Najbolje macke za kucu i stan
Rat izmedu 'mackoljubaca' i 'pasoljubaca' traje vec stoljecima. Mi se ne želimo nikome zamjeriti, pogotovo ne onima koji misle da izrazi 'mekoca' i 'gracioznost' ne bi imali svoje potpuno znacenje da ne postoji macka, pa nakon teme o psima objavljujemo temu i o mackama.
Macka je cesto lijeno klupko koje uživa na suncu, nezainteresirano za bilo što drugo osim vlastitog užitka, ima naizgled nezainteresiran pogled ispod gotovo zatvorenih kapaka, besprijekorno je mirna, a onda u trenu postaje krvožedna zvijer oko koje leti perje neopreznog ptica. Nakon toga se zadovoljno oblizuje, a zatim opet nastupa mir.
Zanemarimo li brojne teorije i držimo li se cinjenica, najstariji arheološki nalazi dokazuju prisutnost macke u životu covjeka, u njegovim naseljima i nastambama još u vrijeme starih Egipcana i njihove civilizacije. Medu ostacima koji govore o egipatskom covjeku i njegovoj kulturi i vrijednostima nadene su i macke.
Macke su toliko bile uklopljene u kulturu Egipcana da su imale i zasebna groblja, a najcešce mumije su one macaka. U pocetku su bile samo dio njihovog svakodnevnog života, štiteci urod egipatskih ratara od najezde glodavaca. Nije trebalo dugo da si ta prepredena zvjercica osigura mjesto i u egipatskoj religiji.
Najprije su joj dali ime božice Sahmet – one koja sa sobom nosi smrt, donosi ratove i bolesti, odnosi ljudske živote, one koja je vjesnica zle srece. Kasnije se pojavljuje kao božica neba, lakonoga i razigrana, uvijek spremna na igru i ples.
Na europskom kontinentu njen položaj bio je potpuno suprotan - proganjali su je skoro do istrebljenja, jer su je povezivali s tajnim kultovima i crnomagijskim ritualima. Srednji vijek je i za macke bio vrijeme mraka, ali su ga uspjele preživjeti.
Filogenetski macke pripadaju velikoj obitelji Felida, a njihovi bliski srodnici - velike macke - izgledom i karakterom se ne razlikuju puno od naših kucnih ljubimica. Osim velikih srodnika (lav, tigar, leopard, pantera), tu je i skupina srednje velikih, ali ne manje mackolikih životinja(ris, serval, jaguar…).
Uz domacu macku, skupinu malih macaka cine svi oblici divlje šumske i divlje stepske macke. Domestificirana (udomacena) macka vuce podrijetlo najvjerojatnije od pustinjske, no tu se izvori u potpunosti ne slažu. Onima koji ih vole to ionako nije važno.
Macke su u prvom redu zvijeri koje u prirodi žive iskljucivo kao lovci, a u umješnosti im nema premca.
Hrane se iskljucivo svojom lovinom, izbirljivog su ukusa i nikada nece posegnuti za strvinom. Takvo što može se dogoditi samo ako se radi o bolesnoj macki koja je nesposobna sama se pobrinuti za obrok. Koliko se izbirljivost u nacinu ishrane održala do danas, dobro znaju oni koji vec u svom domu imaju poneku. Sklone su danima gladovati dok od svog 'vlasnika' ne naprave marionetu koja ispunjava gotovo svaku njihovu želju.
Danas zahvaljujuci križanjima te planiranom i manje planiranom uzgoju macake imaju toliko razlicitih boja, dužina i kvaliteta dlake da ce im malo tko uspjeti odoljeti. Unatoc ljudskom uplitanju u njen život, covjek je ipak nikad nije uspio podvrci svojoj volji. Ostala je ista kao i njeni davni preci: samosvjesna i mudra, oprezna lukavica koja svojom gracioznošcu, spretnošcu i ljepotom ostavlja bez daha, a svojom nježnošcu, umiljatošcu i mekocom osvaja.
Ljubitelji macaka možda su i malo zakinuti jer su po svojoj prirodi te životinje samotna bica koja uglavnom žive uz svoje vlasnike u toplim kutovima njihovih domova, pa ih osim na izložbama i u knjigama nemamo baš prilike vidjeti slobodne i uživati u njima kao promatraci, kao što to imaju priliku npr. ljubitelji pasa.
Osim rijetkih slucajeva i rijetkih pasmina, macka nije ljubimac kojeg vlasnik vodi na vodilici, a još manje kako slobodno šece uživajuci jedno u drugom.
Koliko god bile medusobno razlicite, njihova medusobna slicnost je takva da 'macka uvijek ostaje macka'. Jer, sve na njoj, bez obzira na selekciju i pasminske razlike, razvilo se tako da ona mora brzo misliti i reagirati. Njihov intelekt u stopu prati spretnost i gradu tijela, koje je kod macke dovedeno gotovo do savršenstva.
Što se tice same selekcije, baš iz tog razloga covjeku nije preostalo puno prostora za geneticku igru, pa su se selekcionari uglavnom vodili za eksterijerom, odnosno vanjskim izgledom.
Kada je rijec o macki, ne možemo govoriti o njenoj pasminskoj namjeni, kao što je to kod drugih vrsta.
U svijetu je danas poznato mnoštvo pasmina macaka koje se uzgajaju u tzv. cistoj krvi i priznate su od razlicitih medunarodnih asocijacija uzgajatelja, no postoji i velik broj pasmina koje se uzgajaju u cistoj krvi, ali još uvijek nisu priznate od takvih organizacija. Mnoge od tih pasmina su na dobrom putu da uskoro budu priznate pa se o njihovom broju zbog stalnog mijenjanja i ne može govoriti.
Osnovna podjela se ipak bazira na izgledu i kvaliteti dlake, pa tako razlikujemo dvije osnovne skupine:
- dugodlake macke
- kratkodlake macke.
Ostale razlike temelje se na razlici u velicini, boji i gradi tijela te karakteru.
Sijamska macka
Sijamska macka smatra se kraljicom macaka, ako ne doslovno po tituli koju nosi, onda svakako po držanju. O njoj i njenom podrijetlu kruže razlicite price, no sve se slažu da je ova macka doista imala kraljevsku prošlost - uzgajana je i držana od kraljeva kraljevine Sijama (današnjeg Tajlanda)
U Sijamu su to bile izrazito krupne macke, duguljaste glave, dugih mišicavih leda, dugackog repa i izrazito plavih ociju koje su joj do dana današnjeg gotovo zaštitni znak. U Europu su stigle krajem prošlog stoljeca i to ravno u London, gdje su ih objerucke prihvatili te se posvetili njihovom uzgoju.
Potražnja za njima u mondenom sloju tadašnjeg društva postala je tolika da su uzgajatelji upali u zamku uzgoja u bliskom srodstvu, što je genetski iscrpilo ovu macku te je postala toliko neotporna da je gotovo izumrla.
Medutim, ipak se održala i promišljenim je uzgojem i selekcijom dovedena do današnjeg izgleda. Ovdje valja napomenuti da se kod nas mogu naci dvije linije od kojih se jedna ubraja u sijamske macke, dok druga, klasicnog boje krzna i ociju, ali netipicne grade tijela, nije priznata kao sijamska macka.
Ove 'sijamke-nesijamke' možemo smatrati samo vrlo bliskim rodacima priznate sijamske macke, ali njihova robusnija grada cini ih samo 'rodacima sa sela'. U svijetu danas postoji tendencija da se i ova macka prizna kao pasmina, ali pod imenom Thai – ime koje govori o njenom porijeklu.
Naglašeno vitke i gotovo ekstremne linije današnjih sijamskih macaka tako ocito ukazuju da se radi o dvije potpuno razlicite pasmine macaka, iako za površnog promatraca vrlo slicne. Neosporna je ljepota obje linije odnosno obje pasmine, pa je i klasicna forma sijamske macke zasluženo zavrijedila registraciju u felinološkim krugovima.
Današnje sijamske macke, tj. liniju koja je danas priznata od felinologa i felinoloških društava svijeta, karakterizira izrazito vitko, gotovo mršavo tijelo postavljeno na duge i tanke ali mišicave noge. Stražnje noge su gotovo neznatno dulje od prednjih.
Šapice su nježne grade, ovalnog oblika, a važno je napomenuti da kod ovih macaka nije dozvoljena prisutnost niti najmanjih naslaga masnog tkiva. Glava je izrazito trokutastog oblika, na dugom i vitkom vratu, a uške visoko postavljene.
Elegantnu sliku zaokružuju oci, koso postavljene, bademastog oblika i uvijek plave boje. Priroda je macke obdarila ocima od kojih doista zastane dah, a kod ove to je još izraženije nego kod vecine drugih pasmina.
