalost, ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim tačno (o tome ćemo, inša'Allah, nešto više reći u nastavku), samo Allah dragi zna šta je i kako je bilo, ali čak i da je ovo potpuno vjerodostojno, to samo pokazuje da od kušnji i opasnosti od skretanja sa pravog puta nisu pošteđeni ni najveći vjernici, a i prema ovome svjedočenju nimalo nije upitna Petrova vjera, jer se i po njemu on pokajao, te i dalje ostao jedan od najbližih sljedbenika Isaovih, alejhisselam.

Veličina Petrove vjere se pokazala u punom svjetlu u periodu nakon uzdignuća Isaâ, alejhisselam, na nebesa, kada se on, skupa sa Barnabom i ostalim havarijjunima, isticao u propovijedanju i širenju istine o Isaovoj, alejhisselam, vjeri širom Palestine i Male Azije, i sve do Rima. Petar bijaše rječit, mudar, dobrodušan i, baš po uzoru na njegovo ime, čvrst kao stijena na putu islama. Njegove riječi, nažalost kasnije od strane Crkve izmijenjene u smislu dogmi današnjeg kršćanstva, i dan danas čine veoma značajan dio Novog zavjeta unutar Djela apostolskih. Bijaše veoma omiljen među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima u Judeji i vjerski poglavar muslimana Jerusalema. Nakon toga je jedno vrijeme bio vjerski poglavar muslimana u Antiohiji, a posljednje godine svog dunjalučkog života proveo je predvodeći muslimane u Rimu. Petar je okončao svoj život u Rimu gdje je negdje oko 64 ili 65 godine nove ere pogubljen tako što je, kako se prenosi, razapet naglavačke na križ. Vidimo kako je njegov čestiti život imao svoj dunjalučki završetak u sticanju deredže šehida, mučenika na Allahovom putu, a dragi Allah najbolje poznaje robove Svoje.

Druga značajna ličnost među muslimanima, sljedbenicima Isaovim, alejhisselam, je havarijjun Barnaba. Njegovo ime se samo uzgred spominje u Novom zavjetu u okviru Djela apostolskih i to vezano za vrijeme njegovog druženja sa Pavlom. Kasnije njegovo ime iščezava iz novozavjetnih tekstova, onih koje danas Crkva prihvata. Razlog ovome je jasan, a to je njegovo evanđelje, po kome je on za nas posebno interesantan.

Evanđelje po Barnabi danas, po odluci Crkve, spada u tzv. apokrifna evanđelja, odbačena i proglašena neispravnim. Zbog toga je dugo vremena bilo zaboravljeno, ali se u našem vremenu ono pojavilo na svijetlu dana (kasnije ćemo, inša'Allah, citirati tekst koji govori o tome kako je ono došlo do nas), pa je prevedeno i na bosanski jezik. Prevod je načinio Mustafa Mlivo (kod prvih izdanja pod pseudonimom Esed Bošnjak) sa engleskog jezika. Prevodilac ga je stavio na internet tako da se, u vrijeme pisanja ove knjige, može naći na adresi: http://www.quranm.multicom.ba/barnaba; odakle smo ga i mi preuzeli te koristili kao jedan od izvora ovog teksta.

Evanđelje po Barnabi se ističe po tome što je u njemu na jasan i precizan način navedena istina o Isau, alejhisselam, da je on samo Allahov rob, miljenik i poslanik poslat Benu Israilu. Čitavo Evanđelje čvrsto stoji na principu čistog monoteizma i u njemu je uzdignuće Isaovo, alejhisselam, opisano na način koji je potpuno u skladu sa ajetima časnoga Kur'ana. U njemu je najavljeno i buduće poslanstvo posljednjeg od Allahovih poslanika, koji je precizno imenovan po svome istinskom imenu Muhammed (neka je Allahova beskrajna milost i ljubav nad njim).

Iz navedenog smo ubijeđeni da je ovo Evanđelje mnogo, mnogo bliže istini, nego li ijedno drugo do kojeg mi danas možemo doći, pa smo ga zato i koristili kao izvor. Međutim, na ovom mjestu moramo istaći da, nažalost, niti ono nije sasvim vjerodostojno.

Naime, nama, koji svjedočimo da je Kur'an čista i nepatvorena Allahova Riječ, upravo Kur'an časni mora biti kriterij i mjerilo tačnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti svih drugih knjiga i tekstova. Maločas rekosmo da je kvalitet Evanđelja po Barnabi u tome što o osnovnim, suštinskim stvarima po pitanju Isaâ, alejhisselam, govori u skladu sa Kur'anom. Međutim, ono u nekim svojim dijelovima nije u skladu sa ajetima časnog Kur'ana i zbog toga nije ni sasvim vjerodostojno. Te razlike se sasvim jasno vide u dva slučaja:

Prvo, Evanđelje po Barnabi prenosi istu pripovijest o rođenju Isaovom, alejhisselam, kao i kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu (rođenje u štali u Betlehemu, pojava zvijezde na nebu, posjeta mâga itd.), dok nam ajeti Kur'ana (navedeni su u dijelu ove knjige koji govori o rođenju Isaovom, alejhisselam) kazuju istinu koja je sasvim drugačija.

Drugo, Evanđelje po Barnabi, koliko je nama poznato, uopće ne ističe veoma značajan detalj iz Isaovog, alejhisselam, života, a to je spuštanje trpeze sa neba. Ajeti Kur'ana (5:112-115) jasno opisuju taj veličanstveni događaj i pošto je on vezan upravo za havarijjune, Barnaba ga nikako nije mogao propustiti, a i ako je kojim slučajem bio odsutan, sigurno je saznao o tome od ostalih havarijjuna, pa ga nikako nije mogao ispustiti iz svoga svjedočanstva Isaovog, alejhisselam, života.

Mi ovim ne želimo dovesti u pitanje vjeru i iskrenost samog Barnabe, (sačuvao nas Allah dragi toga da mi sudimo o vjeri drugih ljudi, pogotovo ljudi koji su se družili sa Allahovim poslanicima) niti vjerodostojnost onoga što je on zaista napisao, ali se smatramo obaveznim upozoriti sve čitaoce ovog Evanđelja na ove činjenice, upravo zbog toga što je ono napisano na jedan veoma upečatljiv način, koji je, u što smo se i lično uvjerili, sladak ljudskim srcima i zna ostaviti dubok trag u njima.

Ono na šta još želimo upozoriti je to da, čak i kada bismo imali u rukama originalni Indžil, njega nikako ne bi smjeli miješati sa Kur'anom, koji je nama u cijelosti dovoljan. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jednom prilikom, kako nam prenosi jedan hadis, zatekao Ebu Bekra, radijallahuanhu, kako čita neke vjerske knjige Benu Israila i upozorio ga je da, i kad bi se Musa, alejhisselam, vratio na Zemlju, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da slijedi Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam.

Prema tome, naša srca u cijelosti moraju biti okrenuta Kur'anu i Sunnetu, a vjerske knjige starih oblika islama i, pogotovu, vjerske knjige judaizma i kršćanstva možemo koristiti samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor našeg vjerovanja i našeg prakticiranja vjere.

Naravno da Allaha dragog iz srca molimo da podari iskren nijjet našem voljenom i poštovanom bratu Mustafi Mlivi u svim njegovim poduhvatima (pogotovu u njegovom vrijednom prevodu Kur'ana časnoga), da ga obaspe Svojom milošću na obadva svijeta, oprosti mu grijehe i uvede ga u Džennet; a ovom prilikom želimo citirati još dva teksta koja je on preveo sa engleskog jezika, a koja govore o životu Barnabinom kao i o tome kako je Barnabino evanđelje došlo do nas. Ovi tekstovi nalaze se u dodacima njegovog prevoda Evanđelja po Barnabi. Nama trenutno nije poznat izvor odakle ih je Mlivo uzeo, ali ih želimo citirati jer se iz njih mogu saznati neke interesantne stvari vezano za pitanje šta se sve dešavalo sa muslimanima u vrijeme između Isaâ, alejhisselam i Muhammeda, alejhisselam.

Prvo citiramo tekst pod naslovom ''Barnabin život i poruka'':

... Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusovoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. On je bio uspješan propovjednik sa magnetičnim karakterom. Svako ko je bio mučen sukobom načela nalazio je utjehu i mir u njegovom društvu. Njegova veličina kao čovjeka koji je bio blizak Isusu, učinila ga je istaknutim članom male grupe učenika u Jerusalemu koji su se okupili nakon iščeznuća Isusa. Oni su se držali Zakona proroka, za koji je Isus došao “ne da uništi, nego da ispuni.” (Matej 5:17).

Oni su nastavili da žive kao Jevreji i prakticirali su ono čemu ih je Isus poučio. Bili su odani i praktični Jevreji i oni su se od svojih komšija razlikovali samo po svojoj vjeri u Isusovu poruku. U početku se nisu organizovali kao zasebna sekta i nisu imali vlastitu sinagogu. U Isusovoj poruci nije bilo ničega, kako su oni shvatili, što bi činilo potrebnim raskid sa judaizmom. Ipak su navukli neprijateljstvo nasljednih prava među jevrejskim višim staležom. Sukob između Jevreja i Isusovih sljedbenika su počeli Jevreji, jer su osjećali da će kršćani potkopati njihovu vlast.

Jaz je počeo progresivno da se proširuje. Za vrijeme opsade Jerusalema u 70. godini kršćani su napustili grad i odbili da uzmu učešća u pobuni Bar Kahbe u 132. godini. Ta dva događaja su iznijela na površinu razliku između kršćana i Jevreja.

Pitanje Isusovog porijekla, njegova priroda i veza sa Bogom, koje je kasnije postalo važno, nije se postavljalo među tim prvim učenicima. Da je Isus bio čovjek natprirodno nadaren od Boga, bilo je prihvaćeno bez pitanja. Ništa u riječima Isusovim i događajima u njegovom životu nije ih navelo da modificiraju ovo gledište. Prema Aristidu, jednom od prvih apologetičara, obožavanje prvih kršćana je bilo čišće monoteističko nego u Jevreja.

Sa obraćanjem Pavla otvorio je se novi period u kršćanskoj teologiji. Pavlova teologija je bila zasnovana na njegovom ličnom iskustvu interpretiranom u svjetlu savremene grčke misli.

Teorija otkupljenja je bilo dijete njegovog mozga, vjerovanje sasvim nepoznato Isusovim učenicima.

