)helem, ja bih da podijelim jednu opservaciju od jucher, koja me jako dirnula i natjerala na razmishljanje, pa bih onda da podijelim i ta razmishljanja.
krenula ja na trening jucher, i poshto nije bilo toliko hladno, rekoh prohodacu
i sad kako se blizhim centru grada ispred mene ide jedan par.kad kazhem da "ide", onda se neprecizno izrazhavam: ona je u invalidskim kolicima, a on pored nje. valjda su kolica neka elektrichna, i oni se dok hodaju drzhe za ruke, i smiju se, i svako malo stanu pa se cmoknu... jako lijep prizor, kao i kod svih sretnih parova.
i kako su oni tako jednom stali i malo se duzhe o sebi zabavili
ja ih pretichem i primijetim da ona ustvari nema noga.i tako, pochnem razmishljati o svemu... naprimjer, gdje sam se ja to u tom trenutku zaputila, i koliko je to uopshte vazhno.
vecina nas smo, svako na svoj nachin, podanici kulta tijela, priznavali mi to ili ne. pa se jako brinemo o tome da nam isto ostane u dobroj formi, u dobrom, zdravom stanju (pazhljivi posmatrachi ce uochiti da je rijech wellness odavno zamijenila rijech fitness
u leisure industriji), troshimo novac, vrijeme i zhivce da bi maksimalno optimirali izgled, oblik i efikasnost svog tijela...mozhda u tome i nema nishta loshe, ali ima u tome shto kao drushtvo koje nastoji da bude "zdravo" marginaliziramo one koji ne ispunjavaju te norme. i opet mi po ko zna koji put pade na pamet da je analogija "zdravog organizma" kada se upotrebljava u odnosu na drushtvo isto kao i ona "u zdravom tijelu zdrav duh" ustvari element svih totalitaristichkih diskursa, od mussolinija i hitlera pa do staljina i dalje.
ovo za marginalizaciju vazhi za vecinu drushtava, koliko god zakonodavac u nekim zemljama nastojao da poboljsha pristup javnosti hendikepiranim osobama.
i to postane jasno mozhda tek kod ovakvih stvari: kada vidimo prizor kao onaj koji sam opisala - jer iz same chinjenice da je taj prizor neuobichajen se da zakljuchiti koliko su ovakvi parovi "nevidljivi" - sigurna sam da ih ima, ali ih nazhalost ne vidimo. a ne vidimo ih jer je javno manifestiranje ljubavi izmedju "zdrave" i "nezdrave" osobe josh uvijek tabu tema, mozhda chak i vishe nego izmedju homoseksualnih parova, isto kao shto je i seksualitet osoba sa posebnim potrebama tabu tema..
svjezh primjer (koji me je u kombinaciji sa onom opservacijom od jucher i nagnao da otvorim ovu temu): meni pricha rodica neki dan da se udala kcerka tog i tog... a ja znam da taj chovjek ima dvije kcerke, jednu u invalidskim kolicima (A), i jednu koja se krece nogama (B). i pitam ja "koja od njih dvije se udala?"
i dolazi zaprepashceni i shokirani odgovor "vidi nje, kako to uopshte mozhesh pitati, pa nece valjda A????"
ima tu josh dosta stvari koje bi bile interesantne za promishljanje, pa i razgovor, ako hocete
koliko je osobama sa posebnim potrebama uopshte lako naci partnera; koliko je "zdravim" osobama teshko upustiti se u vezu sa nekim sa tjelesnim ogranichenjima, chesto iz razumljivih razloga kao shto je strah od odgovornosti i iskreno priznanje vlastite nespremnosti na takvo shto u drushtvu koje josh uvijek ima problema sa prihvacanjem takve veze, itd. itd.eto, to bi, izmedju ostalog, bila neka moja razmishljanja ovih dana... bilo bi toga josh za dva foruma
al necu sad 
) 