Legenda kaže da su macke Sijama bile cuvarice posebno vrijedne vaze i princezinog prstenja, pa su im oci zbog toga dobile takav oblik, a rep drže tako visoko, u elegantnom luku, da ne bi izgubile princezino prstenje koje na njemu nose. Krzno sijamskih macaka je uvijek vrlo kratko, glatko položeno uz tijelo, gusto, sjajno i nježno mekan.
Klasicne dozvoljene boje su:
- chocolate point
- blue point
- lilac point
Uzgajivaci su križali sijamku s britanskom kratkodlakom i americkom kratkodlakom mackom, pa su tako dobivene i druge boje koje su svrstane u posebnu klasu – colourpoint shorthair. Osnovna boja krzna bez obzira na colourpoint varira u uskom rasponu od sniježnobijele preko platinastosive do nježnih krem tonova.
Ako je krzno ove macke cešce izloženo suncu, dolazi do pojacane pigmentacije na mjestima koja su direktno izložena suncevim zrakama, pa ce oni koji kane na izložbu morati zabraniti macki izležavanje na prozorskoj dasci, ma koliko ugodno bilo.
Danas su priznate oznake na osnovnoj boji: crvena, krem, crna kornjacevina, plava kornjacevina, smeda kornjacevina, svjetloljubicasta kornjacevina te tabby.
Orijentalna kratkodlaka macka
Ova macka je po svojim znacajkama i obilježjima grade u osnovi vrlo bliski rodak klasicnoj sijamskoj macki, ali kod 'orijentalke' nedostaje tzv. colourpoint koji je sijamkin zaštitni znak. Zapravo, možemo slobodno reci da je orijentalna macka sijamska macka bez colourpoint oznaka
Orijentalna kratkodlaka macka nastala je kao pasmina u Engleskoj tako da je odvojena kao linija od sijamske macke, a kasnije je priznata i kao pasmina. U Americi je sedamdesetih godina dovršen njen razvoj i od tada je i poznajemo kao orijentalnu kratkodlaku macku. U Londonu je 1979. organizirana izložba na kojoj su izlagane samo macke ove pasmine.
Tjelesnom gradom je toliko slicna sijamskoj macki da gotovo nema razlika. U posljednje su vrijeme uzgajivaci s posebnom pažnjom radili na selekciji pa je ova macka dovedena do toga da je možemo koristiti kao parametar za macju vitkost ili možda bolje receno – izduljenost. Njihova je glava jedino malo manje trokutasta nego kod sijamske macke, ali je zato izduljenija i nešto spljoštena.
Zanimljivo je da unutar pasmine cini niz klasa koje su formirane prema boji krzna, cije su 102 varijacije opisane. Tako poznajemo jednobojne, osjencane, prugaste, dimno sive, kornjacevina, itd.
Mala zavrzlama prisutna je u klasifikaciji bijele orijentalne kratkodlake macke jer je neki ubrajaju u sijamske macke, a neki je opisuju kao bijelu orijentalnu. Kako god bilo, kod bijele orijentalne kratkodlake macke dozvoljena je boja ociju plava. Orijentalke drugih boja smiju imati zelene i žute oci, iako se zelenooke više cijene. Nisu dozvoljene dvobojne oci.
Ova macka je pomalo specificna i po svom karakteru. Vrlo je razigrana, puna energije i zahtijeva veci prostor u kojem se krece, ali može biti vrlo cudljiva i nervozna ako duže vrijeme provodi sama – dakle, prica o samotnoj macki ovdje 'ne drži vodu'. Iz tog razloga se preporucuje držanje ovih macaka u paru ili skupini.
Sveta burmanska macka
Kao još jedan od starih primjeraka kraljevske obitelji i kraljevske povijesti, sveta burmanska macka je opisana u starim tajlandskim spisima još u XV. stoljecu. Današnja burmanska macka, medutim, u obliku kojeg poznajemo formirana je u Americi
U svakom slucaju, dio njene genetike pripada sijamskoj macki od koje je naslijedila tamnu pigmentaciju na perifernim dijelovima tijela (lice, uške, dijelovi šapica i rep), no dlaka burmanske macke je dulja, opcenito je krupnije grade, a sami vrhovi šapica su bijeli.
Upravo o tim bijelim vrhovima šapica postoji legenda koja kaže da je macka iz nekog samostana u jednom napadu razbojnika umirucem sveceniku skocila na glavu, uslijed cega su joj u trenutku njegove smrti pobijelile šapice.
Ostali svecenici su to doživjeli kao sveti znak koji ih je ohrabrio i dao im potrebnu snagu, što im je bilo nužno da se obrane i pobijede neprijatelja, a macka je postala sveta burmanska macka.
Legenda je lijepa, no ipak je samo legenda, a prava veza izmedu njihova imena i porijekla ipak nije razjašnjena. Osnovna boja burmanki je smeda, a od tada su dobivene svijetloljubicasta, krem, rida, cokoladna i kornjacevina te modra. Neka udruženja felinologa u Americi smatraju svijetloljubicastu, modru i cokoladnu zasebnom pasminom i nazivaju je malajska macka.
Tijelo burmanki je srednje velicine, mišicavo, okruglih grudi i ravnih leda. Noge su duge, cvrste, a šape nježne i ovalne ili okrugle. Glava je trokutasta, ovalnih linija, naglašeno širokih jagodicnih kostiju. Njuška je razvijena, naglašene brade i ravnog nosa. Uške imaju široku osnovicu izrazito zaobljenog vrha. Bez obzira na boju krzna, oci moraju uvijek biti zlatno smede. Krzno je glatko, svilenkasto i gusto, priljubljeno uz tijelo.
Njena narav je osobito prihvatljiva jer nije cudljiva, lako podnosi djecu i rado se s njima igra, a po karakteru je vrlo razigrana i minimalno zahtjevna macka.
Korat
Korat je pasmina macaka koje je oblikovala vecinom priroda, što znaci da uzgajivaci nisu imali puno utjecaja na njen današnji izgled. Porijeklo vuce s visoravni Korat u Tajlandu, po kojem je i dobila ime
U Tajlandu postoji zanimljiv obicaj da se primjerak ove macke poklanja mladenki za srecu u braku. U Europu i ova macka dospijeva preko Velike Britanije 1979.
Korat je srednje velika, ali snažna i mišicava macka, oblih leda i poprilicno kompaktno gradena. Uz tako snažnu gradu idu i nešto razvijenije stražnje noge, a šapice su ovalnog oblika. Glava joj je srcolikog oblika, njuškica se blago sužava, a nos je kratak i blago zaobljen.
Uške su visoko postavljene, blago zaobljenih vrhova, relativno velike. Ova macka ima krupne oci, široko razmaknute i okrugle, a mogu biti i blago ukošene. Njihova boja je uvijek gotovo smaragdno-zelena, a jedino kod macica je dozvoljena narancasto-jantarna boja koja se odrastanjem promijeni. Rep je nešto kraci, zaobljenog vrha, što pridonosi izgledu cvrste grade.
Boja krzna korata je srebrno-siva s nježnim srebrnim preljevom. Nisu dozvoljene nikakve primjese niti drugacije obojene dlake.
Ovo je vrlo nježna i senzibilna pasmina macke. Izuzetno je emotivna i privržena svom vlasniku, uz malo truda može biti ljubimac kakvog si samo poželjeti možete. Ženke znaju biti do duboke starosti razigrane poput macica, a mužjaci su 'fajteri' koji ce otjerati svakog uljeza, bez iznimke.
Ruska modra macka
Nije potpuno sigurno je li njeno porijeklo doista daleka i hladna Rusija, no u literaturi koja govori o toj tematici ipak se najcešce spominje upravo ta država. Kako god bilo, modro i hladno asocira svakako na neku daleku sjevernu zemlju
U Europu je došla kao i vecina dosad spomenutih pasmina – preko Velike Britanije, negdje oko 1860. godine, vjerojatno iz ruske luke Arhangelsk. Medutim, i u skandinavskim zemljama postoji veliki broj ovih macaka – opcenito gledano, zastupljenija je na sjeveru, pa je njeno porijeklo zasigurno i vezano za taj dio svijeta.
Prve izložbe na kojima je izlagana planski održavane su u Velikoj Britaniji u prošlom stoljecu, gdje je zbog nedostatka partnera cesto križana s drugim plavim pasminama, što ju je opasno ugrozilo i skoro dovelo do potpunog istrebljenja na podrucju Europe. Tek nakon Drugog svjetskog rata uzgajivaci su se potrudili zaštititi je i postaviti na sigurne osnove.