Pavlova je teorija donijela kao posledicu obožavanje Isusa.

Pavlovski period u istoriji kršćanske Crkve je vidio izmjenu scene i principa. Umjesto učenika koji su sjedili uz noge Isusa, nova figura koja nije poznavala Isusa, je došla u prvi plan. Umjesto Palestine, Rimsko carstvo je postalo scenom kršćanske aktivnosti. Umjesto da naprosto bude sekta judaizma, kršćanstvo ne samo da je postalo nezavisno od judaizma već je postalo nezavisno i od samog Isusa.

Pavle je bio Jevrej i stanovnik Tarza. Dugo vremena je proveo u Rimu i bio je njegov građanin. On je smanjio pritisak koji je rimska religija imala na mase. Intelektualci su bili pod uticajem Platona i Aristotela. Čini se da je Pavle osjetio da neće biti moguće obratiti mase u Rimskom carstvu bez međusobnih udešavanja. Međutim, njegova praktična mudrost nije bila prihvatljiva za one koji su čuli i vidjeli Isusa. Ipak, uprkos njihovoj razlici, oni su odlučili da rade zajedno za opštu stvar.

Prema zapisima u Djelima apostolskim, Barnaba je predstavljao one koji su postali lični učenici Isusovi, a Pavle je sarađivao s njima izvjesno vrijeme. Ali, oni su se konačno razišli. Pavle je želio da se raspuste zapovijedi date preko Mojsija o stvarima za jelo; on je želio da se napusti zapovijest data preko Abrahama vezana za obrezivanje. Barnaba i drugi lični učenici se nisu složili. Slijedeće rečenice iz Djela apostolskih daju nagovještaj razdora:

“A neki ljudi koji siđoše iz Judeje poučavaše braću i govoraše: 'Vi se ne možete spasiti, izuzev ako budete obrezani po Mojsijovom običaju'”.

“Kad Pavle i Barnaba imaše ne mali razdor i rasprave s njima, oni odrediše da Pavle i Barnaba odu u Jerusalem k apostolima i starješinama radi ovog pitanja”. (Dj 15:1 i 2).

Nakon ovog razdora došlo je do razdvajanja puteva. U Djelima apostolskim Barnaba iščezava nakon razdora, zato što su Djela pisali sljedbenici Pavlovi.

Zbog Pavlovog kompromisa sa rimskim vjerovanjima i legendama, pavlovski kršćani su rasli brojno i rasli po snazi. Kasnije je dostignuta faza kad su kraljevi kršteni kao pijuni za dalje ciljeve Crkve.

Sljedbenici Barnabe nikada nisu razvili centralnu organizaciju. Ipak zahvaljujući odanosti njihov broj se povećao vrlo brzo. Ti kršćani su navukli bijes Crkve i učinjen sistematski napor da se oni unište i da se izbrišu svi tragovi njihovog postojanja, uključujući knjige i crkve. Lekcija istorije je, pak, da je vrlo teško silom uništiti vjeru.

Njihov nedostatak organizacije je postao izvor snage, jer ih nije bilo lahko pokupiti jednog po jednog.

Moderna istraživanja su izbacila na svjetlo činjenice o tim kršćanima. Oni su kao brijegovi talasa, i gledajući u njih čovjek može zamisliti čitavo tijelo okeana još nevidljivog.

Do četvrtog stoljeća postojala je sekta poznata kao Hypisistarianci koji su odbijali da obožavaju Boga kao oca. On je bio Najveći od svega i niko Njemu nije bio ravan.

Pavle iz Samaste je bio episkop u Antiohiji. On je bio stava da Krist nije Bog nego čovjek i prorok. On se od proroka koji su došli prije njega razlikovao po stepenu i da Bog nije mogao postati čovjek suštinski.

Zatim nailazimo na drugog episkopa Antiohije, Lukijana. Kao episkop, njegov ugled o svetosti nije bio manji od njegove čuvenosti, kao učenjaka. On se žestoko obarao na vjerovanje Trojstva. Izbrisao je svaki pomen Trojstva iz Biblije, pošto je smatrao da je to kasniji umetak koji se ne nalazi u prvim evanđeljima. Umro je mučenički u 312. godini.

Slijedeći do kog dolazimo je čuveni učenik Lukijana, Arije (250-336), po rođenju Libijac. Aleksandrijski episkop Petar ga je unapredio u đakona, ali ga je kasnije ekskomunicirao. Achilles, Petrov nasljednik je ponovo unapredio Arija kao svećenika. Aleksandar, slijedeći aleksandrijski episkop ga je ponovo ekskomunicirao. Arije je ipak sakupio dosta sljedbenika, te je postao glavobolja za Crkvu. Ako bi se držao izvan Crkve, on bi mogao biti velika opasnost po nju, a nije se mogao smjestiti u okviru Crkve pošto je želio da uspostavi jednoću i jednostavnost Vječnog Boga. On je vjerovao da Isus ipak, iako je nadmašio druga stvorena bića, nije iste supstance kao Bog. Bio je ljudsko biće kao bilo koji drugi čovjek. Arijevo učenje se proširilo kao pobješnjela vatra i potreslo sam temelj pavlovske Crkve. Kontraverza koja je vrila tristo godina, iznenada je postala požar. Nijedan čovjek se nije usudio suprostaviti organiziranoj Crkvi, ali Arije jeste, i ostao je glavobolja za nju bez obzira bio on unaprijeđen u svećenika ili bio ekskominiciran. Za ovo vremena, dva događaja (su) izmijenila istoriju Evrope.

Car Konstatin je stavio veći dio Evrope pod svoju vlast i drugo, on je počeo da pomaže kršćane bez prihvatanja kršćanstva. Za vojničkog tipa su vrlo konfuzne bile različite dogme u okviru kršćanske vjere. Kontraverza u carskoj palati nije bjesnila ništa manje žestoko. Izgleda da je kraljica majka bila naklonjena pavlovskom kršćanstvu, dok je njena sestra princeza Paulina bila učenik Arijev. Car se kolebao između dviju vjera. Kao upravljač on je jedino bio zainteresiran da ujedini sve kršćane pod jednu Crkvu. Baš u to vrijeme je sukob između Arija i episkopa Aleksandra bio tako proširen i žestok da je postao problem reda i zakona. Tako je imperator željan da održi mir u tek ujedinjenoj Evropi morao da interveniše.

U 325. godini je sazvan sastanak svih vjeroispovjesti kršćanstva u Nikeji (sada Isnik, selo). Biskup Aleksandar nije mogao da prisustvuje konferenciji, pa je on poslao svog zamjenika Atanazija, koji je naslijedio Aleksandra kao episkopa Aleksandrije. Konferencija je imala mnoge produžene sjednice. Imperator Konstantin nije mogao shvatiti sve implikacije crkvene konfrontacije, ali je bio načisto da mu je za održavanje mira u njegovom kraljevstvu bila potrebna pomoć i kooperacija Crkve. U skladu stim Atanazije je dobio podršku, a Arije je protjeran iz carstva. Tako je vjera Trojstva postala službena vjera imperije. Uslijedio je strahovit masakr kršćana koji nisu vjerovali u Trojstvo. Krivično djelo je bilo posjedovati Bibliju koju nije autorizirala Crkva, a prema nekim procjenama spaljeno je oko 270 različitih verzija Biblije. Princeza Konstantina nije bila sretna razvojem događaja.

Imperator je bio nagovaran da primi vjeru ljudi koje je pobio. Rezultat je bio da je Arije pozvan nazad 336. godine. Na dan kad je trebao da posjeti katedralu Konstantinapolja trijumfalno, on je iznenada umro. Crkva je to nazvala čudom. Imperator je znao da je to bilo ubojstvo. On je protjerao Atanazija i drugu dvojicu episkopa. Imperator je onda formalno primio kršćanstvo i bio kršten od jednog arijevskog episkopa. Tako je monoteizam postao službena religija. Konstantin je umro u 337. godini.

Slijedeći imperator Konstantan je takođe prihvatio vjeru Arija. U 341. godini u Antiohiji je održan sastanak gdje je monoteizam prihvaćen kao ispravna interpretacija kršćanske vjere.

Ovaj stav je potvrđen na jednom drugom skupu održanom u Sirmiumu 351.godine. Kao rezultat arianizam je bio prihvaćen od većine kršćana. Sv. Jerom je 359.g. pisao da se “čitav svijet čudio i stenjao našavši se arijevcom”.

U ovom kontekstu slijedeća važna figura je papa Honorije. Bio je savremenik poslanika Muhammeda a.s. i vidio je narastajuću plimu Islama, čija su načela nalikovala Arijevim. Pošto su mu međusobna ubojstva kršćana još bila svježa u pamćenju, on je razmišljao o povezivanju Islama i kršćanstva. U svojim pismima počeo da podržava doktrinu “jednog uma”, jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak je ukazivao na vjerovanje u postojanje jednog Boga. Ova doktrina je ostala službeno neometana oko četvrt stoljeća. Papa Honorije je umro u oktobru 638. U 680. god. tj. 42 godine nakon njegove smrti održan je Koncil u Konstantinopolju, gdje je papa Honorije anatemisan. Ovaj događaj je jedinstven u istoriji papstva, kad je papu denuncirao naredni papa i Crkva.

Još dvije ličnosti ovakvog vjerovanja koje zaslužuju da se spomenu, bile su članovi iste familije. L.F.M. Sozzini (1525-1565) je bio žitelj Sinene. U 1547. godini on je došao pod uticaj Kamilloa, sicilijanskog mistika. Njegova fama se proširila u Švajcarskoj. On je izazivao Kalvina o dogmi Trojstva. Pojačavao je Arijevu doktrinu, poricao božanstvenost Isusa i odrekao se dogme istočnog grijeha i iskupljenja. Objekat obožavanja, prema njima, je mogao biti jedan i samo jedan Bog. Njega je slijedio njegov nećak F.P. Sozzini (1539-1604). U 1562. godini on je objavio rad o Evanđelju Sv. Ivana, poričući božanstvenost Isusa. U 1578.god. je otišao u Klansenburg u Transilvaniju čiji je vladar bio Ivan Sigisumund. Bio je protiv dogme Trojstva. Ovdje je episkop Francis David (1510 - 1579) bio žestoki anti-trinitarijanac.

Ovo je odvelo formiranju sekte Rakovački Katekizam, koja je dobila ime po Rakovu u Poljskoj. Ovaj grad je postao tvrđava vjere Arijeve.

