lov na jelene

[Bljuzgo]

Vlasti u dejtonskoj Republici Srpskoj i u Srbiji naprosto se šprdaju i sa međunarodnom zajednicom i, posebno, sa žrtvama agresije i genocida u BiH. Doživjeli smo u ovoj zemlji bezbroj tragikomičnih situacija nad kojima čovjek ne zna bi li plakao ili bi se smijao, ali ovo što smo gledali posljednjih dana oko navodnog pokušaja hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavlja prvorazrednu moralnu i političku perverziju.

Zamislite: akciju (navodnog) hapšenja Ratka Mladića predvodi direktor policije RS Dragan Andan i traži ga, halo, u Žepi! Kaže da ih je neka relevantna obavještajna agencija uputila na taj teren – da se baš u okolini Žepe krije ratni zločinac Ratko Mladić. I sam Andan je izašao na taj teren s nekim smiješnim šeširom, kao da s lasom u rukama ganja divlje konje po američkom Koloradu. I, na kraju „akcije”, „pobjedonosno” kaže: „Eto, vidjeli ste, ni ovdje ga nema”!
Poslati Dragana Andana da hapsi Ratka Mladića isto je što i poslati Dragana Andana ga hapsi – Dragana Andana. Pa, upravo je Andan bio jedan od najvjernijih Mladićevih pratilaca za sve vrijeme agresije, dok su zajedno uništavali Bošnjake po centralnim i istočnim dijelovima BiH. O tome svjedoče brojne fotografije koje objavljuje „Slobodna Bosna”. A i ja se dobro sjećam jedne emisije na ratnom Radiju Ilidža, slušao sam je svojim ušima, nakon što su Karadžićevi zločinci zauzeli Bjelašnicu. U emisiji su gostovali „poznati sportisti” koji su, istovremeno, i istaknuti borci u vojsci RS. Bili su tu, sjećam se, nekadašnji nogometaš „Sarajeva” Sreten Šiljkut, nekadašnji nogometaš ilidžanskog „Igmana” neki Berjan ( ali nije riječ o nekadašnjem nogometašu „Željezničara” Branislavu Berjanu), a centralna figura u toj emisiji bio je upravo Dragan Andan. Pričao je o tome kako su se on i Mladić prije koji dan, sa još 16 suboraca, helikopterom trijumfalno spustili na vrh Bjelašnice i zauzeli repetitor. Hvalio se kako će, nakon tog „uspjeha”, moći zauzeti i Sarajevo, pa i cijelu centralnu Bosnu.

E sad, isti taj Andan traži istog tog Mladića da ga uhapsi, i to u Žepi. Njih dvojica su još 1992. godine zajedno pokušali da na tenkovima uđu u Žepu. Tada Andanu to nije uspjelo. Ali, evo 2006. godine jeste, i to s kaubojskim šeširom na glavi. Veća perverzija od ove bila bi jedino ta da je Andan tražio Mladića u Memorijalnom centru u Potočarima, da se, „prema obavještajnim podacima kojima mi raspolažemo, tu skriva”, među svojim žrtvama, i da ga baš tu, kao haškog bjegunca, i uhapsi.

Slična moralna perverzija odvijala se isti dan i u Srbiji, opet oko Mladića. Tamo se ministar odbrane Srbije i Crne Gore Zoran Stanković hvalio kako je u Srbiji „u toku operativna akcija hvatanja Ratka Mladića”, uz napomenu da „ne može govoriti o detaljima i aktivnostima dok je akcija u toku”. Poznat po velikom prijateljstvu upavo s Mladićem još dok je bio načelnik Vojno-medicinske akademije u Beogradu, Stanković se uoči Pravoslavne nove godine, u zgradi Ministarstva odbrane susreo sa Mladićevom suprugom Bosom i njihovim sinom Darkom. O detaljima tog razgovora ni jedno od njih troje ne želi govoriti. A i ne mora. On je s njima mogao razgovarati samo o tome koliko će novaca dobiti ako se Mladić sam preda ili bude uhapšen, ali negdje van Srbije. Kao Gotovina.

Spomenuti ministar Stanković je smijenjen s dužnosti načelnika VMA nakon velike afere oko misterioznog ubojstva dvojice vojnika u kasarni na Topčideru. Prema zvaničnim stručnim podacima, iza kojih stoji VMA, vojnici su se međusobno poubijali. Ali, tu tvrdnju mnogi stručnjaci i pravnici osporavaju, tvrdeći da su ta dvojica vojnika vidjeli „nekoga” ko se krio u toj kasarni i zbog toga su se „morali” međusobno poubijati. A taj neko je, kažu, bio upravo Ratko Mladić. Zahvaljujući politici današnjeg rukovodstva i Srbije i SCG, taj isti Stanković je, nakon te afere koja još traje, postao ministar odbrane SCG. I on danas hapsi Mladića!!!

Žrtve Karadžićeve i Mladićeve politike su doživjele najveću tragediju u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Bošnjački narod, prije svega. Pa, zar su te iste žrtve zaslužile i ovakva poniženja kakva danas doživljavaju – da glavne aktere zločina i genocida nad njima „hapse” osobe koje su u tom zločinu i genocidu bile (su)izvršioci, ili su glavnim zločincima, Karadžiću u Mladiću, pomagale da se više od deset godina skrivaju.

Kad bi me neka nadzemaljska sila ovlastila, svim medijima u BiH zabranio bih da objave i jednu jedinu riječ o Karadžiću i Mladiću, sve dok ne bi stigla zvanična vijest: uhapšeni su.

m.sagolj