SULTAN ALIJA
Ivan LOVRENOVIĆ
5 kolovoza 2004
Poglavar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa Cerić pojadao se u Donjim Ruževićima kako su u Istanbulu otvorili novu džamiju i biblioteku imenom Alije Izetbegovića i rekli mu: “Ako ste vi počeli zaboravljati Izetbegovića, mi nećemo nikad.” Usput se bacio još jednim stilskim biserom: “Njihovi su sultani dolazili u Bosnu i pravili džamije, pa zašto ne bi i naš sultan (Izetbegović, op. a.) imao džamiju u Turskoj”
Još i za živa Alije Izetbegovića događale su se situacije u kojima se moglo vidjeti kako dugogodišnji poglavar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa Cerić nije kadar zatomiti svoju ogromnu strast za liderstvom. Zbog nedovoljne, a sasvim vjerojatno i namjerne neizdiferenciranosti vjerskoga, etničkog i političkog elementa kod obojice, znalo je povremeno između njih doći čak i do svojevrsnoga javnog iskrenja, koje je signaliziralo da su im međusobni odnosi daleko od idiličnih, a rijetkim nezavisnim, kritički orijentiranim novinskim autorima dalo povoda da formuliraju poznatu ironičnu tezu o poželjnoj inverziji uloga, koja bi “sve stavila na svoje mjesto”: Izetbegovića kao duhovno-intelektualnog, a Cerića kao stranačko-političkog lidera.
Cerić na Tihića
Formalno prvi čovjek Stranke demokratske akcije, Sulejman Tihić, isprva blijeda i po mnogim pretpostavkama tek marionetska figura podesna za postizetbegovićevski period stranačke tranzicije, nakon Izetbegovićeve smrti malo-pomalo je počeo učvršćivati svoju političku poziciju, mnogo jače nego što je itko očekivao od tog čovjeka nevelike političke karijere, slaboga autoriteta i neatraktivne pojave. U internim stranačkim podjelama, zasnovanim između ostaloga i na opreci između konzervativno-tradicionalnoga mladomuslimanskog i nešto modernijega, uvjetno rečeno sekularnoga političkog mentaliteta (da se i ne spominju krupne interesne opreke), očevidno je da je Tihić, najvjerojatnije i bez vlastite namjere, svrstan u ove potonje, što je sasvim sigurno bio jak znak za uzbunu kod prvih. Jedna od posljedica ove partijsko-čaršijske drame bila je i to što se Bakir Izetbegović, sin Alijin, suprotno višekratnim prijašnjim vlastitim očitovanjima, snažno partijski angažirao, postavši jednim od potpredsjednika SDA i parlamentarnim zastupnikom. Po mnogim mišljenjima, tako je za budućnost postavljena svojevrsna “dinastička” osnova, koja treba garantirati kontinuitet stranke, te i cjelokupne bošnjačkomuslimanske politike. To je ona politika uzaludnoga, neevropskoga a i bosanskohercegovačkoj stvarnosti neadekvatnoga pokušaja sinteze vjerskoga, etničkog, stranačkog i državnog (“bosanskog”), koju je Izetbegović vidio kao ideal i krajnji cilj.
Potrebno je sve ovo barem u najkraćim crtama imati u vidu da bi se u cijelosti mogla shvatiti politička zlokobnost posljednjih istupa poglavara Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafe Cerića usmjerenih protiv Sulejmana Tihića, predsjednika SDA i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dodatnu težinu tim istupima daje činjenica da se bliže lokalni izbori u Bosni i Hercegovini (2. listopada), za koje je prije koji dan počela i službena stranačka kampanja.
Otkud fratar u prvom redu
Cerić je za početak napada na Tihića, u pismu što ga je proslijedio vjernom Dnevnom avazu, iskoristio neke potpuno minorne protokolarne momente s ceremonije otvaranja Staroga mosta u Mostaru. Biva: reis je sjedio tek u drugom redu, dok mostarskome muftiji nije nađeno mjesto ni tu, uz reisa, a u prvom redu je sjedio “lokalni fratar”! Pa je, zatim, reis “čuo” kako su se iz državnoga protokola ružno ponijeli prema izaslaniku jordanskoga kralja na sarajevskom aerodromu! A vrhunac svega jest to što u Tihićevu govoru nije spomenut Alija Izetbegović, “koji je najzaslužniji za obnovu Staroga mosta”!