Među današnjim kršćanima još uvijek veliki broj ljudi i žena vjeruje u jednog Boga. Oni nisu uvijek bučni. Zbog ogromne moći Crkve oni ne mogu da se izraze i među njima nema mnogo komunikacije.

Na kraju bi bilo interesantno citirati Atanazija, pobornika Trojstva. On kaže, kad god je silio svoje razumjevanje da razmišlja o božanstvenosti Isusa, njegovi naporni i beskorisni pokušaji su uzmicali, što je više pisao manje je bio sposoban izraziti svoje misli. Na jednom drugom mjestu on proglašava svoju vjeru kao: Ne postoje tri boga nego “jedan Bog”. ...

A sada vam, poštovani čitaoci, želimo citirati tekst pod naslovom ''Kako je preživjelo Evanđelje po Barnabi'':

... Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine.

Irenej (130-200) je pisao podržavajući čisti monoteizam i suprostavljajući se Pavlu zbog unošenja u kršćanstvo dogmi rimske paganske religije i platonske filozofije. On je obimno citirao Evanđelje po Barnabi radi podrške svojim stavovima. Ovo pokazuje da je Evanđelje po Barnabi bilo u opticaju u prvom i drugom stoljeću kršćanstva.

U 325. godini održan je Nikejski koncil gdje je naređeno da se sva orginalna evanđelja na hebrejskom pismu unište. Izdat je ukaz da će svako ko bude imao ovo Evanđelje biti kažnjen smrću.

U 383. godini Papaz je obezbijedio jedan primjerak Evanđelja po Barnabi i zadržao ga u svojoj privatnoj biblioteci.

U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698).

Izgleda da je čuvena Vulgata Biblija bazirana na ovom evanđelju.

Papa Siksto (1585-1590) je imao prijatelja Fra Marina. On je našao Evanđelje po Barnabi u privatnoj biblioteci pape. Fra Marino je bio zainteresiran jer je čitao spise Irinejeve u kojima je Barnaba obilno citiran. Talijanski rukopis je prošao kroz različite ruke, dok nije stigao "osobi visokog zvanja i autoriteta", u Amsterdamu, "za kojeg se u toku njegovog života često čulo da ističe visoku vrijednost ovog spisa".

Poslije njegove smrti on dolazi u posjed J.E. Kramera, kancelara kralja Pruske. U 1713. godini, Kramer je prezentirao ovaj rukopis čuvenom poznavaocu knjiga, princu Eugenu od Savoje.

U 1738. godini, zajedno sa prinčevom bibliotekom on se obreo u Hofbiblioteci u Beču. Ono sada tamo počiva. Toland u svojim "Miscellaneous Works" (štampanim posthumno 1747.) u tomu I, strani 380, napominje da Evanđelje po Barnabi još postoji. U poglavlju XV on upućuje na Glacijski dekret iz 496. godine gdje je "Evangelium Barnabe" uključeno u listu zabranjenih knjiga. Prije toga je ono bilo zabranjeno od strane pape Inocenta u 465. godini i dekretom Zapadnih Crkava u 382. godini.

Barnaba se takođe spominje u Stihometriji Nikifora (serijski br.3, Poslanica Barnabina....red 1,300), zatim ponovo na listi Šezdeset knjiga (Serijski br. 17, Putovanja i naukovanja apostola; Serijski br. 18, Poslanice Barnabine; Serijski br. 24, Evanđelje po Barnabi).

Grčka verzija Evanđelja po Barnabi je takođe nađena na usamljenom fragmentu. Ostatak je spaljen.

Foto-kopija ovog fragmenta izgleda ovako:

Latinski tekst su na engleski jezik preveli gospodin i gospođa Ragg, a bio je štampan na Clarendon Pressu u Oxfordu. Objavio ga je Oxford University Press 1907. Ovaj engleski prevod je misteriozno iščezao sa tržišta. Poznato je da postoje sada dva primjerka ovog prevoda, jedan je u Muzeju Britanije a drugi u Kongresnoj biblioteci, Vašington. Prvo novo izdanje na engleskom je bilo sa mikrofilmovane kopije Knjige u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a dobijena je ljubaznošću prijatelja iz SAD. ...

Čini se da nam ova dva citirana teksta na jedan jezgrovit način daju sliku o tome kojim su se i kakvim historijskim tokovima razvijala vjerska i teološka mišljenja među ljudima koji su tvrdili da slijede Isaâ, alejhisselam.

Mišljenja smo da se na bazi svega ovoga može jasno iskristalisati istina da je današnje kršćanstvo, koje je nastalo na temeljima što ih je postavio Pavle, bazirano na udaljavanju od istinske Vjere koju je pripovijedao Isa, alejhisselam. Isto tako se razlučuje da su neke dogme današnjeg kršćanstva nastale kao rezultat nagodbe sa rimskim vladarima, kako bi se postigla njihova podrška. U takvim okolnostima vlast Rimskog carstva, a za njom i većina naroda, se okrenula Pavlovskom kršćanstvu, koje je tako postalo službenom vjerom carstva, i tako se proširilo širom Evrope. Kasnije, kada se raspalo Rimsko carstvo, kršćanstvo (Pavlovsko kršćanstvo) je bilo prihvaćeno od strane evropskih naroda i njihovih vladara. Tako je Evropa dobila svoj današnji kršćanski identitet kao i svojevrsno utemeljenje, a sa osvajanjem Sjeverne i Južne Amerike, kršćanstvo se proširilo i na ta područja.

U ovakvim historijskim okolnostima muslimani, istinski sljedbenici Isaove, alejhisselam, vjere bivali su marginalizirani i često proganjani, a sve njihove knjige, do kojih je Crkva mogla doći, bivale su spaljene ili na drugi način uništene. Međutim, voljom uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, njihovih knjiga i vjerodostojnih pomena o njima, ipak je ostalo u dovoljnoj mjeri da danas znamo da su postojale. Muslimani, stiješnjeni između rimskih careva i Crkve su morali živjeti u tajnosti i mnogi su, najvjerovatnije, odlazili na rubove Rimskog carstva, što dalje od velikih gradova u kojima je vladala duhovna tama. Na ovako razmišljanje nas upućuju činjenice da je većina kršćana Arabije, Palestine, Sirije, Libana, Egipta, Perzije, sjeverne Afrike, sve rubnih krajeva bivšeg Rimskog carstva, kada je do njih došla poruka islama u formi Kur'ana časnog i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao konačne Allahove Objave čovječanstvu, svojevoljno prihvatila islam.

Da su neki od kršćana (a i jevreja) tih područja, u bîti svoje vjere bili muslimani, već i ranije nego što su prihvatili Kur'an časni i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svjedoče nam sljedeći ajeti:

Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kad im se kazuje, govore: "Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani." (28:52,53)

Isto ovo nam svjedoče i vjerodostojne predaje o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovdje izdvajamo poznati slučaj monaha Behire, kojemu je data Allahova milost da vidi Čudo u kretanju oblaka iznad glave Muhammedove, alejhisselam, kada je on u dobi od devet ili dvanaest godina, idući u karavani za Siriju u pratnji Ebu Taliba, prolazio nedaleko od Behirine ćelije u području Busre. Tada je Behira prepoznao u liku dječaka iz Meke (u vrijeme kada Muhammed, alejhisselam, lično uopće nije bio svjestan kakva je njegova sudbina koju mu je dragi Allah propisao) budućeg, posljednjeg Allahovog poslanika čovječanstvu, onoga koji je bio zapisan u Indžilu i istinskim knjigama koje imaju porijeklo od Isaovih, alejhisselam, učenika. Takve knjige je posjedovao i Behira, što, vrlo osnovano, govori da je on bio jedan od muslimana, istinskih Isaovih, alejhisselam, sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.

Isti slučaj lahko bi mogao biti sa posljednjim od kršćanskih mudraca kojemu je hizmetio Selman el Farisi. Poznato je kako je taj mudrac, pred svoju smrt, uputio Selmana da ide u Arabiju, u ''mjesto između dva korita lave'' i rekao mu da će se posljednji Poslanik, čije je vrijeme već bilo došlo, preseliti u to mjesto. Kasnije je Allahova odredba Selmana el Farisija odvela u Jesrib (kasnije Medina) koje je on prepoznao kao mjesto koje mu je opisano, i zadržala ga sve dotle dok se lično nije susreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i postao jedan od najuglednijih ashaba.

Prema tome, mislimo da nam ovo jasno pokazuje kako se veliki broj muslimana, sklanjao na rubna područja Rimskog carstva u pravcu juga i jugoistoka.

Ovdje je interesantno zapitati se da li su se, a što iz prethodnoga logično proizilazi, muslimani, istinski sljedbenici Isaovi, alejhisselam, sklanjali na rubna područja carstva i u pravcu sjevera, i da li ih je možda bilo i u našim krajevima?!

Nije nam poznato da postoje neki relevantni historijski dokazi o tome, ali, pošto je poznato da ''historiju pišu pobjednici'', vjerujemo da se Crkva itekako potrudila da temeljito ukloni sve tragove o eventualnom njihovom bitisanju na ovim područjima.

U kontekstu ovoga nama je izuzetno interesantna narodna predaja o jednoj kamenoj ćeliji i grobnici koja se nalazi u selu Rataji kod Miljevine, osamdesetak kilometara jugoistočno od Sarajeva. Riječ je o jednoj stijeni u kojoj je uklesana mala prostorija, monaška ćelija, unutar koje se nalazi grobno udubljenje gdje je nekada bio pokopan onaj ko je tu boravio (nije nam poznato šta je bilo sa njegovim tijelom). Nekada je ta kamena ćelija, koju su muslimani iz tih krajeva nazvali ''turbe'', bila u sklopu seoske džamije koja je izgorjela i do temelja srušena u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875 godine. Prema kazivanju, zabilježenom od strane stanovnika sela, u turbe (kamenu ćeliju) se ulazilo preko drvenih stepenica iz unutrašnjosti džamije, a iznad vrata je bio natpis: ''Hadži-Hasan, Isa pejgamberov ashab''.

Ovu predaju nalazimo zapisanu u knjizi Faruka Muftića pod nazivom ''Foča: stećci i nišani'', Šahinpašić, Sarajevo, 2000, na strani 18.