Nekako smo naviknuti da vecina toga što dolazi sa sjevera mora biti jako otporno, gotovo robusno. Ova macka govori protiv toga. Nježna konstitucija, vitko i duguljasto tijelo, gracilni kostur te duge i vitke noge daju joj 'patinu' staroegipatskih figura. Njena glava je klinastija, kraca no u orijentalnih macaka, nos je kratak, a brada snažna.
Vrat je dug, profinjen i dodatno naglašava plemenitost i eleganciju. Uške su izrazito nježno gradene, gotovo prozirne, prekrivene finom kratkom dlakom, široke baze okomito postavljene na lubanju. Oci ruske modre macke su uvijek zelene boje, a dozvoljena je paleta od svijetlozelene do smaragdno-zelene. Rep je dug, gladak i ravan. Njeno krzno je izuzetno mekano, pomalo podsjeca na krzno tuljana, gusto je i kratko, sivo-modre boje.
Karakterno je izuzetno mirna, nježna i tiha, što je narocito važno za one ljubitelje koji teško podnose glasno mijaukanje za vrijeme tjeranja.
Abesinska macka
Iako o podrijetlu ove macke možemo naci razlicite podatke, najviše zahvaljujuci njihovom orijentalnom izgledu i izuzetnoj slicnosti s mackama koje krase egipatske grobnice, vecina znalaca smatra da njeno podrijetlo nema nikakve veze ni s Egiptom ni s njihovom božicom Batset
Ovo elegantno i prekrasno stvorenje dolazi s africkog kontinenta, iz zemlje blistave prošlosti i vrlo turobne sadašnjosti – Etiopije. I nju su u Europu prvi dopremili Britanci, ili bar o tome imaju najstarije zapise, s kraja devetnaestoga stoljeca, a prvi klub koji je okupio uzgajatelje abesinskih macaka osnovan je pocetkom dvadesetog stoljeca.
Pod 'mackastim' ocima sigurno se ne misli na oci abesinke - u njima se ogleda djecja nevinost i cistoca, one su opisane kao najvece i najnevinije na svijetu. Ipak, ako mislite da vam zbog toga nece prvom prilikom ukrasti koji slastan zalogaj sa stola, varate se.
Po gradi spadaju u srednje krupne macke, orijentalna grada nije pretjerano naglašena, ali je dovoljna da je stavlja u kategoriju elegantnijih macaka. Skladno razvijeno mišicje na nježnom kosturu dugih nogu zaokružuje sliku. Duži, elegantno povijeni vrat nosi klinastu i zaobljenu glavu na koju su visoko nasadene široke i zašiljene uške dobro ispunjene dlakom.
Dlaka je formirana u gusto kratko krzno koje podsjeca na zecje, a i osnovna i najcešca boja je upravo takva - zecje smeda. Priznate su još rida i plava boja krzna. Osim žute i zelene boje ociju, ove macke mogu imati i oci boje lješnjaka, a jedine nedozvoljene su blijede nijanse.
Njene velike oci, cini se, vole široka obzorja, pa njen karakter nije prikladan za držanje u zatvorenom prostoru. Za život kakvim bi bila zadovoljna i koji je ne bi cinio nervoznom treba dvorište.
Kartuzijanska macka
Ova macka je naša domaca, europska. Najvjerojatnije je, bar prema najstarijim podacima, uzgojena u Francuskoj, blizu Pariza i jedna je od vrlo starih pasmina o kojoj podaci sežu u šesnaesto stoljece. Nažalost, otkrivanje novih kontinenata i zemalja donijelo je i nove pasmine macaka pa je kartuzijanka zaboravljena i skoro je nestala
Spada u krupnije gradene macke, pa divljenje kod ove pasmine izaziva ne samo ljepota i elegancija koje su neosporne, nego i snaga kojom zraci. Promatrajuci je, imate doista dojam snažne i spretne životinje, a ne profinjenog, gotovo etericnog ljubimca kao kod nekih drugih pasmina. Mužjaci su dosezali i do sedam kilograma težine.
Glava je okrugla, a trokutastu njušku formira jaka celjust. Uške su visoko nasadene, a oci okrugle, krupne, široko postavljene. Tijelo je približno kvadraticne grade, obraslo snažnim mišicjem te gustim i mekim krznom, slicnim vidrinom.
Boja krzna varira u svim nijansama sive, ali vrijedi pravilo po kojem su cjenjenije macke svjetlijeg krzna. Koža je uvijek sive boje, dakle, pigmentirana. Usnice uvijek moraju biti crne. Najpoželjnija boja ociju je zlatnožuta, ali može biti i narancasta ili bakrena.
Opcenito gledano, ovo je macka vrlo snažne konstitucije, otporna i zdrava, pa njeno držanje ne zahtijeva posebnu brigu. Iako voli široke prostore i bit ce vam vrlo zahvalna ako je pustite da švrlja po dvorištima, prilagodit ce se i životu u vecem stanu ili kuci. Raspolažete li tavanom ili podrumom gdje može povremeno slobodno istraživati i tragati za ponekim zalutalim mišem, bit ce još zadovoljnija.
Egzoticna kratkodlaka macka
Egzoticna kratkodlaka macka je poput okruglice mekog pamuka koja sklupcana leži u krilu i zadovoljno prede, a iz nje vire samo dva bistra macja oka. Stvorena je da se uz nju opustite i zaboravite buku i vrevu proteklog dana, a njeno gusto i meko krzno pravi je provokator za prste
Ovu macku ipak nije kreirala priroda, iako je toliko lijepa da je u to teško povjerovati. Nastala je križanjem perzijske macke s burmankom i americkom kratkodlakom mackom. Zapravo, njena ljepota nije egzoticna na nacin na koji smo navikli - njeno tijelo je poprilicno masivno i gradom je najbliže perzijskoj macki.
Egzoticnom kratkodlakom mackom priznata je 1960. godine i od tada je možemo sresti na izložbama kao ravnopravnog konkurenta.
Tijelo joj je cvrsto, postavljeno na kratkim nogama širokog stava. Vrat je takoder kratak, a glava široka i okrugla. Uši su kratke, zaobljenih vrhova, i poželjno je da su postavljene što niže. Oci su okrugle i krupne, široko razmaknute.
Iako je nos kraci, stop je izražen, tako da nema problema s disanjem i iscjedivanjem kroz suzni kanal, kako to cesto imaju perzijanke. Rep je kratak i ravan, a macka ga nosi prilicno nisko. Krzno je srednje kratko i mora biti što gušce i mekše. Nije priljubljeno uz tijelo, pa ova macka stalno izgleda pomalo rašcupano.
Dozvoljene su sve boje krzna i ociju kao i kod perzijske macke, a karakterno je zaista 'kucni tip' koji ce u stanu na toplom i cistom biti više nego zadovoljna. Mirne je i neopterecujuce cudi – pravi mali krzneni medvjedic!
Angorska macka
Opcenito se smatra da su davni preci angorske macke preci svih današnjih dugodlakih macaka. Angora se razvila u podrucju današnje Turske oko Ankare. Cini se da je klima posebno utjecala na izgled krzna jer se u ovom podrucju pojavljuje i dugodlaka koza cija je vuna na osobitoj cijeni (moher)
Izvorna angorska macka gotovo je izumrla, a spašena je zahvaljujuci primjercima sacuvanim u ankarskom zoološkom vrtu. Amerikanci su se potrudili od tih primjeraka razviti novu liniju, iako doradenu - današnja angorska macka je lakše i finije grade od izvornog oblika.
Nerijetko površni poznavatelji macaka ovu pasminu zamijene s perzijskom mackom, no to se može dogoditi samo na prvi pogled. U osnovi, jedino zajednicko im je duža dlaka, ali angorska macka je krupnija, njena dlaka je cvršca i lakše se održava. Najuocljivija razlika je izražen dugi i ravni nos angorske macke kojeg perzijanka gotovo da nema.
Tijelo je srednje velicine, dugo i lagano, oblikovano cvrstim ali gracilnim kostima. Noge su duge, zaobljenih šapica, izraženih dlaka na prstima. Glava je srednje velicine, duga i klinastog oblika, a na nju su visoko nasadene šiljaste uške iz kojih vire dlakavi cuperci. Oci su krupne, ovalnog oblika i mogu biti neznatno ukošene.
Rep je dug, bogato obrastao dlakom, a macka ga nosi visoko podignutog iznad leda, gotovo kao vjeverica. Krzno je srednje dugo, svilenkasto i lagano valovito. Angora nema podkrzno, a dužina osnovnog krzna je znatno kraca na ledima i licu nego na ostalim dijelovima tijela.