Shvaćajući svu opakost Cerićevoga krupnokalibarskog gađanja Izetbegovićevim imenom, Tihić je odmah odgovorio. Mirno i pomirljivo, ali ipak kategorično, otklonio je sve Cerićeve invektive, a objede poput one o tretmanu jordanskoga izaslanika i izravno prokazao kao neistinite. Što se pak “lokalnoga fratra” tiče, Tihić nasuprot Ceriću smatra veoma dobrom njegovu prisutnost (objašnjavajući da mu je mjesto nađeno tako što mu je Dragan Čović, Tihićev kolega iz Predsjedništva, ustupio mjesto svoje supruge, u situaciji kada je hijerarhijski vrh Katoličke crkve bojkotirao cijelu priredbu). A naoko sitni “stilistički” podatak, da Cerić fra Slavka Soldu, poglavara Hercegovačke franjevačke provincije, naziva deprecijativom “lokalni fratar”, veoma mnogo govori o kvaliteti njegove iskrenosti kada, u drugim prilikama, deklamira o “ljubavi za druge vjere” i o potrebi uzajamnoga poštivanja.
Beograd ili Carigrad
Na Tihićevo očitovanje Cerić nije odgovorio izravno, nego se demagoški poslužio svojim najjačim oružjem, kojim se posljednjih mjeseci veoma obilato koristi. Govoreći na jednomu od brojnih otvaranja novih džamija, on se u Donjim Ruževićima kod Teslića pojadao kako su u Istanbulu otvorili novu džamiju i biblioteku imenom Alije Izetbegovića i rekli mu: “Ako ste vi počeli zaboravljati Izetbegovića, mi nećemo nikad.” Usput se bacio još jednim stilskim biserom: “Njihovi su sultani dolazili u Bosnu i pravili džamije, pa zašto ne bi i naš sultan (Izetbegović, op. a.) imao džamiju u Turskoj.” A na adresu Sulejmana Tihića, koji je prilikom nedavnoga službenog boravka u Beogradu položio cvijeće na Titov grob, otišla je još jedna otrovna: “Hoće da nam ponovo vrate kult Tita, da mu idemo na grob u Beograd, a teško nam otići na grob našega rahmetli predsjednika. To ne može tako, jer znamo da su Titini generali srušili Jugoslaviju i ovdje pravili zločine. Znamo ko nam je utemeljio slobodu. Ovi koji se stide imena Alije Izetbegovića, stide se i sebe. I zaista, neki naši muslimani su počeli ‘šarati’...”
U općoj atrofiji i letargiji javnoga kritičkog diskursa u Sarajevu i u Bosni, kojoj uveliko pridonosi i međunarodna zajednica na čelu s Paddyjem Ashdownom, karakteristično je da ovakve politički skandalozne eskapade jednoga vjerskog službenika bivaju notirane samo u nekoliko novina, od nekolicine novinskih komentatora (Slobodna Bosna, Dani, Oslobođenje). Možda bi bilo i pretjerano očekivati, iako ne bi bilo nimalo nezanimljivo, da se detaljno osvijetli cjelokupna Cerićeva javna djelatnost: njegova intelektualna šarlatanerija, pojmovni i vrijednosni karišik koji on često servira javnosti kao najvišu mudrost, njegova beskrajna, enervantna želja za dociranjem uvijek, svakomu i u svakoj prilici, njegova proevropska retorika nespojiva s njegovim djelovanjem, njegovo očevidno samopromotivno pehlivanjenje između “Istoka” i “Zapada”, u kojemu nastoji dobro ušićariti na aktualnoj tenziji oko islama na Zapadu, govoreći različito na različitim mjestima i u različitim prilikama, već prema tomu čije ga uši slušaju i što im je milo čuti...