Da li je zaista jedan od muslimana koji su se družili sa Mesihom Isaom, alejhisselam, došao u naše krajeve, tu boravio i tu preselio na ahiret; da li je svjetlo islama bilo prisutno i u ta davna vremena na našim područjima; da li neke sličnosti bogumilskog vjerovanja sa islamom imaju izvornost u ovome?!

Sva ova pitanja intrigiraju srce i raspaljuju maštu, ali je, s obzirom na silna previranja uzrokovana pojavom i misijom Isaovom, alejhisselam, koja su potresala Rimsko carstvo,[1] sasvim logično pretpostaviti da niti naši krajevi nisu od toga bili izuzeti i da ova pitanja imaju potvrdan odgovor, a dragi Allah najbolje zna.

Dodatnu potvrdu ovome možda bi mogla dati još jedna predaja koja postoji među muslimanima Bosne i Hercegovine, a koja govori o tome da je jedna grupa od četrdeset stanovnika Bosne otišla u Medinu kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, gdje su svi, pred njim izgovorivši šehadet, primili islam. Na putu povratka njih trideset troje preselilo je na ahiret, a sedmero ih se vratilo u Bosnu. Ovu veoma interesantnu predaju spominje Midhat ef. Čelebić u svojoj knjizi ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'', na strani 39.[2]

Prema tome, kao zaključak ovog dijela našeg osvrta na život i misiju Isaovu, alejhisselam, možemo kazati da je istina islama, itekako bila prisutna na Zemlji u vrijeme između prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, i pojave Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Ta istina je saglasno ajetima Kur'ana časnog:

Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima (9:32);

ostala da živi među jednim brojem muslimana, istinskih sljedbenika Isaovih, alejhisselam, sve do pojave Muhammeda, alejhisselam, kada su se svi oni priključili njegovom Ummetu.

[1] Naši krajevi su u doba Isaovog, alejhisselam, prvog boravka na Zemlji bili u sastavu Rimskog carstva.

[2] Knjiga je objavljena u Zenici 1995 godine u izdanju tadašnje Ilmijje Bosne i Hercegovine.

[1] Citat je preuzet iz knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', strane 277-278, koju je izdalo ITP Naprijed u Zagrebu 1990 godine.

[2] U historiji se period od nekih 70 godina smatra relativno kratkim.

[3] Vidjeti Kur'an, 7:167

[4] Katakombe su sistem podzemnih hodnika sa bočno izdubljenim grobnicama koji se mjestimično šire u veće prostorije. U ranim etapama kršćanstva kršćani su se sahranjivali u pomenutim grobnicama na bočnim stranama hodnika, a u većim odajama su obavljali obrede i okupljali se da slušaju propovijedi. Kada je kršćanstvo postalo državnom vjerom katakombe su napuštene i relikvije prenešene u crkve koje su se tada počele slobodno graditi. U to doba uglavnom prestaje i običaj podzemnog sahranjivanja tako da katakombe ostaju van svake funkcije i značaja osim za arheologe i istraživače. Poznate su katakombe u Rimu i nekim drugim gradovima.

[5] Katolički praznik božić

[6] Primjer, naveden u gornjem citatu su paganski mitovi, kultna mjesta i svetkovine.

[7] Riječ ''islam'' na arapskom znači ''predanost i pokornost jednom, istinskom Bogu - Allahu''.

[8] Kur'an nam svjedoči kako je Allah emanet vjere bio ponudio nebesima, Zemlji i planinama, ali su se oni ustegli od toga dok je čovjek to lahkomisleno prihvatio, vidjeti ajet 33:72

[9] Izvorna riječ koju je Mesih Isa, alejhisselam, najvjerovatnije, upotrebio je riječ aramejskog jezika ''Kefa'', što znači stijena, a koja je kasnije prevedena na riječ grčko-latinskog porijekl

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 11/11/2006 02:55

Isa, alejhisselam (IV dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 26.12.2003.

SADRŽAJ:
Povratak pred Sudnji Dan
Isaovo, alejhisselam, ubijanje prokletog Dedždžala
Odnos prema kršćanstvu u vrijeme drugog boravka
Isa, alejhisselam, predvodnik Ummeta pred kraj vremena

Povratak pred Sudnji Dan

Vjerovanje u ponovni silazak Mesiha Isaâ, alejhisselam, sastavni je dio islamskog Akaida (nauke o vjerovanju) gdje se jasno ističe da Mesih Isa, alejhisselam, nije ni ubijen ni razapet, već se to ljudima samo pričinilo, a on je živ uzdignut na nebo (o ovome smo detaljnije govorili ranije), gdje čeka vrijeme za ponovni povratak na Zemlju i dovršenje svoje vjerovjesničke misije. Povratak Isaov, alejhisselam, u islamu se tretira kao jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana, što je utemeljeno i na Kur'anu i na Sunnetu, kao osnovnim vrelima islama. Navodimo sljedeće ajete časnoga Kur'ana:

A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: "Da li su bolji naši kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački. On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili, a da hoćemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede;

I on (Isa, alejhisselam) je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi put, i neka vas šejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni.

A kad je Isa očita znamenja donio, on je rekao: "Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko čega se razilazite. Zato se Allaha bojte i Meni se pokoravajte, Allah je moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je Pravi put!" (43:57-64)

Allahove riječi: ve innehu le'ilmul-lis-sa'ati Besim Korkut u svojemu prevodu časnog Kur'ana prevodi ovako: Kur'an je predznak Smaka svijeta. Međutim, većina islamskih učenjaka govori da se zamjenica innehu (on) odnosi na Isaâ, alejhisselam, a ne na Kur'an, i to ne samo zbog toga što se i ajeti što neposredno prethode, i ajeti što neposredno slijede nakon ovog ajeta, jasno i apsolutno nedvosmisleno odnose na Isaâ, alejhisselam; već još više zbog toga što postoje mnogi vjerodostojni hadisi u kojima Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jasno i nedvosmisleno govori o povratku Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlju na kraju vremena, tj. malo pred Sudnji Dan. Te hadise bilježe mnogi sakupljači hadisa (Buhari, Muslim, Ahmed i drugi) i oni po mišljenju većine uleme dostižu stepen mutevatira (maksimalne vjerodostojnosti), tako da se u njih ne sumnja.

U tim hadisima se ističe da će, inša'Allah, Mesih Isa, alejhisselam, sići pred sam kraj vremena (tj. pred Sudnji Dan) među Ummet[1] Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao pravedan vladar; jasno će i nedvosmisleno potvrditi časni Kur'an kao konačnu Allahovu objavljenu Knjigu kojom se zatvara ciklus objavljivanja Božijih Knjiga i Božijih Zakona na ovom svijetu; potvrdit će istinitost poslanstva Muhammeda, alejhisselam, koji je poslat ne samo jednom narodu već čovječanstvu u cjelini; potvrdit će da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u svojstvu ''pečata vjerovjesnika'', tj. konačnog Allahovog poslanika, pečati lanac vjerovjesnika tako da više neće biti novih Allahovih vjerovjesnika i poslanika nakon njega; neće više slijediti Indžil nego Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam, i u tom smislu će, zajedno sa Imamom Muhamedom El-Mehdijem,[2] predvoditi Ummet; polomiće križ i pobiti svinje; predvodit će muslimane u konačnoj bici protiv sljedbenika prokletog Dedždžala kojom prilikom će on, svojom mubarek rukom, ubiti Dedždžala; uspostavit će mir i pravdu na Zemlji i ujediniti čovječanstvo u islamu, jer će tada sve druge vjere nestati; u vrijeme njegove vladavine dragi Allah, Svemilosni, će na Zemlju spustiti Svoju veliku i posebnu milost koja će obuhvatiti sva stvorenja na čitavoj planeti, tako da će lavovi boraviti u društvu gazela koje će mirno pasti, isto tako i vukovi u društvu ovaca, a djeca će se igrati sa otrovnim zmijama koje ih neće ujedati; materijalnih bogatstava će biti u obilju, ali ljudi više za njima neće mariti nego će jedna iskrena sedžda vrijediti više nego sva materijalna bogatstva i Zemlje i nebesa; oženit će se i, kako se prenosi, dobiti dijete; kada istekne vrijeme njegovog dunjalučkog života preselit će, kao i svi ostali ljudi, na ahiret i biti ukopan u Medini uz Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam[3]; nakon toga čovječanstvu ostaje još samo čekati Sudnji Dan koji će doći u svoje vrijeme, koje poznaje jedino dragi Allah, Gospodar svih svjetova i to nije otkrio nikome od Svojih stvorenja.

Evo, ovo je, uglavnom, ono što vjerodostojni hadisi koji se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, govore o drugom boravku Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlji i sve ovo spada u islamski akaid.

Mi ćemo se ovom prilikom, inša'Allah, između svega što je već navedeno o vremenu povratka Mesiha Isaâ, alejhisselam, pokušati posebno osvrnuti na tri pitanja, a to su: Mesihovo ubijanje prokletog Dedždžala, zatim njegov odnos prema kršćanima i jevrejima u to doba, i na kraju njegovo predvodništvo Ummeta Muhammeda, alejhisselam.
Isaovo, alejhisselam, ubijanje prokletog Dedždžala

Mesih Isa, alejhisselam, zaista je veoma značajno znamenje dragog Allaha na Zemlji. Velika mudrost Mudrog, Gospodara svjetova svih, sadržana je u stvaranju i egzistenciji Njegova roba Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam. Kur'an časni jasno ističe da, iako je sin Merjemin Allahov Rûh (Duh) i Riječ koja je spuštena Merjemi: ... Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Rûh (Duh) od Njega ...; njegova bît i supstanca ostaju potpuno u granicama ljudskog i nemaju ničeg Božanskog u sebi: ... zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! ... (citati su preuzeti iz četvrte sure časnoga Kur'ana, ajeta 171, koji smo ranije u cjelosti citirali u ovom tekstu).

Isto tako, iako je Merjema svog sina rodila bez muža, ona nije ''začela po Svetom duhu'', niti je ''Božje sjeme'' u njenoj mubarek nutrini postalo čovjekom, dragom Allahu se utječemo od ovih teških i opasnih zabluda. Njezino čedo nastalo je samo od njezina sjemena direktnom Allahovom riječju: ''Kun (Budi)!''; i niko nije njegov otac. Mesih Isa, alejhisselam, stvoren je začudno, samo od majke i bez oca, baš kako je i prvi čovjek, Adem, alejhisselam, stvoren direktno od zemlje, i bez majke i bez oca:

Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!"; i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:59,60)

Međutim, njegovo začudno rođenje i velike mu'džize kojima ga je dragi Allah obdario utjecali su na neki način[4] da mnogi ljudi, nažalost, padnu u, ništa manje nego, širk[5] po pitanju ličnosti Isaâ, alejhisselam. Problem je u tome što se njegova ličnost veže za vjerovanje u Božje otjelovljenje, odnosno za vjerovanje da se Allah, neuzubillah, ponekad otjelovljuje u ljudskoj formi i tako boravi među ljudima na Zemlji. Ovo je teška zabluda koja vodi u čisti širk jer tako ljudi počinju nazivati bogovima Allahove robove, za koje oni vjeruju da su Njegovo otjelovljenje na Zemlji.