Iako su dozvoljene i neke druge boje, izložbeni primjerci zasad mogu biti iskljucivo bijele boje. Nabavljate li macku koju cete koristiti u uzgoju, obavezno obratite pažnju na sluh jer je zabilježena relativno cesta pojava urodene gluhoce.
Angorska macka je kucna macka i date li joj mogucnost izbora, nerijetko ce sama odabrati boravak u ugodnosti doma. Vrlo je mirne cudi i privržena, relativno dobro podnosi dijeljenje svog životnog prostora i s drugim mackama, a krzno se lako održava, iako zahtijeva redovito dnevno cešljanje.
Perzijska macka
Uz sijamsku macku ovo je svakako najpoznatija pasmina. Teško je zamisliti da postoji netko tko je u životu nije vidio i tko je nije u stanju prepoznati. Bez sumnje je najzastupljenija pasmina na izložbama, a selekciji unutar razlicitih linija pridaje se osobita pažnja
Ne baš dobri poznavatelji pasmina macaka cesto mogu pomiješati perzijsku i angora macku. Iako imaju dodirnih tocaka (geneticari su se i ovdje malo igrali), angorska macka je zasebna pasmina.
U Europu dolazi preko Italije i Francuske, a u Engleskoj joj je vrlo brižljivim uzgojem i selekcijom dan završni izgled, koji je i dalje podložan stalnim promjenama. U Americi je uzgojena posebna linija izrazito skracene njuške (macka lica nalik pekinezeru).
Iako je svojevremeno bila poznata samo u Americi, svojim pohodom na Europu napravila je bum i potisnula europski tip perzijanke koja je i imala donekle izražen profil. Današnje najcjenjenije perzijske macke gotovo da nemaju profila.
Šampionski primjerci perzijske macke su krupne grade, jakih mišica i cvrstog kostura, ali u svakodnevnom životu najcešce cemo ipak sresti perzijanke koje samo izgledaju krupno, ali ispod obilja dlake krije se sitno i nježno tijelo.
Noge su joj kratke, šape široke i krupne. Glava je široka i krupna, bez izraženih crta lica na kojem se isticu samo krupne oci, pa perzijska macka pomalo podsjeca na sovu.
Rep je izrazito dlakav, osobito u samom korijenu, a macka ga nosi ponosito uzdignutog, tako da joj pada iznad leda kao kod vjeverice.
Krzno perzijske macke je iznimno - dugo, meko i podatno, gusto i svilenkastog sjaja. Dužina dlake nije svugdje podjednaka, a karakteristicno je i da je dlaka produljena i medu prstima, tako da se oni od dlake zapravo niti ne vide.
Poznate su razlicite varijante boje dlake i toliko ih je da bi bilo možda previše nabrajati. Informacije o njihovom broju mogu se dobiti u svakom felinološkom društvu, no kako se stalno radi na novim varijantama, i ti su podaci podložni promjenama.
Karakter macke je izuzetno ugodan. Mazna je i privržena, izuzetno rijetko pokazuje cudljivost i agresivnost, pa je, ako ste spremni malo svog vremena dnevno posvetiti njezi njenog prekrasnog krzna, idealno društvo samcu ili obitelji.
Rakunska macka
Perzijska macka je u svom pohodu po Europi potisnula u drugi plan niz pasmina, a istu stvar je napravila i u Americi. Dotad je mjesto koje danas pripada perzijskoj macki pripadalo rakunskoj macki, dugodlakoj krasotici koja je u Americi i nastala (u saveznoj državi Maine), križanjem americkih farmskih macaka i angore
Unatoc padu popularnosti, rakunska macka je ostala jednako lijepa. Spada u krupne pasmine macaka, pa je za njene ljubitelje svakako jedna od konkurentnih pasmina, a volite li uz to i dugodlake macke, jedina koja joj može konkurirati je norveška šumska macka.
Tijelo rakunske macke je krupno, postavljeno na snažne, široko razmaknute noge koje završavaju okruglim i krupnim šapama. Odrasli mužjaci normalne grade (ne debeli) dostižu težinu 4,5 – 5 kg, pa ih od milja zovu 'nježnim divovima'.
Glava rakunske macke je krupna, a izražajno lice oblikuje relativno nježnu njuškicu. Nos je ravan, srednje dužine, a dopušten je i blaži stop. Oci su krupne, široko razmaknute i blago ukošene, a cijelu sliku zaokružuju uške, široke baze i visoko nasadene, iz kojih vire cuperci dlake.
Vrat je dug i snažan. Rep je srednje dug, bogato obrastao dlakom, a završava gustim cuperkom. Krzno je nešto nježnije na glavi i ledima, ali zato pokazuje svu svoju raskoš na trbuhu, stražnjim nogama i vec spomenutom repu.
Pojavljuje se u citavom nizu boja, no postoje stroga felinološka pravila o kombinaciji boje krzna i boje ociju te se ne priznaju colourpoint tipovi.
Osobitom je cini njen razigran, prirodan i veseo karakter. Obožava lutati prirodom, loviti, penjati se po drvecu – drugom rijecju, uživa u slobodi te spavanju pod vedrim nebom. Takav prostor ce prihvatiti s ljubavlju i zahvalnošcu.
Bez obzira na njena lutanja, s krznom nema puno posla. Lako se održava i dovoljno ga je jednom dnevno lagano pocešljati – tek toliko da se izvuce mrtva dlaka.
Norveška šumska macka
Kao i oko vecine pasmina macaka, i kod norveške šumske macke o porijeklu postoje mišljenja koja se baš uvijek ne podudaraju, no vecina autora se slaže da njeno porijeklo treba potražiti u podrucjima u kojima su se razvile i ostale dugodlake macke (Turska, Iran i južni dio Rusije)
Da je ova tvrdnja tocna, govori i grada norveške šumske macke, koja je velicinom i konstitucijom slicna turskoj angori i rakunskoj macki. Postavlja se pitanje kako je stigla na daleki sjever.
Pomalo egzoticna prica kaže da su ovu macku sa sobom u podrucje Skandinavije dovezli Vikinzi na svojim brodovima, vracajuci se s osvajackih putovanja. Nije Hogar bio tako sentimentalan da je htio svoju Helgu obradovati novim kucnim ljubimcem, nego je ovaj izuzetno dobar lovac bio dobra zaštita od miševa na brodovima, a ta simbioza je dovela do norveške šumske macke.
Naravno da su novi klimatski uvjeti zahtijevali odredenu prilagodbu konstitucije: dlaka je postala nešto grublja i gušca, a samo tijelo cvršce i robusnije grade jer su takvi primjerci lakše preživljavali hladne skandinavske zime.
Nordijci su maštoviti, a duge zimske veceri su pomogle da se prica o porijeklu ove macke uvuce i u stare nordijske legende, no znanstvenog uporišta za njih nema. Iako joj u imenu stoji naziv šumska, njeno porijeklo se izvodi od Felis domestica (domaca macka), a ne Felis silvestris (divlja šumska macka).
Sve do 1977. godine ova je pasmina tretirana kao nacionalna, a te je godine priznata i od medunarodnih udruženja macaka te ravnopravno sudjeluje na svim izložbama. Njezino tijelo je cvrsto i mišicavo, vrlo snažnih nogu. O samoj velicini mogu se naci razliciti podaci, no neki autori navode težinu odraslih mužjaka i do dvanaest kilograma, što je doista impozantno.
Stražnja noge su nešto dulje od prednjih, što joj uz snažne kandže daje sposobnost izvrsnog penjaca, neovisno treba li se popeti na drvo ili uz stijene. Glava je trokutasta, dugog i ravnog nosa, izražene brade, smještena na dugom i snažnom vratu. Uške su duge, visoko nasadene, ušiljene i nagnute naprijed, a iz njih vire dugi cuperci. Oci su krupne, izražajne i široko razmaknute. Cijelu sliku zaokružuje kitnjasti rep kojeg nosi visoko i ponosno.
Ova macka se i gradom samog krzna prilagodila hladnom i vlažnom klimatskom podrucju, pa se njeno krzno, osim bogatog sloja ispod dlake koji je grije, sastoji i od masnog površinskog sloja koji štiti od vlage.
Što se tice njege, preporucuje se temeljito cešljanje, a kupanje ako je nužno. Treba ga svesti na najmanju mogucu mjeru jer skida zaštitni masni sloj, cime dlaka gubi na cvrstoci i kvaliteti.
Norveška šumska macka priznata je samo u prirodnim bojama, tj. onim koje nalazimo kod obicnih domacih macaka.
Karakterom je samostalna, ali druželjubiva i razigrana. Rado se posebno cvrsto vezuje za jednu osobu, pa je time pomalo nalik na psa.