Depresivne laude
Pretjerano je očekivati takvu ozbiljnu kritičku vivisekciju, jer je u Sarajevu i u Bosni, osim spomenutih mršavih izuzetaka, intelektualni i socijalni kritički eros već definitivno ishlapio. Barem kod generacija koje su dosad imale, i još uvijek imaju, priliku da govore. Vrlo je depresivno i u isti mah komično čitati laude Mustafi Ceriću od ličnosti takvoga stvaralačkog ugleda kakav ima Dževad Karahasan, ili slušati subotnje "patriotske" besjede Abdulaha Sidrana na sarajevskoj televiziji Hayat, u kojima se ovaj aspekt bosanskohercegovačke stvarnosti uopće ne reflektira. To hlapljenje je, zapravo, teži simptom od Cerićevih nezajažljivih političkih aspiracija, i uopće od novoga društvenoga tabua – vjerskih institucija i njihovih lidera. Jer znači da ta regresivna i društveno implozivna pojava nema nikakvu kritičku protutežu u javnome prostoru, te se na naše oči okamenjuje u vrhovnu društvenu konvenciju.
________________________________
Copyright © 1993 - 2004 Feral Tribune. All rights reserved.
***
“SULTAN ALIJA” (2)
NE RADI SE O MENI
19kolovoza2004
Ivan Lovrenović prilično redovno razmišlja u prisustvu javnosti (Feral, Dani), a u tim razmišljanjima relativno pravilno iskrsava moje ime, u različitim povodima i kontekstima, ali uvijek na isti način. Jednom se Lovrenović breca na mene što se nisam izjasnio o nečemu, iako je on to od mene očekivao; drugi put mi diskretno sugerira da prestanem o vjeri razmišljati na temelju Objave i u kategorijama koje Ona određuje, a počnem to činiti, kao on, u kategorijama koje određuju aktualnosti i novine; treći put mi lijepi etiketu i smješta moju osobu i rad na pripadajuće im mjesto - u svakom slučaju, kad god me je spomenuo Lovrenović mi se manje ili više otvoreno nudio za uzor, pa sam ja mogao prisutnost svog imena u njegovim javnim solilokvijima prešutjeti u tihoj nadi da će sve na tome stati. Ali nije stalo, nego je prešlo u jednu novu fazu. Nedavno mi u Feralu Lovrenović pripisuje pjevanje laude Mustafi ef. Ceriću i optužuje me za stvaralaštvo, što je korak dalje od popisivanja onoga što sam propustio uraditi.
Nisam ja stvaralac, nego čovjek koji se mukotrpno bori s materijalom, a još manje sam spjevalac lauda. Jedina lauda koju sam sročio je "Pohvala čitanju" za 27. Kongres međunarodne unije izdavača, a pohvalu nekom čovjeku nisam izgovorio niti napisao. Ja poštujem Mustafu ef. Cerića, ali o njemu nisam javno izgovorio niti jednu rečenicu i nisam napisao niti jednu riječ. Lovrenovićev se iskaz, dakle, ni jednim svojim dijelom ne odnosi na mene.
Ja ne znam zašto je Lovrenović iz faze diskretnog nuđenja prešao u fazu aktivnog zavođenja. Ne znam zašto se već godinama ponaša kao oduševljeni član inventarske komisije koji i u slobodnom vremenu lijepi etikete svemu i svakome oko sebe. Ne znam vjeruje li stvarno da tako doprinosi nastanku urađenog svijeta ili zna da se tako jedino grabi gola moć (u svijetu koji sam klasificirao ja sam jedini subjekt među samim objektima). Ne znam kakvoj to svojoj utvari lijepi etiketu koju je meni namijenio i gdje je u svojim tefterima tu utvaru smjestio (meni je ne može zalijepiti jer ja već godinama pazim da budem daleko, što dalje, od Lovrenovića).