Ova ubitačna zabluda itekako je prisutna kod kršćana koji otvoreno Mesiha Isaâ, alejhisselam, u svojim molitvama, obredima i propovjedima nazivaju, ne samo ''Božjim sinom'', već i ''Bogom od Boga'' ili ''Bogočovjekom'', neuzubillah.

Isto se javlja i kod jevreja koji, da paradoks bude veći, u svome vjerovanju inače insistiraju na monoteizmu. Međutim, ipak se i kroz njihovu vjersku tradiciju odnekuda provlači vjerovanje da je Uzejr, alejhisselam, Allahov sin, neuzubillah.

Kur'an časni jasno ističe ovo skretanje jevreja i kršćana:

Jevreji govore: "Uzejr je Allahov sin", a kršćani kazu: "Mesih je Allahov sin." To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, ubio ih Allah! Kuda se odmeću? Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.

Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (9:30-33)

Osnovu za ovakvo, kod njih prisutno, vjerovanje u mogućnost Božijega otjelovljenja na Zemlji nalazimo u knjigama Starog zavjeta gdje je Jahve [6] više puta prikazan kao Biće otjelovljeno, neuzubillah, u ljudskom liku. Tako nailazimo na Jahvea koji zajedno sa dva anđela (meleka) dolazi u goste Abrahamu (Ibrahim, alejhisselam) i jede hranu kojom biva čašćen;[7] zatim susrećemo Jahvea kako se hrve sa Jakovom (Jakubom, alejhisselam), pa čak biva i nadjačan;[8] primjera ovakvih ima još, ali se mi zadržavamo samo na onom prvo navedenom, zato što i Kur'an časni spominje slučaj kada su tri meleka u ljudskom liku, na svome putu za grad Sodomu, posjetila Ibrahima, alejhisselam, kako bi mu donijeli vijest o budućem rođenju njegovog mlađeg sina Ishaka, alejhisselam.[9] Ovdje se sasvim jasno vidi kako je judeo-kršćanska tradicija kasnije, vjerovatno u nekom od mnogih prepisivanja, jednog od Allahovih meleka zamijenila sa otjelovljenim Jahveom (Allahom), neuzubillah. Ovakva iskrivljenja originalnih riječi dragog Allaha prisutna su, dakle, u tekstovima Starog zavjeta, što čini zamisao o Bogu koji u ljudskom obliku silazi među Svoj narod, u očima i jevreja i kršćana prihvatljivom. Zbog toga je njihovom umu i moguće prihvatiti Uzejra, alejhisselam, i Isaâ, alejhisselam, kao Allahove sinove, odnosno kao Allahovo otjelovljenje na Zemlji, neuzubillah.

Vjerovanje u Božije otjelovljenje nalazimo i u drugim religijama, napose u hinduizmu gdje postoji razvijeno učenje o avatarima koji predstavljaju način božanskog pojavljivanja na Zemlji u ljudskom obličju. Po tom osnovu u hinduizmu imamo prisutan čitav panteon bogova i polubogova, pa je tako hinduizam,[10] u svim svojim različitim pravcima, postao obična paganska, mnogobožačka i idolopoklonička religija i tradicija.

Dakle, zabluda o Božijem otjelovljenju uveliko je prisutna među potomstvom Adema, alejhisselam, a ona će, prema predajama koje se uzimaju za vjerodostojne, svoj vrhunac doseći u liku prokletog Dedždžala.

Mesih Ed-Dedždžal je, prema islamskom akaidu, jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana. Riječ je o mladom čovjeku koji će se pojaviti na Zemlji pred kraj vremena, malo prije povratka Mesiha Isaâ, alejhisselam. Njegova pojava i boravak na Zemlji, vjerovatno je najveća kušnja koja je ikad zadesila čovječanstvo, jer će Allahovom voljom, Dedždžal biti obdaren velikim mu'džizama.[11] On će, u tom smislu, moći da oživljava mrtve i podiže ih iz njihovih grobova, njegovom naredbom će kiša padati i usjevi nicati. Takođe se prenosi da će moći čuti i vidjeti na velikim daljinama i da će se moći prebacivati svuda po Zemlji u trenu oka. Sve ovo neće biti nikakve čarolije, pričine ili vradžbine, već istinska djela koja će, sa Allahovim dopuštenjem, Dedždžal činiti.[12]

Dedždžal će tvrditi za sebe da je on Bog (Allah) i tražiti da ga ljudi takvim svjedoče i prihvate, i u tom smislu mu ibadet čine, a svoju božanstvenost će ''dokazivati'' naprijed spomenutim velikim čudima, što će obmanuti mnoge ljude pa će ga slijediti, nažalost kako se prenosi, u velikom broju i tako stradati zbog najtežeg grijeha širka. Da dragi Allah sačuva sve čestite ljude, a i nas i naše bližnje, koliko nam dopušta da Ga molimo, od ove propasti.

Veoma je moguće, a dragi Allah najbolje zna, da će Dedždžal, u želji da učvrsti u zabludi one što eventualno mogu posumnjati u njegovu ''Božiju bît'' po osnovu toga što je on, očevidno, čovjek od krvi i mesa, za sebe govoriti da je otjelovljenje Boga na Zemlji.

Od njegove fitne jedinu istinsku zaštitu i spas imaće samo istinski vjernici koji se na dragog Allaha oslone i od Njega zaštitu zatraže. U tom smislu su posebno zaštićeni iskreni muslimani (mu'mini), dakle oni koji istinski svjedoče i slijede Kur'an kao Allahovu Riječ objavljenu na arapskom jeziku, u kojem se stalno ljudima ponavlja ispravna informacija o Bogu i Njegovoj bîti i prirodi, i gdje se na potpuno jasan, da jasniji ne može biti, način kaže da dragom Allahu, Jedinom, Bogu osim Kojeg boga nema, apsolutno ništa slično niti uporedivo ne može biti, i da je apsolutno nezamislivo da On može imati tijelo odnosno tjelesni oblik:

Reci: "On je Allah, Jedan!

(Kul hu vallahu ehad)

Allah je Utočište svakom!

(Allahus-Samed)

Nije rodio i rođen nije,

(lem jelid ve lem juled)

i niko Mu dostojan nije!"

(ve lem jekullehu kufuven ehad)

(Kur'an, sura 112.)

Svakome ko čvrsto vjeruje u navedene ajete[13] jasno je da nikada i niti na koji način dragi Allah ne može imati tjelesni oblik,[14] kao i to da se dragi Allah ne pojavljuje na Zemlji u bilo kakvom vidljivom i poznatom obliku.[15]

Prema tome, ovaj ajet velika je Allahova milost i valjana zaštita od kušnje Mesiha Ed-Dedždžala kojoj je suština upravo u tome što će se tvrditi da se Bog, neuzubillah, pojavio u ljudskom tijelu i liku. Ali, i pored toga je dragi Allah od Svoje neizmjerne milosti i pažnje vjernicima pružio još neke druge stvari za zaštitu kao što su učenje početka i/ili kraja sure El Kehf (Pećina), zatim boravak u zaštićenim svetim područjima Meke i Medine i na koncu činjenica da će Dedždžal imati samo jedno (kako se prenosi, lijevo) oko, a drugo oko bit će mu sasušeno, bez ikakva sjaja, i bit će, kako nam to ''plastično'' kaže Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ''nalik na bobu grožđa''. Pa ako i taj očevidni znak upozorenja nekome ne bude dovoljan (jer je zdravom razumu nemoguće zamisliti ''Boga'' koji sebi ne može iscijeliti invalidno oko), na Dedždžalovom čelu će stajati jasan natpis o tome da je on nevjernik i poricatelj Allaha, Boga, Jedinog, Gospodara svih svjetova,[16] natpis koji će moći pročitati i razumjeti svi iskreni vjernici ma kojim jezikom govorili.

Da još jednom naglasimo: po našem mišljenju suština kušnje lažnog mesije, Mesiha ed Dedždžala jeste u tome hoće li se ili neće povjerovati u Boga u ljudskom liku, u liku čovjeka od krvi i mesa. U tom smislu smatramo da je stvarna ličnost Dedždžala ujedno i simbol zablude vjerovanja u Božije otjelovljenje na Zemlji. To nam mišljenje učvršćuje i simbolika Allahove odredbe da će baš Mesih Isa, alejhisselam, lično ubiti svojom mubarek rukom Mesiha Ed Dedždžala.

Naime, Mesih Isa, alejhisselam, istinski mesija ubija lažnog mesiju Dedždžala kojeg će mnogi ljudi smatrati otjelovljenim Bogom, i tako način jasno i očevidno razbija zabludu vjerovanja u Božije otjelovljenje na Zemlji, istu onu zabludu koju mnogi zabludjeli ljudi pripisuju i njemu.

Upravo zbog tog pripisivanja Mesihu Isau, alejhisselam, sinu Merjeminu, smatramo da je Allahova veličanstvena mudrost, a samo On, Jedan, Jedini, hvaljen neka je, zna da li je uistinu tako, odredila da upravo Mesih Isa, alejhisselam, uništi tu Bogohulnu ideju o Allahovom otjelovljenju ubijanjem prokletog Dedždžala, koji je njezin najveći simbol. To je, kako nam se čini, možda i jedan od razloga ponovnog silaska Isaovog, alejhisselam, na Zemlju, a samo dragi Allah zna da li je zaista tako.
Odnos prema kršćanstvu u vrijeme drugog boravka

Vjerovanje u Božijeg sina, odnosno u trojstvo i Božije otjelovljenje na Zemlji, iako je najveća, nije i jedina zabluda kršćanskog vjerovanja. Stoga će, inša'Allah, Mesih Isa, alejhisselam, u svom drugom boravku na Zemlji, uz eliminaciju dogme o trojstvu, veliki trud uložiti da se ispravi zabluda o otkupu grijeha kroz žrtvovanje Božijeg sina, kao i da se kršćanstvo vrati slijeđenju istinskog Allahovog Zakona (Šerijata).