Sibirska šumska macka
Sibirska šumska macka je jedna od rjede poznatih pasmina, a svojim osnovnim karakteristikama podsjeca na norvešku šumsku i rakunsku macku. Nažalost je još uvijek rijetka izvan granica Rusije i njenih nekadašnjih istocnih satelita, ali se polako probija i uspješno bori za priznavanje zasluženog mjesta i pažnje
Teško je sa sigurnošcu govoriti o njenom genetskom porijeklu, pogotovo zato što dolazi iz podrucja koje je toliki niz godina bilo prilicno iskljucen od ostatka svijeta, no u njezinom je razvoju najvjerovatnije svoje prste imala norveška šumska, koja je u kombinaciji s autohtonim pasminama Sibira dala ovo prekrasno bice poluduge svilenkaste dlake i simpaticnih cuperaka koji krase uške.
Zapravo, lako bi je bilo pomiješati s norveškom šumskom, ali ono što je cini nepogrešivo razlicitom je oblik glave koji je znatno okrugliji nego kod norveške i rakunske macke.
Idealan oblik glave podsjeca na trokut zaobljenih kutova, a nos je širi i na njemu nije poželjan izraženi stop. Kosti lica su jake i izražajne, osobito obrazi i brada, a velike, ovalne i široko razmaknute oci uz visoko i široko postavljene uši tvore lik koji se pamti.
Tijelo je snažno i mišicavo, srednje velicine. Kod ovih macaka je na cijeni duljina tijela, dugacak rep i proporcionalna grada nogu, što znaci da primjerci znacajnije dužih stražnjih nogu gube na bodovima. Medu prstima uvijek moraju biti izraženi cuperci.
Krzno je kvalitetom slicno onom norveške šumske pa je i njega gotovo identicna (što manje kupanja i redovito cešljanje, osobito u doba linjanja), a nešto je krace na lopaticama nego na ostalim dijelovima trupa.
Dozvoljene su sve boje, no rjede su i cjenjenija, a dozvoljene su cak i raznobojne oci (kako navode neki autori).
U ovoj pasmini srecemo još jednog izvrsnog penjaca, spretnog i razigranog, koji izvrsno podnosi društvo drugih macaka, a ni protiv pasa nema ništa. Njen karakter je osobito naklonjen djeci i s njima stvara izvrsne kontakte. Dosta je mazno stvorenje, iako ce vas diplomatski zaobici u trenutku kada joj nije do maženja, ali isto tako ce vam se 'ušuškati' u krilo kada joj je to volja, bez obzira koliko joj vi branili.
Kurilska bobtail macka
Ovo je dosta rijetka pasmina i može je se naci samo na Kurilskim otocima. U njen razvoj svoje je prste uplela politika – smatra se da je njeno genetsko porijeklo povezano s japanskim bobtail mackama, jer je Kurilsko otocje svojevremeno bilo pod japanskom upravom
Kako politika mijenja geografske karte, tako je Kurilsko otocje došlo pod rusku upravu i tamošnjoj bobtail macki nije preostalo ništa drugo nego da se samostalno razvija u zasebnu liniju. Takve povremene mikroizolacije s genetske strane nisu loše, a gotovo uvijek znaju iznenaditi.
Kurilsko otocje je nepristupacan vulkanski svijet oštre klime, a zahvaljujuci svom geografskom položaju svojevremeno je bilo važan vojni položaj, što je dodatno doprinijelo izolaciji.
Upravo zbog života u tako negostoljubivim klimatskim uvjetima, kurilska bobtail macka se prilagodila maksimalno koliko je mogla, pa je njeno tijelo snažno i zbijenije od tijela japanske bobtail macke, a krzno je znatno duže i gušce da bi je zaštitilo od vremenskih nepogoda. Ne postoje kratkodlake kurilske bobtail macke.
Stražnje noge su snažne i znacajno duže od prednjih pa se leda lagano uspinju prema repu. Ima i pomalo neobican hod: dok ostale macke noge pomicu u paru, ova jednu po jednu nogu povlaci prema naprijed pa izgleda kao da se konstantno šulja ili prikrada.
Rep je dugacak svega osam centimetara, nalik je na perjanicu, a macka ga nosi ili ponosno podignutog ili mirno položenog sa strane tijela. Rep može biti s cvoricima, zavijen ili neznatno savijen.
Glava je krupna, dobro razvijenih i istaknutih kostiju lica na koju su visoko postavljene uške srednje velicine izraženih unutarnjih dlaka. Stop je neznatno izražen, a oci krupne, bademaste i znatiželjne. Još jedna neobicnost ove macke su izrazito dugacki brkovi i obrve.
Dlaka je poluduga i svilenkasta sa srednje razvijenom poddlakom. Relativno se lako održava, ali u doba linjanja, koje je obilno ali dosta kratko, cešljanju treba posvetiti malo više pažnje. Karakterno je dobrocudna i mazna, tolerantna prema drugim mackama, ljudima i psima. Prilagodljiva je i nenametljiva i vrlo ugodno društvo.
Turski van
Turski van je još jedan od nažalost ne baš cestih primjeraka prirodne vrste macke, što znaci da se kao pasmina razvila bez ljudskog uplitanja. Kao pasmina potjece iz Turske, a razvila se oko jezera Van po kojem je i dobila ime
Specificno mjesto dalo je i specificnu pasminu. Uvriježeno mišljenje koje vlada medu ljudima jest da macka ne voli vodu. I doista, kada ih promatramo kako se slobodno krecu prirodom vidjet cemo da ce lokvu kroz koju je pas protrcao ne usporavajuci, macka zaobišla ili jednostavno preskocila – vecina ih se ne voli smociti. No, Turski van je izuzetak.
Ova hrabra macka ce za svojim plijenom i u jezero, pa tako za svojim vlasnikom i u bazen ako treba. Nece u vodu skociti iz zabave – ipak su macke, ali ako se ukaže potreba, nece se ustrucavati jer straha od vode doista nemaju.
Teško je sa sigurnošcu govoriti o porijeklu bilo koje macje pasmine. Vrlo cesto se uz njihovo porijeklo vezuju misticne price, a s cinjenicama se ispreplice ljudska mašta, no najvjerojatnije njeni geni vuku porijeklo iz Kine, odakle je putem svile došla i u istocnu Tursku.
Prvi primjerci su u Europu (u Englesku) stigli dosta kasno – drugom polovinom pedesetih godina, a bile su bijele boje sa obojenim podrucjima na glavi i obojenim repom (po njima se ovakav raspored boje kod macaka cesto opisuje kao van uzorak). Od tih macaka potjece europski uzgoj.
Turski van spada u macke srednje velicine, a osim što se ne boji vode, ne boji se niti pokazati što joj se ne svida. Ako macke jesu životinje sa stavom, a jesu, turski van je svakako njihov 'glasnogovornik i borac za pravdu i istinu'.
Tolerantna je i druželjubiva, voli i ljude i životinje i sa svima ce rado podijeliti prostor u kojem živi, ali ako se u tom istom prostoru pojavi ili cuje nešto nepoznato, ova macka nece pobjeci na sigurno. To je izazov koji ce je svakako povesti u razjašnjavanje i sredivanje situacije.
Ako volite iskonski karakter i ljepotu macke, onakve kakvu s lakocom možete zamisliti kako se u prirodi i u vašem domu 'osjeca kao doma', ovo je pasmina za vas. Samo, ne ocekujte da cete je uspjeti uvjeriti da ribice moraju ostati u akvariju, a ukrasne patkice plivati po jezeru. Voda nije ta koja ce je zaustaviti, pa je u takva iskušenja niti ne dovodite.
Krzno joj je poludugo i ne zahtijeva puno njege, jer nije sklono petljanju. Sa kupanjem budite oprezni i primijenite ga samo kad je to neophodno jer nije dobro skidati prirodnu masnocu sa dlake. Ako se baš voli uprljati, pokušajte povremeno vodu i šampon zamijeniti puderom.
Njeno tijelo je dugo, snažno i mišicavo, postavljeno na noge srednje dužine koje završavaju elegantnim okruglim šapama. Rep je debeo, fino obrastao dlakom i srazmjerne dužine tijelu.
Na trokutastoj glavi poprilicno blizu postavljene su uspravne uši, a lice krase dva krupna i blistava znatiželjna oka, neznatno ukošena.
Temeljna boja krzna je bijela, a ono što je specificno su po dvije šare na glavi te obojenim repom. Ako macka ima i šaru na tijelu, to nije preveliki 'grijeh', ali je poželjno da je nema. Oci mogu biti razlicite - najcešce su boje jantara, a najrjede plave.