Ne znam, a volio bih znati, jer meni je posao da razumijem. Zato ću se naravno truditi da razumijem i ovo što pobrojah. Ali prije nego mi to pođe za rukom, neophodna je jedna mjera opreza:
obavještavam prijatelje i suradnike, rodbinu i poznanike da se ono što Ivan Lovrenović piše i govori o Dževadu Karahasanu ne odnosi na mene, kako pokazuje i navedeni primjer. Znate već: ono što govorim o drugome kazuje bar ponekad nešto malo i o njemu, ali kazuje uvijek mnogo o meni. (Želim vjerovati da je nekad i Lovrenović znao i poštovao ovu istinu.) Tako je naravno i u ovom slučaju. Ono što Lovrenović tvrdi o Dževadu Karahasanu kazuje možda nešto o njegovoj utvari, a kazuje mnogo o samom Lovrenoviću. A to srećom nije moja i nije naša stvar.
(Odgovor Feralova komentatora Ivana Lovrenovića objavljujemo u sljedećem broju)
-- Dževad Karahasan
***
“SULTAN ALIJA” (3)
KOJI DŽEVAD KARAHASAN?
26kolovoza2004
U prošlom broju Ferala Dževad Karahasan obavještava općinstvo da nije on Dževad Karahasan kojega spominjem u svome tekstu “Sultan Alija” (Feral Tribune, 6. 8. 2004). Tko zna, možda se doista radi o dvjema različitim ličnostima istoga imena, pa ako je tako, ispričavam se Dževadu Karahasanu što sam ga zamijenio sa Dževadom Karahasanom. Međutim, onaj Karahasan, koji šalje pismo Feralu, i pored toga što izričito tvrdi da se ne radi o njemu, prepoznaje se u mojim tekstovima (u Feralu i u Danima), tvrdeći, uz mnogo pretjerivanja, da u tim tekstovima “relativno pravilno iskrsava” njegovo ime.
Čemu pretencioznost: za punih šest godina, koliko manje-više redovito surađujem s obama listovima, ime Dževada Karahasana spomenuo sam, i to usput, kao ilustraciju stanovitoga tipa držanja, samo triput. Svaki put odnosilo se to na meni poznatu osobu, pisca Dževada Karahasana, pa tako i u spomenutom tekstu “Sultan Alija”, u kojemu sam pisao o šutnji bosanskohercegovačkih, respective bošnjačko-muslimanskih pisaca i intelektualaca pred opakom pojavom vulgarne politizacije vjere i vjerskih institucija. U sva tri etnokonfesionalna miljea i kod svih vjerskih lidera brisanje granice između vjere i dnevne politike je jednako, a u posljednje vrijeme u tome je najaktivniji reisu-l-ulema Mustafa Cerić. Spomenuo sam, između ostaloga, i “njegovo očevidno samopromotivno pehlivanjenje između Istoka i Zapada, u kojemu nastoji dobro ušićariti na aktualnoj tenziji oko islama na Zapadu, govoreći različito na različitim mjestima i u različitim prilikama, već prema tomu čije ga uši slušaju i što im je milo čuti...”
To je kontekst u kojemu sam se dotaknuo Karahasanovih “lauda Mustafi Ceriću”, kao depresivnih i komičnih u isti mah. Dževadu Karahasanu, koji šalje pismo Feralu, jako je stalo da me u tom detalju prokaže kao klevetnika, pa izrijekom tvrdi: “Ja poštujem Mustafu ef. Cerića, ali o njemu nisam javno izgovorio niti jednu rečenicu i nisam napisao niti jednu riječ. Lovrenovićev se iskaz, dakle, ni jednim svojim dijelom ne odnosi na mene.” Ali, gle, Dnevni avaz u broju od 21. 6. 2004. pod zvučnim nadnaslovom “Dževad Karahasan otvoreno za Dnevni avaz”, donosi Karahasanovu izjavu, u kojoj između ostaloga stoji: “Nedavno me je gradonačelnik Graza zamolio da mu pomognem da upozna reisu-l-ulemu Cerića. Slušao ga je na skupu vjerskih velikodostojnika u Grazu, kada je Cerić kazao da nije isto biti musliman u Pakistanu, Bosni i Švedskoj. Njegov opis bosanskog, evropskog muslimana, toliko je dojmio ljude na Zapadu da jednostavno žele čuti više o nama, bosanskim muslimanima.” (Bila je tu još i jedna kuriozna teza o blagodati koju je bosanskim muslimanima u pogledu identitetnoga prosvjetljenja donio rat – no, o tomu mi je, priznam, bilo previše tužno pisati. Kao što mi je sad potpuno deplasirana Karahasanova insinuacija o mojemu tobožnjem zadiranju u njegov odnos spram vjere i “Objave”. Neka on to sviđa sa sobom, meni je posve irelevantno. A ni javnost ne vjerujem da baš previše zanima.)