Simbol ''Isusovog mučeničkog žrtvovanja za otkup grijeha čitavoga čovječanstva'' jeste raspeće, odnosno križ (krst), koji je radi toga jednoglasno prihvaćen od strane svih kršćana za simbol njihove vjere.[17] Kako je, dakle, križ općeprihvaćeni simbol kršćanstva ili, možda, bolje rečeno, simbol pavlovskog kršćanstva, to onda lomljenje križa, koje će, kako nam to sasvim jasno govore hadisi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, učiniti Mesih Isa, alejhisselam, predstavlja simbol potpunog rušenja vjere i tradicije koju danas nazivamo kršćanstvom.

Isa, alejhisselam, će, po svom povratku, jasno, žustro i odlučno govoriti kršćanima istinu o njima i njihovom skretanju od istinske Allahove vjere, ne bi li im postalo jasno da dragi Allah nije jedan od trojice,[18] niti je on Božiji sin; odnosno ne bi li im postalo jasno da grijesi ne mogu biti otkupljeni pasivnim učlanjenjem u bilo kakvu zajednicu (Crkvu), već se, naprotiv, svako za sebe mora aktivno potruditi, boriti se i napor uložiti[19] na Allahovom putu sa željom da Mu se umili iskrenom tevbom (pokajanjem); iskrenom, bezuvjetnom i potpunom predanošću; ispravnim vjerovanjem i ponašanjem; činjenjem dobra i nečinjenjem zla; slijeđenjem Njegove upute i Njegovog Zakona; a sve to kako bi Allahova Riječ nad svime gornja bila; i sve to opet u nadi da će dragi Allah, po milosti Svojoj neizmjernoj, dati spasenje i nagradu džennetskog boravišta u vječnosti budućeg svijeta.

Sve zablude koje su predstavljene simbolom raspeća (križa), po nama su razlog što će riječi i propovijedi Isaove, alejhisselam, u crkvama, ali i drugdje gdje će se kršćani okupljati u to buduće vrijeme, biti praćene njegovim javnim uklanjanjem križeva, raspećâ, statua ''Gospe'' i raznih svetaca, na isti način kako su svojevremeno Allahov prijatelj, Ibrahim, alejhisselam, i njegov potomak Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uklanjali idole i razne druge materijalne simbole iskrivljenog vjerovanja.

Osim ovoga, hadisi nam jasno govore da će Isa, alejhisselam, ''ubiti svinju''. Ubijanje svinje, po našem shvatanju, između ostalog, može i da simbolizira povratak izvornom Allahovom Zakonu (Šerijatu).

Naime, zabrana jedenja svinjskog mesa sasvim sigurno je bila jedna od Allahovih naredbi u okviru Šerijata Musaâ, alejhisselam. To čak ni kršćani ne negiraju. Oni takođe ne negiraju ni činjenicu da je Isa, alejhisselam, dosljedno slijedio Šerijat koji je u to vrijeme bio važeći, i da stoga, niti on lično nije jeo svinjsko meso, niti je smatrao to dozvoljenim. I pored toga se, nakon Isaovog, alejhisselam, uzdignuća, u kršćanskoj vjeri i tradiciji afirmisala dozvola jedenja svinjetine!?

Isti je slučaj sa obrezivanjem muškog uda što je tradicija (sunnet), koliko je nama poznato, svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, pa ipak su se kršćani odrekli te tradicije, iako i oni sami priznaju da je Isa, alejhisselam, lično bio obrezan.

Prema tome, kršćani su, odričući se zabrane jedenja svinjetine i prakse obrezivanja (sunećenja), jasno i očevidno odstupili od primjene Allahovog zakona u svakodnevnom životu, o čemu i Barnaba govori u, ranije citiranom, uvodu svojega evanđelja: ''... mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso ...''.

Pošto će, bez sumnje, Mesih Isa, alejhisselam, kad se, inša'Allah, vrati na Zemlju ponovo afirmisati dosljednu primjenu i potpuno slijeđenje Allahovog zakona, Šerijata, u cjelokupnom čovjekovom življenju, radu i djelovanju, smatramo da čin njegovog ubijanja svinje može simbolički predstavljati povratak kršćana u okrilje Allahovog zakona i istinske vjere, a dragi Allah najbolje zna.

Naravno, mi ovim nipošto ne odbacujemo, već naprotiv prihvatamo, i drugu moguću simboliku čina ubijanja svinje.

Tako Isaovo, alejhisselam, ubijanje svinje može simbolizirati čišćenje ljudskih srcâ od nekih izuzetno ružnih osobina (sklonost haramu, pohlepa, proždrljivost) koje svinja simbolizira u islamskoj tradiciji, pa i u drugim tradicijama.

Zatim, ovaj čin može biti i simbol Isaove, alejhisselam, odlučne i beskompromisne borbe na Allahovom putu (džihada) u tom vremenu protiv svih ljudi koji su sami sebe, zbog svojih harama, nezajažljive pohlepe i krvoločne proždrljivosti, sveli na nivo svinje i postali svinje u ljudskom liku. U stvari takvi su i gori od svinje kao životinje, jer čovjek, koji inače može biti bolji od meleka, kad se ponaša poput životinje gori je od nje same.

U hadisima se još navodi kako će Mesih Isa, alejhisselam, u vremenu pred Sudnji Dan ukinuti džizju,[20] što implicira na to da će i jevreji i kršćani[21] u to vrijeme prihvatiti islam, izvornu vjeru čovjekovu, u njezinom konačnom obliku što je objavljen Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. O tome ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati ponešto reći u narednom, završnom dijelu ovog kazivanja.
Isa, alejhisselam, predvodnik Ummeta pred kraj vremena

Povratak Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlju, inša'Allah nešto prije Sudnjega Dana, milošću dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, za čovječanstvo predstavlja još jednu Njegovu veliku blagodat, ali i veoma značajnu odgovornost, budući da će se time okončati trenutni period izostanka prisustva nekog od Allahovih poslanika i vjerovjesnika na Zemlji, pa će se tako povećati odgovornost ljudi za ispunjenje obaveze poslušnosti vjerovjesniku dragog Allaha, jer kada je vjerovjesnik tu među nama, onda nam je maksimalno sužen prostor opravdavanja neposluha nepoznavanjem i nedovoljnim razumijevanjem onoga što nam je naređeno.

Sa preseljenjem na ahiret posljednjeg od Allahovih poslanika i vjerovjesnika izaslanih čovječanstvu, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, započeo je sadašnji period ahiri zemana (posljednjeg vremena pred Sudnji Dan), koji je po nebeskom računanju vremena veoma kratak, ali po našim kalendarima traje, evo, već više od hiljadu i četiri stotine godina. Za svo to vrijeme postoji kontinuitet pojavljivanja na Zemlji učenjaka nasljednika posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam. Riječ je o Allahovim istinskim i iskrenim robovima, Njegovim miljenicima (evlijama), koje On po Svojoj volji odabira i poučava ih ispravnom tumačenju Kur'ana i Sunneta, odnosno islama općenito u njihovom vremenu, kako bi oni mogli od Muhammeda, alejhisselam, preuzeti emanet u vremenu u kojem im je sudbina da žive i nastaviti njegovu misiju pozivanja ljudi u islam, poučavanja islamu i predvođenja u njegovu prakticiranju. Ali, pošto je riječ samo o učenim ljudima i evlijama, njihova svjetlost (nûr) nije toliko snažna kao što je poslanički i vjerovjesnički nûr,[22] pa je vjerničkom srcu, ali i njegovoj nestrpljivosti (dragog Allaha molimo da nam oprosti na tome) veoma draga pomisao ponovne pojave poslanstva i vjerovjesništva na Zemlji.[23]

Ovo još više zbog toga što u odnosima među muslimanima, a pogotovu između sljedbenika Knjige i muslimana ima mnogo nerazjašnjenih stvari koje čekaju presudu sa Neba. Tu presudu na Zemlju će donijeti Mesih Isa, alejhisselam, kada se, inša'Allah, vrati.

On će tada čitavom čovječanstvu još jednom sasvim jasno kazivati istinu o islamu kao prirodnoj vjeri čovjekovoj, vjeri sa kojom se svako dijete rađa, a kasnije ga porodica i okruženje usmjere ka tome da potvrdi svoj islam ili pak prihvati drugu vjeru. Tada će na svijetlo dana izaći istina da je kod dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, Vjera samo jedna i da je ona oduvijek bila samo jedna, ali je, Allahovom mudrošću, kroz historijske tokove života Ademovog, alejhisselam, potomstva na Zemlji, ta jedna Vjera objavljivana u različitim formama.

Svakom Svome poslaniku i vjerovjesniku, a time i svim narodima u svim vremenima, Allah je uvijek objavljivao da nema boga osim Njega, Jednog, Jedinog (la ilahe illallah) i da treba biti potpuno i iskreno predan i pokoran Allahu robujući samo Njemu, i nikom i ničem osim Njega; a to je uvijek bivalo konkretizirano putem slijeđenja Knjige objavljene od dragog Allaha, te Zakona koji iz nje proističe u datom vremenu i prostoru.

Prema tome, principi tevhida (čistog monoteizma) i nužnosti iskrenog i potpunog predavanja i pokoravanja Bogu čine vječnu i nepromjenljivu suštinu Allahove Vjere, koja je Kur'anom časnim imenovana kao ''islam'', zato što ta riječ arapskog jezika upravo ima značenje: ''predanost i pokornost Jednom, Jedinom, Bogu, Allahu''. Sa druge strane, ova nepromjenljiva Vjera poprimala je različite historijske forme, shodno razlikama između propisa što su bivali objavljeni kroz Suhufe,[24] Tevrat, Zebur, Indžil i, na kraju Kur'an.

Kao što uvijek novi zakon zamijenjuje sve prethodne, čije važenje tada prestaje, tako je uvijek nova Allahova Knjiga zahtijevala od ljudi da je potpuno slijede ostavivši sve prethodno važeće. U tom smislu je Tevrat trajno dokinuo važenje Suhufa, zatim su prvo Zebur, a kasnije i Indžil bitno izmijenili, osvježili i nadopunili Tevrat, tako da su pripadnici Benu Israila u vrijeme prvog boravka Isaovog, alejhisselam, na Zemlji bili u obavezi da, napustivši stare, počnu slijediti nove forme Tevrata i Zebura nadopunjenih i osvježenih Indžilom. Takvu je Knjigu Mesih Isa, alejhisselam, tada slijedio.