Exote
Exote macka je kratkodlaka inacica perzijske macke te su i standardi koji vrijede u uzgajivackom svijetu gotovo jednaki, osim u ocjenjivanju dlake. Ova macka je kao stvorena za ljubitelje perzijske macke koji nemaju dovoljno vremena brinuti se o njenom krznu
Prve exota macke stvorene su planiranim uzgojem (iskljucivo odabirom kojim je rukovodio covjek) u SAD-u s ciljem uzgoja kratkodlake perzijske macke. Prvo leglo dobiveno je križanjem perzijskog mužjaka s americkom kratkodlakom ženkom. Dobiveno leglo bilo je jednoobrazno perzijskog tipa kratke i guste dlake, što je uzgajivace fasciniralo te su odlucili raditi na izradi takve pasmine.
Danas se u uzgojima križaju iskljucivo exote i perzijske macke, legla nisu jednoobrazna, ali se sa sigurnošcu mogu ocekivati macici perzijskog tipa u kojem mogu biti zastupljeni i dugodlaki primjerci, no oni se bez problema upisuju kao perzijski.
Karakter ovih macaka je posve jednak karakteru perzijskih, dakle, stabilne su naravi i u osnovi znamo što možemo od njih ocekivati. Nježne su i ugodne i u pravilu se dobro slažu sa svim ukucanima, neovisno radi li se o drugim mackama, psima ili djeci. Ako joj 'prekipi', povuci ce se na neko mirno mjesto i nece se javljati dok ne bude raspoložena za društvo.
Exote nisu glasne, a od njihova ugodnog i mekog glasa nece vas zaboljeti uši. Krzno je meko i gusto, ugodno na dodir i lako se održava – dovoljno je minimalno cešljanje (cetkom od prirodne dlake i gumenom rukavicom u vrijeme pojacanog linjanja).
Kupanje izbjegavajte, a dobro ga zamjenjuje i puder (ako nije baš pretjerano uprljana, što je doista rijetko), ali morate voditi racuna o higijeni oka, jednako kao i kod perzijske macke. Zbog suženih, a ponekad i zacepljenih suznih kanala, suze ne mogu otjecati u nosnu šupljinu vec se slijevaju niz lice. To zna ostaviti ružan tamni trag što nije higijenski niti estetski.
Ovaj cete problem riješiti svakodnevnim umivanjem vaticom ili gazom umocenom u toplu vodu, a za vece probleme i za macke koje idu na izložbe nabavite losion.
Tijelo ove macke je srednje veliko do veliko, zbijeno, dubokih prsa. Jaki i kratki vrat nastavlja se u snažna ramena i leda koja završavaju kitnjastim repom. Exota ce vas uvijek podsjecati na malo mace (ali malo prekrupno) ili medvjedica. Glava je okrugla, krupna, široke lubanje i punog lica.
Nos bi morao biti u ravnini s donjim kapkom, a stop u ravnini sa sredinom oka. Jaka široka celjust formira snažnu bradu, a zagriz bi morao biti 'škarast'. Profil je savršeniji što je bliži vertikali.
Krzno exote macke je gusto i mekano i nikad ne smije biti slegnuto uz tijelo, vec paperjasto stršati naglašavajuci okruglasti oblik tijela. Exote je u osnovi kratkodlaka perzijska macka, pa i sve boje koje priznaje standard koji vrijedi za perzijske vrijede i ovdje.
Jednobojne exote macke mogu biti od bijele, crne, plave, crvene i krem preko cokoladne do ljubicaste. Boja ociju je poželjno što tamnija nijansa narancaste, jedino je kod bijelih exota dozvoljena raznobojnost ociju te plave oci.
Po pravilima navedenim u standardu, jednobojne exote ne bi smjele imati niti jednu dlaku druge boje i cijelom dužinom bi trebala biti iste boje (ovo pravilo u praksi ne funkcionira jer su dlake uvijek nešto tamnije pri korijenu).
Macici cesto imaju šare koje se nerijetko kasnije izgube, a kod crvene exote se takve šare, ako i ostanu, toleriraju jer ju je izuzetno teško uzgojiti.
Višebojne macke imaju bijela podrucja po tijelu u razlicitim uzorcima, a po tipu uzorka se medusobno razlicito klasificiraju.
Van exote su macke s van uzorkom, tj. pretežno su bijele s po dvije mrljice na glavi (neovisno u kojoj boji ), dok je harlekinski uzorak vrlo slican van uzorku, ali s više obojenih mrljica po tijelu.
Dvobojnim mackama se smatraju jednobojne macke s bijelim površinama koje ne prekrivaju više od jedne trecine tijela. Temeljna boja može biti bilo koja od priznatih jednobojnih.
Ista pravila vrijede i za trobojne macke, samo se tu radi o mješavini dviju osnovnih boja i bijele, s tim da su podrucja svake od boja jasno ogranicena i vidljiva. Cesto se ovaj uzorak zove i kornjacevina s bijelim. Ovisno o kojim osnovnim bojama se radi, formira se naziv kornjacevinastog tipa. Višebojne macke uvijek imaju narancaste oci.
Kornjacevinaste macke imaju krzno koje se sastoji od pomiješanih osnovnih boja, ali nema bijelih podrucja i takvo krzno tvori mramorni efekt – podrucja su manja i nisu tako jasno ogranicena. Kod ovih macaka glavna boja je uvijek crna ili boja koja je izvedena iz nje, a dimastima se nazivaju one srebrnog podkrzna.
Osim navedenih, poznate su još tigraste i tockasto-tigraste te colourpoint. Srebrne macke dolaze u svim navedenim bojama i šarama, ali ih karakterizira srebrno potkrzno, a s obzirom na oblik i podrucja koja zahvacaju šare, svaka boja ima poseban naziv (silver tabbie, cameo, chinchilla i smoke).
Japanska bobtail macka
Stari kineski zapisi i crteži koji datiraju još od prije tisucu godina govore o tome da je kratkorepa macka bila poznata u Kini toga vremena. Namece se logican zakljucak da je ova macka vjerojatno daleki predak japanske bobtail macke. Stoljecima su ovakve macke šetale japanskim otocjem dok se nisu stidljivo pojavile i u ostalim krajevima
Tek 1968. godine prva japanska bobtail macka napustila je Japan i stigla u Sjedinjene Americke Države. Danas u Americi postoji znacajan broj ljubitelja ove pasmine, ali izvan granica Japana i SAD-a rijetko ih se vida na izložbama.
Dakle, ako želite macku koju teško da ce imati itko u vašem gradu, ovo vam je prilika. Izuzetno privlacne i inteligentne, živahnog i otvorenog temperamenta, stalno u pokretu i traženju novog izazova, rijetko koga mogu ostaviti hladnokrvnim.
Obicno kažu da je macku nemoguce dresirati. Nijedno pravilo nije tako kruto da ne bi bilo iznimke i sigurno mnogi od vas imaju iskustva da je vaša ili susjedova macka znala ovo ili ono (otvaranje vrata, donošenje loptice, itd.). Kod japanske bobtail macke takvo što možete postici s minimalnim trudom. One su toliko radoznale i toliko spremne na akciju da ce poput malih majmuna jedva cekati da ih zabavite necim novim.
Ime su dobile po kratkom repu koji može biti ravan, kovrcav ili savijen. Tijelo je snažno, mišicavo i vitko, postavljeno na duge noge koje završavaju ovalnim šapama. Glava je klinasta, pomalo egzoticnog lica s ukošenim krupnim ocima i poprilicno velikim ušima.
Krzno je mekano i svilenkasto, polegnuto uz tijelo, a poddlake nema, što znatno olakšava održavanje. Dodatno olakšanje je i to da se ova macka smanjeno linja. Susrecemo je u kratkodlakoj i poludugodlakoj varijanti, sve boje su dopuštene a trikolorke kod kojih prevladava osnovna bijela boja su na posebnoj cijeni. Što se tice boja ociju, takoder su sve boje dopuštene.
Americka wirehair macka
Macka je sama po sebi egzoticna i osebujna. Priroda i covjek doveli su do toga da egzoticno postane još egzoticnije – kreirane su macke neobicna krzna. U tu skupinu spada i americka wirehair macka
U nastajanju ove vrste svoje je prste imala genetska igra same prirode, a nastala je od obicne americke seoske macke kod koje je iz nekog razloga došlo do mutacije gena zaduženih za kvalitetu dlake; umjesto maceta meke i glatke dlake, mama maca je na svijet donijela kovrcavo bice dlake vrlo oštre na dodir – nazvali su ga Adam i imao je žuto-bijelu dlaku, kažu, poput žice.