Nakon svega, i dalje ne znam radi li se o Dževadu Karahasanu ili o Dževadu Karahasanu. I koja razlika!
-- Ivan Lovrenović
***
“SULTAN ALIJA” (4)
NIJE MOJE PITANJE
2rujna2004
U svom tekstu "Koji Dževad Karahasan?" Ivan Lovrenović pita o kome on govori onda kad u njegovim napisima stoji moje ime. Koga on to pita? Mene? Čitaoce Ferala? Čovječanstvo naprosto? Svoje autoritete u Dnevnom avazu? Za čitaoce Ferala i čovječanstvo ne znam. Lovrenovićevi autoriteti iz Dnevnog avaza možda bi mu mogli i pomoći, bio bi red da se oni razumiju: avazovci mi pripišu izjavu koju nisam dao kad im zatreba, kao što Lovrenović moje ime pripiše nekoj svojoj utvari kad to njemu zatreba. A što se mene tiče, znam da se nisam spreman baviti ni Lovrenovićem ni njegovim pitanjima. Sve što mi u vezi s Lovrenovićem pada na um, rekao sam obavijestivši ljude do kojih mi je stalo da kad u nekom Lovrenovićevom tekstu stoji "Dževad Karahasan" nije riječ o meni.
Dolazim u iskušenje da primijetim kako pristojni ljudi ovakva pitanja nisu puštali u javnost, nego su ih rješavali u tišini, sami sa sobom. Ne može zaboga pisac pitati publiku o kome govori i na koga misli pod nekim imenom! Ili čovječanstvo, ili kome se već Lovrenović obraća. Ali suzdržavam se i od te primjedbe, mogla bi me navesti da se počnem baviti Lovrenovićem. Lovrenovićem kao predstavnikom "stanovitog tipa ponašanja". A čemu?
-- Dževad Karahasan
***
“SULTAN ALIJA” (5)
PROMUĆURAN JE KARAHASAN
2rujna2004
Smiješna prepiska! Valja ju vratiti na činjenice. Nakon što sam se u jednom problemskom tekstu o društveno razornoj politizaciji vjerskih institucija u Bosni i Hercegovini (“Sultan Alija”, Feral Tribune, 6.8.2004.) i o šutnji intelektualaca pred tom pojavom, dotaknuo Karahasana kao laudatora reisu-l-uleme Cerića, Karahasan objavi da o Ceriću nije „javno izgovorio niti jednu rečenicu“ i da nije o Ceriću „napisao niti jednu riječ“, pokušavši me bezobrazno proglasiti obmanjivačem. Kada, potom, budem prisiljen doslovno citirati njegovu izjavu iz sarajevskoga Dnevnog avaza, pokazujući da ako već laže Karahasan (u Feralu), ne laže Karahasan (u Avazu), što on čini? Umjesto da svoj problem riješi s Avazom (budući da u parentezi, nježno do neprimjetnosti, tvrdi kako su mu „pripisali izjavu koju nije dao“), on svoju familijarnost s Avazom pokušava prebaciti - na mene! Promućuran je Karahasan, razumijem ja zašto bi on da se pred Feralovim čitateljstvom opere od Avaza (a istovremeno da mu se ovdje, u Sarajevu, ne zamjeri previše), ali zamisao da to radi baš preko mojega obraza, nije samo bezočna, nego je – što je za Karahasana mnogo teže - lišena elementarne logičnosti. Vašarska sljeparija jednom riječju. Dok krupne teme razdrte bosanskohercegovačke duhovne i životne stvarnosti ostaju zapečaćene, vapijući za otvorenim, helioterapeutskim intelektualnim tretmanom.
-- Ivan Lovrenović