Isti je slučaj sa Kur'anom, koji je objavljen nekih šest stotina godina nakon Indžila, kada je nad sljedbenicima Knjige,[25] odnosno nad jevrejima i kršćanima, stajala obaveza ostavljanja tih Knjiga i bezuslovnog prihvatanja časnoga Kur'ana i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Ta obaveza stoji i dan danas, i stajaće sve do Sudnjeg Dana, i to ne samo nad kitabijama, već nad svim narodima i svjetovima, zbog toga što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, poslat svim ljudima i svim džinima bez obzira na prostor i vrijeme u kojem žive:

A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali (21:107);

On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima (9:30-33);

Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! Reci: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo." A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati (3:83-85);

Allahu je prava vjera jedino islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. A Allah dobro vidi robove Svoje (3:19,20).

Ovo će, ako dragi Allah da, potvrditi Mesih Isa, alejhisselam, koji će, kad se vrati, javno manifestovati svoju pripadnost konačnoj formi islama kroz potpuno i bezuslovno slijeđenje Kur'ana i Sunneta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. U tom smislu on će, prirodno, predvoditi sve muslimane na Zemlji (Ummet).

Kada svojim očima vide Mesiha Isaâ, alejhisselam, kao predvodnika muslimana, i kada svojim ušima čuju istinu o njima i njihovu vjerovanju, sljedebenici Knjige (jevreji i kršćani) neće više imati prostora za manevar. Moraće se jasno izjasniti, hoće li prihvatiti islam ili ne. U tome je, još jedna, i tada posljednja, njihova šansa da se povrate u okrilje beskrajne Allahove milosti prije Sudnjeg Dana. U tome je, odatle, ujedno i njihova velika odgovornost od koje direktno zavisi i njihovo spasenje na ahiretu.

Međutim, niti muslimani u tom vremenu neće biti pošteđeni od takve odgovornosti, zbog toga što i među nama ima dosta razlika u shvaćanju i tumačenju vjere između sunija, šija, sufija, selefija, vehabija, tradicionalista, modernista itd. Ove razlike, bile one opravdane ili ne, pokazat će se u svome pravom svjetlu kada dođe vrijeme da se među muslimanima pojave, vjerovatno prvo Imam Muhammed el Mehdi,[26] i potom malo iza njega Mesih Isa, alejhisselam. Tada više neće biti prostora za raznovrsna tumačenja na osnovi sintagme ''razilazi se ulema''. Sve će biti jasno i konkretno, a od muslimana će se očekivati da to prihvate i slijede.

Postoje veoma interesantna mišljenja u islamskoj tradiciji po kojima će Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, svojom pojavom i aktivnošću nastojati produhoviti srca onih muslimana koji su više okrenuti vanjskoj formi Šerijata i suhoparnom tradicionalizmu, a na neki način su zanemarili svoju nutrinu i svoju duhovnost, dok će, sa druge strane, Imam Mehdi nastojati otrijezniti mistike, tj. povratiti u ispravne, Šerijatom omeđene, tokove duhovnosti one muslimane koji su pretjerali u uronjavanju u nutrinu i nekako zanemarili značaj vanjske forme Šerijata.

Allah dragi najbolje zna kako će biti, ali će, dakle, svi ljudi na Zemlji, i muslimani, i kršćani, i jevreji, i svi ostali, imati odgovornost da prihvate Mesiha Isaâ, alejhisselam, i slijede ga u ispravnom tumačenju islama.

Dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog iz sveg srca molimo da milošću Svojom neizmjernom obuhvati i uputom Svojom ispravnom uputi pravim putem istinskog islama sve nas muslimane koji u svojim srcima imamo iskrenosti i nismo munafici (dragi Allah nas sve skupa sačuvao munafikluka), kao i sve čestite sljedbenike Knjige, i sve čestite ljude i džine općenito, naročito one koji dožive ta burna vremena Dedždžala, Mehdija i Mesiha Isaâ, alejhisselam, i da nam se On, svima skupa, smiluje na Sudnjem Danu i po milosti Svojoj podari nam spas i Džennet.

Zaista će se, ako dragi Allah dadne, u tim teškim vremenima, bremenitim kušnjama i odgovornošću, čitavo čovječanstvo podijeliti na dvije skupine koje će međusobno ratovati.

Prvu, skupinu na Allahovom putu, čine svi ljudi i džini koji će slijediti Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Imama Muhammeda el Mehdija, a drugu skupinu čine svi ostali, koji će slijediti lažnog mesiju Dedždžala. U tim velikim ratovima i svime onome što će ih pratiti (otvaranje Jedžudža i Medžudža i drugo) zlo i zločinci će sasvim propasti i na Zemlji će, nakon toga, nastupiti, inša'Allah, period velikog mira i sigurnosti za vrijeme vladavine Mesiha Isaâ, alejhisselam. Tada će se čitavo čovječanstvo ujediniti u islamu i sve ostale vjere će propasti, baš kako je i najavljeno u ajetima Kur'ana:

On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (9:30-33)

Na ovo, po našem shvatanju, upućuje simbol ukidanja džizje, a dragi Allah najbolje zna. Ali, kako Allahovom odredbom, ništa na Zemlji i nebesima nije vječno osim Njega, tako će i ovaj period blagostanja imati svoj kraj sa smrću Isaovom, alejhisselam.

Prema islamskom vjerovanju Mesih Isa, alejhisselam, neće umrijeti, a da ne doživi da ga svi na Zemlji, naročito sljedbenici Knjige, na ispravan način vjeruju:

I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. (4:159)

Ovdje može biti nejasno na čiju smrt se misli, da li na smrt svakog pojedinog kitabije koji će upravo u tom trenu, ali nažalost prekasno, shvatiti istinu o Isau, alejhisselam; ili se u ajetima misli na smrt Mesihovu, komu je data od dragog Allaha posebna počast da neće preseliti na ahiret a da ne doživi da svi sljedbenici Knjige u njega uzvjeruju na ispravan način. Koliko je nama poznato, ako ne sva, onda barem ogromna većina uleme smatra da je riječ o tome da Mesih Isa, alejhisselam neće preseliti, a da ne dočeka da ga svi sljedbenici Knjige ispravno vjeruju. Ovako tumače i klasični tefsiri, tako da se gore navedeni ajet uzima i kao dokaz Isaovog, alejhisselam povratka pred Sudnji Dan, a dragi Allah najbolje zna.

Prema tome, Mesih Isa, alejhisselam, će, inša'Allah, umrijeti mirna srca, osvjedočen u to da ga više niko ne smatra Allahovim sinom, niti bogom uz Allaha.

Time će, konačno, biti upotpunjena poslanička misija Isaâ, alejhisselam, na Zemlji jer je ona zbog mnogobrojnih laži, poluistina i kontraverzi oko njegove ličnosti ostala nedorečena.

Tada će, takođe, ako dragi Allah dadne, njegovim djelovanjem biti upotpunjena i poslanička misija Muhammeda, alejhisselam, zbog toga što islam treba da obuhvati čitav svijet (vidjeti, naprijed citirane, ajete 9:30-33), što se, očevidno, još nije ostvarilo od vremena Muhammeda, alejhisselam, do dana današnjeg. Ovi plemeniti ajeti će se, ako Allah da, obistiniti u vrijeme Mesihovog povratka na Zemlju.

Isa, alejhisselam, bit će, prema islamskoj tradiciji, ukopan unutar hazreti Aišine sobe (gdje ima mjesta za nove mezare), uz Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i tako će se simbolički potvrditi sljedeći hadis koji bilježe Buhari i Muslim:

''Ja sam najsličniji Isau, neka je mir nad njim, i na ovom i na budućem svijetu. Poslanici su braća i svi potiču od jednog oca. Majke su im različite a vjera im je jedna. Među nama nije bilo poslanika.''

Iz ovih riječi Muhammeda, alejhisselam, jasno se vidi kako svi Allahovi vjerovjesnici i poslanici čine jednu porodicu, ali se da razlučiti i to da su neki i među njima, baš kao i u svakoj mnogočlanoj porodici, za neku nijansu prisniji međusobno nego li sa ostalima.

U tom smislu, baš kako je u hadisu i navedeno, Mesih Isa, alejhisselam, i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, posebno su bliski jedan drugom.

[1] Sljedebenike

[2] Mišljenja smo da će Mehdi, s obzirom na razliku u deredži između odabranih poslanika i evlija, na neki način biti učenik Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[3] U sobi hazreti Aiše, u kojoj su ukopani Muhammed, alejhisselam, hazreti Ebu Bekr, es-Siddik, i hazreti Omer ibn Hattab, ima mjesta za najmanje još jedan mezar, a interesantno je ovdje reći da postoje i predaje po kojima će tu biti ukopan i Mehdi, a dragi Allah najbolje zna.

[4] Allah dragi zna mudrost Njegove dozvole da se tako desi, a mi nismo pozvani da o tome sudimo.

[5] Pripisivanje Allahu dragom nekoga ili nešto ravnim, odnosno bogom uz Njega. Ovo je najteži grijeh koji, sigurno, dragi Allah nikome neće oprostiti ko umre opterećen njime, a da se za života nije pokajao i odrekao toga, vidjeti Kur'an 4:48.

[6] To je Ime kojim Stari zavjet imenuje dragog Allaha.

[7] Vidi Postanak, 18:1-33.

[8] Vidi Postanak, 32:23-33.

[9] Vidi Kur'an, 11:69-76.

[10] Za kojeg inače mislimo da ima drevnu monoteističku osnovu sadržanu u davnoj Allahovoj objavi, a samo On zna da li je uistinu tako.

[11] Vidi narednu fusnotu.

[12] Upravo radi toga smo naprijed upotrebili izraz ''mu'džiza'' iako je Dedždžal po svome djelovanju oličenje zla i najteže smutnje.

[13] Vjerujemo da nema muslimana na svijetu koji namaz obavlja, a da ne zna ovu suru Kur'ana i često je na namazima ne uči.

[14] Jer je svako tijelo rođeno od strane svojih roditelja, a i ono rađa svoje potomstvo, a dragi Allah ''Nije rodio i rođen nije - lem jelid ve lem juled''.