Adam je imao srece jer umjesto da ga, kako to nerijetko biva, smatraju greškom i odbace, za njega se zainteresirao jedan uzgajivac i pario ga s mackom iz istog legla kako bi doznao je li takva dlaka nasljedna. Bila je. Dobio je u leglu dva maceta s dlakom koju su naslijedili od oca. Bio je to dovoljan poticaj da nastavi dalje s uzgojem Adamovih potomaka u što cišcoj krvi da bi se svojstvo ucvrstilo.
1978. godine pasmina je službeno priznata i kao takva se natjece na prvenstvima. Svojim se karakterom ova macka ne razlikuje od americke kratkodlake macke. Inteligentna je i razigrana, nježna i mazna, ali uvijek spremna na igru i lov, pa ce sigurno predstavljati nepresušan izvor radosti svakom tko voli 'macji temperament'.
Ako živite u stanu, bilo bi poželjno da malo više truda uložite u izradu ili nabavu umjetnog debla, jer svojski se trudi svoje kandžice održavati uvijek u najboljoj formi. U nuždi nece prezati da za to upotrijebi i dio namještaja, ako joj ne ponudite nešto drugo.
Izvrsni su penjaci i obožavaju igru – s drugim mackama, kucnim ljubimcima ili djecom, njima je svejedno – samo da igra traje. Njega krzna doista ne zahtijeva posebnu brigu. Dovoljno ju je jednom tjedno pocešljati i išcetkati cetkom od prirodne dlake. Cešalj izbjegavajte, a ako se ipak odlucite za njega, neka bude širokih zubaca. Kupanje takoder izbjegavajte koliko je god moguce, radije se odlucite za puder.
Ovo su macke srednje velicine, kompaktne i cvrste grade. Svi dijelovi tijela moraju biti proporcionalni, glava je okrugla s istaknutim jagodicama koje su postavljene vrlo visoko. Oci su okrugle, srednje velike ili krupne.
Krzno je to što je cini posebnom, a ono je kratko i kovrcavo, puno je i grubo, jedino je poddlaka nešto mekša. Svaka dlaka mora biti vijugava ili savijena na vrhu. Cak su i njeni brkovi kovrcavi. Dozvoljene su sve boje u kojima se srece americka kratkodlaka macka.
Njemacka rex macka
Ovdje se radi o nekoliko pasmina macaka od kojih cemo svaku obraditi posebno jer im je grada toliko razlicita da se ne mogu opisati zajedno, ali ono što ih povezuje je dovoljno da ih svrstamo pod zajednicki nazivnik – rex. Ono što im je zajednicko jest meko kovrcavo krzno
Njemacka rex macka je najstarija poznata pasmina valovitog krzna. Ostale pasmine pojavile su se nešto kasnije. Zanimljivo je da postoje zabilješke da su se ove macke pojavile u Istocnom Berlinu neposredno nakon Drugog svjetskog rata, no tek pocetak pedesetih godina donosi veci interes za njih i zapocinje uzgoj.
Gen za valovitu dlaku kod ove macke jednak je kao i kod kornvolske rex macke, no to im je jedino zajednicko. Radi se o dvije posebne i potpuno razlicite pasmine. Njemacka rex macka je cvrste i zbijene grade i time je slicnije europskoj kucnoj kratkodlakoj macki.
Cvrsto, ali proporcionalno tijelo postavljeno je na srednje duge stabilne noge koje završavaju okruglim šapicama. Glava je takoder okrugla, dobro razvijenih kostiju lica, a oci su okrugle, srednje velicine. Uši su srednje velicine, postavljene visoko i široko. Njena dlaka je mekana i svilenkasta, blago valovita i ugodna na dodir, a uzgaja se u svim bojama u kojima se uzgaja i susrece europska kratkodlaka macka. Poddlaka kod ove macke nije razvijena.
Njen karakter je ugodan, dosta živahan i razigran, tolerantna je prema drugim mackama, ali je nježne strukture i zahtijeva puno ljubavi i pažnje od strane svog vlasnika. Za sve macke možemo reci da su senzibilne i da ne podnose zapostavljanje, no neke se znaju nametnuti. Ovdje se pak radi o izuzetno senzibilnom bicu koje je više samozatajno i tolerantno i koje vam se nece nametati, ali ce biti povuceno i tužno. Tako možete propustiti da upoznate najljepši dio njezina karaktera – razigranu i aktivnu osobnost.
Selkirška rex macka
Ova vrsta je raširena u svojoj domovini SAD-u, ali je u Europi poprilicno rijetka. Povijest selkirške rex macke pocinje 1987. godine kada se u saveznoj državi Wyoming - potpuno neplanirano, od majke koja nije bila cistokrvnog podrijetla i nepoznatog oca, dakle igrom prirode i ljubavi - rodila nova vrsta
Kasnije su se uzgajivaci upleli u tu pricu pa su nastojali usmjeriti uzgoj ove vrste u dva pravca i dobili dvije linije selkirške rex macke: dugodlaku i kratkodlaku. U uzgoju se išlo na to da se dobije macka opuštenijeg i mekšeg krzna te manje orijentalne grade. U odabiru su imale prednost macke koje su gradom bile što bliže perzijskoj macki, dakle nešto zbijenijeg i kraceg trupa i šire glave. Na kraju je dobivena macka koja svojim izgledom doista podsjeca na malog kovrcavog medvjedica.
Druželjubive su i nježne, privržene su covjeku i idealne za društvo djeci. Tolerantne prema ostalim kucnim ljubimcima i uvijek spremne na igru, predstavljaju izvor zabave i razonode svakom mackoljupcu. Ako je želite razveseliti, kupite joj loptice, umjetne miševe i slicne sitnice kojima ce se neumorno zabavljati. Ona je jedna od onih kojoj je svaka igracka zanimljiva i nikada joj ne dosadi, a što ih je više - to bolje. Fenotipski gledano, ovo je macka cvršce i krupnije grade, stabilnog i težeg kostura.
Glava joj je široka i okrugla, srednje velika s nosom na kojem je jasno izražen stop te krupnim, okruglim i široko razmaknutim ocima. Uši su široko postavljene, zaobljenih vrhova. Noge su srednje dužine, a završavaju širokim i okruglim šapama. Rep je deblji i kraci, zaobljenog vrha.
Krzno je meko i opuštenih, oprugastih kovrca. Ne zahtijeva osobitu njegu, jedino u doba linjanja treba cešce išcešljavanje, ali oprezno, da ne oštetite krzno. Ako pretjerate u cešljanju i ako je ono grubo, možete izravnati kovrcice. Kupanje takoder izbjegavajte, no ako se kovrcice nakon cešljanja lagano opruže, možete im vratiti formu ako krzno nježno ovlažite iz finije prskalice za vodu.
Macici se omace s kovrcicama, ali se nakon nekog vremena one izgube. Ne panicarite i ne sumnjajte u njihovo podrijetlo, kovrce se opet vrate s oko osam mjeseci starosti. Krzno svoj puni dojam dostigne sa oko dvije godine, pa cete morati biti malo strpljivi.
U leglu se redovito zna pojaviti poneko mace potpuno ravnog krzna. To je normalno jer je gen za kovrcavu dlaku dominantan, pa kada dode do kombinacije recesivnih alela, kovrce izostanu. Što se boja tice, nema nicega što se smatra greškom, dakle, dopuštene su sve boje.
Kornvolska rex macka
Kako se iz samog imena da zakljuciti, ova pasmina potjece iz Cornwalla u Engleskoj. U leglu iz 1950. spontana mutacija je dovela do radanja macica koji je - za razliku od svoje majke ravnog krzna, a vjerojatno i takvog oca, do danas nepoznatog - imao nježno kovrcavo krzno koje je privuklo oci uzgajivaca
Kornvolska rex macka u svojem genomu nosi gene i sijamke i orijentalne macke. Izuzetno je elegantna i dugonoga, malo izdužene glave. Tijekom vremena selekcijom su se razdvojile dvije linije kornvolske rex macke - europska i americka. Medusobno se razlikuju gradom: americki je tip nešto sitnije grade i ima 'rimski nos', dok europski tip uvijek ima 'ravni nos' (samo što je krupnija i dužih nogu).
Izuzetno je druželjubive cudi i teško podnosi samocu. Zbog toga se ljudima koji dosta borave van doma savjetuje da nabave dvije macke kako bi im osjecaj samoce bio manji.
Ujednacene su i blage naravi, kandže ce pokazati samo u prijekoj nuždi pa su ovo macke za obitelji s malom djecom. Radoznalost im daje osebujnu crtu – svaki posjetitelj je nova zanimacija. Mirnije su cudi od devonske rex macke, ali kombinacija inteligencije, radoznalosti i razigranosti dala je macku koju cete uz malo truda vrlo lako nauciti raznim vještinama. Svaka igracka je dobrodošla, a život u stanu zadovoljava sve njene potrebe.
