Ahmmed wrote:Napisah, prije nekoliko mjeseci, pa da, ponukan najnovijim raspravama, uz svo uvažavanje različitih stavova, da ponovim:
Nevezano odveć za slučaj "Međugorje"....Nešto razmišljam i čitam ispisano....
Koliko smo spremni, u svega nekoliko stranica, omalovažavažavati tuđa uvjerenja, tuđe -a opet,svima nama, bliske- potrebe za smirajem i mirom, bez obzira koje načine birali da do toga dođemo....
Otkud nam ovolika potreba da ismijavamo, izrugujemo se dijelu nečijeg vjerovanja - a ukazanja, ma šta mi o njima mislili i bez obzira kojeg svjetonazora bili- sastavni su dio katoličkoga nauka, pod određenim uvjetima i u određenom kontekstu....I zar nemamo barem malo snage, mrvu pijeteta prihvatiti da nekim ljudima, često nama bliskim i dragim, ovakve stvari mnogo znače? I poštivati njihov izbor, ma kakvo naše mišljenje o njemu bilo.
Otkud potreba-a vidim je na brojnim temama ovoga foruma- da ujedamo jedni druge za srce, da svojim djelovanjem izvlačimo ono najgore i iz drugih i iz nas?
Zašto ovolika gorčina u našim riječima, zašto ovolika potreba da se svisoka , obraćamo jedni drugima, zbog čega stalno traženje pravdanja našeg ponašanja i ovakvog načina komuniciranja, u ponašanju drugih?
Zašto nam, prije nego što kliknemo na "submit", ne padne na um barem jedna nam draga osoba, koja može i ne mora pročitati ono što smo napisali, ali koju bi ovakva naša stajališta, ma ko da smo: vjerujući, nevjerujući, agnostici, ovakvi ili onakvi, povrijedila, zasmetala joj, možda izazvala suze?
U kakvim smo samo zabludama.....Svi mi.....Unesrećujući i druge i sebe....Iako na prvu ne izgleda tako....a tako smo slični, bez obzira na naizgled nepremostive razlike u svjetonazoru.....slični, ko jaje jajetu.....
pa zato prijatelju, što se postulati različitih vjera ne slažu i međusobno se isključuju. a pogotovo vjera kao vjera - prema nama nevjernicima. s obzirom koliko me bilo koja vjera, kao nevjernika, patronizira - ona svakako ne zaslužuje moje poštovanje. ne zaslužue ga, jer mi ga po definiciji ne daje. kažeš ujedamo za srce? pa vjera tvrdi da mi nevjernici i nemamo srca.
sama suština katoličanstva, ono što katoličanstvo definiše - usmjereno je protiv mene kao ateiste. prema katoličanstvu, ja sam izgubljeni očajnik koji treba ruku spasa ili će zauvjek da gori u paklu.
e sad, to su osnovne smjernice katoličanstva. ko ne vjeruje da je isus spasitelj i da je isus uskrsnuo i da je isus božiji sin, on ne može biti spašen i njegova duša je osuđena na mrak. i šta ja sad trebam? da poštujem doktrinu koja me patronizira kao izgubljenog jadnika koga treba prosvijetliti i uputiti na pravi put? da poštujem samo zato što je moja baka pokojna bila katolkinja i farbala jaja i slavila uskrs? ne izvini, volim svoju baku ali ne poštujem njenu vjeru i nepoštujući njenu vjeru samo držim do istine i do vlastitog dostojanstva. što više, smatram da je jadna žena bila drogirana vjerom kao opijumom za mase i to mi daje razlog više da mi se vjera gadi, isto kao što bi mi se gadio heroin kojim se moj brat drogira, da je kojim nesretnim slučajem narkoman. narkomanima nije olakšavajuća okolnost to što im treba smiraj opet su bolesni. ista stvar je sa vjernicima.
dakle, religija apsolutno ne zaslužuje nikakvo poštovanje a pogotovo ne smijemo padati u zamke da na osnovu emocionalnih ili sentimentalnih veza iskazujemo poštovanje prema nečemu tako neljudskom, manipulativnom, zatrovanom lažima i nepatvorenim pravim zlom u samoj svojoj biti - kao što je religija.
