Prošlonedjeljni događaj na završnici prvenstva Hrvatske u košarci opet je podsjetio gdje i u kakvom vremenu živimo. Naime, u utakmici Splita i zagrebačke Cibone došlo je do incidenta u kojem je učestvovala i policija. Reprezentativac Bosne i Hercegovine, cibos Bariša Krasić, inače igrač hladne glave i mladić za primjer, bio je jedan od najaktivnijih sudionika tih nemilih scena.
Pokušao sam jednome policajcu objasniti da i mi želimo prekinuti sukob dva igrača i smiriti strasti, a on mi je opsovao bosansku mater - kazao je novinarima Krasić.
E sad, za one koji to znaju otprije, ovo i nije neka novost. Bez obzira na to koje si vjere i nacije, te koliko si blizak pojedinim političkim idejama i strukturama susjednih zemalja, tamo te doživljavaju kao Bosanca, i često tako i zovu. Bez obzira na to što su Bosanci u Hrvatskoj trend, što nema tv-serije u kojoj neki bosanski glumac nema zapaženiju ulogu, što je voditelj “Milijunaša” Tarik Filipović najpopularnije tv-lice - još postoji kritična masa koja će svoje frustracije ispaliti kao gore navedeni policajac sa splitskih Gripa.
Ne bi, vjerojatno, bilo puno drukčije da se splitska situacija dešavala pred Halom sportova u Novom Beogradu, a da su mogući akteri srbijanski policajac i reprezentativac BiH, također Srbin. Stvar je takva da su se demografskim izmjenama (“humanim preseljenjem”, kako su ga nazivali ideolozi zla) bitno promijenili uslovi života, i da za to valja optužiti one koji su šljegli s brda, kako se to voli reći.
To što su to najčešće jadnici koji su bježeći od pogroma sve svoje živote skupili u nekoliko najlon kesa, i sada na ilegalnim pijacama po predgrađima čuče ne bi li jeftinom turskom ili kineskom robom nahranili ukućane, ne želi se vidjeti. S druge strane su reprezenti tajkunske privatizacije koji su se ratom i u ratu obogatili i koji po istim tim predgrađima grade nerazumne kule i poslovne centre. Psovanje bosanske, sandžačke, hercegovačke ili prečanske majke čest je sport u našim zemljama, ali u njemu ima i nešto dobro, nešto što se ne da vidjeti na prvi pogled.
Jer, kad neko psuje, on proklinje ono što zna da je neoborivo. Majka Bariše Krasića je, sasvim sigurno, neka smjerna i vrijedna žena iz Hercegovine, koja je sina rano poslala na pečalbu u Zagreb. Sin se kao pravi Hercegovac vjerojatno brzo i “primio”, i skrasio, ali on će u svakodnevnoj komunikaciji ostati ono što mu se “prikači” - a to je, u ovom slučaju, Bosanac.
Takvo “priznavanje” bosanskog identiteta jeste paradoks, ali može nečemu i poučiti one koji se toliko trse da se udvore susjedima. Sanader razumije, recimo, Ljubića na isti način - ali, naravno na drugom nivou - na koji Zagrepčanin sa pijace Dolac doživljava prekupca iz BiH. Nisam siguran ni da Boris Tadić drukčije doživljava Milorada Dodika. Zbog toga što oni to neće da priznaju i psuje im se, da malo raširimo situaciju, bosanska mater.
Ali, polako. Bosanske (i hercegovačke) su matere pregurale puno veće jade nego što su policajci s prekoračenjem ovlaštenja, ili zlobni i podsmješljivi komentari onih kojima je jedina prednost to što nisu mogli birati mjesto rođenja. Opasnost takve vrste segregacije leži u tome što je, najčešće, podržavaju oni prema kojima je direktno uperena.
Ali, to je već neka druga i duža priča.
Ahmed Burić
Oslobođenje 3.6.2007.
Ovo je još jedan od mnogobrojnih primjera da se na ovim prostorima ljudi dijela na dobre i loše po boji krvnih zrnaca i regionalnom porijeklu, a ne, kao što bi trebalo, prema tome da li su dobri ili loši...
. 
.
...