Ako volite macke, ali niste baš najsretniji u doba linjanja, informacija o tome da se kornvolska rex macka gotovo ne linja ce vas svakako obradovati i zainteresirati. Održavanje je vrlo jednostavno i u osnovi se svodi na jednotjedno cešljanje.
Somali (dugodlaka abesinska macka)
Somali zapravo i nije posebna pasmina macke. Radi se o dugodlakoj varijanti abesinske macke, koja, iako je dobila ime po Somaliji u Africi, nema nikakve veze s tom zemljom
Možda su kod ove macke ljubitelji njenih divljih predaka doista došli na svoje, jer svojim izgledom nagovještava iskonsku i divlju prirodu macke, ali svojim karakterom je zapravo vrlo nježno i mazno stvorenje. Samo je izgledom divlja. Podrijetlom je iz SAD-a, a nastala je bez ikakve namjere, igrom slucajnog genetskog poslagivanja.
U pocetku kod pojave ovakvih macica pri uzgoju abesinske macke uzgajivaci baš nisu bili presretni i gledali su da se što brže riješe neželjenih primjeraka. Na svu srecu, davali su ih uglavnom u dobre ruke, dok ovi slucajni i neželjeni primjerci svojom ljepotom nisu privukli oko nekih uzgajivaca. Tu pocinje prica o somali, ljepotici divljeg izgleda i nježnog srca.
Karakterom je, kako se da i ocekivati, identicna abesinskoj macki. Društvena je i izuzetno privržena vlasniku i ukucanima, ne voli samocu i teško pati ako joj uskratite pažnju na koju je navikla. Odvajanje od dragih osoba kod ove macke može izazvati psihicke krize koje mogu dovesti do promjene karaktera. Zbog tog se ne preporucuju ljubiteljima cija obiteljska situacija nije definirana.
Ovo nije nametljiva pasmina macke, mada teško da je necete biti svjesni u prostoru u kojem živite. Razigrana je i umjereno živahna, voli se penjati i biti aktivna. Prema posjetiteljima nije neljubazna, ali ce ih pozdraviti izdaleka. Nije osobito sretna ako je netko na silu želi primiti u krilo ili pomaziti.
Spadaju u krupnije macke, gradom su jednake abesinki, osim što imaju kitnjast rep koji nose ponosno poput perjanice, a poludugo krzno je znatno punije i duže na podrucju slabina, repu, donjim dijelovima i oko vrata nego na ostalim dijelovima tijela. Somali se pojavljuje u svim bojama u kojima se pojavljuje i abesinka.
Najrjeda i najcjenjenija je srebrna somali macka koja dolazi u više varijacija, podjednako rijetim i podjednako teškim za uzgoj. Koje god boje da je krzno, oci moraju biti boje jantara, zelene ili žute i moraju biti što jasnije.
Za razliku od devonske rex macke, ova pasmina ima svilenkasto mekano krzno, jednakomjerno kovrcavo. Dozvoljene su sve boje, oci su zelene ili žute, no mogu biti i plave.
Sfinks
Mnoge knjige o mackama obicno ovom pasminom završavaju putovanje macjim svijetom, kao da žele reci - nakon ovoga ostali smo bez teksta. Ovo je svakako najkontroverznija pasmina koju cemo upoznati ako se ne pojavi nešto novo, ali to je teško povjerovati
Podrijetlo pojedinih pasmina macaka uvijek je obavijeno odredenim velom tajni i vrlo su cesto price o njihovom podrijetlu hranjene maštom i legendama. Kada ugledamo sfinks macku prva misao koja nam prode kroz glavu je - s kojeg je planeta ovo bice!
Njeno gotovo bezdlako tijelo, ogromne uši i izrazito krupne prodorne oci više asociraju na malog E.T.-ja nego na macku. Lik kojim možete biti opcinjeni ili zgranuti, sve ovisi o ukusu i afinitetima.
Iako se u literaturi cesto zna naci podatak da je macka gole kože kao pasmina nastala nedavno slucajnom mutacijom, arheološki nalazi pobijaju tu tezu. Poznato je da su Azteci stoljecima prije uzgajali ne samo macku gole kože nego i psa gole kože, koji živi i danas. Dakle, za prirodu to je stara stvar. Poznata je i bezdlaka meksicka macka koja se povremeno pojavljuje u leglima meksicke divlje macke.
Današnja sfinks macka kao pasmina formirana je zahvaljujuci ljubitelju macaka koji je šecuci Torontom naišao na dvije male ženkice koje su izgubljeno lutale velikim gradom. Naravno da je pomislio da imaju neku kožnu bolest te je, pokušavajuci im pomoci, saznao da se radi o prirodno bezdlakim mackama.
Njihov put ih je odveo u Nizozemsku, vlasniku bezdlakog mužjaka koji je baš tražio ženkicu za svog ljubimca. Tako je zapocela prica o uzgoju sfinks macke. Ako ste alergicni na macju dlaku, a ljubitelj ste macaka, sfinks je vaš izbor.
Ako nemate odbojnost prema njenom izgledu pa si dozvolite da upoznate njen karakter, teško da ce vam je ijedna pasmina moci zamijeniti, jer toliko inteligencije, privrženosti, ljubavi i razigranosti teško da cete naci bilo gdje drugdje. Što se tice njenog karaktera, jednostavno je nemoguce naci manu.
Druželjubive su i strpljive, vedre naravi i otvorena srca prihvacaju sve oko sebe, a osobito se emocionalno znaju vezati za društvo svojih ljudi. Ako im se to društvo uskrati, zapostavljanje ih može toliko unesreciti da ponekad znaju od tuge uginuti – doslovno.
Život u stanu im je sasvim zadovoljavajuc, tu ce naci dovoljno prostora za igru.
Što se njege tice, sasvim je jasno da nikakvo cešljanje nema smisla. Njihova koža je na dodir slicna baršunu ili kožici breskve, ali za razliku od drugih pasmina, sfinks macka u koži ima razvijene znojne žlijezde i kad joj je vruce znoji se kao i covjek. Osim toga, njene lojne žlijezde luce dosta sekreta pa ju je potrebno dva puta mjesecno okupati u nekom neutralnom šamponu.
Ako to ne cinite, uskoro vam u njenoj blizini nece biti baš ugodno, jer ce se oko nje poceti širiti neugodan miris.
Iako volimo reci da je sfinks bezdlaka macka, to baš i ne odgovara istini. Njeno tijelo je prekriveno vrlo nježnom paperjastom dlakom koja otpada kao i kod svake druge macke, ali se to dogada neprimjetno. Dlaka može mjestimicno biti i nešto duža, ali kada se radi o takvim relacijama, takve razlike možemo zanemariti.
Poželjno je da sfinks macke imaju što više nabora na koži, osobito na glavi, no treba imati na umu da veci broj nabora povecava rizik od kožnih infekcija, pa i u tome valja biti umjeren pri odabiru.
Jedine primjetne 'dlake' na njenom tijelu su brkovi koji mogu biti i vrlo kratki i kovrcavi, ali ako nedostaju, na izložbama se to smatra greškom.
Sfinks spada u srednje velike macke dubokih prsa, cije je tijelo mišicavo i vretenasto, gotovo cjevasto, postavljeno na noge proporcionalne dužine u odnosu na tijelo. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, široko razmaknute i malo svijene. Jastucici su primjetno deblji nego kod ostalih macaka. Rep je dugacak i sužava se prema vrhu.
Glava joj je trokutasta, orijentalnog lica, ali njuška mora biti jaka i zaobljena. Uz krupne bademaste i pomalo ukošene oci, sliku zaokružuju velike uške široke baze postavljene široko, ali ne smiju biti ni prenisko ni previsoko.
Što se boja tice, ne navodi se nijedna boja koja ne bi bila dozvoljena, ali kod opisa je malo teško docarati boju kože, jer se ona razlikuje od boja krzna koje poznajemo. Iako je sfinks dosta otporna na UV-zrake, ipak ljeti, ako je izložena suncu, može dobiti pjegice.
Nepoželjno ju je pokušati zašticivati ili njegovati razlicitim uljima i sl. jer masnoca privlaci prašinu i necistoce iz okoline, što lako zatvara pore pa nastaju problemi. Bit ce je dovoljno okupati dva puta mjesecno u kvalitetnom šamponu, a za masnocu ce se koža pobrinuti sama.
Ako dode do nekog oboljenja kože, radije potražite pomoc veterinara nego da isprobavate razlicite kremice i ulja jer možete izazvati vecu štetu.
Nastavak slijedi
