Gojko Beric, novinar Oslobodjenja, jedan je od najboljih novinskih komentatora u Bosni.
U intervjuu Danima (14. septembra 1998. godine) govori o listu u kojem radi, analizira bh. medijsku scenu, iznosi svoje stavove o...
Procitajte ovdje.
_______________________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________________
[img]http://www.oslobodjenje.com.ba/logo_main.gif[/img][color=white]__[/color][size=117][b]7.4.2005.[/b][/size] [b]BOSANSKOHERCEGOVACKI NEZAVISNI DNEVNIK LIST GODINE U SVIJETU 1992.[/b] wrote:DANAS I OVDJE
Pomirenje, hvala - ne!
Pise:Gojko BERIC
Sa koje se god osmatracnice baci pogled na Bosnu i Hercegovinu, pomalja se u svoj svojoj velicini jedan te isti problem - ratni zlocini. O njihovim razmjerama svjedoce masovne grobnice, kao i broj osoba koje je Haski tribunal prepoznao kao ratne zlocince, a njih je najmanje osam hiljada. Kako ce ova zemlja izaci nakraj s tim bolnim prtljagom iz bliske proslosti? Za jedne je to pitanje svih pitanja, a za druge nesto sto treba istresti na deponiju lose povijesti i gledati od cega se zivi. Ja spadam medju ove prve. Imam za to i jedan jako uvjerljiv razlog: to je desetogodisnji diverzantski rat koji srpski nacionalisti vode protiv Suda u Hagu, jer on ugrozava njihovu kozu.
Ako nase bolesno drustvo ima ikakvih izgleda na ozdravljenje, onda vise vjerujem u mac pravde, nego u famoznu sintagmu “istina i pomirenje”, koja nema blage veze sa stvarnoscu i masovnim emocijama. Nerazumljiva i bez stvarnog sadrzaja, ona zbunjuje i vrijedja zrtve. Svi koji vjeruju u tu frazu trebalo bi da cuju Arijena Najera, jednog od utemeljivaca Medjunarodnog suda za ratne zlocine i prvog covjeka fondacije “Otvoreno drustvo”.
Najer je prosle subote u Media-centru u Sarajevu odrzao predavanje o izazovima koji stoje pred drustvom opterecenim ratnim zlocinima i kao najbitniju stvar istakao “izgradnju osjecaja za pravdu”. Sa Najerove tacke gledista, pomirenje nije od neke narocite vaznosti. “Radije gledam prihvatanje odgovornosti za zlocine, nego rukovanje zlocinca i zrtve”, kaze istaknuti americki strucnjak za medjunarodno pravo, autor nekoliko knjiga iz te oblasti.
Ne pozivam se na Najerov autoritet, niti u njegovom misljenju trazim naknadnu potvrdu vlastitog stava, ali nesto slicno sam i sam rekao u intervjuu za magazin “Dani” prije dvije i po godine. Na pitanje sta mislim o Komisiji za istinu i pomirenje, koju je formirao Vojislav Kostunica, odgovorio sam: “Istina i pomirenje? Hvala, ne! Ne vidim nikakve koristi od takve komisije, pogotovo od komisije koju je formirao provjereni nacionalista Voja Kalasnjikov... Miriti se s nekim ko ce nakon trideset ili pedeset godina biti spreman da vas ponovo pocne klati, cisti je mazohizam”. Istina, ima Sarajlija koji me demantuju i koji su se vec odavno poceli rukovati i grliti sa onima koji su na njih pucali sa okolnih brda ili iz svojih medijskih bunkera. Njihova stvar.
Obratite paznju na iskustvo Bosnjaka koji su se, recimo, vratili u Srebrenicu ili Prijedor. Oni u tim mjestima susrecu ljude koji su bili u cetnickim formacijama i progonili ih. Jedan Bosnjak, povratnik u Prijedor, prica pred TV kamerama kako svaki dan susrece covjeka koji ga je odveo iz kuce i batinao u logoru Omarska. Taj Bosnjak i danas postaje uplasen kad sretne svog batinasa. I umjesto da razbojnici budu iza resetaka, oni se sepure zasticeni od lokalne policije i sudova. Umjesto da oni idu ulicom pognute glave i puni stida u susretu sa svojom zrtvom, glavu saginje njihova zrtva. Foca je dugo nakon rata bila leglo zlocinaca, cak njih osam sa haske liste, i bilo je nezamislivo da se u toj cetnickoj rupi pomoli neki Bosnjak. Stvari su se promijenile kad su jedan po jedan zlikovac poceli odlaziti u Hag, a ostali se razbjezali od Srbije do Rusije. Da Mladen Naletilic Tuta i Vinko Martinovic Stela nisu u Seveningenu, linija podjele u Mostaru i danas bi bila neprelazna.
Hag ce obaviti svoj dio posla, ali ako Karadzic i Mladic izbjegnu hapsenje i sudjenje, na Tribunalu ce ostati velika mrlja, a nada u ovozemaljsku pravdu zavrsice kao utopljenik koji pluta u mutnoj vodi balkanskog nacionalizma i njegovih medjunarodnih pokrovitelja. Ne volim ni kad cujem Karlu del Ponte ili Teodora Merona kako sa zaljenjem govore da vecini od onih osam hiljada registrovanih ratnih zlocinaca vjerovatno nikada nece biti sudjeno. To nije nikakva utjeha za njihove prezivjele zrtve. Zlikovce, sve do jednoga, treba progoniti i nemilosrdno kaznjavati, svakog prema zasluzi. Nekaznjeni ubica uvijek ce zivjeti u uvjerenju da, kad god mu se prohtije, moze ubijati nekaznjeno.
Porazena nacisticka Njemacka postala je demokratska zemlja tek kad je svukla zavjesu sa svoje ratne proslosti. Bosna i Hercegovina mora uciniti to isto. Deset dejtonskih godina mogu se smatrati izgubljenim upravo zato sto su ratni zlocini i ratni zlocinci skrivani koliko god je to bilo moguce. A skrivanje ratnih zlocina zapravo je odbrana vladavine nacionalizma, odnosno etnickog totalitarizma. Zato demokratija u ovoj zemlji nije odmakla dalje od puke izborne procedure, drzava od krecenja srusene kuce, a Esdaunove reforme od plasticnih pehara u kojima nema ni vode, a kamoli vina.
sve se svodi na to .
k'o kečap u Mexiku. Sve mi je bilo jasno i sumnje nije bilo u vezi sa Ešdaunom.
![[img]http://www.oslobodjenje.com.ba/logo_main.gif[/img][color=white]__[/color][size=117][b]7.4.2005.[/b][/size] [b]BOSANSKOHERCEGOVACKI NEZAVISNI DNEVNIK LIST GODINE U SVIJETU 1992.[/b]](http://www.oslobodjenje.com.ba/logo_main.gif){kind=link}