[15] Jer nikoga i ništa nije dostojno smatrati ravnim i uporedivim Njemu: ''i niko Mu dostojan nije - ve lem jekullehu kufuven ehad''.

[16] Prenosi se da će to biti harfovi Kef, Fa i Ra, odnosno arapska riječ ''kafir'', koja ima značenje: nevjernik, pokrivatelj i poricatelj istine.

[17] Interesantno je da je prvobitni simbol ranih kršćana bila riba, a kada je križ uzet simbolom nije nam poznato.

[18] U doslovnom prevodu: treći od trojice, vidjeti Kur'an, 5:73.

[19] Boriti se i napor ulagati na Allahovom putu, prvo protiv zla u sebi (veliki džihad), a onda i protiv zla izvan sebe (mali džihad), to je istinsko značenje islamskoga pojma ''džihad – sveta borba i trud''.

[20] Džizja je porez koji sljedbenici Knjige plaćaju islamskoj vlasti kada žive u njezinu okrilju.

[21] Nažalost, najvjerovatnije ne svi, ali nadati se mnogi od njih.

[22] Evlije su, vjerujemo, čitave stepene ispod deredže Allahovih poslanika i vjerovjesnika, i, zasigurno, nemaju vjerovjesničku i poslaničku Objavu, a dragi Allah najbolje zna.

[23] Naravno, samo u smislu iščekivanja susreta sa Mesihom Isaom, alejhisselam, a ne u smislu iščekivanja nekog ''novog'' poslanika nakon Muhammeda, alejhisselam. Ovo će, uostalom, potvrditi i sam Isa, alejhisselam, kada se jasno bude deklarirao kao sljedbenik Kur'ana i Muhammedovog, alejhisselam, sunneta, a o ovome, inša'Allah, malo kasnije.

[24] Listovi objavljeni Ibrahimu, alejhisselam.

[25] Tevrata, Zebura i Indžila

[26] Potomak Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, po Fatiminoj lozi i, vjerovatno, najveći među evlijama, koji će, inša'Allah, predvoditi Ummet u to vrijeme.

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 11/11/2006 02:55

(KRAJ)

Shoshana · Post by **Shoshana** » 11/11/2006 02:56

Ovo smo vec diplomirali kod Hakana

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 14&start=0

Imal' stagod novo?

danas · Post by **danas** » 11/11/2006 03:12

Shoshana wrote:Ovo smo vec diplomirali kod Hakana

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 14&start=0

Imal' stagod novo?

ma to ti ponovo daje sansu -- da popravis diplomsku ocjenu

Shoshana · Post by **Shoshana** » 11/11/2006 03:14

Ma, da slucajno ne zaboravimo

Repetitio mater studiorum est

digger · Post by **digger** » 11/11/2006 15:28

vazda problemi wrote:...Mesdžid je u njegovom, vjerovatno, najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje...

Lijepo bi bilo uciti istoriju ovim putem. Ali posto sam slab sa kuranskom istorijom, pitam se nije li taj mesdzid sagradjen na rusevinama jevrejskog templa? Mozda i nije ali me interesuje odgovor koji imas.

Pitam se jer sam pomalo zbunjen tumacenjem vjerske istorije. Intervjuom koji je palestinskoj TV dao Dr. Hassan Khader, on tvrdi da t.zv. Zapadni zid (the Western wall), koji je izgradjen hiljadu i kusur godina prije nastanka Islama, ustvari dio dzamije i da je Muhamed tu vezivao svoga konja Al-Buraq-a. Ispada da zid nije postojao do gradnje dzamije.

Link: http://www.worldnetdaily.com/news/print ... E_ID=52528

danas · Post by **danas** » 11/11/2006 15:32

e, svasta

zar nisi naucio do sada da su sve to bile allahove objave, i da su i jevreji i hriscani zapravo u sustini muslimani jer taj jedan bog u kojeg vjeruju je zapravo allah -- samo sto oni to ne znaju

digger · Post by **digger** » 11/11/2006 22:58

danas wrote:e, svasta

zar nisi naucio do sada da su sve to bile allahove objave, i da su i jevreji i hriscani zapravo u sustini muslimani jer taj jedan bog u kojeg vjeruju je zapravo allah -- samo sto oni to ne znaju

Jah; sada znam da popustam u obrazovanju. A toliko raznih i lijepih istina oko jedne te iste stvari... cccc...

rockinfreakapotamus · Post by **rockinfreakapotamus** » 11/11/2006 23:18

digger wrote: Lijepo bi bilo uciti istoriju ovim putem. Ali posto sam slab sa kuranskom istorijom, pitam se nije li taj mesdzid sagradjen na rusevinama jevrejskog templa? Mozda i nije ali me interesuje odgovor koji imas.

Pitam se jer sam pomalo zbunjen tumacenjem vjerske istorije. Intervjuom koji je palestinskoj TV dao Dr. Hassan Khader, on tvrdi da t.zv. Zapadni zid (the Western wall), koji je izgradjen hiljadu i kusur godina prije nastanka Islama, ustvari dio dzamije i da je Muhamed tu vezivao svoga konja Al-Buraq-a. Ispada da zid nije postojao do gradnje dzamije.

Link: http://www.worldnetdaily.com/news/print ... E_ID=52528

po stajalištu islama... islam nije nastao sa Muhammedom a.s. nego je oduvijek bio vjera (od Adema a.s.)
(btw. islam na arapskom znači vjera u jednog jedinog Boga)

njonjica · Post by **njonjica** » 11/11/2006 23:36

rockinfreakapotamus wrote:
digger wrote: Lijepo bi bilo uciti istoriju ovim putem. Ali posto sam slab sa kuranskom istorijom, pitam se nije li taj mesdzid sagradjen na rusevinama jevrejskog templa? Mozda i nije ali me interesuje odgovor koji imas.

Pitam se jer sam pomalo zbunjen tumacenjem vjerske istorije. Intervjuom koji je palestinskoj TV dao Dr. Hassan Khader, on tvrdi da t.zv. Zapadni zid (the Western wall), koji je izgradjen hiljadu i kusur godina prije nastanka Islama, ustvari dio dzamije i da je Muhamed tu vezivao svoga konja Al-Buraq-a. Ispada da zid nije postojao do gradnje dzamije.

Link: http://www.worldnetdaily.com/news/print ... E_ID=52528

po stajalištu islama... islam nije nastao sa Muhammedom a.s. nego je oduvijek bio vjera (od Adema a.s.)
(btw. islam na arapskom znači vjera u jednog jedinog Boga)

Sjedi, "labud" do kraja godine

"Na arapskom jeziku rijec "Islam" znaci "predanost" ili "pokornost"

http://www.islamskicentar.com/islam.htm

digger · Post by **digger** » 12/11/2006 01:15

rockinfreakapotamus wrote:...po stajalištu islama... islam nije nastao sa Muhammedom a.s. nego je oduvijek bio vjera (od Adema a.s.)

Eee, vidis: tu je malecki problem. Hriscanstvo i Judaisam su dokazano postojali daleko prije Islama. Sta je Muhamed pisao i ko mu je dao ideju, o tome neka drugi zakljucuju kako hoce i zele.

Cinjenice su cinjenice.

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 12/11/2006 13:08

Sjedi, "labud" do kraja godine

"Na arapskom jeziku rijec "Islam" znaci "predanost" ili "pokornost"

http://www.islamskicentar.com/islam.htm

"ISLAM" As A Verb(Action):
Surrender to Almighty Allah
Submission to His Will
Obey His Commandments
Sincere Worship Only For Him
Peace in Mind, Heart & Soul

"ISLAM" As A Noun:
6 Articles of Belief
5 Pillars of Action
Complete Way of Life
Rights & Limitations
Moderation in All Things

http://islamtomorrow.com/definition.asp

reformator · Post by **reformator** » 12/11/2006 18:24

je li merjema svoga sina isaa zvala nekim nadimkom?mozda...isic,isko,isi...?ne znam...

Frco · Post by **Frco** » 27/11/2006 21:42

ma muhamed je samo malo slusao price, malo kopirao, malo sinkretizirao itd. ono sto mu je tada bilo poznato i formirao novu religiju koja je u biti zidovstvo sa univerzalistickim (izvan granica nacije) tendencijama

Frco · Post by **Frco** » 27/11/2006 21:45

a jedino novo sto mu je palo na pamet dok je setao po vrucem pustinjskom pijesku jest da se ta nova religija treba prosiriti pa makar i na silu. to je novost u odnosu na sve religije koje znam

Frco · Post by **Frco** » 27/11/2006 21:48

a ako netko makne ovaj moj post to je ocit znak svega sto sam rekao, a tako i straha od diskusije pa ako ona moze biti i neugodna. uostalom imam pravo na svoje misljenje

vazda problemi · Post by **vazda problemi** » 27/11/2006 23:26

da bi neko iznio svoje mishljenje prvo mora nesho da misli, pa da neshto smisli, a da bi to mogao uraditi mora uzeti u obzir sve informacije inace ode covjek u razmishljanje ciji osnov su predrasude (mislim da nevalja to),i tek onda na kraju moze to sve da iskaze kao mishljenje

Frco · Post by **Frco** » 29/11/2006 00:30

vazda problemi wrote:da bi neko iznio svoje mishljenje prvo mora nesho da misli, pa da neshto smisli, a da bi to mogao uraditi mora uzeti u obzir sve informacije inace ode covjek u razmishljanje ciji osnov su predrasude (mislim da nevalja to),i tek onda na kraju moze to sve da iskaze kao mishljenje

onda je muhamed bio pun predrasuda

Diwan · Post by **Diwan** » 01/12/2006 21:46

Frco wrote:ma muhamed je samo malo slusao price, malo kopirao, malo sinkretizirao itd. ono sto mu je tada bilo poznato i formirao novu religiju koja je u biti zidovstvo sa univerzalistickim (izvan granica nacije) tendencijama

Momak, pokazi malo kulture i pristojnosti i ovdje je rijec o Isa a.s a ne o Muhamedu a. s., Bozijem Miljeniku i ti nisi ovdje dosao da 'iznosis' misljenja nego da provociras i vrijedas ime tog casnog covjeka. Da je suprotno ovome sto govorim, ti bi komentarisao gore navedeni tekst o Isa .a.s.

Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#1 Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9 Re: Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#10

#11

#12 Re: Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#13 Re: Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#14 Re: Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#15 Re: Mesih Isa sin Merjemin - Islamsko stajaliste

#16

#17

#18

#19

#20

#21

#22